Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-437/2023-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Tanje Pavelin, predsjednice vijeća te mr.sc. Marijana Bitange i Tomislava Juriše, članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Marijane Barišić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optužene M. K. zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi sa člankom 34. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21., dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženice podnesenim protiv presude Županijskog suda u Sisku broj K-5/2023. od 11. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj 20. ožujka 2024., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice braniteljice optuženice, odvjetnice J. M. H.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optužene M. K. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom od 11. listopada 2023., broj K-5/2023., Županijski sud u Sisku proglasio je krivom optuženu M. K. zbog kaznenog djela protiv života i tijela – ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi sa člankom 34. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u izreci te presude, te ju je, na temelju članka 110. u vezi sa člankom 34. te članka 48. stavak 1. i članka 49. stavak 1. točka 2. KZ/11., osudio na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, u koju kaznu joj je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme provedeno u uhićenju i istražnom zatvoru od 6. listopada 2022. do 16. ožujka 2023. Na temelju članka 69. KZ/11. optuženoj M. K. izrečena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu koja će trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora u trajanju od 3 (tri) godine.

1.1. Na temelju članka 148. stavak 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje: ZKP/08.) optužena M. K. je oslobođena plaćanja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 6. ZKP/08. kao i troškova na ime nagrade i nužnih izdataka postavljene joj braniteljice te isti padaju na teret proračunskih sredstava.

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženica.

2.1. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni (članka 471. stavak 1. ZKP/08.) te predlaže preinačiti pobijanu presudu u odluci o kazni.

2.2. Optužena M. K. žali se po braniteljici, odvjetnici J. M. H. "zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene kaznenog zakona te odluke o kazni", s prijedlogom "da Visoki kazneni sud RH preinači pobijanu presudu te oslobodi okrivljenu od odgovornosti za kazneno djelo za koje se u ovom postupku tereti, odnosno da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje".

3. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnijela je optužena M. K. po braniteljici, odvjetnici J. M. H., s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana.

4. Odgovor na žalbu optuženice podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da "Visoki kazneni sud Republike Hrvatske žalbu optuženice M. K. odbije kao neosnovanu".

5. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08. spis je prethodno dostave u rad sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

6. Na zahtjev optuženice, o datumu održavanja sjednice obaviješteni su stranke i branitelj, a sjednica vijeća je održana u nazočnosti braniteljice optuženice, odvjetnice J. M. H., a u skladu s odredbom članka 475. stavak 3. ZKP/08., u odsutnosti uredno izviještenih državnog odvjetnika i optuženice.

7. Žalbe državnog odvjetnika i optuženice nisu osnovane.

8. Ističući u žalbi žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., optuženica navodi da se "pobijana presuda ne može ispitati jer je izreka presude proturječna razlozima presude, a razlozi presude o odlučnim činjenicama su nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, te o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i iskaza danih u postupku i samih tih isprava". Ista pritom ne konkretizira čime bi to prvostupanjski sud u provedenom postupku ostvario navedene modalitete bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz navedene zakonske odredbe.

8.1. Međutim, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, pa je stoga pobijanu presudu moguće ispitati u žalbenom postupku, kako u granicama u kojima se pobija žalbom optuženice, tako i po službenoj dužnosti (članak 476. ZKP/08.). Naime, u istoj nema proturječnosti između izreke i razloga presude, prvostupanjski je sud o odlučnim činjenicama dao jasne i neproturječne razloge, te ne postoji bilo kakva, a najmanje znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i iskaza danih u postupku i samih tih isprava i iskaza. Štoviše, analizom žalbe optuženice razvidno je kako ista pod navedenom bitnom povredom odredaba kaznenog postupka razumijeva vlastitu analizu sadržaja pojedinih, na raspravi izvedenih dokaza iz kojih izvlači odgovarajuće zaključke koje kao takve suprotstavlja činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda. No, takav pristup optuženice suštinski predstavlja drugu žalbenu osnovu, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (članak 470. ZKP/08.), koja žalbena osnova će se analizirati u odgovarajućem dijelu ove presude.

8.2. Nadalje, optuženica u žalbu ističe da je prvostupanjski sud odbio prijedlog za provođenje vještačenja optuženice od strane vještaka neurologa pa obzirom da sud nije pribavio mišljenje osoba koje raspolažu stručnim znanjem, to je arbitraran zaključak suda o istinitosti i vjerodostojnosti iskaza i obrane optuženice na koji način je počinjena i bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., jer iznijeti razlozi u pobijanoj presudi upućuju na arbitrarnost u postupanju suda prvog stupnja, a čime je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

8.3. Međutim, kako je sud prvog stupnja dao jasne, dostatne i razumne razloge za utvrđenje kaznene odgovornosti optuženice, u odnosu na subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela ubojstva u pokušaju, to nije osnovan žalbeni prigovor o arbitrarnosti presude, a ni ovaj sud pri ispitivanu pobijane presude nije našao da su počinjene povrede iz članak 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. na koje, kao sud drugog stupanja, pazi po službenoj dužnosti.

9. Nije u pravu optužnica ni kada se uvodno žali zbog povrede kaznenog zakona pri čemu ne navodi koju povredu kaznenog zakona ima u vidu, već obrazlaže ovu žalbenu osnovu navodima da se eventualno radi o kaznenom djelu "nanošenja lake tjelesne ozljede i čak niti to s izravnom namjerom". Dakle, iz sadržaja žalbe može se zaključiti kako smatra da se presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, međutim, to što smatra da njezinim radnjama nisu ostvarena sva obilježja kaznenog djela, za koje je proglašena krivom, i pri tome pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja analizirajući težinu ozljede i "da se takve rane mogu zacijeliti bez medicinske pomoći" ne opravdava predmetni žalbeni osnov, nego se radi o tzv. posrednoj povredi kaznenog zakona. Postojanje povrede kaznenog zakona iz članka 476. točke 1. do 4. ZKP/08. ocjenjuje se samo u okvirima onog činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud, a koje je opisano u izreci presude, a ne prema onim činjenicama koje, po ocjeni optuženice, proizlaze iz provedenih dokaza.

9.1. Ispitivanjem, pak, pobijane presude na temelju članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08. drugostupanjski sud nije našao da bi na štetu optuženice došlo do povrede kaznenog zakona.

10. Problematizirajući točnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja (žalbena osnova iz članka 470. ZKP/08.), optuženica analizira na raspravi izvedene i po prvostupanjskom sudu ocijenjene dokaze iz vlastite, stranačke perspektive na način da im pridaje značenje koje vodi njezinoj ekskulpaciji od kaznene odgovornosti za inkriminirani događaj.

10.1. Obrana optuženice, međutim, pritom gubi iz vida okolnost da je prvostupanjski sud svoja činjenična utvrđenja utemeljio na okolnostima koje su na raspravi bile neosporene. To se odnosi prije svega na tijek samog događaja, jer je neosporeno da je optuženica kritične prigode u alkoholiziranom stanju kada je oštećenik, njezin suprug Z. K. napuštao kontejner, istog ubola u leđa, stražnju desnu stranu prsnog koša, nožem duljine oštrice 18 cm i tako ga tjelesno ozlijedila, pri čemu se oštrica noža zaustavila na oštećenikovom rebru. Naime, izloženi tijek događaja optuženica je priznala već u prigodi prvog ispitivanja, a validnost njezine obrane dodatno je provjerena i potvrđena sadržajima daljnjih dokaza – sudsko-medicinskim vještačenjem, psihijatrijskim vještačenjem i toksikološkim vještačenjem. Pritom takva utvrđenja dodatno podupiru i ispitane svjedokinje koje nisu očevitkinje samog događaja, no, iskazivale su o okolnostima neposredno nakon istog, koje okolnosti također potvrđuju priznanje optuženice o tijeku kritičnog događaja. Tako svjedokinja D., u svojstvu medicinske sestre koja je na kritično mjesto došla u sastavu medicinskog tima, navodi da joj je optuženica tada rekla da je oštećenika ubola nožem, te da je potonji (koji je u postupku koristio pravo na nesvjedočenje) također potvrdio tu činjenicu, da ga je supruga ubola nožem. Optuženica je to kazala i svjedokinji R., prolaznici od koje je tražila da nazove hitnu medicinsku pomoć, kojoj je rekla "upikla sam ga nožem".

10.2. U tom kontekstu doista je suvišna daljnja analiza svjedočkih iskaza M. E., A. D. i M. R., kako to sugerira žalba optužene, jer su u pitanju osobe koje nisu očevitkinje naprijed navedenog kao inkriminiranog i nesporno dokazanog tijeka događaja. Naime, svjedokinja E. je iskazivala o narušenim bračnim odnosima optužene i oštećenika, te o njihovom psiho-fizičkom stanju neposredno nakon kritičnog događaja, D. je zdravstvena djelatnica koja je iskazivale o zatečenom stanju i tijeku zdravstvenog zbrinjavanja oštećenika nakon ranjavanja, a R. se neposredno nakon kritičnog događaja zatekla na ulici, te je po zahtjevu optužene svojim mobitelom nazvala hitnu medicinsku pomoć.

10.3. Stoga je doista pravno irelevantna činjenica krvarenja rane oštećenika i njezinom izgledu u prigodi pružanja hitne medicinske pomoći, tim prije što se na tu okolnost sasvim jasno i određeno referirala ispitana sudsko-medicinska vještakinja.

10.4. Unutar činjeničnih utvrđenja, neosnovano žalba optužene nadalje tvrdi da je prvostupanjski sud subjektivno obilježje terećenog kaznenog djela, dakle, izravnu namjeru ubojstva oštećenika, dokazao isključivo temeljem iskaza pojedinih svjedoka koji su čuli da je optuženica rekla nakon događaja (svjedokinja D. koja je čula da optuženica govori da ju oštećenik maltretira cijeli život, da joj je dosta toga i da to više ne može trpjeti, slično kao i svjedokinja R., te svjedokinja E. kojoj je optuženica nakon događaja rekla "eto mu sad, dobio je što je zaslužio"). Naime, po ocjeni ovog žalbenog suda, ispravno je prvostupanjski sud ovakva verbaliziranja optuženice stavio u kontekst sadržaja (nalaza i mišljenja) izvedenih vještačenja (sudsko- medicinskog vještačenja, prije svih) i u ukupnosti tako izvedenih i ocjenjenih dokaza (uključujući i optuženičino priznanje inkriminiranog uboda na prvom ispitivanju) utvrdio izravnu namjeru optuženice na počinjenje terećenog kaznenog djela. Drugim riječima, navedena svjedočenja potvrđuju zaključak toga suda da već sudsko- medicinsko vještačenje daje pouzdanu podlogu za prihvaćanje zaključka glede spomenute izravne namjere optuženice na ubojstvo oštećenika, jer ga ista nožem napada s leđa, kada žrtva nije svjesna tog napada, i pritom ga za usmrćenje podobnim sredstvom (nož duljine oštrice 18 cm) pogađa u stražnju desnu stranu prsnog koša, kao dio tijela u gdje se nalaze vitalni organi. Do ozljede istih nije došlo stjecajem okolnosti, jer se oštrica noža zaustavila na oštećenikovom rebru, koje je zaustavilo daljnji prodor oštrice noža u njegovo tijelo. S tim u svezi valja imati na umu mišljenje sudsko-medicinske vještakinje dr.sc. M. B. po kojem "…kod uboda nožem nekoliko milimetara iznad ili ispod stvarnog uboda bez dodatne značajne sile ili ubodom jačeg intenziteta na stvarnom mjestu uboda bi nož ušao u prsnu šupljinu u kojoj se nalaze vitalni organi čije bi ozljeđivanje rezultiralo ozljedama sa smrtnim ishodom". Stoga su za ocjenu izravne namjere optuženice u počinjenju terećenog kaznenog djela irelevantni žalbeni navodi o težini nanesene tjelesne ozljede oštećeniku, te optuženičinom zdravstvenom stanju (hipotrofija mišića), koje joj ne bi omogućavalo nanošenje smrtonosnih ozljeda nožem, budući je potonji prigovor otklonjen sudsko-medicinskim vještačenjem, po kojem su i njezine zdravstvene prilike tempore criminis, dopuštale nanošenje smrtonosnih ozljeda.

11. Žaleći se zbog odluke o kazni optuženica ne dovodi u pitanje točnost i potpunost utvrđenih okolnosti relevantnih za izbor vrste i mjere kazne, već navodi da se "…blažom, djelomičnom uvjetnom osudom mogu ostvariti zahtjevi kako generalne, tako i specijalne prevencije, te da je na taj način moguće izraziti jasnu društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela". U isto vrijeme državni odvjetnik u svojoj žalbi ocjenjuje kako je "…bezuvjetna kazna zatvora na koju je osuđena optužena preblaga, da neće polučiti rezultate kako u smislu specijalne prevencije, a osobito generalne prevencije te da je optuženoj potrebno izreći kaznu zatvora u dužem trajanju". U tom kontekstu se naglašava precijenjenost utvrđenih olakotnih okolnosti (neosuđivanost, smanjena ubrojivost, zdravstveno stanje) te izostanak vrednovanja otegotnih okolnosti (izostanak provokacije oštećenika, izostanak kajanja i žaljenja glede počinjenog djela i njegove posljedice).

11.1. Kada se u presudi pokušaj terećenog djela cijeni kao olakšavajuća okolnost, prvostupanjski sud očito ima u vidu istu kao fakultativnu ublažavajuću okolnost (tzv, zakonsko ublažavanje kazne), jer je to izrijekom označio pozivajući se u izreci presude na članak 48. stavak 1. KZ/11. Kada je dodatno tome pravilno utvrdio izostanak otegotnih okolnosti, te ukazao na raniju neosuđivanost optužene i njezinu smanjenu ubrojivost tempore criminis, ispravno je sud izrekao optuženoj kaznu zatvora u trajanju od tri godine, jer je ta kazna i po ocjeni drugostupanjskog suda adekvatna zahtjevima retribucije, specijalne i generalne prevencije, te nužnosti resocijalizacije optuženice, koji su sadržani u svrsi kažnjavanja prema odredbi članka 41. KZ/11. Pritom treba kao dodatnu okolnost u potvrdu prihvatljivosti stava prvostupanjskog suda po tom pitanju imati u vidu i ponašanje optužene nakon počinjenog kaznenog djela, kada je odmah izišla na ulicu i od slučajne prolaznice, ispitane svjedokinje R. zatražila da potonja mobitelom nazove službu hitne medicinske pomoći.

11.2. Stoga nije u pravu državni odvjetnik žalbenom tvrdnjom da je na strani optuženice prvostupanjski sud propustio utvrditi otegotne okolnosti, jer ista na raspravi nije priznala djelo, s kojim bi u vezu trebalo dovesti kajanje radi počinjenog djela i žaljenje povodom prouzročene posljedice, kao etički odmak optuženice od počinjenog djela i njegove posljedice. Naime, riječ je o zakonom dopuštenom modalitetu obrane optuženice, korištenje kojeg prava obrane se ne može uzimati kao otegotna okolnost. Pritom, kada inzistira na strožem kažnjavanju optuženice državni odvjetnik gubi iz vida činjenicu da je pobijanom presudom sud, uz kaznu zatvora, optuženici izrekao i sigurnosnu mjeru obveznog liječenja, zakonitost kojeg izricanja je ovaj sud ispitao po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 478. ZKP/08. Naime, imajući u vidu svrhu izricanja sigurnosnih mjera iz članka 66. KZ/11. (otklanjanje okolnosti koje omogućavaju ili poticajno djeluju na počinjenje kaznenog djela, konkretno, alkoholna ovisnost optužene), ovaj žalbeni sud smatra da je prvostupanjski sud ispravno dualno postupio – uklanjanjem uzroka kriminalnog činjenja kroz izrečenu sigurnosnu mjeru i resocijalizacijom optuženice izvršenjem izrečene kazne zatvora.

12. Slijedom svega izloženog, trebalo je na temelju članka 482. ZKP/08. odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 20. ožujka 2024.

Predsjednica vijeća:

dr.sc. Tanja Pavelin,v.r.