Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-744/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Dujmović, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. M. iz B., OIB: …, zastupane po punomoćniku T. G., odvjetniku iz O. D. G., H., Ž. iz Z., protiv tuženika: 1) H. C. d.o.o. Z., OIB: …, zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnici D. H., odvjetnici iz O. D. I. & p. d.o.o. Z. i 2) U. O. d.d. Z., OIB: …, zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku M. R., odvjetniku iz O. D. R. & p. d.o.o. Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj Pn-551/2019-47 od 31. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj 20. ožujka 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se djelomično kao neosnovana žalba tužiteljice J. M. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj Pn-551/2019-47 od 31. ožujka 2022. pod toč. I alineja 1. izreke do iznosa od 568.440,40 kn / 75.445,00 eur, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. listopada 2015. pa do isplate, pod toč. I alineja 2., toč. I alineja 3., toč. I alineja 4., toč. I alineja 5. izreke te pod toč. II i III izreke.

II Preinačuje se djelomično presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj Pn-551/2019-47 od 31. ožujka 2022. pod toč. I alineja 1. izreke preko iznosa od 568.440,40 kn / 75.445,00 eur do iznosa od 620.178,18 kn / 82.311,79 eur, tj. za iznos od 51.737,78 kn / 6.866,78 eur zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 10. listopada 2015. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i sudi tako da se u tom dijelu zahtjev tužiteljice J. M. usvaja kao osnovan.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom odlučeno je:

»I Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan a koji glasi:

"1. Nalaže se I. tuženiku H. C. d.o.o. sa sjedištem u Z., OIB: … i II. tuženiku U. O. d.d. sa sjedištem u Z., OIB: … solidarno isplatiti tužiteljici J. M. iz B., OIB: … iznos od 620.178,18 kn zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 10. listopada 2015. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

2. Nalaže se I. i II. tuženiku da tužiteljici isplate zakonsku zateznu kamatu na isplaćeni iznos od 426.375,47 kn za razdoblje od 10. listopada 2015. pa do 15. prosinca 2018. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatu utvrđuje Hrvatska narodna banka u roku od 15 dana.

3. Nalaže se I. tuženiku H. C. d.o.o. sa sjedištem u Z., OIB: … i II. tuženiku U. O. d.d. sa sjedištem u Z., OIB: … solidarno isplatiti tužiteljici J. M. iz B., OIB: … iznos od 675.000,00 kn zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 10. listopada 2015. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

4. Halaže se I. tuženiku H. C. d.o.o. sa sjedištem u Z., OIB: … i II. tuženiku U. O. d.d. sa sjedištem u Z., OIB: … solidarno isplatiti tužiteljici J. M. iz B., OIB: … iznos od 54.578,80 kn zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 10. listopada 2015. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

5. Nalaže se I. tuženiku H. C. d.o.o. sa sjedištem u Z., OIB: … i II. tuženiku U. O. d.d. sa sjedištem u Z., OIB: ... nadoknaditi tužiteljici J. M. iz B., OIB: … troškove parničnog postupka zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 15 dana."

II Nalaže tužiteljici da 1. tuženiku H. C. d.o.o. naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 134.031,25 kn u roku od 15 dana

III Nalaže tužiteljici da 2. tuženiku U. O. d.d. naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 151.818,75 kn u roku od 15 dana.«

2. Protiv navedene presude žalbu je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja radi održavanja nove glavne rasprave pred drugim raspravnim sucem.

2.1. U žalbi ističe da je u pogledu naknade štete u visini od 620.178,18 kn podnijela tužbu jer je nedugo nakon postavljanja pločica došlo do njihovog odvajanja u nekretnini u B. čija je tužiteljica vlasnica pa je time istoj nastala ogromna šteta. Tuženik pod 1) H. C. d.o.o. Z. je pismeno utvrdio kako je uzrok nastanka štete neprikladna formulacija samoizravnavajuće mase C. C. koja je korištena prilikom postavljanja pločica u predmetnoj nekretnini što znači da nije sporna osnova, već samo visina štete. U pogledu visine ističe da je tužbeni zahtjev postavila na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za graditeljstvo I. E. d.o.o. kojeg suprotno utvrđenju suda, nije angažirala samovoljno, već nakon konzultacije i u dogovoru s tuženikom pod 1). Tuženik pod 2) je tužiteljici isplatio iznos od 426.375,47 kn pa kako je vještačenjem utvrđeno da je šteta iznosila 1.046.553,62 kn to je postavila tužbeni zahtjev u visini od 620.178,18 kn. Tijekom ovog postupka je od strane vještaka dipl. ing. A. B. utvrđeno kako je procijenjena vrijednost sanacije 471.213,25 kn, a koji iznos po mišljenju suda odgovara iznosu utvrđenom u postupku osiguranja dokaza, to je prvostupanjski sud, bez preispitivanja cijena i stavki u nalazu i mišljenju, isti prihvatio u cijelosti te odbio tužiteljicu s tužbenim zahtjevom. S obzirom na okolnosti slučaja tj. da su se pločice odvojile od poda nakon što su svi daljnji radovi dovršeni, bilo je potrebno štetu sanirati na način da je sav namještaj trebao biti demontiran, prevezen u skladište, uskladišten te ponovno montiran. Bilo je potrebno demontirati sve sanitarne i elektroinstalacije te stolariju, obaviti sve izolatorske i keramičke radove, za sve to pribaviti potrebne materijale pa nakon toga izvesti i soboslikarske radove kako bi se prostor ponovno doveo u prethodno funkcionalno stanje. Napominje se da to vrijedi za sve prostorije, a nekretnina se sastoji od pet apartmana. Tijekom cijelog postupka ukazivala je na manjkavosti nalaza i mišljenja vještaka N. V. u postupku osiguranja dokaza, tako i glede nalaza i mišljenja vještaka B. u ovom postupku. Ovo stoga što su iznosi odmjereni za sanaciju određeni po znatno nižoj cijeni od sadašnje realne tržišne cijene. S obzirom na opće poznatu situaciju kroničnog rasta cijena materijala i radova u posljednjih nekoliko godina te samim tim cijena nekretnina nejasno je kako je vještak B. na samom kraju 2021. utvrdio cijene radova u iznosu nižem čak i od vještaka N. V. iz nalaza i mišljenja iz 2016. te cijene su tržišno neodržive i ne bi bile dostatne za sanaciju ni pola prostora zahvaćenih štete. Pritom vještak B. nije koristio niti jedan izvor koji bi dao legitimitet njegovom nalazu. Nije koristio ikakve statističke podatke te se stoga njegov nalaz i mišljenje uopće ne mogu ispitati, jer su cijene koje je naveo kao relevantne njegovo subjektivno mišljenje što nije u skladu s pravilima struke na što se ukazivalo na ročištu od 12. veljače 2022. kada je vještak saslušan. Tada je isti na upit tužiteljice da komparira cijene izražene u nalazu i mišljenju I. E. d.o.o. sa svojim nalazom naveo kako se ne mora referirati na nalaz i mišljenje drugog vještaka s obzirom da su u njegovom nalazu izražene trenutno važeće tržišne vrijednosti. Međutim, činjenica je da nalaz i mišljenje I. E. d.o.o. sadrži točne podatke na temelju kojih je nalaz sastavljen (str. 18 i 19), dok nalaz i mišljenje vještaka B. formalno nije utemeljen ni na jednom dokumentu te je stoga nejasno kako je sud nalaz vještaka A. B. prihvatio u cijelosti iako se isti ne može provjeriti. Bit korištenja vještaka u sudskim postupcima je približiti sudu (i strankama) materiju koja im nije poznata na način na koji istu mogu razumjeti, a da se isto pri tome može provjeriti i koristiti prilikom donošenja presude, a što je u ovom slučaju izostalo. Prvostupanjski sud je propustio obrazložiti odbijanje tužbenog zahtjeva koji se odnosi na troškove nadzora provedbe radova u iznosu od 14.000,00 kn koji nisu obuhvaćeni nalazom i mišljenjem vještaka, iako su predmet tužbenog zahtjeva pa je na taj način prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. U odnosu na trošak smještaja tužiteljice i njezinog supruga za vrijeme trajanja radova u duljini od šest tjedana prvostupanjski sud je odbio i taj dio tužbenog zahtjeva s obrazloženjem da sanacija nekretnine nije izvršena te da je stoga navedeni zahtjev neopravdan. Naime, štetnik je dužan naknaditi oštećeniku onaj iznos koji je potreban da bi se uspostavilo stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala. Stoga će biti neophodno da prilikom provođenja sanacije prostora (koja još nije provedena iz razloga što se čekalo dovršetak ovog postupka) tužiteljica i suprug borave izvan nekretnine, a do čega ne bi došlo da nije bilo štetne radnje tuženika, to im je neophodno za to izbivanje naknaditi troškove. Tužiteljica je dostavila ponudu cijene hotelskog smještaja za taj period pa je na taj način dokazala visinu iste, a ukoliko su tuženici smatrali da je ista previsoko odmjerena bili su dužni isto dokazati i dostaviti cijenu nekog drugog smještaja koji bi tužiteljici i njenom suprugu omogućio smještaj za vrijeme sanacije. U odnosu na zakonsku zateznu kamatu na isplaćeni iznos od 426.375,47 kn za period od nastanka štetnog događaja 10. listopada 2015. pa do isplate 15. prosinca 2017. prvostupanjski sud je i taj dio zahtjeva odbio kao neosnovan uz obrazloženje kako se radi o nenovčanoj šteti čija se visina određuje prema cijenama u vrijeme donošenja odluke sukladno čl. 1089. Zakona o obveznim odnosima. S obzirom na definiciju štete iz čl. 1046. istog Zakona, kao i u odnosu na činjenicu da je presudom utvrđeno kako je iznos od 426.375,47 kn ispaćen na ime sanacije štete jasno je da se ne radi o nenovčanoj šteti pa je na taj način prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi istaći je da tuženik pod 2) u odgovoru na tužbu navodi kako je isplaćeni iznos utvrđen i isplaćen sukladno nalazu i mišljenju vještaka iz izvanparničnog postupka osiguranja dokaza, ali je od trenutka saznanja do isplate proteklo vrijeme u kojem je tekla zakonska zatezna kamata zbog čega su je tuženici dužni isplatiti tužiteljici. Glede umanjenja vrijednosti nekretnine u visini od 675.000,00 kn prvostupanjski sud ističe da je taj dio tužbenog zahtjeva odbio jer tužiteljica nije dostavila nikakav dokaz da bi zamjenske pločice umanjile vrijednost njezine nekretnine. Međutim, tužiteljica je predložila mišljenje stručnjaka – projektanta dipl. ing. arh. V. I., tako i provođenje vještačenja po vještaku odgovarajuće struke (arhitektonske) koji bi svojim stručnim znanjem, uvidom u odgovarajuću dokumentaciju priloženu spisu mogao utvrditi postoji li šteta radi umanjenja vrijednosti. U. greškom tuženika pod 1) tj. njegovim propustom da osigura adekvatne materijale prilikom izvođenja radova došlo je do narušavanja cjelokupne kompozicije objekta jer su upravo predmetne pločice bile esencijalni dio projekta te bi svaki zamjenski proizvod eventualno bio sličan, ali ne i u ukupnom dojmu zbog čega je došlo do trajno nerješivog estetskog i osjetilnog problema jer je nesporno utvrđeno da se predmetna keramika više ne proizvodi. Prvostupanjski sud u potpunosti zanemaruje viziju koju je tužiteljica imala prilikom gradnje predmetne nekretnine koja predstavlja visoko luksuzni objekt građen prema visokim standardima s proizvodima prve klase izabranim prilikom projektiranja nekretnine, a što je sve u potpunosti zanemareno od strane prvostupanjskog suda te je na taj način prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 250. Zakona o parničnom postupku. Mišljenje arhitekta I. u presudi nije ocijenjeno pa je stoga nejasno što je sud na temelju toga utvrdio. U odnosu na troškove predmeta osiguranja i parnične troškove žaliteljica smatra da je u konkretnom slučaju zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava nezakonita i odluka o troškovima postupka. Konačno, u obrazloženju pobijane presude navedene su nejasnoće jer je nejasno da li je sud utvrdio jesu li pločice odabrane tijekom projektiranja ili tijekom izvedbe koje pitanje je od izrazite važnosti budući da tužiteljica tijekom cijelog postupka nastoji dokazati da su iste izabrane tijekom projektiranja, a što proizlazi iz dostavljene dokumentacije. Nadalje, sud prvog stupnja navodi kako je vještak N. V.. analizirao dostavljenu dokumentaciju te se o istoj očitovao a to je mišljenje projektanta I. iz srpnja 2016. pa iz toga proizlazi da je svoj nalaz i mišljenje vještak V. temeljio isključivo na prethodno navedenom mišljenju jer ostalu dokumentaciju nije zaprimio. Nejasno je zašto vještaku prilikom očevida nije dostavljena cjelokupna dokumentacija pa je na taj način prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 259. Zakona o parničkom postupku. Prvostupanjski sud bez ikakvog obrazloženja nije saslušao svjedoke B. M., P. I. B., D. K. i P. R. pa se postavlja pitanje koje je to uopće dokazne prijedloge sud usvojio na raspravnom zapisniku od 25. veljače 2020. kada je doneseno rješenje da je zaključen prethodni postupak bez odluke suda o izvođenju dokaza odnosno svjedoka što također predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Tužiteljica ističe da joj raspravna sutkinja bez opravdanja nije dopustila ulazak uz sudnicu premda Zakona o parničnom postupku propisuje da tužiteljica ima pravo prisustvovati ročištima. To nije upisano u zapisnik, jer je sutkinja to odbila unijeti u zapisnik pa je na taj način počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i toč. 10. Predlaže da joj se obistini trošak sastava žalbe.

3. Tuženik pod 1) u odgovoru na žalbu tužiteljice ističe da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka te se presuda može ispitati. Tužiteljica neosnovano smatra da u situaciji kada nalazu i mišljenju vještaka B. nije priložena dokumentacija da se ne može utvrditi na koji način je vještak došao do svog zaključka u nalazu i mišljenju. Ovo stoga što ne postoji obveza vještaka da svoj nalaz i mišljenje potkrjepljuje dodatnim dokazima, a kada bi se vrijednost nalaza i mišljenja temeljila na broju ponuda koje je vještak priložio svom nalazu i mišljenju tada vještačenje ne bi ni bilo potrebno jer bi to mogao odraditi administrativni sudski službenik. Osim toga, prilikom donošenja pobijane presude prvostupanjski sud je uzeo u obzir kako vještačenje A. B., tako i nalaz i mišljenje vještaka N. V.. Glede naknade štete zbog umanjenja vrijednosti nekretnine ističe da je provedeno vještačenje po vještaku B. na okolnost troška sanacije štete na nekretnini pa ako je štetu moguće sanirati u potpunosti onda je jasno da ne postoji umanjenje vrijednosti nekretnine koju tužiteljica trpi. Vještak N. V. utvrdio je kako su u nekretninu ugrađene pločice koje su bile dostupne u slobodnoj prodaji društvu C. centar d.o.o. S. tj. da se ne radi o keramici koja je specijalno dizajnirana za potrebe uređenja tužiteljičine nekretnine pa je u tom pravcu prvostupanjski sud razmotrio i dopis tog trgovačkog društva, arhitektonski projekt i mišljenje projektanta V. I. te nije našao da bi mišljenje vještaka V. bilo pogrešno. Nadalje, materijalno pravo je pravilno primijenjeno kada je odbijen zahtjev za naknadu troškova smještaja jer je tuženik pod 2) isplatio tužiteljici 6.900,00 kn na ime naknade troška smještaja, a što tužiteljici ne spori u tužbi radi čega se mora smatrati potraživanje u tužbi zapravo potraživanjem razlike između isplaćenog troška smještaja i stvarno nastalog troška smještaja. Međutim, nedvojbeno je da trošak smještaja tužiteljici uopće nije nastao jer ista i sama navodi da se radi o trošku koji je potreban tek u slučaju provođenja sanacije štete, a što tužiteljica nije napravila do dana podnošenja žalbe i to unatoč tome što joj je već isplaćen nesporni iznos za naknadu štetu i provedena dva vještačenja kojima je nedvojbeno utvrđeno stanje nekretnine. Radi toga da tužiteljica neosnovano tvrdi da bi joj nastala štete iz čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima. Zato je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljica nije dokazala nastanak štete a dostava ponude za trošak smještaja u hotelu, o čijoj primjerenosti u pogledu visine nije ni potrebno raspravljati dok taj trošak ne nastane, nikako ne dokazuje nastanak štete. Glede dijela zahtjeva u odnosu na zatraženu isplatu zateznih kamata tuženik pod 1) ističe kako tužiteljica pogrešno smatra kako joj pripada zakonska zatezna kamata za utuženi period. Takav stav tužiteljice nije osnovan jer je tužiteljici 15. prosinca 2017. isplaćen iznos od 426.375,47 kn te to ne znači da je šteta koja je tužiteljici nastala postala novčana šteta već se radi o nenovčanoj materijalnoj šteti na stvari čija visina se može odrediti tek s danom donošenja odluke u postupku koji se vodi povodom zahtjeva za naknadu nastale štete sukladno odredbi čl. 1089. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Stoga, dok visina te štete nije utvrđena odlukom nadležnog suda ta se šteta ni ne može smatrati novčanom radi čega tužiteljica ne može potraživati kamatu. To proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev x-400/2010 od 6. srpnja 2011. radi čega je pravilan stav prvostupanjskog suda kada je odbijen zahtjev za isplatom zatraženih kamata na isplaćeni iznos naknade štete u periodu od 10. listopada 2015. do 15. prosinca 2017.

4. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana.

5. Žaliteljica navodi da je prvostupanjski sud odbio dokazne prijedloge da se saslušaju svjedoci B. M., P. I. B. i D. K. te na taj način upućuje da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. u svezi čl. 220. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), a koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 70/19 - dalje ZID ZPP), koji žalbeni navod nije osnovan stoga što je tužiteljica navedene svjedoke, a kao što to proizlazi iz podneska iste od 16. travnja 2019. (l.s. 152-154), predložila glede okolnosti koja je vrsta pločica i u kojoj količini dostavljena tužiteljici, kao i na okolnost da se te pločice više ne proizvode, a koje činjenice su dijelom utvrđene u pogledu vrste i količine pločica na temelju provedenog građevinskog vještačenja, a okolnost da se iste više ne proizvode utvrđena je na temelju dopisa C. centra d.o.o. S. radi čega ovaj drugostupanjski sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer je relevantne okolnosti u vezi kojih je predloženo saslušanje svjedoka utvrdio drugim dokaznim sredstvima.

6. Tužiteljica tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 250. ZPP jer da je u cijelosti zanemareno mišljenje arhitekta I..

6.1. Odredbom čl. 250. ZPP propisano je da će sud izvesti dokaz vještačenjem kada je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

6.2. U konkretnom slučaju arhitekt I. nije odlukom suda u smislu odredbe čl. 250. ZPP određen kao vještak pa slijedom toga nije počinjena ova bitna povreda odredaba parničnog postupka. S tim u vezi istaći je da mišljenje vještaka I. u takvoj situaciji ima svojstvo dokaza u skladu s odredbama čl. 219. i čl. 220. ZPP, a koji dokaz je prvostupanjski sud, suprotno navodima tužiteljice, imao u vidu prilikom donošenja pobijane prvostupanjske presude.

7. Nadalje, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. to. 6. ZPP pri čemu tužiteljica tvrdi da joj je onemogućeno raspravljanje stoga što joj je uredovna sutkinja onemogućila prisustvovanje ročištima što da nije evidentirano u zapisniku jer je to sutkinja odbila unijeti u zapisnik.

7.1. Iz raspravnih zapisnika koji su priloženi spisu predmeta ne proizlazi da je konstatirano kako je prvostupanjski sud bez opravdanja onemogućio ulazak tužiteljici u sudnicu.

7.2. Odredbom čl. 230. st. 3. ZPP propisuje da je dopušteno dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena.

7.3. Naime, sudski zapisnik o održanom ročištu ima značaj javne isprave, a kako u konkretnom slučaju tužiteljica samo paušalno navodi, a bez ikakvih dokaza u tom pravcu, da joj je onemogućen ulazak u sudnicu i nazočnost na raspravi od strane prvostupanjskog suda te kako nije izjavila prigovor na sadržaj raspravnih zapisnika u smislu odredbe čl. 126. st. 2. i 4. ZPP to znači da ovaj drugostupanjski sud smatra kako nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP pri čemu se ističe da je tužiteljica od početka ovog postupka bila zastupana po punomoćniku iz redova odvjetnika koji je nazočio raspravama pa i zbog tog razloga ne bi bila počinjena ova bitna povreda.

8. Nije osnovan ni navod tužiteljice da bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP stoga što u konkretnom slučaju prvostupanjski sud nije protivno Zakonu isključio javnost na glavnoj raspravi time što je, kako to tvrdi tužiteljica, istoj onemogućio nazočnost na ročištima. Pritom treba imati u vidu kako je odredbom čl. 308. st. 1. ZPP propisano da se isključenje javnosti ne odnosi na stranke, njihove zakonske zastupnike, punomoćnike i umješače.

8.1. Dakle, kako u konkretnom slučaju tužiteljica nije na adekvatan način dokazala da joj je prvostupanjski sud onemogućio nazočnost na raspravama te kako iz raspravnih zapisnika od 21. ožujka 2019. (l.s. 150) i 1. listopada 2019. (l.s. 203) proizlazi da je tužiteljica na iste pristupila osobno, da je konstatirano da je ista nazočna, da iz sadržaja navedenih raspravnih zapisnika ne slijedi da je prvostupanjski sud udaljio tužiteljicu iz sudnice te kako na ostalim raspravnim zapisnicima nije evidentirana nikakva primjedba punomoćnika tužiteljice u skladu s odredbom čl. 126. ZPP to znači da nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP.

9. Suprotno navodima tužiteljice prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer pobijana presuda nema nedostatka zbog kojih se ne može ispitati budući da je izreka presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni.

10. Nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

11. Stoga žalba tužiteljice zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovana.

12. Predmet spora su slijedeći zahtjevi tužiteljice:

- da joj tuženici solidarno isplate iznos od 620.178,18 kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. listopada 2015. na ime naknade štete zbog nestručnog postavljanja pločica u objektu tužiteljice u B. čiji uzrok nastanka je neprikladna formulacija samoizravnavajuće mase C. C. 69 koja je korištena prilikom postavljanja pločica,

- da joj tuženici isplate zakonsku zateznu kamatu na isplaćeni iznos od 426.375,47 kn za razdoblje od 10. listopada 2015. pa do 15. prosinca 2018.,

- da joj na ime naknade štete zbog umanjenja vrijednosti nekretnine tužiteljice u B. solidarno isplate iznos od 675.000,00 kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. listopada 2015. pa do isplate i

- da se naloži tuženicima solidarno isplatiti iznos od 54.578,80 kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. listopada 2015. pa do isplate na ime troškova predmeta osiguranja dokaza, putnih troškova.

13. Prvostupanjski sud na temelju navoda stranaka te ocjenom dokaza u skladu s odredbom čl. 8. ZPP u cijelosti odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev s obrazloženjem da je tužbeni zahtjev koji se odnosi na naknadu štete zbog postavljanja pločica neosnovan stoga što je tužiteljici taj iznos već isplaćen. Nadalje, u odnosu na zatraženu isplatu zakonske zatezne kamate za isplaćeni iznos od 426.375,47 kn za razdoblje od 10. listopada 2015. pa do 15. prosinca 2018. sud prvog stupnja taj dio tužbenog zahtjeva odbija kao neosnovan s obrazloženjem da se radi o nenovčanoj šteti čija se visina utvrđuje prema cijenama u vrijeme donošenja odluke sukladno odredbi čl. 1089. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – dalje ZOO). Nadalje, u odnosu na dio tužbenog zahtjeva u visini od 675.000,00 kn na ime naknade štete zbog umanjenja vrijednosti nekretnine (budući se navedene pločice više ne proizvode) sud prvog stupnja utvrđuje da tužiteljica nije dostavila nikakav dokaz da bi zamjenske pločice umanjile vrijednost njezine nekretnine te da bi se eventualno tek kad bi tužiteljica sanirala štetu postavljanjem drugih pločica moglo utvrditi da li dizajn i vrsta drugih pločica u odnosu na prethodne umanjuju vrijednost objekta. Konačno, što se tiče zatraženih troškova osiguranja dokaza prvostupanjski sud utvrđuje da sukladno odredbi čl. 168. st. 1. i 2. ZPP troškove postupka za osiguranje dokaza podmiruje stranka koja je podnijela prijedlog za osiguranje dokaza te je dužna naknaditi troškove protivnoj stranci, a te troškove može naknadno ostvariti kao dio parničnih troškova prema uspjehu u parnici. Glede troška smještaja tužiteljice i njezinog supruga u duljini od 6 tjedana za vrijeme trajanja radova sud prvog stupnja nalazi da je i taj dio tužbenog zahtjeva neosnovan jer nekretnina nije sanirana tj. u istom je stanju kao što je bila i nakon postavljanja spornih pločica pa kako tužiteljica nije izvršila zamjenu pločica to znači da ista nije onemogućena da boravi u apartmanu dok u pogledu visine kraj činjenice da je tužiteljica dostavila ponudu na l.s. 99 prvostupanjski sud istu smatra irelevantnom jer tužiteljica nije dokazala da je koristila hotelski smještaj.

13.1. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, osim u dijelu koji se odnosi na naknadu štete (toč. I alineja 1. izreke prvostupanjske presude) u visini od 51.737,78 kn/6.866,78 eur.

14. U odnosu na zatraženu naknadu štete u visini od 620.178,18 kn istaći je kako među strankama nije prijeporno da je tuženik pod 2) po osnovi police osiguranja zaključene s tuženikom pod 1) tužiteljici isplatio iznos od 426.375,47 kn.

14.1. Taj iznos isplaćen je na temelju nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke dipl. ing. N. V. iz svibnja 2017. (l.s. 16 do 41), a iz kojeg proizlazi da bi trošak sanacije iznosio 419.475,47 kn, dok bi naknada štete po osnovi troška smještaja iznosila 6.900,00 kn.

14.2. Međutim, tužiteljica je samoinicijativno, izvan sudskog postupka, angažirala stalnog sudskog vještaka za graditeljstvo i procjenu nekretnina I. E. d.o.o. Z. koji je 10. srpnja 2017. (l.s. 65 do 99) utvrdio da bi tužiteljici za sanaciju objekta, kao i smještaj adekvatan iznos štete bio 1.046.553,65 kn.

14.3. S obzirom na činjenicu da je tužiteljica na ročištu od 25. veljače 2020. (l.s. 206) izričito navela da inzistira na provođenju novog očevida što hitnije kako bi mogla krenuti u sanaciju, a da se u podnescima detaljno očitovala u pogledu razloga zbog kojih predlaže novo vještačenje to je prvostupanjski sud pravilno u skladu s odredbama ZPP odredio da će se u ovoj pravnoj stvari provesti dokaz građevinskim vještačenjem po vještaku A. B..

14.4. Vještak građevinske struke A. B. je u svom nalazu i mišljenju od 30. prosinca 2021. (l.s. 262-287) utvrdio da je u apartmanima tužiteljice uočena šteta na podnim keramičkim pločicama u smislu vidljivih pukotina, odvajanja i podizanja keramičkih pločica od podloge te ispadanje fuga i procjena vrijednosti sanacije u visini od 471.213,25 kn sa uključenim PDV-om pri čemu je vještak uzeo u obzir pripremne radove, demontažu, montažu i transport namještaja, demontažu i montažu sanitarnih instalacija, elektroinstalacija i stolarije te pripremnih radova demontaže i transporta namještaja koji iznose 34.300,00 kn, pripremne radove demontaže i montaže sanitarnih instalacija, elektroinstalacija i stolarije 17.500,00 kn te izolatorskih i keramičkih radova u visini od 419.413,25 kn s tim što je vještak B. na ročištu održanom 21. veljače 2022. (l.s. 300-301) izričito naveo da ostaje kod svog nalaza i mišljenja smatrajući da njegova procjena predstavlja realni trošak sanacije uočenih nedostataka sa naznakom da je u taj trošak uračunata kompletna zamjena keramike isključivo iz estetskih razloga a ne zato što su uočeni nedostaci na ukupno ugrađenoj keramici i da cijene odražavaju stvarne tržišne cijene te ih nije potkrepljivao sa podacima statistike standardne kalkulacije budući da iste promptno ne prate stvarna tržišna kretanja pri čemu smatra da cijene nisu određene u niskom iznosu.

15. U odnosu na navedeni nalaz i mišljenje vještaka B. tužiteljica u žalbi ističe da su iznosi koji su odmjereni za sanaciju predmetnih prostora određeni prema znatno nižoj cijeni od sadašnje realne tržišne cijene pri čemu da vještak B. nije koristio niti jedan izvor koji bi dao legitimitet njegovom nalazu ili koristio ikakve statističke podatke smatrajući kako se takav nalaz ne može uopće ispitati.

15.1. Međutim, ti žalbeni navodi tužiteljice nisu pravno odlučni jer je vještak B. u svom nalazu i mišljenju, kao i na raspravi od 21. veljače 2022. obrazložio na koji način je došao do iznosa navedenog u nalazu i mišljenju pa kako vještak predstavlja osobu koja ima stručno znanje iz pojedinog segmenta i kako tužiteljica bilo kakvim adekvatnim dokazima ne osporava zaključke iz nalaza i mišljenja vještaka B. to su navedeni žalbeni razlozi neosnovani.

16. U svezi žalbenog navoda da prvostupanjski sud nije apostrofirao činjenicu kako su tužbenim zahtjevom obuhvaćeni i radovi koji se odnose na troškove nadzora u iznosu od 14.000,00 kn, a koji nalazom i mišljenjem vještaka nisu obuhvaćeni, iako su neophodni za provođenje radova kao što su predmetni odgovoriti je tužiteljici da je vještak B. saslušan na ročištu 21. veljače 2022. (l.s. 300 do 302) te da je tužiteljica 20. siječnja 2022. dostavila podnesak (l.s. 296 i 297) u kojemu ističe prigovore na nalaz vještaka B. i u kojem podnesku se ne spominju troškovi nadzora, kao i da na ročištu od 21. veljače 2022. punomoćnik tužiteljice nije zatražio očitovanje vještaka u svezi troška nadzora pa u takvoj situaciji kada je na ročištu od 21. veljače 2022. zaključena glavna rasprava a tužiteljica nije predložila provođenje novog građevinskog vještačenja ili eventualnu dopunu nalaza i mišljenja vještaka B. na te okolnosti, to je i ovaj žalbeni navod neosnovan.

17. Međutim, kako je nedvojbeno da je tuženik pod 2) tužiteljici na ime troškova sanacije isplatio iznos od 419.475,74 kn te da je u nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke A. B. utvrđeno da bi procjena sanacije iznosila 471.213,25 kn iz navedenog proizlazi da su tuženici u obvezi isplatiti tužiteljici na ime naknade štete po osnovi troška sanacije daljnji iznos od 51.737,78 kn tj. 6.866,78 eura pa je stoga u tom dijelu prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da bi tužbeni zahtjev u tom dijelu bio neosnovan jer da je tužiteljici isplaćena odšteta u cijelosti.

18. U odnosu na zahtjev tužiteljice da joj tuženici isplate zakonsku zateznu kamatu na isplaćeni iznos naknade štete u visini od 426.375,40 kn za period od nastanka štetnog događaja 10. listopada 2015. pa do isplate, 15. prosinca 2017. prvostupanjski sud odbija taj dio tužbenog zahtjev s obrazloženjem da je isti neosnovan jer se radi o nenovčanoj šteti čija se visina utvrđuje prema cijenama u vrijeme donošenja odluke sukladno odredbi čl. 1089. ZOO.

18.1. Međutim, tužiteljica ističe žalbene navode kojima osporava takav zaključak prvostupanjskog suda tvrdeći da je nalaz i mišljenje vještaka N. V. iz izvanparničnog postupka osiguranja dokaza datira od 26. svibnja 2017. te da definira barem dio štete u iznosu od 419.475,74 kn, kao i da u tom kontekstu treba imati u vidu činjenicu da sam tuženik pod 2) u odgovoru na tužbu navodi kako je isplaćeni iznos utvrđen i isplaćen upravo sukladno nalazu i mišljenju vještaka iz izvanparničnog postupka osiguranja dokaza R1-93/2016 i da je od trenutka saznanja iznosa pa do isplate proteklo dodatnih šest do sedam mjeseci u kojima je zakonska zatezna kamata tekla zbog čega da su joj je tuženici dužni platiti.

18.2. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je pravilno stajalište prvostupanjskog suda kako je taj dio tužbenog zahtjeva neutemeljen te da su posljedično tome neosnovani žalbeni navodi tužiteljice. Pritom prvenstveno valja poći od činjenice da se u konkretnom slučaju radi o nenovčanoj materijalnoj šteti čiji opseg kao novčane obveze u smislu odredbe čl. 1089. st. 2. ZOO može biti poznat tek onda kad se na pravno obvezujući način izrazi u novcu a to nikako ne može biti prilikom nastanka same štete. Naknada za nenovčanu materijalnu štetu prilikom prouzročenja štete još ne predstavlja novčanu obvezu kao glavnicu, izraženu točno određenim brojem jedinica jer je broj novčanih jedinica točno određen tek presudom kojom je utvrđena obveza na naknadu štete, a tek od presude teku zatezne kamate jer su u tom trenutku ispunjeni svi uvjeti za takvu posljedicu dužnikova zakašnjenja – dospjelost potraživanja naknade štete koja je nastupila već kad je šteta nastala, a određivanje naknade dalo je naknadi za nenovčanu materijalnu štetu značenje novčane obveze u smislu odredbe čl. 1089. st. 2. ZOO pa zbog toga neosnovano tužiteljica smatra da joj pripada zakonska zatezna kamata za period od trenutka nastanka štete 10. listopada 2015. pa do isplate 15. prosinca 2017. za nesporno isplaćeni iznos od 426.375,47 kn.

18.3. Da je tome tako proizlazi iz stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Revx 400/2010-2 od 6. srpnja 2011., koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, da zatezne kamate na naknadu štete teku od dana kad je nenovčana materijalna šteta postala novčano u smislu odredbe čl. 1089. st. 2. ZOO pa da stoga na naknadu nenovčane materijalne štete koja nije popravljena zatezne kamate teku od donošenja prvostupanjske presude, a ne od obavljene procjene.

18.4. Slijedom toga, neosnovani su navodi žaliteljice kako joj na neprijeporno isplaćeni iznos naknade štete u visini od 426.375,47 kn pripada zakonska zatezna kamata za period od 10. listopada 2015. do 15. prosinca 2017.

19. Nadalje, što se tiče dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na umanjenje vrijednosti nekretnine u visini od 675.000,00 kn prvostupanjski sud smatra da taj dio zahtjeva nije osnovan jer da tužiteljica nije dostavila nikakav dokaz da bi zamjenske pločice umanjile vrijednost njezine nekretnine, kao i da bi tek u slučaju saniranja štete postavljanjem drugih pločica moglo utvrditi da li dizajn i vrsta drugih pločica u odnosu na prethodne umanjuju vrijednost projekta.

19.1. Dakle, u ovoj fazi postupka nije prijeporna činjenica da se pločice koje su postavljene u objektu tužiteljice više ne proizvode.

19.2. U odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva tužiteljica je dostavila izjavu arhitekta I. od 20. srpnja 2016. (l. s. 100) koji je projektirao kuću tužiteljice te je naveo da je tijekom projektiranja došlo do izvora navedenih pločica kao neodvojivog elementa sveukupnog jedinstva – harmonije kompozicije vanjskog i unutrašnjeg tretmana građevine, nadalje da je specifična estetska vrijednost keramika zadovoljavala sve želje investitora i autora te da se sa svojom grafikom oslanjala i odražavala kroz prije navedeno jedinstvo oblikovanja i na elemente eksterijera. Rezultat takvog tretmana da je bilo oduševljenje investitora i autora pa se može kazati da je jedan od najznačajnijih elemenata zgrade narušen zbog greške u upotrijebljenom materijalu za izvedbu samonivelirajuće podloge. Da je zatraženo od proizvođača keramičkih pločica da im osigura potrebnu novu količinu što isti nije bio u mogućnosti jer se ta linija više ne proizvodi, a u želji da se sačuva izvorni izgled da su potražili drugu mogućnost koja postoji te da namjeravaju tvrtki koja se bavi izradom keramičkih pločica po narudžbi i dostavljenom uzorku zatražiti izradu sličnog, a vizualno identičnog proizvoda. Sličnog zbog toga što je raznobojnost izvorne keramičke pločice prožimala čitavu debljinu pa je tako jamčila da se takvo oštećenje neće odraziti na kvalitetu završne površine uz moguće poliranje na licu mjesta, a nova keramička pločica za koju tvrde da će biti vizualno identična to ne može ostvariti kroz čitavu debljinu nego samo na razini glazirane hodne površine te se može zaključiti da autor inzistira na istovjetnosti projektirane podne obloge zbog niza razloga u kojima ga u potpunosti podržava investitor.

19.3. Glede navedenog mišljenja projektanta V. I. od 20. srpnja 2016. prvenstveno valja istaći da spisu predmeta nije priložena projektna dokumentacija u svezi izgradnje kuće tužiteljice iz koje bi bilo (eventualno) razvidno da li su prijeporne pločice dosta predstavljale integralni dio projekta te bi se tek u tom slučaju mogle razmatrati na način kao što je to navedeno u izjavama projektanta I. od 20. srpnja 2016., 25. srpnja 2016. i 24. travnja 2017.

19.4. Nedvojbeno je da je u pogledu te odlučne činjenice relevantan dokaz vještačenje po vještaku arhitektonske struke, a koji je tužiteljici predložila tek na ročištu 21. veljače 2022. (l.s. 300 do 302) tj. nakon zaključenja prethodnog postupka.

19.5. S obzirom na sadržaj odredbe čl. 299. ZPP stranke su dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu, iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje dokaze i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznijetih činjenica, a što tužiteljica u ovom konkretnom slučaju nije učinila jer niti u tužbi a niti do zaključenja prethodnog postupka nije predložila provođenje dokaza po vještaku arhitektonske struke.

19.6. Osim toga, tužiteljica nije niti tvrdila da postoje okolnosti iz čl. 299. st. 2. ZPP pa je u takvoj procesnoj situaciji prvostupanjski sud pravilno zaključio kako tužiteljica nije dostavila dokaz da bi zamjenske pločice umanjile vrijednost njezine nekretnine.

19.7. Naime, mišljenja projektanta na koja se poziva tužiteljica, nisu dovoljan dokaz glede umanjenja vrijednosti nekretnine tužiteljice jer iz prethodno navedenih mišljenja projektanta I. samo proizlazi da su keramičke pločice koje su postavljene u objektu tužiteljice bile inkorporirane u izgradnji objekta od samog početka, ali nije razvidno da li je to dovelo do umanjenja vrijednosti nekretnine tužiteljice stoga što projektant I. uglavnom svoje mišljenje temelji na estetskom dijelu ukupnosti objekta ne navodeći pritom na koji je to način eventualno dovelo do umanjenja vrijednosti nekretnine.

20. Što se pak tiče troškova smještaja tužiteljice i njezinog supruga za vrijeme trajanja radova u razdoblju od šest tjedana istaći je kako je na ročištu od 21. veljače 2022. konstatirano, a što tužiteljica nije osporila, da je od strane tuženika pod 2) istoj isplaćen iznos od 6.900,00 kn na ime troškova smještaja radi nemogućnosti korištenja predmetne nekretnine.

20.1. Međutim, taj zahtjev tužiteljice po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, a kraj činjenice da joj je isplaćeni iznos od 6.900,00 kn te da je nesporno da ista nije do današnjeg dana sanirala navedenu štetu premda joj je tuženik pod 2) još prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari isplatio odštetu za troškove sanacije, predstavlja postupanje tužiteljice protivno odredbi čl. 1090. ZOO, kao i elemente doprinosa tužiteljice nastanku veće štete jer je notorna činjenica da se troškovi smještaja zbog inflacije povećavaju iz godine u godinu.

20.2. Osim što je dostavila potvrdu hotelske kuće o visini cijene smještaja za 6 tjedana tužiteljica nije predložila da se eventualno dopuni nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke u pravcu toga koliki vremenski period bi bio potreban da se sanira nastala šteta pa je ovaj drugostupanjski sud mišljenja da je u takvim okolnostima konkretnog slučaja prvostupanjski sud pravilno zaključio kako je taj dio tužbenog zahtjeva neosnovan.

21. Što se pak tiče troškova postupka osiguranja dokaza prvostupanjski sud se pravilno pozvao na odredbu čl. 168. st. 1. ZPP, kao i da te troškove stranka može naknadno ostvarivati kao dio parničnih troškova prema uspjehu u parnici.

21.1. Budući da je tužiteljica u ovoj parnici uspjela samo s neznatnim dijelom svog tužbenog zahtjeva to joj slijedom toga ne pripada pravo na troškove postupka za osiguranje dokaza.

22. Konačno, tužiteljica, kao što to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, nema niti pravo na trošak procjene štete koju je zatražila izvan ovog ili izvanparničnog postupka stoga što je to postupanje tužiteljice rezultat isključivo njezine inicijative premda je bio već proveden postupak osiguranja dokaza.

23. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

24. U odnosu na zatraženi trošak sastava žalbe isti tužiteljici nije priznat jer je uspjela samo u neznatnom dijelu iste.

Zadar, 20. ožujka 2024.

Predsjednica vijeća

Sanja Dujmović, v. r.