Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 4 Gž-1666/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Andrine Raspor Flis kao predsjednice vijeća, Željka Rožić Kaleb kao članice vijeća i izvjestiteljice te Ane Gradišek kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Miškić, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Marija Radelja, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1532/2019-50 od 16. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1532/2019-50 od 16. veljače 2023. u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja su pod točkom I. izreke utvrđene ništetne ugovorne odredbe članka 3. i 4. Ugovora o kreditu a prema kojima se kredit ugovara s promjenjivom kamatnom stopom sukladno jednostranim odlukama o kamatnim stopama banke, pod točkom II. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 5.304,28 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svake pojedine svote pa do isplate dok je pod točkom III. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju troškove parničnog postupka u svoti od 3.281,52 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. veljače 2023. pa do isplate a pod točkom IV. izreke je sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška iznad dosuđene svote od 3.281,52 eura tužitelj odbijen.

2. Protiv prvostupanjske presude a prema obrazloženju žalbe u dijelu pod točkom I., II. i III. izreke, žali se tuženik zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom, prvostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8. 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11., 148/11, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 142/22. - dalje u tekstu: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP a kako je pobijana odluka razumljiva i može se ispitati te sadrži razloge koji su sukladni sadržaju spisa, nije počinjena niti bitna povreda iz odredbi čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju sadržajno u žalbi iznosi tuženik.

5. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom prijeporu te je ocjenom dokaza, pravilnom primjenom odredbe čl. 10. st. 1. ZPP i sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

6. Predmet prijepora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim dijela odredbi čl. 3. i 4. Ugovora o kreditu kojega su 7. lipnja 2004. zaključili prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek kao banka i tužitelj kao korisnik kredita na svotu od 70.000,00 eura sa rokom vraćanja od 20 godina (dalje: Ugovor o kreditu) s obzirom da se radi o odredbama koje su suprotne načelu savjesnosti i poštenja i njima je stvorena značajna neravnoteža između prava i obveza stranaka Ugovora o kreditu kao i zahtjev za isplatu preplaćenih svota u ispunjenju označenih nepoštenih ugovornih odredbi.

7. Prvostupanjski sud nakon utvrđenja sadržaja Ugovora o kreditu prihvaća dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnim njegovih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranim odlukama o kamatnim stopama prednika tuženika, primjenom direktnog učinka tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača za čija utvrđenja je sud vezan a tuženik nije dokazao da se na okolnost obavijesti koje su dane tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu pregovaralo pa primjenom pravila o vraćanju stečenog bez osnove a nakon provedbe knjigovodstvenog vještačenja, dosuđuje tužitelju preplaćene svote u vidu razlike između svota koje je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i svota koje bi platio po početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

8. Točan je navod tuženika da se u ovom postupku ne mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača a koji se odnosio na ugovore o kreditu vezane uz švicarski franak, budući da se ovdje radi o kreditu vezanom uz euro.

9. Međutim, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je navedena odredba o kamatnoj stopi ništava, pa je time uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, te narušila načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbi koja je bila sastavni dio Ugovora, unaprijed sastavljenim od tuženika te se o njoj nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na njezin sadržaj a tom odredbom je nametnuta obveza koju tužitelj objektivno nije mogao sagledati u cjelini niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju njegovog trajanja.

10. Prvostupanjski sud je nadalje, glede okolnosti zaključenja Ugovora o kreditu saslušao tužitelja i čijim saslušanjem niti na koji način nije bilo moguće utvrditi da su stranke Ugovora o kreditu pregovarale o uvjetima ugovora te da bi tužitelj mogao mijenjati ugovorne odredbe već mu je samo bilo predočeno kako se radi o standardnom obrascu ugovora o kreditu dok je djelatnica tuženika FT u iskazu potvrdila kako se o kamatnoj stopi prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije moglo pregovarati zbog čega su neosnovani su žalbeni navodi kojima tuženik upućuje na potrebu provedbe tzv. testa poštenosti.

11. Nadalje u pravilnoj primjeni odredbe čl. 10. st. 1. ZPP nije proveden dokaz saslušanjem javnog bilježnika koji ne sudjeluje pri sklapanju Ugovora o kreditu pa tako nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP.

12. Dijelom Ugovora o kreditu, gdje je određena promjenjiva visina kamatne stope uzrokovana je potreba primjene odredbe čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP) , koji je važio na dan sklapanja Ugovora o kreditu sa posljedicom predviđenom odredbom čl. 87. st. 1. ZZP koja predviđa da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

13. Odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu je ugovoreno kako će se fiksna kamatna stopa mijenjati svakih 5 godina i nova kamatna stopa može biti fiksna ili promjenjiva ali važeća sukladno Odluci o kamatnim stopama Banke u trenutku podnošenja zahtjeva. Nadalje, knjigovodstvenim vještačenjem je utvrđeno kako je tuženik odnosno, njegov prednik, povisio kamatnu stopu i prije isteka roka od 5 godina iz odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu i to već 1. travnja 2008. pa su tako neosnovani žalbeni navodi o tome da je tužitelj propustio iskoristiti mogućnost primjene fiksne kamatne stope jer je i ona bila ugovorena tako, da je sukladna nejasnom kriteriju - Odluci Banke koja je vršila izmjenu kamatne stope i prije početno ugovorenih 5 godina trajanja fiksno ugovorene kamatne stope. Tako je odredba o kamatnoj stopi određena u tipskom ugovoru od strane tuženika u unaprijed formuliranom obrascu te na navedenu ugovornu odredbu tužitelj nije mogao utjecati zbog čega je ta ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je suprotna odredbama čl. 81. i 82. ZZP.

14. Posljedica takve nepoštene odredbe jest njezina ništavost budući da kamata mora biti određena odnosno, odrediva u smislu odredbe čl. 46. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005, dalje u tekstu: ZOO) koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu a ugovorna odredba gdje se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva ali nije razumljiva a jedino je sigurno kako visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.

15. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. je u predmetu broj C- 26/13 odlučeno da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne samo mora biti gramatički razumljiva, što znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

16. Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba a ona je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena pa tako ova odredba Ugovora o kreditu, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Tako se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora. Uz iznijeto, označeni dio odredbe čl. 11.1. Ugovora o kreditu suprotan je odredbi čl. 12. ZOO gdje je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

17. S obzirom da je kamata cijena a cijena je bitan element Ugovora o kreditu te mora biti određena odnosno, odrediva prema odredbama Ugovora, samim time već odredba ugovora koju koristi prednik tuženika a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

18. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema ugovorenoj kamati tijekom ugovorenog vremena vraćanja kredita nastala šteta a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju ništave odredbe, koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz čl. 210. ZOO tuženik dužan vratiti tužiteljici jer je u smislu odredbe čl. 155. ZOO šteta i umanjenje nečije imovine.

19. Tuženik je nadalje nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništave i nepoštene ugovorne odredbe tako, da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP i odredbama ZOO.

20. Ništavost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) a prema odredbi čl. 104. st. 1. ZOO u slučaju ništavosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora dok je odredbom čl. 210. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koriste s time, da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

21. Kako je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te u smislu odredbi čl. 210. i čl. 214. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

22. Tuženik također neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 214. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu budući da određuje kako, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva.

23. Neosnovan je i prigovor zastare, jer se u ovom postupku primjenjuje zastarni rok iz čl. 371. ZOO, a zastara počinje teći nakon što je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

24. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništavog ugovora odnosno, u slučaju zahtjeva iz čl. 104. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora, što znači od donošenja ove, drugostupanjske odluke, pa je pravilna ocjena suda prvog stupnja da zastara nije nastupila.

25. Tako nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog kao i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja glede utvrđenja ništavom odredbe o neosnovanosti učinka fiksne kamatne stope na Ugovor o kreditu pa kako je prvostupanjski sud odluku donio pravilnom primjenom odredbi čl. 104. st. 1. i čl. 210. ZOO, nisu ostvareni žalbeni razlozi tuženika.

26. Visina tužbenog zahtjeva kao i sve izvršene uplate po Ugovoru o kreditu su utvrđene nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka koje je izrađeno sukladno odredbama čl. 258.-261. ZPP a vještak je uzeo u obzir ugovornu odredbu da je kamatna stopa fiksna na rok od 5 godina budući da je izračun izvršen samo u odnosu na razdoblja kada je ta stopa bila promijenjena s time, da je tuženik povisio kamatnu stopu i prije isteka roka od 5 godina iz odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu već 1. travnja 2008. Budući da nakon provedenog vještačenja stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga glede utvrđenja visine tužbenog zahtjeva koja je na taj način pravilno utvrđena, slijedom svega iznijetog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i 2. ZPP valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I. i II. izreke.

27. Odluka o parničnom trošku donijeta je pravilnom primjenom odredbi čl. 154. stavak 1. i čl. 155. ZPP a prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22, dalje: Tarifa) kao i pravilnom primjenom odredbe Tbr. 48. st. 3. Tarife prema kojoj kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

28. I naposlijetku, tužitelj je podneskom od 7. rujna 2022. snizio tužbeni zahtjev za 991,48 kn dakle, za razmjeno neznatni dio zahtjeva pa je slijedom iznijetog na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena odluka o parničnom trošku tužitelja sadržana pod točkom III. izreke pobijane prvostupanjske presude.

U Zagrebu 19. ožujka 2024.

Predsjednica vijeća:

Andrina Raspor Flis