- 1 -              Poslovni broj: Usž-1678/23-2

Poslovni broj: Usž-1678/23-2

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ante Galića, predsjednika vijeća, Sanje Štefan i Blanše Turić, članova vijeća, te više sudske savjetnice Martine Barić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja M. d.d., R., kojeg zastupa opunomoćenica S. Š., zaposlenica tužitelja, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda R., R., zastupanog po službenim osobama I. K. i M. G., radi naknade za koncesiju, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 10 UsI-1353/2022-11 od 6. ožujka 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 6. prosinca 2023.

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 10 UsI-1353/2022-11 od 6. ožujka 2023.

Obrazloženje

1.              Uvodno naznačenom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/I-471-01/22-11/14, urbroj: 513-02-6002/7-22-20 od 10. studenoga 2022. (točka I. izreke). U točki II. izreke te presude se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2.              Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava, tj.  svih razloga propisanih u članku 66. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje:  ZUS).

              Nastavno u žalbi tužitelj daje osvrt na zaključke i stajališta prvostupanjskog suda, koje smatra pogrešnim, a osobito prigovara i tome da prvostupanjski sud, a niti tuženik nisu dali valjano obrazloženje, jer nisu razmotrili stajališta iznesena u odlukama Europskog suda za ljudska prava koje tužitelj u žalbi pobliže navodi. Tužitelj stoga upire na pogrešnu primjenu materijalnog prava, jer smatra da su prvostupanjski sud i tuženik pozitivne propise koji reguliraju predmetnu materiju tumačili isključivo na štetu tužitelja, bez razmatranja okolnosti koje su u prilog tužitelju. Tužitelj dodaje i da ga se smatra pravnom osobom koja gospodarski koristi pomorsko dobro bez ikakve pravne osnove, što nije točno, jer je za 2018., 2019. i 2020. od Lučke uprave R. kao javnopravnog tijela ovlaštenog upravljati predmetnom lukom ishodio dozvole za privremeno obavljanje djelatnosti na lučkom području, a s te osnove i uredno plaćao naknadu u utvrđenim iznosima. Dodaje i da je za 2021. od nadležnog Vijeća za davanje koncesijskih odobrenja ishodio koncesijsko odobrenje koje se odnosi na predmetnu terasu te platio i naknadu za koncesijsko odobrenje u iznosu koji je utvrdilo navedeno Vijeće.

              Tužitelj nadalje u žalbi navodi da ni na koji način ne može utjecati na to u kojoj će se formi izdati pravni akt kojim se dodjeljuje pravo obavljanja djelatnosti, a niti naziv tog pravnog akta. Stoga smatra da je, premda je ishodio akt koji se naziva dozvola, a ne koncesija, ugostiteljsku djelatnost na predmetnom dijelu luke obavljao na temelju odobrenja koji ima sva osnovna obilježja koncesije za obavljanje lučkih djelatnosti. Dodaje i da iz navedenog proizlazi jasna namjera tužitelja da gospodarsku djelatnost na pomorskom dobru obavlja na temelju propisanog odobrenja, a ne bez pravne osnove, odnosno da bi ostvario protupravnu o nepripadnu imovinsku korist. Dodaje i da odobrenje koje je izdala Istarska županija, Grad R., Vijeće za davanje koncesijskih odobrenja, klasa: UP/I-342-01/21-01/35, urbroj: 2171-01-08-01/4-21-3 od 21. svibnja 2021. nije poništeno, a niti utvrđeno ništetnim, a niti je Lučka kapetanija P. kojoj je dostavljen podnijelo žalbu protiv tog odobrenja, zbog čega smatra da mu se ne osnovano stavlja na teret da je trebao znati da su izdane dozvole i koncesijsko odobrenje protivni zakonskoj regulativi. Protivno tome tužitelj ističe da je predmetnu djelatnost obavljao na temelju odobrenja nadležnih tijela, a ne samovoljno, tj. bez pravne osnove. Dodaje i da se prema odredbi članka 11. stavka 1. Općeg poreznog zakona porezne činjenice utvrđuju prema njihovoj gospodarskoj biti, a tužitelj je platio naknadu za korištenjem pomorskog dobra i obavljao djelatnost u skladu s zakonom propisanim uvjetima, zbog čega smatra da kao stranka ne treba snositi bilo kakve štetne posljedice za nepravilnost i u radu javnopravnog tijela, koje je trebalo kao nadležno tijelo znati da li za predmetnu lokaciju može izdati odobrenje, s obzirom da sukladno zakonskim odredbama upravlja pomorskim dobrom, odnosno na koji način treba postupiti na temelju propisane (delegirane) ovlasti.

              Konačno, tužitelj zaključuje da je apsurdna situacija u kojoj država ostvari korist na temelju pogrešno izdanih pravnih akata, odnosno s osnove nepravilnog rada nadležnih tijela, a takvo postupanje smatra i neprihvatljivim s ustavnopravnog aspekta.

              Tužitelj navodi da je podneskom od 27. siječnja 2023. precizirao tužbeni zahtjev u kojem je uz ranije postavljeni zahtjev za poništenje osporenog rješenja i naknadu troškova postupka zatražio i isplatu iznosa od 2.774.726,64 kn odnosno 368.269,51 eura, a da o navedenom dijelu tužbenog zahtjeva sud nije odlučio, a u čemu tužitelj nalazi bitnu povredu pravila sudskog postupka u vezi s pogrešnom primjenom materijalnog prava. Dodaje i da je Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama lex specialis u odnosu na Zakon o koncesijama, a kao lex specialis ne propisuje oduzimanje imovinske koristi, što treba uzeti u obzir kod tumačenja odredbe članka 89. stavka 7. Zakona o koncesijama koji definira da se imovinska korist oduzima ako posebnim propisom nije drugačije uređeno.

              Zaključno, tužitelj smatra da je u predmetnoj situaciji riječ o nezakonitom radu nadležnih tijela kod donošenja pravnih akata, a da u postupanju tužitelja nema bilo kakvog elementa protupravnosti, jer je djelatnost na pomorskom dobru obavljao sukladno izdanim odobrenjima.

              Predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu i poništi prvostupanjsku presudu s ispravkom i sam odluči o predmetnoj stvari.

3.              Tuženik u odgovoru na žalbu iscrpno navodi i obrazlaže razloge zbog kojih smatra da su žalbeni navodi neosnovani, a pobijana presuda pravilna i zakonita, pri čemu u cijelosti ostaje kod navoda već istaknutih u osporenom rješenju od 10. studenoga 2022. Tuženik dalje u odgovoru na žalbu navodi da je u odnosu na bitne tužbene navode koji su istovjetni sa žalbenim navodima sud dao valjano i iscrpno obrazloženje, jer je u pobijanoj presudi dao relevantne razloge na kojim je utemeljio zaključke i stajališta zbog čega je prihvatio pravilnim utvrđenja tuženika da je tužitelj obavljao gospodarsku djelatnost na lučkom području bez koncesije i pravilno ga s te osnove obvezao na plaćanje naknade s obilježjem naknade za koncesiju i imovinske koristi, a posebno je dao osvrt i na prigovor tužitelja da se u predmetnom slučaju ne radi o pogrešci (propustu) državnih tijela na što ukazuje i u tužbi. Nadalje, daje osvrt i na druge žalbene prigovore, a osobito vezano uz značaj i obilježje koncesije koje elemente smatra da izdane dozvole za privremeno obavljanje djelatnosti na lučkom području za 2018., 2019. i 2020. nemaju, a niti su izdane u postupku propisanom za davanje koncesije. Stoga tuženik zaključuje da se u konkretnom slučaju ne može niti presumirati postojanje koncesijskog odnosa između davatelja koncesije i koncesionara, odnosno da je tužitelju kao gospodarskom subjektu dodijeljena koncesija za obavljanje ugostiteljske djelatnosti na predmetnom pomorskom dobru. Tuženik dodaje i da je na temelju cjelokupnog ponašanja tužitelja i dokumentacije koja prileži spisu jasno da je tužitelj izbjegavao postupak dodjele koncesije i javno prikupljanje ponuda nakon kojeg se koncesija dodjeljuje najpovoljnijem ponuditelju. Tuženik ukazuje i na druge okolnosti (da mikro lokacija oznake "16a) – V." na koju se odnosi odobrenje za obavljanje ugostiteljske djelatnosti na terasi ugostiteljskog objekta ne postoji u Godišnjem planu upravljanja pomorskim dobrom na području Grada R. za 2021. koji je donio gradonačelnik Grada R. (klasa: 944-01/20-01/53, urbroj: 2171-01-02-20-1 od 18. prosinca 2020.) koji je javno dostupan na web stranici Grada R., a što potvrđuje i nadležno Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture, Uprava sigurnosti plovidbe, Lučka kapetanija P., Odjel za inspekcijske poslove u zapisniku o obavljenom inspekcijskom pregledu, klasa: UP/I-342-24/21-03/318, urbroj: 530-04-4-2-21-1 od 16. kolovoza 2021., sastavljenom prilikom obavljanja nadzora na terasi B. B. na lučkom području AC V. (kč.br. 6963/4 k.o. R.) dana 2. kolovoza 2021. Na tim okolnostima, među ostalima, temelji zaključak o kršenju odredbi Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama. U osvrtu na druge žalbene navode, tuženik dodaje da je nakon provedenog inspekcijskog nadzora u vezi primjeni odredbi Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama te drugih propisa donesenih na temelju tog zakona, nadležno tijelo donijelo rješenje klasa: 342-24/21-03/350, urbroj: 530-04-4-2-21-2 od 13. rujna 2021. kojim zabranjuje trgovačkom društvu M. d.d. sa sjedištem u R., …, gospodarsko korištenje pomorskog dobra – lučkog područja AC V., dijela kčbr. 6963/4 k.o. R., obavljanjem ugostiteljske djelatnosti na terasi B.B.-a površine 72 m2 bez koncesije Lučke uprave R. Dodaje i da javnopravno tijelo koje je donijelo navedeno rješenje nije stranka u postupku izdavanja koncesijskog odobrenja.

              Zaključno, tuženik navodi da je u poreznom postupku, s obzirom na gospodarski pristup iz odredbe članka 11. Općeg poreznog zakona irelevantno postoji li pravni odnos za obavljanje neke djelatnosti ili ne, tj. u konkretnom slučaju je li sklopljen odgovarajući ugovor o koncesiji ili se radi o bespravnom korištenju općeg dobra (bez pravne osnove). Dodaje i da je odlučno samo radi li se o ostvarenom prihodu, dohotku, dobiti odnosno drugoj procjenjivoj gospodarskoj koristi koja sukladno propisu podliježe oporezivanju, a zbog čega je tuženik zakonito postupio utvrđujući tužitelju obvezu plaćanja naknade s obilježjem naknade za koncesiju i pripadajuće zatezne kamate te imovinsku korist, dok činjenica da je tužitelj platio naknadu za izdane dozvole i koncesijsko odobrenje njegovu odgovornost za propisane posljedice opisnog postupanja ne otklanja. Tuženik daje osvrt i na primjenu relevantnih odredbi koje propisuju da će se u slučaju obavljanja djelatnosti bez koncesije, imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti oduzeti, a i utvrditi obveza uplate iznosa naknade s obilježjem naknade za koncesiju, s time da su uvjeti i način oduzimanja imovinske koristi propisani odredbama posebnih propisa.

              Tuženik predlaže da se žalba odbije.

4.              Žalba nije osnovana.

5.              Ispitivanjem zakonitost pobijane prvostupanjske presude kao i postupka koji joj je prethodio, u granicama žalbenih razloga sukladno odredbi članka 73. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud je utvrdio da nisu osnovani žalbeni navodi zbog kojih se presuda pobija.

6.              Prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi iscrpno obrazložio sve razloge zbog kojih tuženikovo rješenje ocjenjuje zakonitim, uz ocjenu i o pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava. Prethodno tome je ocijenio pravilno utvrđenim i bitne činjenice koje su već utvrđene tijekom upravnog postupka, a tužbeni zahtjev je osnovano odbio pozivom na odredbu članka 57. stavka 1. ZUS-a, uz razložno i dostatno obrazloženje s kojim je ovaj Sud u cijelosti suglasan.

7.              Dakle, prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude dao osvrt na primijenjene mjerodavne odredbe Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ 158/03., 100/04., 141/06., 38/09., 123/11., 56/16. i 98/19. – dalje: ZPDML) i Zakona o koncesijama („Narodne novine“ 69/17. i 107/20. – dalje: Zakon).

8.              Iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je tužitelj gospodarski koristio pomorsko dobro – lučko područje u AC V., R. na dijelu kčbr. 6963/4 k.o. R., radi obavljanja ugostiteljske djelatnosti u ugostiteljskom objektu Blue Bar Lučica, bez sklopljenog ugovora o koncesiji, a što je utvrđeno u provedenom nadzoru o čemu je sastavljen zapisnik klasa: 471-01/22-11/14, urbroj: 513-02-6002/7-22-7 od 13. srpnja 2022. Dalje proizlazi da je tužitelj navedenu djelatnost obavljao na temelju dozvola Upravnog vijeća Lučke uprave R. – R. za 2018., 2019. i 2020. te na temelju koncesijskog odobrenja Grada R., Vijeća za davanje koncesijskih odobrenja od 21. svibnja 2021. Osim navedenog se napominje da je predmetna čestica upisana u zemljišnim knjigama kao pomorsko dobro i predstavlja kopneni prostor lučkog područja.

9.              Prema ovdje primijenjenim mjerodavnim odredbama na pomorskom dobru je izričito zabranjeno svako obavljanje djelatnosti bez dane koncesije, a u predmetnom slučaju nije sporno da je tužitelj obavljao gospodarsku djelatnost na pomorskom dobru bez izdane koncesije. S obzirom da su navedena odobrenja tužitelju izdana u postupku i na način koji nije propisan odredbama ZPDML-a i odgovarajućeg podzakonskog propisa, prvostupanjski sud je osnovano prihvatio zaključke i stajališta tuženika na temelju kojih je osporenim rješenjem tužitelja obvezao na plaćanje naknade s obilježjem naknade za koncesiju i na plaćanje imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti. S obzirom da izdane dozvole tužitelju nemaju značaj i obilježja koncesije, odnosno ne sadrže sve elemente koje ugovor o koncesiji treba sadržavati, a niti je njihovom izdavanju prethodilo provođenje odgovarajućeg postupka propisanog mjerodavnim odredbama, to pravilno zaključuje prvostupanjski sud da je u predmetnom slučaju postojala zakonska osnova da se tužitelju kao korisniku koji pomorsko dobro koristi bez odobrene koncesije i zaključenog ugovora o koncesiji, obračuna naknada i utvrdi i oduzme imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru bez koncesije u pobliže naznačenim iznosima.

10.              Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude posebnom ukazuje i da su u upravnom nadzoru provedenom nad radom Lučke uprave R. utvrđene navedene nepravilnosti, o čemu je Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture, Uprava pomorstva sastavila zapisnik od 21. listopada 2022.

11.              Prvostupanjski sud u pobijanoj presudi također daje osvrt i na tužbeni prigovor tužitelja da se u predmetnom slučaju radi o propustu državnih tijela koji su mu izdali navedene pravne akte, smatrajući da za opisano postupanje javnopravnih tijela ne može snositi štetne posljedice. Prvostupanjski sud s time u vezi ističe da je tužitelj bio upoznat sa svim relevantnim okolnostima, odnosno da sukladno zakonskim propisima koji reguliraju predmetnu stvar, odnosno da koncesija predstavlja valjanu pravnu osnovu za (zakonito) gospodarsko korištenje pomorskog dobra (lučkog područja). U prilog tome je i činjenica da je tužitelj upisan u Registar koncesija Ministarstva financija, odnosno da već ima evidentirane važeće ugovore o koncesiji na pomorskom dobru (pet ugovora), a iz čega slijedi da je znao ili bar mogao znati da su izdane dozvole protivne zakonskoj regulativi. Sljedno tome je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju ne može raditi o propustu državnih tijela za koje tužitelj ne treba snositi štetne posljedice, odnosno da bi stoga izdane dozvole mogle imati pravnu snagu ugovora o koncesiji.

12.              U vezi primjene članka 89. stavka 7. Zakona o koncesiji se u pobijanoj presudi daje razložno obrazloženje, koje prihvaća i ovaj Sud. Naime, pravilno se navodi da se iznos imovinske koristi u konkretnom slučaju utvrđuje u visini ukupnih prihoda ostvarenih obavljanjem te djelatnosti bez koncesije, zbog čega se oduzeta imovinska korist ne umanjuje za iznos sredstava uloženih u obavljanje nezakonite djelatnosti, a niti je odlučna okolnost da je tužitelj platio javna davanja koja proizlaze iz obavljanja gospodarske djelatnosti na predmetnom pomorskom dobru, niti to samo po sebi otklanja odgovornost tužitelja za propisane posljedice njegovog postupanja.

13.              Stoga je, tuženik pravilno tužitelja obvezao na plaćanje naknade s obilježjem naknade za koncesiju i na plaćanje imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti u iznosu i na način propisan u osporenom rješenju, a pravilnost tog rješenja je pravilno potvrdio sud, odbijajući tužbeni zahtjev pozivom na odredbu članka 57. stavak 1. ZUS-a.

14.              Slijedom iznesenog, tužitelj žalbenim razlozima nije s uspjehom osporio pravilnost i zakonitost pobijane presude, tim više jer u bitnom ponavlja istovjetne razloge koje je isticao i u tužbi te tijekom upravnog spora, a kojima se prvostupanjski sud iscrpno očitovao, a s razlozima iznesenim u obrazloženju pobijane presude je ovaj Sud suglasan u cijelosti.

15.              Stoga je ovaj Sud ocijenio je da pobijana presuda zakonita kako s osnove utvrđenog činjeničnog stanja, tako i s osnove primijenjenog mjerodavnog prava, a žalbene razloge ne osnovanima. S obzirom na naprijed navedeno, ovaj Sud u osvrtu na žalbeni prigovor kojim tužitelj upire na primjenu stajališta izraženih u pobliže navedenim odlukama Europskog suda za ljudska prava, vezano uz nezakonito i nepravilno postupanje upravnopravnih tijela i s te osnove moguće štetne posljedice za stranku, zaključujući da iznesena stajališta u tim odlukama nisu primjenjiva u konkretnom slučaju. Također valja reći, da premda je prvostupanjski sud propustio odlučiti o dijelu tužbenog zahtjeva u kojem tužitelj traži isplatu pobliže navedenog iznosa, navedeni propust, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, nije od utjecaja na zakonitost pobijane presude.

16.              Stoga, a kako žalbeni navodi nisu osnovani za ocjenu zakonitosti pobijane presude, a niti odlučni za drukčiji ishod ovog postupka, to je ovaj Sud na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu 6. prosinca 2023.

                                                                                                        Predsjednik vijeća

Ante Galić, v.r.