REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-4200/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek, predsjednice vijeća, Željka Šarića, člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića, člana vijeća, Željka Pajalića, člana vijeća i mr. sc. Igora Periše, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice F. K., OIB: ..., iz Savezne Republike Njemačke, K., koju zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda P. P. i A.-M. K., odvjetnici u Z., protiv tuženice A. J., OIB: ..., O., koju zastupa A. Č., odvjetnik u D. S., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-88/2019-2 od 28. svibnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1890/2015-108 od 5. studenoga 2018., u sjednici održanoj 20. ožujka 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Pobijanim dijelom drugostupanjske presude potvrđena je prvostupanjska presuda u točki I. izreke koja glasi:

"1. Utvrđuje se da je dana 14. ožujka 2000. raskinut ugovor o ortakluku zaključen između tužiteljice F. K. i tuženice A. J., dana 27. kolovoza 1998. kojim su tužiteljica i tuženica ugovorile obavljanje djelatnosti proizvodnje kruha, peciva, svježe tjestenine i kolača pod zajedničkom tvrtkom: P. "O." vl. A. J., O., sa sjedištem obrta u O., ... 2. Tužena A. J. dužna je tužiteljici F. K. isplatiti iznos od 35.791,00 eura (protuvrijednosti 70.000,00 dem) u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju za euro P. b. Z. d.d. sa kamatom koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju tekućom od 01. srpnja 1998. pa do 31. prosinca 2007., od 01. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

2. Protiv drugostupanjske presude redovnu reviziju iz čl. 382. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 - dalje: ZPP) podnosi tužiteljica, i to, kako navodi, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer pobijana presuda nije dostatno obrazložena, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom navodi kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer u konkretnom slučaju nije bila riječ o istupu tužiteljice iz ortakluka bez ikakvog razloga nego o jednostranom raskidu ugovora od strane tužiteljice zbog skrivljenog ponašanja tuženice. Zato drži da je trebalo primijeniti čl. 132. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96 i 112/99 - u daljnjem tekstu: ZOO).

3. Tuženica nije odgovorila na reviziju.

4. Revizija je neosnovana.

5. Predmet spora su zahtjev da se utvrdi da je dana 14. ožujka 2000. raskinut ugovor o ortakluku sklopljen između stranaka 27. kolovoza 1998. i zahtjev za isplatom iznosa od 35.791,00 eura u protuvrijednosti u kunama, sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 1. srpnja 1998. do isplate, a koji iznos odgovara novčanom ulogu koji je tužiteljica unijela u ortakluk.

6. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je, da:

- među strankama nije sporno da su tužiteljica i tuženica 27. kolovoza 1998. sklopile Ugovor o ortakluku kojim su ugovorile poslovanje zajedničkog obrta - P. „O.“, za proizvodnju kruha, peciva, svježe tjestenine i kolača,

- je predmetni ugovor sklopljen na neodređeno vrijeme, a među strankama je ugovoreno unošenje imovine u ortakluk u jednakom omjeru (50% - 50%), pri čemu se tuženica obvezala unijeti u ortakluk poslovni prostor vrijednosti 70.000,00 dem u kojem će se obavljati djelatnost, dok se tužiteljica obvezala unijeti strojeve i opremu za obavljanje te djelatnosti u vrijednosti 70.000,00 dem,

- se djelatnost pekare odvijala u poslovnom prostoru u obiteljskoj kući u vlasništvu supruga tuženice, koji poslovni prostor, međutim, nije unesen u imovinu ortakluka,

- nije sporno da je obrt odjavljen 31. svibnja 2001. te da je, odmah nakon odjave obrta, u istom poslovnom prostoru i s istim strojevima tuženičin sin nastavio obavljati djelatnost pekare,

- je tužiteljica još 14. ožujka 2000. tuženici uputila dopis kojim je izvješćuje da otkazuje sudjelovanje u ortakluku i zahtijeva povrat svog udjela zajedno sa zateznim kamatama.

7. Tužbeni zahtjev je pravomoćno odbijen jer je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno i zakonito utvrdio da tužiteljica svoj zahtjev za vraćanjem uloga u iznosu od 35.091,00 eura može ostvariti eventualno nakon provedenog postupka diobe ortačke imovine na način i redoslijedom kako je to propisano u čl. 647.u i 647.š ZOO-a, uz odgovarajuću primjenu propisa o razvrgnuću suvlasničke zajednice. Tek nakon provedenog postupka diobe moći će se utvrditi i pripada li tužiteljici, i u kojem iznosu, naknada za pravne nedostatke uloga tuženice, kao i naknada za eventualno otuđene strojeve, jer, iako je tuženičin sin strojeve nesporno koristio obavljajući djelatnost pekare, u prvostupanjskom postupku nije dokazano da se isti više ne nalaze u poslovnom prostoru u kojem se odvijala djelatnost. Osim toga, uzimajući u obzir da sporni strojevi čine zajedničku imovinu ortakluka, to tužiteljici svakako ne pripada pravo na povrat iznosa od 35.091,00 eura, već onaj iznos koji bi joj na ime vrijednosti strojeve pripao nakon diobe zajedničke imovine, a što nakon provedenog postupka diobe tek valja utvrditi.

8. ''U povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.'' (čl. 392.a ZPP).

9. Neosnovan je revizijski razlog postojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer je, suprotno navodima revidentice, pobijana presuda obrazložena sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP budući da je drugostupanjski sud ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označio razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti.

10. Neosnovan je i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava prema kojemu revidentica drži da u konkretnom slučaju nije bila riječ o istupu tužiteljice iz ortakluka bez ikakvog razloga nego o jednostranom raskidu ugovora od strane tužiteljice zbog skrivljenog ponašanja tuženice pa da je trebalo primijeniti čl. 132. ZOO.

11. Naime, ovaj sud je suglasan s pravnim shvaćanjem nižestupanjskih sudova da se u konkretnom slučaju radi o otkazu, a ne o raskidu ugovora o ortakluku, i to iz razloga jer je, za razliku od raskida, tužiteljica mogla otkazati ugovor o ortakluku u svako doba (čl. 647.p ZOO), a što je i učinila, te pritom, u dopisu od 14. ožujka 2000., i navela da otkazuje ''sudjelovanje u ortakluku''. Tužiteljica, osim što u reviziji osporava da se ovdje radi o otkazu ugovora o ortakluku, ničim ne pobija, razloge nižestupanjskih sudova na kojima su utemeljili svoje presude i koji su citirani u točki 7. ovoga obrazloženja, a ovaj sud, kao što je to već navedeno u točki 8. ovoga obrazloženja, ispituje pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

12. No, u nastavku će biti obrazloženo i zašto nisu bile ispunjene pretpostavke za raskid predmetnog ugovora o ortakluku, a s obzirom na to da tužiteljica u pretežnom dijelu reviziju obrazlaže kako je predmetni ugovor o ortakluku raskinula jer je postojao pravni nedostatak na poslovnom prostoru kojeg se tuženica obvezala uložiti u ortakluk, budući da je na tom poslovnom prostoru bilo upisano pravo vlasništva tuženičinog supruga. Mjerodavne zakonske odredbe, u pogledu ocjene revizijskih navoda tužiteljice, glase:

''Ortak odgovara za materijalne i pravne nedostatke svog uloga.

Kad se ulažu novac i stvari procijenjene u novcu, u dvojbi se smatra da se daju u vlasništvo.'' (čl. 647.e st. 2. i 3. ZOO).

13. Mjerodavnim ZOO-om nije bilo propisano koje se odredbe, vezano uz pravne nedostatke, primjenjuju na ugovor o ortakluku. Dakle, postojala je pravna praznina. Ta praznina otklonjena je novim Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) kojim je u odredbi čl. 641. st. 3. propisano: ''Glede snošenja rizika za slučajnu propast ili oštećenje stvari i glede odgovornosti za nedostatke stvari na odgovarajući se način primjenjuju odredbe o zakupu, ako se stvar daje na korištenje, a odredbe o kupoprodaji, ako se ulaže vlasništvo stvari''.,

pa bi tu pravnu prazninu i u konkretnom slučaju trebalo otkloniti na taj način. 14. Prema ocjeni ovoga suda, i to primjenom zakonske presumpcije iz, u točki 12. ovoga obrazloženja citirane, odredbe čl. 647. st. 3. ZOO, ali i zbog visine utuženog iznosa kojeg je tužiteljica uložila u predmetni ortakluk, tuženica je predmetni poslovni prostor (s pravnim nedostatkom) dala kao ulog u vlasništvo, pa se, vezano uz pravne nedostatke, primjenjuju odredbe o kupoprodaji.

15. Te odredbe glase:

''Kad se pokaže da treća osoba polaže pravo na neku stvar, kupac je dužan obavijestiti prodavaoca o tome, izuzev kad je to prodavaocu već poznato, i pozvati ga da u razumnom roku oslobodi stvar od prava ili pretenzije trećeg ili da mu, kad su predmet ugovora stvari određene po rodu, isporuči drugu stvar bez pravnog nedostatka.'' (čl. 509. ZOO).

''Ako prodavalac ne postupi po zahtjevu kupca, u slučaju oduzimanja stvari od kupca ugovor se raskida po samom zakonu, a u slučaju umanjenja ili ograničenja kupčeva prava kupac može po svom izboru raskinuti ugovor ili zahtijevati razmjerno sniženje cijene.

Ako prodavalac ne udovolji kupčevu zahtjevu da u razumnom roku oslobodi stvar od prava ili pretenzija trećeg, kupac može raskinuti ugovor ako se zbog toga njegova svrha ne može ostvariti.

U svakom slučaju kupac ima pravo na naknadu pretrpljene štete. Međutim, ako je kupac u času sklapanja ugovora znao za mogućnost da mu stvar bude oduzeta, ili da njegovo pravo bude smanjeno ili ograničeno, nema pravo na naknadu štete ako se ta mogućnost ostvari, ali ima pravo zahtijevati vraćanje odnosno sniženje cijene.'' (čl. 510. ZOO).

16. U dopisu od 14. ožujka 2000. kojim je tužiteljica, prema njezinim tvrdnjama, raskinula predmetni ugovor o ortakluku, ona navodi da, prethodno tome, nije uspjela stupiti u kontakt s tuženicom, da je razlog otkaza ugovora to što tuženica nije ''sredila obračun za prošlu godinu i prikazala sva primanja i sve izdatke u prošloj kalendarskoj godini'', zbog čega da ''otkazuje sudjelovanje u ortakluku i traži natrag svoj udio sa zateznim kamatama''. Dakle, iz navedenog proizlazi da tužiteljica prije slanja tog dopisa nije postupila sukladno citiranim odredbama čl. 509. i čl. 510. ZOO, te da se u tom dopisu uopće ne spominje pravni nedostatak poslovnog prostora kao razlog raskida ugovora, a na koji se razlog tužiteljica poziva u pretežnom dijelu revizije. Osim toga, iz iskaza same tužiteljice proizlazi da je prilikom sklapanja ugovora o ortakluku znala da je predmetni poslovni prostor u vlasništvu supruga tuženice (pod uvjetom da se ne radi o bračnoj stečevini), a iz tog iskaza proizlazi i da je upravo 2000. godine tužiteljica s osnove predmetnog ugovora o ortakluku od tuženice primila najveći iznos (19.000,00 kn). I konačno, nesporno je da je tužiteljica u sporno vrijeme živjela u Njemačkoj pa da nije u predmetni ortakluk uložila rad, a niti je zajednički s tuženicom vodila poslove ortakluka, a što se obvezala učiniti predmetnim ugovorom o ortakluku.

17. To su razlozi zašto nisu bile ispunjene pretpostavke za raskid predmetnog ugovora o ortakluku, dopisom tužiteljice od 14. ožujka 2000., pa ne može doći u obzir primjena odredaba čl. 132. ZOO kojima su propisani učinci raskida ugovora i na koje se tužiteljica poziva u reviziji, čak i kad bi se u konkretnom slučaju radilo o raskidu ugovora.

18. Stoga, budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, primjenom čl. 393. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 20. ožujka 2024.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v.r.