Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: 11 P-357/2022-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku, OIB 74610670107, u ime Republike Hrvatske po sutkinji Sandi Navara Sladović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja S. Š., OIB … iz S., K. B. 18, kojeg zastupa punomoćnica V. J., odvjetnica iz S., S. i A. R. …, S., protiv tuženika P. banka Z. d.d., OIB …, Z., R. cesta …, kojeg zastupaju odvjetnici O. društva Š., M., M., S. & P. iz Z., T. žrtava fašizma ..., radi isplate, nakon glavne javne rasprave održane i zaključene 5. veljače 2024. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, 21. ožujka 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku P. banka Z. d.d. da tužitelju S. Š., po osnovi preplate anuiteta vezanih uz valutnu klauzulu CHF, isplati iznos od 1.898,45 EUR sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom na iznos od:

- 1,09 eur od 31.10.2008. god. do isplate

- 2,17 eur od 30.11.2008. god. do isplate

- 11,46 eur od 31.01.2009. god. do isplate

- 12,59 eur od 28.02.2009. god. do isplate

- 7,13 eur od 31.03.2009. god. do isplate

- 7,80 eur od 15.05.2009.god. do isplate

- 5,49 eur od 18.06.2009.god. do isplate

- 6,10 eur od 17.07.2009.god. do isplate

- 4,54 eur od 17.08.2009.god. do isplate

- 6,20 eur od 16.09.2009.god. do isplate

- 4,67 eur od 16.10.2009.god. do isplate

- 6,30 eur od 17.11.2009.god. do isplate

- 5,55 eur od 17.12.2009.god. do isplate

- 10,07 eur od 19.01.2010.god. do isplate

- 11,44 eur od 16.02.2010.god. do isplate

- 11,90 eur od 16.03.2010.god. do isplate

- 14,21 eur od 16.04.2010.god. do isplate

- 18,60 eur od 18.05.2010.god. do isplate

- 18,89 eur od 17.06.2010.god. do isplate

- 22,98 eur od 20.07.2010.god. do isplate

- 26,28 eur od 18.08.2010.god. do isplate

- 33,60 eur od 13.09.2010.god. do isplate

- 28,72 eur od 18.10.2010.god. do isplate

- 31,06 eur od 17.11.2010.god. do isplate

- 40,89 eur od 20.12.2010.god. do isplate

- 39,50 eur od 19.01.2011.god. do isplate

- 38,21 eur od 18.02.2011. god. do isplate

- 40,66 eur od 17.03.2011. god. do isplate

- 37,69 eur od 18.04.2011.god. do isplate

- 44,92 eur od 17.05.2011.god. do isplate

- 55,64 eur od 17.06.2011.god. do isplate

- 64,61 eur od 18.07.2011.god. do isplate

- 77,69 eur od 16.08.2011.god. do isplate

- 57,15 eur od 16.09.2011.god. do isplate

- 50,95 eur od 17.10.2011.god. do isplate

- 51,48 eur od 15.11.2011.god. do isplate

- 53,96 eur od 16.12.2011.god. do isplate

- 57,16 eur od 10.01.2012.god. do isplate

- 60,20 eur od 16.02.2012.god. do isplate

- 57,74 eur od 16.03.2012.god. do isplate

- 58,22 eur od 16.04.2012.god. do isplate

- 59,53 eur od 15.05.2012.god. do isplate

- 60,96 eur od 15.06.2012.god. do isplate

- 59,15 eur od 16.07.2012.god. do isplate

- 58,32 eur od 16.08.2012.god. do isplate

- 53,74 eur od 18.09.2012.god. do isplate

- 58,63 eur od 17.10.2012.god. do isplate

- 60,29 eur od 14.11.2012.god. do isplate

- 59,11 eur od 14.12.2012. god. do isplate

- 57,54 eur od 15.01.2013. god. do isplate

- 55,81 eur od 14.02.2013. god. do isplate

- 58,97 eur od 21.03.2013. god. do isplate

- 60,89 eur od 15.04.2013. god. do isplate, koja kamata se od dospijeća pojedinog mjesečnog iznosa pa do 31. srpnja 2015. obračunava u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku P. banka Z. d.d. da tužitelju S. Š. naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.415,91 eur sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom od dana donošenja prvostupanjske odluke, pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj S. Š. podnio je ovom sudu tužbu protiv tuženika P. banke Z. d.d., radi isplate.

2. U tužbi tužitelj navodi da je, kao korisnik kredita, 11. ožujka 2006., s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: (dalje: Ugovor), temeljem kojeg ugovora je tužitelju odobren i isplaćen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 19.254,66 CHF, obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca (7 godina), u kojem roku je tužitelj u cijelosti otplatio kredit. Predmetni ugovor o kreditu tužitelj je sklopio kao fizička osoba, time da je namjena kredita bila kupnja vozila u osobnu svrhu i za osobne potrebe. Naime tužitelj je u vrijeme sklapanja ugovora, kao i danas, umirovljenik (invalidska mirovina po osnovi braniteljskog statusa), time da je prije umirovljenja bio radnik (nesamostalan rad) i nikada nije imao u vlasništvu/suvlasništvu obrt ili trgovačko društvo, niti je samostalno obavljao gospodarsku ili profesionalnu djelatnost. Stoga tužitelj u predmetnom Ugovoru, sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, ima status potrošača. Navedeno nedvojbeno proizlazi iz odredbi Ugovora o kreditu. Da je tužitelj sklopio ugovor kao fizička osoba za svoje potrebe proizlazi iz uvodne odredbe ugovora – oznake stranaka ugovora, u kojima je kao korisnik kredita naznačen tužitelj s adresom njegovog prebivališta, te iz odredbe čl. 11. toč. 11.8. Ugovora u kojoj se navodi: ...na sve što nije regulirano ovim ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima , ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana” (sada Opći uvjeti poslovanja s fizičkim osobama-potrošačima) – dakle ne Opći uvjeti poslovanja s poslovnim subjektima (sada Opći uvjeti poslovanja s pravnim osobama-nepotrošačima). Pored toga, temeljem odredbe čl.7. toč. 7.2. Ugovora, tuženik je imao upisano pravo vlasništva na vozilu sve do otplate kredita, slijedom čega tužitelj s istim nije mogao raspolagati na način da bi isto koristio u bilo koje druge svrhe, osim u osobne. Ugovorom o kreditu, u članku 6. točka 6.2, ugovorena je valutna klauzula u švicarskim francima (CHF) kod otplate mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti, na način da se plaćanje anuiteta (glavnice i kamata) obračunava po srednjem tečaju tuženika važećem za CHF na dan plaćanja. Valutna klauzula u CHF ugovorena je i u čl. 4.st.2. (plaćanje kamata), čl. 5. st. 2. (plaćanje kamata na zakašnjela plaćanja). Nadalje, u članku 11. točka 11.9 ugovora navodi se da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te da potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Tužitelj ovim ističe da ga tuženik prije, niti u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o bitnim činjenicama i specifičnim rizicima valute CHF, relevantnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj informiranosti vezano uz tu valutu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. Naime, tuženik nije informirao tužitelja da HNB ne štiti kunu u odnosu na CHF kako to čini u odnosu na EUR, a niti je obavijestio o postojećim studijama MMF iz 1997.g. u kojima je već tada bio predviđen porast CHF nakon uvođenja EURO zone, te posebice, tužitelja nije informirao o riziku vezanom za valutu CHF, kao „valutu utočišta”. Stoga je odredba članka 6. točka 6.2 Ugovora, te čl. 4. st. 2. i čl. 5. st. 2. Ugovora, u dijelu u kojem se anuiteti i obveze tužitelja po Ugovoru (kamata na kredit, kamata na zakašnjenje) vežu uz valutu CHF, za tužitelja bila samo gramatički jasna i razumljiva. Međutim, s obzirom da tuženik tužitelja nije informirao o svim specifičnim rizicima vezanim upravo uz valutu CHF, to predmetne odredbe Ugovora u kojima je bila ugovorena valutna klauzula u CHF, tužitelju nisu bile razumljive na način kako to propisuje odredba čl. 4. Direktive 93/13 i sukladno tumačenju iste. Naime, tužitelj je bio upoznat samo s općim načelom valutne klauzule, dok mu posebni rizici vezani uz valutu CHF nisu bili poznati, budući je informaciju o istima tuženik tužitelju svjesno prešutio i uskratio, slijedom čega je predmetna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nerazumljiva, nepoštena, te sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ništetna. Sukladno tome, a posebice uz činjenicu da su tuženiku bile poznate sve navedene okolnosti i rizici vezani uz valutu CHF, koje je tužitelju svjesno prešutio, odnosno uskratio, to su u opisanom dijelu odredba čl. 6. točka 6.2, čl. 4. st. 2, čl. 5. st. 2. i u svezi istih, odredba članka 11. točka 11.9 Ugovora, kao dio unaprijed sastavljenog standardnog ugovora tuženika na koji tužitelj nije mogao utjecati, a kojom tuženik otklanja svaku odgovornost i cijeli rizik vezan uz valutu CHF, kao valutu Ugovora, prebacuje na tužitelja, nedvojbeno protivne načelu savjesnosti i poštenja i kao takve uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, zbog čega su iste nepoštene i sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, ništetne. Tužitelj napominje da je uz gore navedene nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli CHF, istim Ugovorom bila ugovorena i promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja jednostrano odlukom tuženika (čl. 4. Ugovora). I ova odredba, kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, tužitelju nije bila razumljiva (u ugovoru se ne navode nikakvi parametri, metoda i mjerila temeljem kojih bi tužitelj bio upoznat s načinom promjene kamatnih stopa), o istoj se nije pregovaralo, niti je tužitelj na istu mogao utjecati, pa je takva odredba u dijelu u kojem se kamata mijenja odlukom tuženika nepoštena i ništetna, što je već utvrđeno nepravomoćnom presudom u postupku koji se kod ovog suda vodio pod brojem P-332/19. Tuženik je, kao financijska ustanova i pravna osoba koja se bavi plasiranjem kredita, znao i morao znati sve negativne učinke za tužitelja, ugovaranjem dva potpuno neizvjesna elementa (promjenu kamatne stopu jednostranom odlukom i rizičnu valutu CHF) koji elementi isključivo određuju cijenu kredita, ali je sve bitne informacije tužitelju svjesno prešutio i sav rizik potpuno prebacio na tužitelja, na koji način je postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja, sve na štetu tužitelja. Ništetnost odredbi Ugovora po kojima se otplata kredita veže uz valutu CHF, već je pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine), koja presuda je donesena u kolektivnom sporu u kojem je jedna od tuženih banaka bio i ovdje tuženik. Predmetna pravomoćna presuda i utvrđenja iz iste potvrđena su i presudom VsRH Rev-2221/18, te u konačnici i odlukom Ustavnog suda. U postupku po kolektivnoj tužbi, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu, posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. god., potvrđena je presuda TS u Zagrebu P-1401/12, pa je u dijelu pod točkom 2. izreke, utvrđeno da je: „drugotuženik Privredna banka Zagreb d.d. (sada ovdje tuženik) u razdoblju od 1.11.2004.god. Do 31.12.2008.god. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora drugotužena Privredna banka Zagreb d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti ..... pa je time drugotužena Privredna banka Zagreb d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ..... , te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.” Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava na način da je odredbom čl. 502.c propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozivati. S obzirom na navedeno, tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz navedene pravomoćne presude kojom je utvrđena ništetnost odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanjem onog što je primio na osnovi ništetnih ugovornih odredbi kojima je otplatu kredita vezao uz švicarski franak. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima, i zahtjevu za vraćanje novčanih iznosa koje je tuženik neosnovano stekao. Tužitelj je uslijed postupanja tuženika temeljem gore obrazloženih ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF , plaćao veći iznos anuiteta od onoga koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan isplate (korištenja) kredita, te je na taj način, u razdoblju od listopada 2008. do otplate kredita - travanj 2013. god., tužitelj preplatio, a tuženik neosnovano stekao iznos od 14.340,48 kn, pa je tuženik isti obvezan vratiti tužitelju zajedno sa zakonskim zateznim kamatama obračunatim na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos od dospijeća istog do isplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Postavljeni tužbeni zahtjev tužitelj svojim tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa od 14.340,48 kn, a koji iznos, prema stavu tužitelja, predstavlja iznos za koji je tužitelj navodno „preplatio“ rate kredita temeljem ugovora o kreditu uslijed promjena tečaja koje su se događale za vrijeme otplate kredita. Što se tiče načina izračuna utuženog iznosa odnosno navodne preplate, tužitelj smatra da bi se preplata trebala izračunati da se obveze tužitelja izraze u kunama po inicijalnom, odnosno fiksnom tečaju. Tužitelj svoju tužbu temelji isključivo na presudama donesenim u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa. Tuženik ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Kao što je upravo navedeno, ugovor o kreditu u potpunosti je konzumiran i otplaćen čime je predmetni ugovorni odnos okončan. Naime, iz članka 131. ZZP-a iz 2009. pak jasno proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa (što je u ovom slučaju tužba tužitelja POTROŠAČ- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, dalje u tekstu: kolektivna tužba) podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP. U skladu s navedenim, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja POTROŠAČ- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi s obzirom da Trgovački sud u Zagrebu u toč. 9. izreke presude posl. br. P- 1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine nalaže bankama "da prekinu s gore opisanim postupanjem...". Kako je ugovorni odnos utužen u ovom predmetu okončan i ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a utvrđenja iz predmeta po navedenom kolektivnom sporu odnose se na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istoga, očito je da se u ovom konkretnom slučaju predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora ukazuju u cijelosti neosnovanima. Utvrđenja iz kolektivne parnice ne mogu se primijeniti na konkretan predmet. Nadalje, tuženik kao najbitnije i kao polaznu pretpostavku za raspravljanje u ovom postupku ističe da tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava (dalje u tekstu: kolektivna tužba), odnosno odluke donesene u parnici pokrenutoj kolektivnom tužbom, na nijedan način, niti u bilo kojem segmentu, ne mogu zamijeniti pojedinačnu tužbu iz konkretnog pravnog odnosa te da nema mjesta primjeni utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi na ovaj konkretni spor. Stoga je ključno razlikovati pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe (tužitelj: POTROŠAČ-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača) i banke kao tuženika u toj kolektivnoj parnici, od pravnog odnosa pojedinačne banke i pojedinačne, individualne osobe, fizičke ili pravne, a koja se s bankom (ovdje tuženikom) nalazila u određenom ugovornom odnosu. U prvom slučaju radi se o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja se u kolektivnom sporu ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“. U drugom slučaju radi se o specifičnom, individualnom i konkretnom pravnom odnosu između određene banke i specifičnog, individualnog i konkretnog potrošača/tužitelja, a u kojem pravnom odnosu su upravno nastale specifične, individualne i konkretne okolnosti. Dakle, u svakoj pojedinoj parnici tek treba provesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja u kolektivnom sporu primjenjiva na pojedinačno određeni slučaj te ako jesu, na koji način su primjenjiva. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Navedeno upravo znači da je u kolektivnom sporu utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci se nikako ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno ispitati i utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom potrošaču se raspravljalo u kolektivnom sporu. Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi Preambula Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi točkom (18) (Direktiva 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, dalje u tekstu: Direktiva) kao mjerilo prosječnog potrošača postavlja potrošača koji je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. Direktiva nadalje utvrđuje da test prosječnog kupca nije statistički test te da se moraju uzeti u obzir socijalni, kulturni i jezični čimbenici te da će nacionalni sudovi i druga tijela morati izvršavati pravo vlastitog prosuđivanja, odnosno isto utvrđivati u skladu s odredbama Direktive. Dakle, zadatak ovog suda je da utvrdi jesu li prilikom ulaska u poslovni odnos sa potrošačem bila ispunjena tri glavna uvjeta iz Direktive, odnosno utvrditi je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, je li potrošač bio pažljiv prilikom sklapanja ugovora te je li potrošač bio oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. Ujedno, prilikom ocjene navedenih uvjeta, sud svakako treba voditi računa i o tome da je tužitelj poslovno sposobna osoba koji se kao takav ne može opravdavati time da nije znao što potpisuje, stoga istom sporne odredbe ugovora o kreditu nikako nisu mogle ostati nejasne i nerazumljive. Nadalje, notorno je da živimo u vremenu lako dostupnih informacija pa stoga tužitelj ni u tom pogledu nije mogao ostati uskraćen. Pojedinačni pregovori Stav tužitelja da su sporne odredbe nepoštene jer stranke nisu o njima pojedinačno pregovarale te da tužitelju nije predočen i eventualni rizik od prevelikog tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu je u cijelosti netočan. Upravo suprotno tvrdnjama tužitelja, tuženik je putem svojih djelatnika koji su bili u izravnom kontaktu sa korisnicima kredita, pa tako i tužiteljem, prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima, upoznao tužitelja sa rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Tužitelj je, međutim, u cijelosti prihvatio sve rizike koje mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Osim što su tužitelju i prije samog zaključenja ugovora o kreditu pružene sve informacije u vezi podizanja kredita i mogućih odstupanja u pogledu tečaja valute CHF kroz razdoblje korištenja kredita, tužitelj je s mogućim oscilacijama i volatilnošću tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke. Naime, tužitelju prije svega nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute kune u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali ista na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Osim navedene općepoznate činjenice, Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju kune prema tečaju CHF. Navedeno potvrđuje priopćenje HNB-a od 25.8.2006. Slijedom svega navedenog, u cijelosti je neosnovana tvrdnja tužitelja kako nije znao za eventualni rizik promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu, jer je tužitelj ne samo od strane zaposlenika tuženika bio upozoren na mogućnost promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, već je i kroz medije i priopćenja HNB-a bio upoznat sa takvom mogućnošću, ali je istu svjesno i dobrovoljno prihvatio. Tužitelj ne može sada tvrditi kako ništa nije znao niti može tvrditi da nije bio informiran, jer su mu sve informacije bile dostupne. Također, kao sudionik obveznih odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina te brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali. Naime, u navedeno vrijeme tuženik je u svojoj ponudi imao više vrsta ugovora o kreditu. Ovdje možemo istaknuti npr. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, tužitelj je između svega ponuđenog svjesno odabrao upravo predmetni ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama i to prvenstveno iz razloga što je tužitelj ocijenio da mu predmetni ugovor, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Stoga, tuženik ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Kao što je već navedeno, tužitelj je poslovno sposobna osoba koja je prije samog zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Događaji koji su stvarno nastupili bili su izvanredne prirode te iste baš nitko, pa tako niti tuženik, nije mogao predvidjeti. Iz svega navedenog proizlazi da u ovom sporu kao bitno treba utvrditi, odnosno procjenjivati sveukupno djelovanje i postupanje tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu sa tuženikom te uvažiti izvanredne okolnosti na koje tuženik nije imao apsolutno nikakav utjecaj. U životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke, 80% ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kako ga je postavio tužitelj zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje u tekstu: ZOO) nije „nečija špekulacija“, već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Budući da je, dakle, 80% svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. Nesporno je da ZOO u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis, odnosno zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno -pravni odnos banke, ovdje tuženika i korisnika kredita kaso tužitelja. Osim toga, u ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama, niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke (dalje u tekstu: HNB), sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. ZOO-a, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisano odredbom čl. 21. ZOO-a. Naime, budući da je na temelju čl. 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu VSRH Rev 1990/91, koja utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“ Završno, tuženik također ističe prigovor zastare za utuženo potraživanje. VSRH je u presudi u predmetu Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. dao sljedeći odgovor: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila.). Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328 ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007 - dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene9 pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.“ Nadalje, na sjednici Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto je pravno shvaćanje (dalje u tekstu: zauzeto pravno shvaćanje), u toč. 1., cit.: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." S obzirom da su se u praksi pojavljivale dvojbe u vezi s odlukom Rev-2245/2017-2 te zauzetim pravnim shvaćanjem, VSRH donio je objedinjeno pravno shvaćanje na prvoj sjednici Građanskog odjela VSRH (1/22) održanoj dana 31. siječnja 2022. (dalje u tekstu: objedinjeno pravno shvaćanje), o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, kojim objedinjenim pravnim shvaćanjem je zauzeo stajalište kako shvaćanje VSRH izraženo u odluci Rev-2245/2017-2 i zauzeto pravno shvaćanje VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od dana 30. siječnja 2020. godine, nisu uzajamno proturječna, već naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju. Tako zaključak objedinjenog pravnog shvaćanja VSRH u toč. 4. glasi cit.: “Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite”. Nastavno na objedinjeno pravno shvaćanje VSRH, tuženik kao bitno naglašava kako je odredbom čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, dalje u tekstu: ZOO) određeno kad zastara počinje teći: „Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, …“ , dok je odredbom čl. 29. st. 1. ZOO-a određeno kada se duguju zatezne kamate: „Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate.“. Dakle, opće pravilo je da zastara počinje teći prvi dan poslije dana kada je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje, odnosno prvi dan nakon dospijeća. Prema tome, budući je VSRH objedinjenim pravnim shvaćanjem odredio kao dan početka tijeka zastare dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, nedvojbeno je da je time ujedno odredio kako je u tom trenutku nastupilo i dospijeće. U odnosu na zatezne kamate koje tužitelj potražuje, a pod pretpostavkom da je zahtjev tužitelja glede isplate navodno „preplaćenih“ iznosa osnovan te pod pretpostavkom da tuženik bude ocijenjen kao nepošten glede stjecanja navodno „preplaćenih“ iznosa, što se osporava, tužitelju bi zakonske zatezne kamate na iznose koji su posljedica navodne nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli bilo eventualno osnovano dosuditi najranije od dana 15. lipnja 2018. godine. Dodatno, obzirom na protek više od tri godine od njihova dospijeća, u skladu s odredbom čl. 226. ZOO-a, tuženik ističe kako je nastupila zastara potraživanja zakonskih kamata na preplaćene iznose koji su posljedica ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli. Zaključno, tuženik u bitnom ističe da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti te predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

4. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu (str. 14-18 spisa), otplatnu tablicu (str. 19 i 20 spisa), knjigovodstvenu karticu (str. 21-43 spisa), Opće uvjete poslovanja s građanima (str. 60-70 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku K. V., te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

5. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je kredit podigao za kupnju osobnog automobila, koji mu je bio potreban jer je u to vrijeme odlazio u mirovinu i to kako bi otišao kod doktora ili u trgovinu. Auto je kupio u auto kući Popec u Sisku, gdje su ga uputili u PBZ i u toj banci su mu ponudili isključivo kredit u CHF, iako je on sam htio podići kredit u kunama. To je bio prvi kredit koji je podigao te su mu pojasnili da će možda doći do malog povećanja ili smanjenja rate kredita u budućem periodu otplate kredita i to zbog kamatne stope kredita i to je njemu odgovaralo. Nije očekivao niti mu je tko pojašnjavao da bi moglo doći do takvog velikoj povećanja rate kredita, a niti pod kojim okolnostima bi do toga uopće došlo. Ističe da nije sudjelovao u sastavljanju ugovora o kreditu već je na potpis dobio ugovor sastavljen od strane tuženika te nije sa tuženikom pregovarao o niti jednoj odredbi ugovora o kreditu. Nije detaljno čitao ugovor o kreditu. Ističe da je prvi puta čuo kada je dizao kredit što je valutna klauzula te pod time smatra da je znao da diže kredit u stranoj valuti, no prilikom razgovora o rati otplate kredita govorilo se o kunama tako da on nije niti razmišljao tada o tome da bi rata otplate kredita zavisila o tečaju u odnosu na drugu valutu. Na pitanje da li je prilikom sklapanja ugovora o kreditu znao da HNB ne štiti kunu u odnosu na valutu CHF, odgovara da on ne razumije pitanje. U auto kući Popec poslali su ga upravo u PBZ tako da nije niti mogao ići u neku drugu banku. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu znao je da tečaj može varirati, no rečeno mu je da može doći do takve situacije da ide malo gore, malo dolje. U početku je rata kredita iznosila 1.100,00 kn, a potom je narasla na 2.000,00 kn.

6. Podneskom 22. 1. 2024. tužitelj je, nakon provedenog financijskog vještačenja, precizirao tužbeni zahtjev radi isplate na način da od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 1.898,45 eur, sa zateznim kamatama.

7. Temeljem svih izvedenih dokaza kao i na temelju rezultata cijelog postupka zaključak je suda da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

8. Uvidom u Ugovor o kreditu od 11. 3. 2006., broj ugovora 9011075208 (dalje: Ugovor), koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i protivnika osiguranja te tuženika kao banke, utvrđeno je da se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 19.254,66 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora), zatim, da se kredit odobrava za kupnju vozila (čl. 2. Ugovora), zatim, da je rok otplate 84 mjeseca te da se kredit u iznosu od 19.254,66 CHF i kamata iz čl. 4. Ugovora otplaćuju u 84 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora (čl. 6.1. i čl. 6.2. Ugovora), te je odredbom čl. 4. Ugovora ugovoreno da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,17 % godišnje, koja kamata se obračunava u CHF mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.

9. Nadalje, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 3. 9. 2019. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14.

6. 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. 11. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. do 31. 12. 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

10. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.

11. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetne odredbe čl. 6.2. Ugovora o kreditu od 11. 3. 2006., broj ugovora 9011075208 , u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

12. Utoliko što je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužitelj u ovom sporu ima pravo zahtijevati isplatu iznosa isplaćenog tuženiku preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.

13. U odnosu na odredbu čl. 6.2. Ugovora o kreditu od 11. 3. 2006., broj ugovora 9011075208, u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, a imajući u vidu iskaz tužitelja, sud zaključuje da tuženik nije na transparentan način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

14. Iz iskaza tužitelja ne proizlazi da se o ugovorenoj valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo već je za zaključiti da je navedena odredba ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koju tužitelj nije imala mogućnost utjecaja, te tuženik koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, nije tužitelja informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno.

15. Nadalje, pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara valutnu klauzulu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba o valutnoj klauzuli i skrenuti joj pozornosti na parametre o kojima u budućem razdoblju otplate kredita, ovisi kretanje tečaja švicarskog franka

a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

16. Dakle, temeljem svega navedenog sud zaključuje da je odredba čl. 6.2. Ugovor o kreditu od 11. 3. 2006., broj ugovora 9011075208, u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bila sastavni dio ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o toj odredbi između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj utjecao na sadržaj iste, čime je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da je takva odredba nepoštena sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetna, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP i čl. 102. ZZP/07.

17. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114,22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

18. Sud je na prijedlog tužitelja, izveo dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji K. V. koja je u svom pismenom nalazu i mišljenju od 7. 11. 2023. utvrdila da ukupna pozitivna razlika između iznosa koji je tužitelj tijekom utuženog razdoblja od listopada 2008. do otplate kredita 2013. u pojedinom mjesecu, po osnovi povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita stvarno plaćao i iznosa koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF kakav je bio na dan korištenja (isplate) kredita, iznosi 14.303,98 kn, odnosno 1.898,45 eur te da ukupna negativna razlika između iznosa koji je tužitelj tijekom utuženog razdoblja od listopada 2008. do otplate kredita 2013. u pojedinom mjesecu, po osnovi smanjenja tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita stvarno plaćao i iznosa koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF kakav je bio na dan korištenja (isplate) kredita, iznosi -17,48 kn, odnosno 2,32 eur.

19. Prema navodima s ročišta za glavnu raspravu održanog 5. 2. 2024., stranke nisu imale prigovora matematičkom izračunu vještakinje K. V., a tužitelj je u skladu s istim i precizirao tužbeni zahtjev, te ovaj sud u cijelosti nalaz i mišljenje navedene vještakinje prihvaća kao stručno i obrazloženo pri čemu ujedno valja reći je tužitelj tužbenim zahtjevom zatražio isplatu pozitivne razlike po utuženoj osnovi dok tuženik nije istakao prigovor radi prebijanja niti je postavio protutužbeni zahtjev pa su irelevantni navodi tuženika da je negativne tečajne razlike potrebno uzeti u obzir prilikom donošenja odluke o visini tužbenog zahtjeva. Također, obzirom na zaključak suda o ništetnosti odredbu čl. 6.2. Ugovora o kreditu od 11. 3. 2006., broj ugovora 9011075208, u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, neutemeljeni su prigovori tuženika koji se odnose na određeni zadatak financijskog vještačenja.

20. Stoga je, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO odlučeno kao u izreci presude odnosno tužitelju je dosuđena utužena razlika po osnovi valutne klauzule (između iznosa koje je tužitelj stvarno plaćao i iznosa koje bi plaćao da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita, u dijelu u kojem je došlo do rasta tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita) u iznosu od ukupno 1.898,45 eur, po mjesecima kako to proizlazi iz izreke presude, sve sukladno nalazu i mišljenju vještakinje K. V., a zatezna kamata na svaki pojedinačni mjesečni iznos dosuđena je tužitelju temeljem odredaba čl. 29. ZOO od datuma uplate odnosno dospijeća anuiteta sukladno nalazu i mišljenju vještakinje K. V., u kojem dijelu također nije bilo prigovora stranaka.

21. Nadalje, prigovor zastare nije osnovan jer je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (u predmetu br. P-1401/12) 4.

4. 2012. prekinut tijek zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO te je pravomoćnim okončanjem navedenog spora – donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. zastara počela teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO), pa imajući u vidu da je tužba podnesena sudu 28. 11. 2022., za zaključiti je da temeljem odredbe čl. 225. ZOO nije nastupila zastara utuženog potraživanja.

22. Obzirom da je tužitelj u sporu uspio u cijelosti tuženik je dužan tužitelju u cijelosti nadoknaditi prouzročeni parnični trošak, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP.

23. Tužitelju su sukladno zahtjevu tužiteljice i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznat trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 7.st.1.), za zastupanja na ročištima 12. 10. 2023. i 5. 2. 2024. u iznosu od 200,00 eur za svako (Tbr.9. st. 1.), za sastav podnesaka od 18. 4. 2023. i od 22. 1. 2024. u iznosu od 200,00 eur za svaki (Tbr.8.st.1.), PDV u iznosu od 250,00 eur, trošak vještačenja u iznosu od 165,91 eur, ukupno 1.415,91 eur.

24. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Sisku, 21. ožujka 2024.

Sutkinja

Sanda Navara Sladović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude.

Dostavna naredba:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku