Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž R-715/2020-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. D. iz Z., OIB…., zastupane po punomoćniku M. P., odvjetniku iz Z., protiv tuženika A. B. d.d., Z., OIB…., zastupanog po punomoćnicima M. R. i N. G. R., odvjetnicima iz O. društva R. i P. iz Z., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1120/2019-21 od 23. travnja 2020., na sjednici vijeća 20. ožujka 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1120/2019-21 od 23. travnja 2020. u točki I. izreke, osim u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev da nije dopušten otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužiteljici Odlukom o otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljenja na probnom radu od 27. listopada 2017. u dijelu koji se odnosi na otkazni rok i s tim u vezi da tužiteljici nije prestao radni odnos kod tuženika do dana 3. siječnja 2018. i u dijelu kojim je određeno da tužiteljica nema pravo na otpremninu.

II. Djelomično se prihvaća žalba tužiteljice i preinačuje citirana presuda suda prvog stupnja u dijelu točke I. izreke kojim je je odbijen tužbeni zahtjev da nije dopušten otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužiteljici Odlukom o otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljenja na probnom radu od 27. listopada 2017. u dijelu koji se odnosi na otkazni rok i s tim u vezi da tužiteljici nije prestao radni odnos kod tuženika do dana 3. siječnja 2018. i u dijelu kojim je određeno da tužiteljica nema pravo na otpremninu, te u točki II. izreke i sudi:

„1. Utvrđuje se da nije dopušten otkaz ugovora o radu koji je tuženik A. B. d.d. Z., OIB: …dao tužiteljici J. D., Z., OIB:…., Odlukom o otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljenja na probnom radu (datiranu sa 27-10-2017) u dijelu koji se odnosi na otkazni rok i u dijelu kojim je određeno da tužiteljica nema pravo na otpremninu.

2. Utvrđuje se da je tužiteljici prestao radni odnos kod tuženika 4. siječnja 2018.

3. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 331,81 eur /2.500,00 kn[1] .“

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak u povodu žalbe u iznosu od 49,77 eur u roku od petnaest dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu tog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje da nije dopušten otkaz ugovora o radu koju je tuženik dao tužiteljici Odlukom o otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljenja na probnom radu (datiranu sa 27-10-2017), te da prema tome radni odnos tužiteljice kod tuženika nije niti prestao, te da se naloži tuženiku vratiti na posao tužiteljicu na radno mjesto voditelj poslovnog odnosa. Odbijen je i zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška. Točkom II. izreke je naloženo tužiteljici nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn.

2. Tužiteljica je podnijela žalbu protiv citirane prvostupanjske presude zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22– dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti otkaza tuženika od 27. listopada 2017. zbog nezadovoljavanja tužiteljice na probnom roku uz zahtjev za vraćanje na rad.

5. Prvostupanjski sud je u postupku utvrdio da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu voditelja poslovnog odnosa na temelju ugovora o radu od 1. svibnja 2017. kojim je ugovoren probni rad u trajanju od 6 mjeseci (čl.2), te da su stranke u čl. 9. ugovora o radu utvrdile da tužiteljica zadržava prava u vezi s otkazom, otkaznim rokovima, otpremninom i drugim pitanjima iz radnog odnosa, sva prava koja je stekla u A. I. d.d. do dana zasnivanja radnog odnosa kod tuženika. Nadalje, utvrđeno je da je tuženik u odluci o otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljenja na probnom radu od 3. studenog 2017. u obrazloženju naveo da je za vrijeme probnog rada nadređena osoba, koja je zadužena za praćenje rada radnice, napravila procjenu njezinog rada, te utvrdila da radnica na probnom radu ne ostvaruje očekivane rezultate, tj. da njezina stručna znanja i radne sposobnosti ne udovoljavaju zahtjevima za obavljanje poslova i radnih zadataka za koje je sklopila Ugovor o radu. Između ostalog je navedeno da su ocjene po pojedinim kategorijama uglavnom puno niže od prihvatljivog, odnosno dana je ocjena 1 za sve kategorije, osim za želju za učenjem kod koje je dana ocjena 2, koja predstavlja ocjenu niže od prihvatljivog. Također da je navedeno da je za očekivati da rezultat probnog rada bude pozitivan i da radnica nastavi sa radom, ali da su prilikom izvršavanja dodijeljenih zadataka uočeni nedostaci ključnih vještina i sposobnosti te nezainteresiranost za učenje.

5.1. Nadalje, sud prvog stupnja je cijenio da je svrha probnog rada zaštita poslodavca ali i radnika, pri čemu poslodavcu za vrijeme njegovog trajanja omogućuje provjeru radnih sposobnosti radnika pa da je odluka poslodavca za vrijeme probnog rada autonomna odluka poslodavca ako radnik s određenim karakteristikama ne odgovara, a koje za poslodavca jesu relevantne. Stajalište je suda prvog stupnja da tužiteljica u ovom postupku nije u poziciji osporavati opravdanost odluke poslodavca o nezadovoljenju na probnom radu, dok u odnosu na sporno pitanje je li tužiteljica nastavila raditi kod tuženika sa svim pravima koja je stekla kod povezanog društva s tuženikom i je li to eventualno anuliralo svrhu i uvjet probnog rada, sud prvog stupnja je utvrdio da je tužiteljica potpisala ugovor o radu za drugo radno mjesto u odnosu na ono koje je obavljala kod društva A. I., te je zaključio da u slučaju kada se ugovara probni rad za novo radno mjesto, takvo ugovaranje je dozvoljeno u smislu čl. 53. Zakona o radu ("Narodne novine" br.93/14- dalje: ZR) i stoga da nije bilo zloupotrebe od strane poslodavca u pogledu ugovaranja probnog rada, te je posljedično zauzeo shvaćanje da je otkaz zbog nezadovoljenja na probnom radu dopušten. U suprotnom, da je tužiteljica zadovoljila na probnom radu i nastavila raditi kod tuženika, tada da bi se, u slučajevima prestanka radnog odnosa iz nekog drugog razloga, primijenio članak 9. Ugovora o radu. Konačno, prvostupanjski sud je shvaćanja da nije potrebno utvrđivati da li bi tužiteljici unatoč svemu pripao dulji otkazni rok ili bi imala pravo na otpremninu jer da takvi zahtjevi nisu predmet ovog spora, a sama činjenica da otkazni rok eventualno nije određen u pravilnom trajanju ili da je otpremnina neopravdano otklonjena, ne čine samu odluku o otkazu nedopuštenom.

5.2. S obzirom na izloženo, prvostupanjski sud je utvrdio da je otkaz zbog nezadovoljavanja tužiteljice na probnom radu dopušten te je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, a o troškovima postupka odlučio je na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a.

6. Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka.

7. Osporavajući pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude, tužiteljica u žalbi prigovara da je prvostupanjski sud propustio raspraviti činjenice odnosno izvesti dokaze glede osnovanosti i opravdanosti nezadovoljavanja na probnom radu i time da joj je uskratio pravo na sudsku zaštitu. Nadalje, smatra da je pobijana odluka o otkazu u cijelosti nezakonita jer je suprotna čl. 9. Ugovora o radu prema kojoj bi tužiteljici pripadala otpremnina u visini od tri prosječne plaće u posljednja tri mjeseca te otkazni rok od dva mjeseca. Stoga da je pogrešno shvaćanje prvostupanjskog suda kojim je otklonio utvrđivati da li bi tužiteljici pripao dulji otkazni rok ili bi imala pravo na otpremninu, jer su ti zahtjevi istaknuti samim zahtjevom tužiteljice da se pobijana odluka o otkazu proglasi nezakonitom.

8. Prema odredbi čl. 53. st. 1. ZR-a propisano je da se prilikom sklapanja ugovora o radu može ugovoriti probni rad, a sukladno stavku 2. probni rad iz stavka 1. ovoga članka ne smije trajati duže od šest mjeseci. Stavkom 3. istog članka propisano je da nezadovoljavanje radnika na probnom radu predstavlja posebno opravdan razlog za otkaz ugovora o radu, a sukladno st. 4. na otkaz iz stavka 3. ovoga članka ne primjenjuju se odredbe ovoga Zakona o otkazu ugovora o radu, osim članka 120., članka 121. stavka 1. i članka 125. ovoga Zakona. Odredbom čl. 115. st. 1. toč. 4. ZR-a propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik nije zadovoljio na probnom radu (otkaz zbog nezadovoljavanja na probnom radu).

9. Pravilno je pravno shvaćanje suda prvog suda da je sukladno odredbi čl. 53. st. 3. ZR-a nezadovoljavanje radnika na probnom radu poseban otkazni razlog ugovora o radu te da poslodavac na temelju slobodne ocjene donosi odluku o tome je li radnik zadovoljio na probnom radu, slijedom čega opravdanost ocjene poslodavca ne može biti predmet ispitivanja u sudskom postupku. Pri tome je u postupku pravilno utvrđeno da je tuženik s obzirom na danu ocjenu nadređene osobe zadužene za praćenje rada tužiteljice, prema kojoj na probnom radu ne ostvaruje očekivane rezultate, tj. da njezina stručna znanja i radne sposobnosti ne udovoljavaju zahtjevima za obavljanje poslova i radnih zadataka za koje je sklopila Ugovor o radu, samim time ovlašten otkazati ugovor po osnovu nezadovoljavanja na probnom radu, što predstavlja dovoljan i opravdan razlog za otkaz ugovora o radu u kojem je ugovoren probni rad.

9.1. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 53. st. 3. i čl. 115. st. 1. toč. 4. ZR-a kada je utvrdio da je tuženik opravdano otkazao ugovor o radu tužiteljici zbog nezadovoljavanja na probnom radu, slijedom čega tužiteljica ne ostvaruje pravo povratka na rad, te je slijedom toga trebalo djelomično odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u tom dijelu na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, kao u točki I. izreke ove presude.

10. Međutim, osnovano tužiteljica prigovara postupanju prvostupanjskog suda kojim je otklonio utvrđivati da li bi tužiteljici pripao dulji otkazni rok ili bi imala pravo na otpremninu u kojem dijelu je presuda zahvaćena bitnom povredom parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP-a, a koju je ovaj sud otklonio primjenom odredbe čl. 373.a. st. 1. toč. 1. ZPP-a To stoga jer tužbeni zahtjev da sud utvrdi da otkaz nije dopušten sadrži u sebi i zahtjev na utvrđenje da otkazni rok nije određen onako kako je ugovoreno ili propisano, kao i zahtjev da je odluka nedopuštena u dijelu kojim tužiteljici nije priznato pravo na otpremninu. Tužiteljica naime tijekom postupka osporava dopuštenost odluke o otkazu ugovora o radu i u dijelu koji se odnosi na otkazni rok i otpremninu uz tvrdnju da je u A. I. d.d. provela devet godina i dva mjeseca te kod tuženika šest mjeseci, te da joj sukladno čl. 122. ZR-a otkazni rok trebao trajati 2 mjeseca, kao i da ima pravo na otpremninu prema duljini tog staža.

10.1. Pri tom i prema shvaćanju ovog suda, imajući na umu sadržaj čl. 2. i 9. Ugovora o radu, ugovorna odredba kojom je ugovoren probni rad (čl. 2.) nije anulirala odredbu čl. 9. ugovora o radu na način da poslodavac nije u obvezi radniku omogućiti korištenje pravima priznatim tom ugovornom odredbom i kod otkazivanja ugovora o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu. Tuženik je u odluci o otkazu odredio otkazni rok u trajanju od 7 dana te je navedeno da radnica nema pravo na otpremninu, te je prvostupanjski sud u vezi toga prihvatio argumentaciju tuženika u postupku, da bi odredba čl. 9. Ugovora o radu mogla doći u primjenu samo u slučaju kada bi tužiteljici, nakon uspješno odrađenog i pozitivno ocijenjenog probnog rada, ugovor o radu bio eventualno otkazan iz drugih razloga, a ne u ovom slučaju kada je otkaz dan na temelju posebnog osnova-nezadovoljavanja na probnom radu jer se kod tog otkaza primjenjuju odredbe Zakona o radu koje ga reguliraju.

10.2. Suprotno tom shvaćanju, motrište je ovog suda da nema zapreke da stranke i u slučaju otkaza zbog nezadovoljavanja na probnom radu ugovore prava koja su po opsegu veća od onih koje regulira Zakon o radu. Naime, smislenim tumačenjem čl. 9. Ugovora o radu, koji je unesen u Ugovor nakon što su stranke ugovorile probni rad, za zaključiti je da ta odredba dolazi u primjenu i u slučaju otkaza zbog nezadovoljavanja na probnom radu. Iz sadržaja te ugovorne odredbe proizlazi da je tuženik priznao tužiteljici kontinuitet radnog staža s obzirom na staž koji je ostvarila u društvu A. I. d.d., pa su osnovane tvrdnje tužiteljice tijekom postupka i u žalbi da i u predmetnom slučaju ostvaruje pravo na trajanje duljeg otkaznog roka te da tuženik nije imao osnova utvrditi da radnica nema pravo na otpremninu.

10.3. Što se tiče trajanja otkaznog roka kod otkaza zbog nezadovoljavanja na probnom radu, zakonom je propisano najmanje trajanje otkaznog roka od 7 dana (čl. 53. st. 5. ZR), pa je dopušteno i moguće da stranke ugovore duži otkazni rok. Isto tako, nije ograničeno ni ugovaranje otpremnine u slučaju ovog otkaza, posebno imajući na umu da je tužiteljica zadržala kontinuitet radnog staža prilikom sklapanja Ugovora o radu s tuženikom. Na pravilnost takvog zaključka upućuje i razvoj zakonske regulative u odnosu na ugovaranje probnog rada prema kojoj je izmjenama i dopunama Zakona o radu („Narodne novine“ br. 151/22) članak 53., između ostalog, dopunjen odredbom u stavku 11. koja propisuje da ako su radnik i poslodavac tijekom trajanja radnog odnosa sklopili ugovor o radu radi obavljanja drugih poslova, pri čemu je ugovoren probni rad, u slučaju otkaza toga ugovora zbog nezadovoljavanja na probnom radu radnik ostvaruje pravo na otkazni rok u skladu s člankom 122. ovoga Zakona te pravo na otpremninu u skladu s člankom 126. ovoga Zakona.

10.5. Tuženik u postupku ne osporava tvrdnju tužiteljice o duljini radnog staža pa slijedom toga otkazni rok na temelju odredbe čl. 122. st. 1. toč. 4. ZR-a i sukladno čl. 9. Ugovora o radu ima trajati 2 mjeseca, umjesto 7 dana određenih odlukom o otkazu, zbog čega odluka o otkazu u tom dijelu nije dopuštena pa je nastavno bilo potrebno utvrditi dan prestanka ugovora o radu s obzirom na trajanje otkaznog roka (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Revr-249/2007 od 5. lipnja 2007., Revr-648/11-2 od 10. ožujka 2015.).

10.6. Pri tom, tuženik ne osporava u postupku da je tužiteljica predmetnu odluku zaprimila 3. studenog 2017., kako to navodi u tužbi i prethodno u zahtjevu za zaštitu prava, od kada je sukladno čl. 121. st. 1. ZR-a tužiteljici počeo teći otkazni rok od dva mjeseca i s danom 4. siječnja 2018. joj je prestao radni odnos kod tuženika.

10.7. Konačno, s obzirom na kontinuitet radnog staža tužiteljice u naznačenom trajanju, tuženik je protivno Ugovoru o radu i čl. 126. ZR-a u odluci o otkazu odredio da tužiteljica nema pravo na otpremninu te je odluka o otkazu i u tom dijelu nezakonita.

10. Iz tih razloga je trebalo preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu u odnosu na otkazni rok i određenje da tužiteljica nema pravo na otpremninu, te odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

11. S obzirom da je tužiteljica u konačnici uspjela s dijelom svog zahtjeva, a tuženik je u postupku osporavao osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice u cijelosti, ocijenjeno je da su stranke u postupku uspjele u približno jednakim dijelovima te da svaka stranka snosi svoje troškove sukladno čl. 154. st. 4. ZPP-a. Stoga je primjenom čl. 166. st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 380. st. 2 i st. 3. ZPP-a potvrđena prvostupanjska odluka o odbijanju zahtjeva tužiteljice za naknadu parničnog troška te preinačena u dosuđujućem dijelu u odnosu na naknadu troškova tuženika na način da je taj zahtjev tuženika odbijen kao neosnovan.

12. S obzirom na uspjeh tužiteljice u žalbenom stadiju postupka od 50%, tužiteljici je primjenom Tbr. 10. toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15) u vezi s Tbr. 52. toč. 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23) odmjeren trošak u povodu žalbe u iznosu od 49,77 eur, dok je za više zatraženo taj zahtjev odbijen kao neosnovan.

U Rijeci 20. ožujka 2024.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović, v.r.