Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Posl. br. Gž-850/2023-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Filke Pejković, suca izvjestitelja Svjetlane Pražić i Kristine Vukelić Aničić člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz P., OIB:…, zastupanog po punomoćniku A. S. odvjetniku iz P., protiv tuženika E.&S. bank d.d., R., zastupanog po punomoćniku B. M. odvjetniku iz R., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj P 372/19 od 25. siječnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 20. ožujka 2024.,
p r e s u d i o j e
I.Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja M. K., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj P 372/19 od 25. siječnja 2019.
II.Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak revizijskog postupka u iznosu od 663,61 eur u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke odbijen je zahtjev tužitelja kojim je isti tražio da se proglasi nedopuštenom ovrha u predmetu poslovni broj Ovr 1363/17 od 21. rujna 2017., točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, te je točkom III. izreke, naloženo tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 4.977,10 eur kn u roku od 15 dana.
2.Protiv prvostupanjske presude žalbu podnosi tužitelj iz žalbenih razloga sadržanih u odredbi čl. 353. st. 1. t. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 5020/11, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu ZPP-a).
3.Ovosudnim rješenjem poslovni broj Gž 537/19 od 17. travnja 2019., točkom I. izreke, djelomično je prihvaćena žalba tužitelja, ukinuta je presuda Općinskog suda u Šibeniku, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj P 712/17 od 29. studenog 2018. u točki I. izreke, odbačena je tužba tužitelja u tom dijelu. Točkom II. izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja, te je potvrđena prvostupanjska presuda u odlukama o parničnom trošku sadržanim u točkama II. i III. izreke presude.
4.Rješenjem Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 3369/19 od 24. svibnja 2023., točkom I. izreke ukinuto je ovosudno rješenje, te je predmet vraćen ovom sudu na ponovni postupak, a točkom II. izreke određeno je da će se o troškovima revizijskog postupka odlučiti u konačnoj odluci.
5.Odgovor na žalbu nije podnesen.
5.Žalba tužitelja nije osnovana.
6.Ocjenjujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga tužitelja, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, a nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st.2.t.11. ZPP-a, budući da se pobijana presuda mogla ispitati.
7.Nisu osnovani navodi tužitelja kojima pobija pravilnost odluke suda prvog stupnja sadržane u točki I. izreke presude.
8.Predmet spora je zahtjev tužitelja za proglašenje ovrhe nedopuštenom, iz razloga jer da je tražbina tuženika kao ovrhovoditelja iz Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranja broj ES 400/08 od 13. svibnja 2008. (dalje: Ugovor od 13. svibnja 2008.) u potpunosti namirena.
9.Naime iz stanja u spisu razvidno je u bitnome:
-da je rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr 1363/17 od 21. rujna 2017., radi namirenja tražbine ovrhovoditelja (ovdje tuženika) u iznosu od 58.819,32 eur sa pripadajućim kamatama, a temeljem Ugovora od 13. svibnja 2008., na nekretnini ovršenika (ovdje tužitelja) određena ovrha;
-da je povodom žalbe izjavljene na rješenje o ovrsi tužitelj u svojstvu ovršenika od strane prvostupanjskog suda upućen u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga sadržanog u čl. 50. st.1. t.9. Ovršnog zakona, temeljem čega je isti podnio tužbu, koja je zaprimljena kod suda prvog stupnja 15. prosinca 2017.;
-da iz historijata tužbe tužitelja i kasnijih očitovanja, proizlazi da je tuženiku (kao ovrhovoditelju) podmirio dugovanje od 260.000,00 eur, od čega da je ostalo 26.000,00 eur u banci kao depozit, pozivajući se pri tome na veći broj naloga za plaćanje sa datumima nakon podnošenja tužbe,
-da je rješenjem istog suda poslovni broj Ovr 1363/17 od 7. rujna 2018. obustavljena predmetna ovrha na nekretnini ovršenika određena rješenjem od 21. rujna 2017., koje rješenje je postalo pravomoćno 24. rujna 2018.,
-da je iz sadržaja Ugovora o pristupu duga od 14. lipnja 2017. sklopljenog između tuženika i tužitelja kao pristupitelja, vidljivo da tuženik ima prema C. T. potraživanja temeljem Ugovora od 13. svibnja 2008., da ovim tužitelj pristupa dugu djelomično odnosno do iznosa od 5.000,00 eur, koji iznos da se obvezuje platiti tuženiku do 14. lipnja 2017., koji iznos i uplaćen tuženiku,
-da je izvoda iz poslovnih knjiga tuženika na 27. lipnja 2018. razvidno da dug tužitelja na ime glavnice iznosi 25.569,40 eur, redovne kamate 2.641,28 eur, zatezne kamate 3.553,51 eur, troškova opomene 13,33 eur, sudskih troškova 1.820,93 eur, te javnobilježničkih troškova u iznosu od 133,76 eur, odnosno ukupno 33.732,21 eur,
-da je izvoda iz poslovnih knjiga tuženika na 24. listopada 2018. razvidno da dug tužitelja na ime glavnice iznosi 1.934,71 eur.
10.1.Polazeći od ovakvih utvrđenja, prvostupanjski sud utvrđuje da iz raspoložive dokumentacije, točnije pregleda prometa po partiji kredita za razdoblje od 23. svibnja 2008. do 24. listopada 2018., kao i izvoda iz poslovnih knjiga, proizlazi da ukupno potraživanje tuženika prema tužitelju iznosi još 1.896,32 eur, odnosno da tražbina tuženika prema tužitelju po osnovi predmetnog Ugovora, povodom kojeg je pokrenuta ranije spomenuta ovrha, nije namireno u cijelosti.
Sukladno iskazu tužitelja, sud prvog stupnja utvrđuje da isti nije dokazao da je sukladno potpisanim Ugovorima sa tuženikom, nije isplatio sve obveze tuženiku, a da tužitelj nije predložio ni provođenje eventualnog financijskog vještačenja, iako je na njemu bio teret dokaza.
Shodno tome, sud prvog stupnja nije našao razloge temeljem kojih bi prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenje ovrhe nedopuštenom, pa odbija zahtjev kao neosnovan, te odlučuje kao u točki I. izreke presude.
10.2.Osim toga, prvostupanjski sud, uvažava i činjenicu da je ovrha iz koje je tužitelj upućen na parnicu obustavljena rješenjem od 21. rujna 2017., te se u svezi toga poziva na čl. 187. st.2. ZPP-a, držeći da kako se radi o deklaratornoj pravnoj zaštiti, tužitelj mora imati pravni interes za traženje ovakve zaštite, da je okončanjem predmetnog ovršnog postupka, tužitelj izgubio pravni interes za zatraženu pravnu zaštitu.
Odluku o trošku temelji na čl. 154. st.1. ZPP-a.
11.Obzirom na prednje izneseno, neutemeljenim drži ovaj sud žalbene navode tužitelja iz kojih proizlazi da smatra odluku prvostupanjskog suda neosnovanom i nezakonitom.
Naime, protivno tumačenju tužitelja, u konkretnoj pravnoj situaciji, gdje je tužitelj osnov svoje tužbe temeljio na tvrdnji da je podmirio kompletno dugovanje prema tuženiku (što predstavlja žalbeni razlog iz čl. 50. st.1. t.9. Ovršnog zakona), a u tijeku parnice, tu svoju tvrdnju nedvojbeno sukladno raspoloživoj dokumentaciji, nedvojbeno nije dokazao (obzirom na izvod tuženika do 24. listopada 2018.), tada se nameće zaključak da tužitelj nije dokazao da su ispunjene pretpostavke da se ovrha pokrenuta po prijedlogu tuženika kao ovrhovoditelja, radi namirenja cijele tražbine istog, ne proglasi nedopuštenom.
Drugim riječima, ovom zahtjevu tužitelja moglo se udovoljiti samo pod uvjetom da je dokazao da je prema tuženiku ispunio sve obveze preuzete Ugovorom od 13. svibnja 2008., što međutim ipak nije učinio.
12.Neovisno o tome što je prema prosudbi ovog suda, sud prvog stupnja, tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan, isti je ujedno izrazio stav da tužitelj nije imao pravni interes za traženje deklaratorne pravne zaštite, zbog obustave ovršnog postupka, koje stajalište ovaj sud drži pogrešnim.
Ovo iz razloga jer prema uvjerenju ovog suda, tužitelj koji je pravomoćnim rješenjem suda donesenim u ovršnom postupku upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, može podnijeti tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, a sud može po toj tužbi provesti parnični postupak iako je prije podnošenja tužbe ovrha dovršena, u prilog čemu govore i stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 1012/20, Rev 1604/18, Rev 1153/21 i dr.
Osim toga za napomenuti je da Oz ni jednom odredbom ne propisuje da nakon provedbe ovrhe i samo zbog te činjenice tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti ovrhe postaje neosnovan ili da bi zbog toga tužba bila nedopuštena. Protivno što više, proizlazi iz čl. 62. st.1. t.4. Ovršnog zakona, prema kojem nakon što je ovrha provedena, ovršenik može u istom ovršnom postupku zatražiti od suda da naloži ovrhovoditelju da mu vrati ono što je ovrhom dobio, između ostalog i ako je ovrha koja je provedena na određenom predmetu proglašena nedopuštenom. Slijedom sadržaja ove odredbe, dade se zaključiti da se parnica radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe može voditi i nakon provedbe ovrhe.
13.Obzirom na ranije rečenom, pravno irelevantnim za pravilnost prednje navedenih odluka smatra ovaj sud žalbene tvrdnje tužitelja kojima pobija pravilnost stajališta suda prvog stupnja, te razloge kojima se isti rukovodio pri donošenju tih odluka, budući da tim navodima ni na koji način ne dovodi u dvojbu zakonitost pobijane presude u tom dijelu.
14.Kako je osnovano sud prvog stupnja odbio tužbeni zahtjeva tužitelja, to je pravilno sud prvog stupnja, odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka, te ujedno, sve primjenom čl. 154. st.1. ZPP-a, obvezao tužitelja da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu dosuđenom točkom III. izreke.
15.Budući da iz ranijeg dijela obrazloženja proizlazi da je ranija ovosudna odluka ukinuta povodom revizije izjavljene od strane tužitelja, koji je sa istom i uspio, to je valjalo odlučiti o tim troškovima, sukladno čl. 166. st.2. ZPP-a u svezi čl. 154. st.1. ZPP-a.
Dosuđeni troška odnosi se na nagradu za sastav iste sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12 i dr.), a sastoji se od nagrade za sastav revizije u iznosu od 663,61 eur.
16.Zbog iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tužitelja, te potvrditi pobijanu presudu, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.
U Rijeci 20. ožujka 2024.
Predsjednica vijeća
Filka Pejković, v.r.
