REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1968/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice G. P., K., OIB: ..., i 2. tužitelja Lj. C., K., OIB: ..., koje zastupa punomoćnik V. M., odvjetnik u R., protiv tuženika N. J., R., OIB: ..., koje zastupa punomoćnik G. C., odvjetnik u R., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-1298/2018-2 od 16. siječnja 2019., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu broj P-1171/17 od 3. svibnja 2018., u sjednici održanoj 21. ožujka 2024.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tužitelja se odbija.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je utvrđeno da su tužitelji vlasnici nekretnine upisane u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Zadru, k.č.br. 322/2 zk.ul.br. 438 k.o. I. L., i to tužiteljica G. P. za 2/12 dijela, a tužitelj Lj. C. za 3/12 dijela, te su ovlašteni da po pravomoćnosti presude izvrše uknjižbu tog svog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Zadru, sa imena tuženika na njihovo ime, a koju je uknjižbu tuženik dužan trpjeti (točka 1. izreke), točkom 2. izreke je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja G. P. i Lj. C. u odnosu na k.č.br. 316/3 i 318/1 k.o. I. L. u cijelosti, kao i tužbeni zahtjev tužiteljice G. P. u odnosu na k.č.br. 322/2 k.o. I. L. preko dosuđenog suvlasničkog udjela od 2/12 dijela iz točke 1. izreke presude, a do utuženog suvlasničkog udjela od 4/15 (16/60) dijela, tj. za 3/20 (6/60) dijela, te je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja Lj. C. u odnosu na k.č.br. 322/2 k.o. I. L. preko dosuđenog suvlasničkog udjela od 3/12 dijela iz točke 1. izreke presude, a do utuženog suvlasničkog udjela od 4/15 (16/60) dijela, tj. za 1/60 dijela, a točkom 3. izreke je naloženo tužiteljima G. P. i Lj. C. da tuženiku naknade parnične troškove postupka u iznosu od 25.426,25 kuna.

2. Drugostupanjskom presudom je odbijena kao neosnovana žalba tužitelja G. P. i Lj. C. i prvostupanjska presuda potvrđena u točki 2. i dijelu točke 3. izreke kojim je tužiteljima naloženo da tuženiku naknade parnične troškove postupka u iznosu od 25.426,25 kuna (točka 1. izreke). Točkom 2. izreke prihvaćena je žalba tuženika i preinačena je prvostupanjska presuda u točki 1. izreke na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbija. Točkom 3. izreke prihvaćena je žalba tuženika i preinačena je odluka o troškovima postupka sadržana u točki 3. prvostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa od 25.426,25 kuna, na način da se nalaže tužiteljima da tuženiku naknade daljnje troškove postupka u iznosu od 30.698,75 kuna.

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju iz odredbe članka 382. stavak 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju, preinačiti drugostupanjsku presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova revizije.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija nije osnovana.

6. U ovome slučaju je drugostupanjski sud odlučujući o žalbama stranaka tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva ocijenio neosnovanim, te prvostupanjsku presudu djelomično potvrdio, a djelomično preinačio postupajući u smislu odredaba članka 373.a ZPP, sve nakon što je činjenice odlučne za odluku o predmetu spora utvrdio iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu.

6.1. Stoga, a obzirom da je drugostupanjska presuda donesena na temelju odredaba članka 373.a ZPP, protiv takve je (prema odredbi članka 382. stavak 1. točka 3. ZPP) dopuštena redovna revizija.

7. Prema odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva na nekretninama označenim kao k.č.br. 322/2, k.č.br. 316/3 i k.č.br. 318/1 k.o I. L., i ovlaštenje tužitelja na uknjižbu prava vlasništva ovih nekretnina u zemljišnoj knjizi uz obvezu tuženika na trpljenje tog upisa.

9. Svoj zahtjev tužitelji temelje na činjeničnom osnovu da su predmetne nekretnine dio imovine koju su naslijedili zajedno sa Č. C. iza pok. roditelja – oca M. C. i majke D. C., te da su zajedno sa prednikom tuženika na spornim nekretninama suvlasnici svaki u 1/3 dijela.

10. Između stranaka nije sporno da je tuženik vlasništvo na predmetnim nekretninama stekao temeljem Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju kojeg je sklopio s Č. C. 2010., te se u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetnih nekretnina upisao 2011.

11. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na nekretninu k.č.br. 322/2 k.o. I. L.m, utvrđujući da je nekretnina k.č.br. 322/2 bila vlasništvo prednika tužitelja (da je predstavljala ostavinsku imovinu u trenutku smrti M. C., koji je umro 1960.), što proizlazi iz povijesti posjedovanja, dok u odnosu na preostale nekretnine (k.č.br. 316/3 i 318/1 k.o. I. L.) utvrđuje da iste ne bi predstavljale ostavinsku imovinu u trenutku smrti M. C., prihvaćajući argumentaciju tuženika da je te čestice izvorno stekao Č. C. (prednik tuženika) jer iz povijesti promjena proizlazi da je te nekretnine stekao zamjenom s J. M. i ne postoje dokazi koji bi upućivali na zaključak da bi navedene nekretnine bile vlasništvo pok. M. C. (prednika tužitelja).

12. Drugostupanjski je sud, potvrđujući (u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja) i preinačavajući prvostupanjsku presudu (u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja) na temelju članka 373.a ZPP, ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim, uz sljedeća, za ovu fazu postupka bitna utvrđenja:

- da su predmetne nekretnine bile vlasništvo pok. M. C. i D. C. te Č. C. - što proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka da su predmetne nekretnine bile u njihovom posjedu,

- da su tužitelji G. P. i Lj. C. sa pravnim prednikom tuženika – Č. C. 70-tih godina prošlog stoljeća sklopili usmeni sporazum o diobi nekretnina, na način da su predmetne nekretnine pripale isključivo u vlasništvo pravnom predniku tuženika (Č. C.), dok su druge nekretnine (na kojima su se nalazile „stare kuće“) koje nisu predmetom ovog spora pripale u isključivo vlasništvo tužitelja (što proizlazi iz iskaza tužitelja, list 76-78 spisa),

- da je postignut usmeni sporazum o diobi nekretnina (neovisno što su tužitelji tijekom postupka tvrdili da između tužitelja i prednika tuženika – Č. C. nije došlo do konačnog dogovora oko podjele nekretnina), proizlazi iz postupanja tužitelja i prednika tuženika u pogledu predmetnih nekretnina, odnosno da tužitelji nisu podnosili odštetni zahtjev za srušenu kuću (tijekom Domovinskog rata) koja se nalazi na ovopredmetnim nekretninama, dok prednik tuženika nije podnosio odštetni zahtjev (zbog izgradnje auto ceste) za nekretnine koje su tužiteljima pripale temeljem sporazuma, dok tužitelji jesu, te da je 1. tužiteljica osobno sastavila ispravu u kojoj je navedeno da ona i 2. tužitelj ostaju pri dogovoru koji je postignut s Č. C. (…).

13. Kako je između tužitelja i pravnog prednika tuženika postignut usmeni sporazum o diobi nekretnina 70-tih godina prošlog stojeća, najkasnije od 1980., zaključuje drugostupanjski sud, je počeo teći rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na predmetnim nekretninama, te kako tužitelji nisu ni tvrdili da bi pravnom predniku tuženika (Č. C.) osporavali pravo na posjed, isti je bio savjestan i zakonit posjednik predmetnih nekretnina. Stoga je Č. C. stekao pravo vlasništva dosjelošću (1991.) temeljem članka 28. stavak 2. u svezi s člankom 72. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91).

14. Revidenti u reviziji osporavaju pravilnost primjene materijalnog prava i osporavajući primjenu materijalnog prava iznose niz činjeničnih navoda kojima u bitnome osporavaju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i zaključak sudova o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Takvi činjenični navodi tužitelja izneseni u reviziji, ovaj sud ne može uzeti u razmatranje niti se upuštati u ispitivanje osnovanosti tih navoda jer prema odredbi članka 385. stavak 1. ZPP reviziju protiv presude suda drugog stupnja nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

15. Prema ocjeni ovoga suda drugostupanjska presuda je donesena pravilnom primjenom materijalnog prava.

15.1. Prije svega, treba reći, da Vrhovni sud Republike Hrvatske odluku o revizijskom razlogu pogrešne primjene materijalnog prava donosi na temelju činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.

16. Odredbom članka 388. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 - dalje: ZVDSP) je propisano da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava od stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuju prema njegovim odredbama, ako prijelaznim i završnim odredbama i posebnim zakonom nije drugačije određeno, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga Zakona presuđuju prema pravnim pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

17. Prema odredbi članka 28. stavka 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80, 36/90, „Narodne novine“ broj 53/91 – dalje: ZOVO) savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari na koju drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću tijekom deset godina, a prema odredbi stavka 4. istog članka savjesni posjednik stvari na koju drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na toj stvari dosjelošću protekom dvadeset godina. Prema odredbi članka 72. stavka 2. i 3. ZOVO, posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova. Savjesnost posjeda se pretpostavlja.

18. Pretpostavke za dosjedanje odnosno stjecanje prava vlasništva dosjelošću u konkretnom slučaju, a s obzirom na utvrđenje da se predmetne nekretnine nalaze u posjedu pravnog prednika tuženika od 1980., sukladno odredbama članka 388. stavaka 1. i 2. ZVDSP, drugostupanjski je sud pravilno ocijenio prema odredbama ZOVO-a koji je stupio na snagu 1. rujna 1980.

19. Kraj utvrđene činjenice da su tužitelji i pravni prednik tuženika - Č. C. 70-tih godina prošlog stoljeća sklopili usmeni sporazum o diobi nekretnina, na način da su predmetne nekretnine pripale isključivo u vlasništvo pravnom predniku tuženika, da tužitelji nisu pravnom predniku tuženika osporavali pravo na posjed predmetnih nekretnina, drugostupanjski je sud pravilno ocijenio da je posjed pravnog prednika tuženika bio zakonit i savjestan u smislu odredbe članka 28. stavka 2. ZOVO u vezi s odredbom članka 72. stavka 2. i 3. ZOVO.

20. Ostali revizijski navodi po svom sadržaju predstavljaju prigovore kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje, međutim revizija se ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, stoga takvi revizijski navodi nisu ni razmatrani (članak 385. ZPP).

21. Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe članka 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 21. ožujka 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.