Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 26 Gž-711/2021-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. iz O., , OIB:, koju zastupa punomoćnica I. S., odvjetnica u Z., protiv tuženog K. bolničkog centra S. M., Z., , OIB:, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-5100/2012-70 od 9. prosinca 2020., u sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice M. M., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-5100/2012-70 od 9. prosinca 2020. u pobijanom dijelu pod točkom II., III. i IV. izreke.

II. Odbija se žalba tuženog K. bolničkog centra S. M., kao djelomično neosnovana i potvrđuje navedena presuda u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 12.961,36 eura / 97.657,38 kuna zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

III. Preinačuje se navedena presuda u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojim je naloženo tuženiku plaćati tužiteljici rentu s naslova posebne prehrane u iznosu od 59,73 eura / 450,00 kuna mjesečno počevši od 1. ožujka 1998. pa ubuduće zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, kao i u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u daljnjem iznosu od 12.545,44 eura / 94.523,62 kuna zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i u tom dijelu sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice M. M. kojim zahtijeva da joj tuženi K. bolnički centar S. M. plaća rentu za posebnu prehranu u iznosu od 59,73 eura / 450,00 kuna mjesečno počevši od 1. ožujka 1998. pa ubuduće zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, kao i u dijelu zahtjeva tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 12.545,44 eura / 94.523,62 kuna (preko iznosa od 12.961,36 eura / 97.657,38 kuna).

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku K. bolničkom centru S. M. OIB: iz Z., …, platiti tužiteljici M. M. OIB: … iz O., …, rentu s naslova posebne prehrane u iznosu od 450,00 kuna mjesečno počevši od 01. ožujka 1998. godine pa ubuduće i to do svakog 05-tog u mjesecu za tekući mjesec, s time da je dospjele neisplaćene obroke dužan platiti odjednom, a ubuduće kako budu dospijevali sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od 450,00 kuna od 05-tog u mjesecu za tekući mjesec do isplate na ruke tužiteljice, kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 192.181,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 09. prosinca 2020. godine do isplate, a sve po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom rente s naslova posebne prehrane u iznosu od 2.670,00 kuna mjesečno počevši od 01. ožujka 1998. godine pa ubuduće, a sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od 2.670,00 kuna od svakog 05-tog u mjesecu za tekući mjesec do isplate kao neosnovan. III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na svaki pojedini mjesečni iznos od 450,00 kuna od 05-tog u mjesecu za tekući mjesec do isplate za razdoblje od ožujka 1998. godine do zaključno prosinca 2020. godine kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.“

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom II., III. i IV. izreke, žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP). Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troška za sastavljanje žalbe u iznosu od 3.125,00 kuna, uvećano za 25% PDV-a.

3. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I .izreke, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže presudu u pobijanom dijelu ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

4. Žalba tužiteljice nije osnovana.

5. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

6. Prilikom ispitivanja prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio, utvrđeno je da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP- a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP- a.

7. Međutim, žalbeni razlozi pogrešne primjene materijalnog prava, djelomično su osnovani.

8. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete koju trpi zbog narušenog zdravlja koje je posljedicom štetnog događaja od 3. travnja 1989. - operativnog zahvata izvedenog kod tuženika, uslijed kojeg zahvata i postoperativnog postupanja je tužiteljici trajno narušeno zdravlje i nanesena neimovinska, i s njom povezana imovinska šteta s osnova izdataka za posebnu prehranu, koja imovinska šteta je predmetom ovoga žalbenog postupka.

9. U ovoj pravnoj stvari donijeta je drugostupanjska odluka pod poslovnim brojem Gžn- 1442/2011-4 od 18. rujna 2012 kojom je (u povodu žalbi obiju stranaka), odbijena žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 27. svibnja 2010. poslovni broj Pn-1252/01-38, ispravljena rješenjem istoga suda od 27. siječnja 2011. poslovni broj Pn-1252/01-43 u dijelu pod točkom II., IV. i V. izreke te odbijena i žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena navedena presuda u dijelu pod točkom I. i III. izreke.

10. Istovremeno je rješenjem drugostupanjskog suda istog poslovnog broja odlučeno:

„I/ Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 27. svibnja 2010. godine poslovni broj Pn-1252/01-38, ispravljena rješenjem Općinskog građanskog suda od 27. siječnja 2011. godine poslovni broj Pn-1252/01-43 u dijelu pod stavkom VI izreke u odnosu na I-tuženika, te u dijelu pod stavkom VII izreke.

II/ Ostavlja se da se o troškovima žalbenog postupka odluči u konačnoj odluci.“

11. Naime, prvostupanjskom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1252/01-38 od 27. svibnja 2010., koja je ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj Pn-1252/01-43 od 27. siječnja 2011., suđeno je:

„I. Nalaže se prvotuženiku K. bolnici S. m., Z., …, naknaditi tužiteljici M. M. iz O., …, ne imovinsku štetu i nenovčanu imovinsku štetu za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 567.700,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana 27. svibnja 2010. godine do isplate po stopi koja za tekuće polugodište iznosi 14% godišnje, a koja će za svako iduće polugodište biti određena uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice kojim od prvotuženika zahtjeva naknadu štete preko dosuđenih 567.700,00 kn do zatraženih 727.700,00 kn, za iznos od 160.000,00 kn, kao neosnovan.

III. Nalaže se prvotuženiku K. bolnici S. m. Z., …, isplaćivati tužiteljici Mariji Martinec iz O., …, rentu za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 1.216,66 kn mjesečno počevši od presuđenja pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog obroka pa do isplate po stopi koja za tukuće polugodište iznosi 14% godišnje, a koja će za svako iduće polugodište biti određena uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, na ruke tužiteljice i to sve dospjele, a neisplaćene obroke, odjednom, u roku od 15 dana, a sve buduće obroke najkasnije do svakog 5-og dana u mjesecu za protekli mjesec.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice M. M. iz O., …, kojim traži da drugotuženik H. zavod za zdravstveno osiguranje, Z., …, solidarno s prvotuženikom naknadi tužiteljici s naslova nematerijalne štete iznos od 727.700,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od presuđenja do isplate, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

V. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice M. M. iz O., …, kojim traži da drugotuženik H. zavod za zdravstveno osiguranje, Z., …, solidarno s prvotuženikom isplaćuje tužiteljici na ime buduće njege i pomoći (rente) mjesečno iznos od 1.216,66 kn i to počam od presuđenja, a s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, računajući od dospijeća svakog pojedinog obroka pa do isplate, s time da je dospjele, a neisplaćene obroke dužan platiti odjednom zajedno s zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog obroka pa do isplate, i to na ruke tužiteljice u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe, a buduće obroke do svakog 5-og dana u mjesecu za protekli mjesec na ruke tužiteljice pod prijetnjom ovrhe.

VI. Odbija se u cijelosti, u odnosu na oba tuženika, tužbeni zahtjev koji glasi:

„Tuženici su solidarno dužni tužiteljici na ime troškova za posebnu ishranu isplaćivati mjesečni iznos od po 3.120,00 kn i to počam od 01.03.1998. pa do presuđenja, tako da su tuženici dospjele a neisplaćene obroke dužni platiti odmah zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom prema odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a koja teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to počam od 01.03.1998. do 31.12.2007., a prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena od 01.01.2008. do isplate i to na ruke tužiteljice, a u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Tuženici su solidarno dužni tužiteljici na ime buduće potrebe za posebnom ishranom, počam od presuđenja, isplaćivati mjesečni iznos od po 3.120,00 kn i to do petog dana u mjesecu za tekući mjesec, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog obroka pa do isplate i to na ruke tužiteljice, s time da su dospjele, a neisplaćene obroke dužni platiti odmah zajedno s pripadajućom kamatom (prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena) na ruke tužiteljice i to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, a buduće obroke do svakog petog u mjesecu za protekli mjesec na ruke pod prijetnjom ovrhe.“.

12. Protiv pravomoćnog dijela drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju povodom koje je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-x- 575/2013-2 od 9. svibnja 2018., revizija tuženika odbijena kao neosnovana.

13. Dakle, u ovoj pravnoj stvari je pravomoćno odlučeno, a što je po reviziji tuženika potvrđeno i odlukom revizijskog suda, o zahtjevu tužiteljice za naknadu neimovinske štete i nenovčane imovinske štete s naslova tuđe pomoći i njege te o zahtjevu za plaćanje rente za tuđu pomoć i njegu, tako da je nakon rješenja drugostupanjskog suda poslovni broj Gžn-1442/2011-4 od 18. rujna 2012. (kojim je ukinuta presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 27. svibnja 2010. poslovni broj Pn-1252/01-38, ispravljena rješenjem istoga suda od 27. siječnja 2011. poslovni broj Pn-1252/01-43 u dijelu pod točkom VI. izreke te u dijelu pod točkom VII. Izreke, povodom kojeg ukidnog rješenja je donesena pobijana presuda), ostalo odlučiti o zahtjevu tužiteljice za isplatom rente za posebnu ishranu (u mjesečnom iznosu od 3.120,00 kuna počam od 1. ožujka 1998. pa ubuduće, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od svakog 5-tog u mjesecu za tekući mjesec do isplate) te o naknadi troškova cjelokupnog parničnog postupka, o čemu je odlučeno pobijanom presudom.

14. Imajući u vidu sve naprijed obrazloženo, proizlazi da je u konkretnom slučaju neupitno utvrđeno postojanje svih pretpostavki za odštetnu odgovornost tuženika za štetni događaj koji je predmetom ovoga spora, na način da je utvrđeno kako je do komplikacija kod tužiteljice koja je operirana u dobi od 38 godine, došlo pogreškom liječnika koji je kod tuženika operirao tužiteljicu. Slijedom navedenog, pravomoćno je odlučeno o odgovornosti tuženika za štetu nastalu tužiteljici (neimovinsku štetu i nenovčanu imovinsku štetu s naslova tuđe pomoći i njege te s naslova rente za tuđu pomoć i njegu) i to primjenom odredbi čl. 170. i čl. 154. Zakona o obveznim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj: 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, „Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO/91), koji Zakon se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05 i 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO/05), tako da je pravomoćno naloženo tuženiku platiti tužiteljici na ime naknade neimovinske štete (po osnovi pretrpljenih fizičkih bolova, pretrpljenog straha i duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti) i na ime nenovčane imovinske štete s naslova tuđe pomoći i njege, iznos od 567.700,00 kuna, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 27. svibnja 2010. do isplate, kao i plaćati tužiteljici rentu za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 1.216,66 kuna mjesečno počevši od presuđenja do isplate, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od svakog 5-tog u mjesecu za protekli mjesec.

15. Stoga je u ovom žalbenom stupnju postupka, po žalbi tužiteljice sporna visina štete (troškovi trajno povećanih potreba za posebnom ishranom) te tijek zateznih kamata na dosuđeni iznos naknade, dok je po žalbi tuženika prije svega sporna osnovanost njegovog prigovora zastare, a podredno i visina štete.

16. Iz sadržaja predmetnog spisa, konkretno nalaza i mišljenja vještaka (dr. I. S. na koji nalaz stranke nisu imale nikakvih primjedbi), proizlazi da je tužiteljici sporna operacija odstranjenja žučnika učinjena zbog dokazanih kamenaca u žučnjaku i sumnje na dvostruki žučni mjehur; da je anomalija tj. postojanje dvostrukog žučnog mjehura potvrđeno na samoj operaciji koja se sastoji od otvaranja trbušne šupljine i odstranjenja bolesnog žučnog mjehura s podvezivanjem krvne žile koja hrani žučni mjehur i podvezivanja žučnog voda putem kojeg se žučnjak spaja sa žučovodom; da je zahvat odstranjenja žučnika operacija koja se često izvodi, dok je postojanje dvostrukog žučnika vrlo rijetka prirođena anomalija pa su operacije odstranjenja dvostrukog žučnjaka zapravo vrlo rijetke, tako da postojanje dvostrukog žučnjaka zahtijeva posebnu pozornost zbog posebnih anatomskih odnosa na malom prostoru – odnosa krvnih žila, žučno voda i zajedničkog jetrenog voda te desnog jetrenog voda.

17. Nadalje, iz sadržaja predmetnog spisa proizlazi i to da vještaci utvrđuju (konkretno mišljenje stalne sudske vještakinje prim. dr. sc. M. H. S., specijalistkinja interne medicine), da je operativnim zahvatom učinjenim kod tuženika izazvana stenoza u zajedničkom žučnom vodu čije su posljedice izazvale novo operacijsko liječenje na kojem je utvrđeno da je riječ o jatrogenoj stenozi (znači: proizveden liječenjem), a da je tek trećim operativnim zahvatom dana 10. rujna 1990., dovršen spoj jetrenih vodova s dvanaestercem (tzv. stent-proteza), koji reoperativni zahvati su, prema mišljenju vještakinje, u izravnoj uzročnoj vezi s operativnim zahvatom i sa svim posljedičnim komplikacijama za zdravlje tužiteljice, uključivo i s razvojem sekundarne bilijarne ciroze jetre tužiteljice.

18. U prvostupanjskom postupku je temeljem prihvaćenog nalaza i mišljenja sudske vještakinje dr. M. H. S., kao i njezinog usmenog očitovanje, utvrđeno da tužiteljica zbog oštećenja jetrenih stanica, koje je u uzročno-posljedičnoj vezi s predmetnim operativnim zahvatom (koji zahvat nije učinjen u skladu s pravilima medicinske znanosti i umijeća), mora biti na posebnom dijetnom režimu, iako je doduše i ranije, kao žučni bolesnik s kamencem, morala izbjegavati masnu i slanu hranu, ali nije morala biti na posebnom dijetnom režimu koji je karakterističan za bolesti jetre, zbog čega dopuštene namirnice moraju biti prirodne, bez aditiva, uzgojene prirodnim putem (npr. na selu), koje namirnice su skuplje od namirnica koje nisu ekološki uzgojene, koja vještakinja je u usmenom očitovanju (list 99-101 spisa), određeno navela i to da liječenje tužiteljice nije dovršeno, da njezino zdravstveno stanje nije stabilizirano, jer tužiteljica godinama zbog stenta koji je ugrađen operativnim zahvatom 10. rujna 1990., ima recidivirajuće upale žučnih vodova, koje i dalje razaraju jetru, pa ima trajnu potrebu za posebnom prehranom.

19. Nadalje, u prvostupanjskom postupku saslušana je i tužiteljica (list 351-352 i 472- 473 spisa) koja je iskazala da pazi na prehranu, da se hrani isključivo zdravim i prirodno uzgojenim namirnicama, da kupuje od OPG-ova, na „eko“ štandu, da teletinu kupuje od privatnika u V. G., a piletinu od šogorice koja joj računa „po kili piletine 40,00 kuna“, jer su te životinje hranjene prirodnom domaćom hranom, „kukuruzom, šrotom“, za razliku od mesa životinja koje se prodaje u dućanima široke potrošnje koje su hranjene industrijskom smjesom, što šteti njezinom zdravlju, pa u tim dućanima široke potrošnje može kupovati samo mlijeko i mliječne proizvode.

20. Na temelji tako utvrđenog činjeničnog stanja, primjenom odredbe čl. 188. st. 1., u svezi s čl. 2., 223. i 394. ZOO/91, temeljem prihvaćenog nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje prim. dr. sc. M. H. S. te prihvaćenog iskaza tužiteljice, prvostupanjski sud u konačnome cijeni osnovanim dio zahtjeva za isplatu rente za posebnom prehranom u iznosu od 450,00 kuna mjesečno počevši od 1. ožujka 1998. pa ubuduće do svakog 5-tog u mjesecu za tekući mjesec, zajedno sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata tekućih na svaki pojedini mjesečni iznos od 450,00 kuna od 5-tog u mjesecu za tekući mjesec do isplate, odbijajući preostali dio zahtjeva za isplatom rente u iznosu od 2.670,00 kuna mjesečno počevši od 1. ožujka 1998. pa ubuduće, kao i dio zahtjeva za isplatom zateznih kamata tekućih na svaki pojedini mjesečni iznos rente, za razdoblje od ožujka 1998. do zaključno prosinca 2020., uz obrazloženje da je glavna funkcija jetre eliminacija štetnih tvari iz organizma, slijedom čega je razumljivo da u liječenju jetrenih bolesti bitnu ulogu ima prehrana, tzv. jetrena dijeta, koja podrazumijeva ne samo pravilnu i uravnoteženu prehranu, sa što manje masnoća i soli, kako bi se jetra što manje opterećivala, nego i organski proizvedenu, „eko“ hranu, za koju je karakteristično da je uzgojena bez kemijskih zaštitnih sredstava, umjetnih gnojiva i bez genetske modifikacije, a da je notorna činjenica da je takva organski proizvedena hrana, „eko“ hrana, skuplja od hrane proizvedene klasično, upotrebom raznih kemikalija kako bi se povećao prinos proizvodnje, pa poštujući pri tome tzv. piramidu zdrave prehrane, koja prehrana zdrave odrasle osobe iznosi mjesečno 1.500,00 kuna, koji iznos bi dakle i tužiteljica mjesečno izdvajala za svoju prehranu da nije bilo predmetnog štetnog događaja, dodajući tom iznosu 30%, koliko su uobičajeno skuplje organski proizvedene namirnice, „eko“ namirnice, slijedom čega u konačnome utvrđuje da tužiteljica može osnovano od tuženika zahtijevati rentu za posebnu prehranu u mjesečnom iznosu od 450,00 kuna (u nominalnoj vrijednosti primjenom propisa o načelu monetarnog nominalizma, dakle, u iznosu koliko bi ti troškovi, izdaci bili u vrijeme kada ih je tužiteljica imala).

21. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, prvostupanjski sud je isti ocijenio neosnovanim, pozivom na odredbu čl. 376. st. 1. ZOO/91, uz obrazloženje da se subjektivni rok od tri godine od saznanja za štetu, što podrazumijeva ne samo saznanje o šteti, nego i o obimu štete, kao i za osobu koja štetu učinila, računa od trenutka kada je prestala potreba za posebnom prehranom, a da iz nalaza sudske vještakinje dr. M. H. S. proizlazi da liječenje tužiteljice nije dovršeno i da njezino zdravstveno stanje nije stabilizirano, što znači da u trenutku kada je postavljen tužbeni zahtjev za isplatom rente za posebnu prehranu podneskom od 21. studenog 2001., nije protekao zakonom propisani zastarni rok.

22. Slijedom svega naprijed obrazloženog, kao bitno je za ukazati na odlučne činjenice relevantne za donošenje odluke o zahtjevu tužiteljice za naknadu štete koja je predmetom ovog spora (troškovima trajno povećanih potreba za posebnom ishranom), a to su:

- činjenica da je da je tužiteljici operativnim zahvatom učinjenim kod tuženika 3. rujna 1989., izazvana stenoza u zajedničkom žučnom vodu, čije su posljedice izazvale novo operacijsko liječenje na kojem je utvrđeno da je riječ o jatrogenoj stenozi (znači: proizveden liječenjem), nakon čega je tek trećim operativnim zahvatom 10. rujna 1990., dovršen spoj jetrenih vodova s dvanaestercem (tzv. stent-proteza),

- da je temeljem nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje dr. M. H. S., utvrđeno da tužiteljica zbog oštećenja jetrenih stanica koje je u uzročno-posljedičnoj vezi s predmetnim operativnim zahvatom (koji zahvat nije učinjen u skladu s pravilima medicinske znanosti i umijeća), mora biti na posebnom dijetnom režimu prehrane,

- da je tužiteljica zahtjev za isplatom rente za posebnu prehranu postavila podneskom od 21. studenog 2001.

23. Pravilno je prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje prim. dr. sc. M. H. S. te prihvaćenog iskaza tužiteljice, utvrdio uzročno- posljedičnu vezu između predmetnog operativnog zahvata učinjenog kod tuženika (koji zahvat nije izveden u skladu s pravilima medicinske znanosti i umijeća) i trajno povećanih potreba za posebnom prehranom uslijed narušenog zdravlja tužiteljice koja zbog oštećenja jetrenih stanica mora biti na posebnom dijetnom režimu prehrane (tzv „jetrenoj dijeti“).

24. Međutim, prema pravnom shvaćanju ovoga suda, izneseno stajalište suda prvog stupnja kojim otklanja prigovor zastare, nije pravilno.

25. Naime, kod ocjene pitanja zastare polazi se od toga da se zastara zahtjeva za naknadu štete cijeni prema odredbi čl. 376. i 377. ZOO/91, i to neovisno o tome zahtijeva li se naknada za već nastalu štetu ili za štetu za koju je po redovnom tijeku stvari izvjesno da će sukcesivno nastajati u budućnosti, kao i bez obzira na to zahtjeva li se naknada buduće štete u obliku novčane rente ili u jednokratnom iznosu, jer naknadu štete koja će sukcesivno nastajati u budućnosti, a ovdje se upravo radi o takvoj šteti – trajnoj potrebi za posebnom prehranom, oštećeni može ostvarivati i sukcesivnim utuživanjem naknade za proteklo razdoblje, a ne samo u vidu rente.

26. U tom slučaju rokovi zastare za prvo utuženo potraživanje računaju se po odredbama čl. 376. odnosno 377. ZOO/91, a za svako slijedeće utuženo potraživanje teče novi rok zastare od dana kad je prethodni spor okončan (čl. 392. st. 3. ZOO/91).

27. Za buduće štete rok zastare počet će teći od dana kad u budućnosti ta šteta bude nastala. To vrijedi za štetu koja je posljedica uzroka ranije štetne radnje koja vremenski nije s njom povezana, niti je njeno nastupanje izvjesno. Međutim, ako se buduća šteta može već sada sagledati zajedno sa sadašnjom, ako je ona već sada po redovnom tijeku stvari izvjesna, a to je svakako potreba za posebnom prehranom, tada je očito riječ o šteti za koju je oštećenik već saznao, a ne o šteti za koju će on tek doznati (u ono vrijeme kada bude izložen izdacima za taj oblik štete). Zbog toga u tom slučaju i rok zastare za tu štetu počinje teći već samim saznanjem za nju, a ne tek onim danom kada u budućnosti bude izložen izdacima za posebnom prehranom.

28. Stoga, naknadu štete s osnova izdataka za posebnu prehranu koja nastaje sukcesivno, moguće je potraživati unutar zastarnog roka od tri godine iz čl. 376. ZOO/91, jer rentni odštetni zahtjevi nisu povremena potraživanja u smislu čl. 373. ZOO/91.

29. Kako je u ovom predmetu utužena šteta s osnova izdataka za posebnu prehranu koja je po redovnom tijeku stvari izvjesna, od odlučnog značaja za ocjenu osnovanosti prigovora zastare je trenutak saznanja tužiteljice za štetu koju potražuje u ovom postupku.

30. Prema odredbi čl. 376. st. 1. ZOO/91, potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu učinila,

31. Šteta u vidu izdataka za posebnu prehranu nastaje doduše sukcesivno, sada i ubuduće, i u pravilu, traje sve dok traju štetne posljedice, ali takva šteta ima svoj uzrok u već svršenoj štetnoj radnji, a i sama je već nastala. Istina, radi se o budućoj šteti, ali o takvoj koja je u sadašnjosti već izvjesna, na koju oštećenik odmah ima pravo, za čije su određivanje u odštetnom pravu sadržana sva potrebna pravna pravila. Takve štete za ishranu i sl. (tako i za tuđu njegu i pomoć), koje nastaju sukcesivno, sada i ubuduće i u pravilu traju sve dok traju štetne posljedice, imaju svoj uzrok već u svršenoj štetnoj radnji, nastaju u jednom određenom trenutku u kojem oštećeni zna za njih i njihove osobine, kao što zna i to da će trajati i ubuduće, što također doznaje u jednom određenom trenutku, pa zastarijevanje počinje teći istog dana kada bi počelo i za štetu čija ukupnost nastaje odjednom.

32. Stoga je u konkretnom slučaju tužiteljica već po završenom operativnom zahvatu (za koji je utvrđeno da je uzrokom trajne potrebe za posebnom prehranom), znajući za počinitelja, dobila spoznaje i o šteti koju trpi zbog trajne potrebe za posebnom prehranom, uključivo i buduću. Naime, zahtjev za naknadu imovinske štete na ime izdataka za posebnu prehranu koji je direktna posljedica operativnog zahvata, koja posljedica se odražava na trajnu potrebu za posebnom prehranom, a time i na izdatke za takvu prehranu, dospijeva onog trenutka kada je tužiteljica saznala da će u budućnosti postojati potreba za posebnom prehranom.

33. Kako je u ovom predmetu utužena šteta s osnova izdataka za posebnu prehranu koja je po redovnom tijeku stvari izvjesna (s time da je tužiteljica utužila dospjelu, ali isto tako i buduću štetu s tog osnova), kako je u konkretnom slučaju tužiteljica za predmetnu štetu saznala u onom trenutku kada je saznala da će u budućnosti postojati potreba za posebnom prehranom, odnosno neposredno nakon što je nastala potreba za posebnom prehranom, a to je najkasnije nakon zadnjeg operativnog zahvata 10. rujna 1990. (kada je kod tužiteljice dovršen spoj jetrenih vodova s dvanaestercem, tzv. stent-proteza), kada je bilo izvjesno da će zbog oštećenja jetre tužiteljica morati koristiti posebnu prehranu, ovdje imajući u vidu i iskaz tužiteljice iz kojeg neupitnim proizlazi, kako i sama iskazuje „da je po preporuci liječnika, kada joj je rečeno da mora kupovati posebnu hranu jer joj je jetra jako oštećena, od 1990. na posebnoj dijeti“ (ročišni zapisnik od 13. svibnja 2010. s lista 351-352 spisa), tada je, suprotno shvaćanju suda prvog stupnja, dospjelo i pravo tužiteljice na potraživanje s ove osnove.

34. Sve navedeno ukazuje na to da je zastara navedenog potraživanja s osnova izdataka za posebnu prehranu nastupila prije podnošenja tužbe, tj. prije podneska od 21. studenog 2001. kojim je tužiteljica postavila zahtjev za isplatom rente za posebnu prehranu, jer je protekao rok od tri godine iz čl. 376. st. 1. ZOO/91, računajući od saznanja za štetu i počinitelja, nakon proteka kojeg roka tužiteljica više ne može sudskim putem zahtijevati isplatu naknade nastale štete, kao i štete za koju je po redovnom tijeku stvari izvjesno da će sukcesivno nastajati u budućnosti, bez obzira na to zahtijeva li naknadu buduće štete u obliku novčane rente ili u jednokratnom iznosu.

35. Ovdje je za ukazati i na činjenicu da je zbog nejedinstvene sudske prakse i potrebe njezinog preispitivanja Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela, pod br. Su-IV-16/2021-17 od 20. rujna 2021., zauzeo i pravno shvaćanje koje potvrđuje naprijed obrazloženo, a to je da: „Naknadu štete koja će sukcesivno nastajati u budućnosti (izgubljena zarada, uzdržavanje ili u drugim slučajevima naknade buduće imovinske štete) oštećenik može ostvarivati ne samo u vidu rente već i sukcesivnim (povremenim) utuživanjem za proteklo razdoblje, ali se u tom slučaju prekid zastare iz čl. 245. st. 3. ZOO (NN, br. 35/05, itd.) odnosi samo na tražbinu iz tužbenog zahtjeva, stoga rokovi zastare za prvo utuženo potraživanje počinju teći prema čl. 230. i 231. ZOO/05, dok za slijedeće (novo) utužene tražbine zastara teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa naknade štete i do prekida zastare dolazi tek podnošenjem nove tužbe ili preinakom postojeće.“.

36. Slijedom obrazloženog, kako je cjelokupno potraživanje tužiteljice (koje je predmetom ovog žalbenog postupka), zastarjelo, valjalo je kao osnovan prihvatiti tuženikov prigovor zastare na kojem ustraje i u žalbenim navodima. Pri tome je za obrazložiti da je na pitanje zastare, u konkretnom slučaju, bez utjecaja činjenica na koju je u svom nalazu i mišljenju ukazala stalna sudska vještakinja dr. M. H. S. (list 99-101 spisa), a na temelju kojeg nalaza i mišljenja je sud prvog stupnja otklanjao prigovor zastare, a to je činjenica da liječenje tužiteljice nije dovršeno i da se njezino zdravstveno stanje nije stabilizirano (jer tužiteljica godinama zbog stenta koji je ugrađen operativnim zahvatom 10. rujna 1990. ima recidivirajuće upale žučnih vodova, koji i dalje razaraju jetru, pa ima trajnu potrebu za posebnom prehranom), s obzirom na to da se zdravstveno stanje tužiteljice, kako proizlazi iz nalaza i mišljenja iste vještakinje, zbog specifičnosti oštećenja njezinog zdravlja i zaostalih tegoba koje su trajne, niti neće u potpunosti adekvatno stabilizirati, tako da će se u tom smislu nastaviti i njezino liječenje, a tužiteljica je, kako je to već više puta ponovljeno, za štetu i njezin opseg te za počinitelja, saznala najkasnije nakon zadnjeg operativnog zahvata 10. rujna 1990. kada joj je rečeno da će zbog teškog oštećenja jetre morati biti na posebnom režimu prehrane (tzv „jetrenoj dijeti“).

37. Stoga, kako su usvojeni žalbeni navodi tuženika te je ocijenjeno da je potraživanje tužiteljice u zastari, iz navedenog razloga ukazuju se neosnovanim žalbeni navodi tužiteljice kojima prigovara visini štete i tijeku zateznih kamata, slijedom čega je valjalo temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, žalbu tužiteljice (u odnosu na glavno potraživanje), odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom II. i III. izreke te presuditi kao u izreci ove drugostupanjske presude pod točkom I.

38. Kako je odbijanjem tuženikovog prigovora zastare, pogrešno primijenjeno materijalno pravo, valjalo je na temelju odredbe čl. 373. st. 3. ZPP-a, žalbu tuženika (u odnosu na glavno potraživanje), prihvatiti kao osnovanu i u tom dijelu (točka I. izreke pobijane presude), preinačiti prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci ove presude pod točkom III.

39. Kako je navedenim preinačenjem izmijenjen uspjeh stranaka u sporu, ovom odlukom će u skladu s odredbom čl. 166. st. 2. ZPP-a biti odlučeno o troškovima cijelog postupka, uvažavajući pri tome i djelomično osnovane žalbene navode tužiteljice kojima prigovara odluci prvostupanjskog suda u odnosu na dosuđeni trošak parničnog postupka.

40. Naime, iz pobijane odluke slijedi da je parnični trošak priznat tužiteljici djelomično s obzirom na njezin uspjeh u sporu temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, pri čemu je sud prvog stupnja osnovano, suprotno žalbenim navodima tužiteljice, u skladu s odredbom čl. 155. st. 1. ZPP-a, kao nepotrebne za vođenje parnice, ocijenio podneske od 30. srpnja 2002., 30. travnja 2004., 8. prosinca 2004., 15. studenog 2005., 21. ožujka 2006. i 7. siječnja 2013., imajući pri tome u vidu i brojnost svih podnesaka koje je tužiteljica podnosila tijekom cijelog postupka te činjenicu da je određene dokazne prijedloge iznesene u navedenim podnescima, tužiteljica imala mogućnosti predlagati u podnescima i na ročištima koji su im prethodili, a ne njihovim podnošenjem bespotrebno stvarati novi trošak, s time da se svakako kao nepotrebnim ukazuje trošak podnesaka uz koje je tužiteljica prilagala dokaz o plaćanju predujma za predložena vještačenja, koji trošak se nikako ne može cijeniti kao trošak nužan za vođenje parnice. U odnosu pak na podnesak od 27. veljače 2008., isti podnesak ne prileži spisu, pa trošak navedenog podneska sud prvog stupnja osnovano tužiteljici nije dosudio. Također, niti trošak sastavljanja odgovora na žalbu, nije trošak nužan za vođenje parnice, pa je pravilno sud prvog stupnja (u skladu s odredbom čl. 155. st. 1. ZPP-a), odbio zahtjev za njegovu naknadu.

41. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/2022, dalje: Tarifa), utvrdio odvjetničku nagradu za zastupanje tužiteljice po punomoćniku odvjetniku u odnosu na podnesak od 30. travnja 2010., imajući u vidu da se radi o podnesku koji je trebalo cijeniti u skladu s Tbr. 8. t. 3. Tarife (s obzirom na to da se radilo o podnesku uz koji je tužiteljica dostavila zdravstveni karton, kojim podneskom je tužiteljica ujedno bespotrebno specificirala potraživanje, što je činila u više ranijih, ali i kasnijih podnesaka), u kojem slučaju bi nagrada iznosila 500,00 kuna, pa kako je sud prvog stupnja za navedeni podnesak tužiteljici priznao naknadu u skladu s Tbr. 8. t. 1. Tarife, dakle, u iznosu većem od 500,00 kuna (koji bi joj pripadao), neosnovano tužiteljica prigovara visini dosuđenog troška za sastavljanje navedenog podneska. Isto tako, u odnosu na trošak za sastavljanje žalbe na presudu suda prvog stupnja poslovni broj Pn-1252/2001-38 od 27. svibnja 2010., neosnovano tužiteljica prigovara visini toga dosuđenog troška koji joj je sud prvog stupnja priznao u iznosu od 3.125,00 kuna (Tbr. 10. t. 1. Tarife), imajući u vidu da tužiteljica s navedenom žalbom u odnosu na glavno potraživanje u konačnome nije uspjela, pa na naknadu navedenog žalbenog troška, sukladno odredbama čl. 154. i čl. 155. ZPP-a, niti nema pravo. 42. Međutim, u odnosu na podneske od 27. veljače 2004., 5. siječnja 2006., 13. veljače 2008. i 18. travnja 2008., osnovano tužiteljica žalbenim navodima ističe da se radilo o podnescima koji su u skladu s odredbom čl. 155. st. 1. ZPP-a, bili potrebni za vođenje parnice, pa je za navedene podneske u skladu s odredbom Tbr. 8. t. 3. Tarife, tužiteljici pravilno valjalo priznati naknadu u iznosu od 500,00 kuna po svakom podnesku, odnosno ukupno za sva četiri podneska 2.000,00 kuna, pri čemu se, suprotno žalbenim navodima tužiteljice, ne radi o podnescima koje je tužiteljici trebalo priznati po Tbr. 8. t. 1. Tarife, imajući u vidu da odvjetniku pripada nagrada za sastavljanje najviše 4 podneska po tom tarifnom broju, koja 4 podneska su tužiteljici i priznata po tom tarifnom broju. Radi navedenog, pravilno je za podnesak od 17. studenog 2020., suprotno žalbenim navodima tužiteljice, iznos odvjetničke nagrade za sastavljanje navedenog podneska priznat tužiteljici po Tbr. 8. t. 3. Tarife.

43. Nadalje, u odnosu na troškove zastupanja na ročištu od 13. svibnja 2010., imajući u vidu konačno postavljeni tužbeni zahtjev o kojem se tada raspravljalo (987.899,60 kuna), osnovano tužiteljica prigovara visini dosuđenog troška koji joj je sud prvog stupnja priznao pogrešno u iznosu od 6.676,90 kuna (Tbr. 9. t. 1. Tarife), umjesto ispravno u iznosu od 9.880,00 kuna, radi čega joj je za navedenu odvjetničku radnju valjalo priznati razliku u iznosu od 3.203,10 kuna. Isto tako, u odnosu na ročišta od 12. ožujka 2019., 23. siječnja 2020. i 25. studenog 2020., imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev o kojem se tada raspravljalo (rentni zahtjev - 187.200,00 kuna), osnovano tužiteljica prigovara visini dosuđenog troška koji joj je sud prvog stupnja priznao pogrešno u iznosu od 360,50 kuna za svako ročište (Tbr. 9. t. 1. Tarife), umjesto ispravno u iznosu od 2.500,00 kuna za svako ročište, radi čega joj je za navedene odvjetničke radnje valjalo priznati razliku u ukupnom iznosu od 6.418,50 kuna.

44. Konačno, u odnosu na trošak pristupa ročištu za objavu presude, osnovano tužiteljica žalbenim navodima ukazuje na to da se radi o trošku koji joj pripada u skladu s odredbom čl. 155. st. 1. ZPP-a, pa je za navedenu odvjetničku radnju primjenom odredbe Tbr. 9. t. 3. Tarife, tužiteljici pravilno valjalo priznati naknadu u iznosu od 500,00 kuna.

45. Stoga, pravilnom primjenom važeće Tarife, u skladu s vrijednosti predmeta spora (konačno postavljeni tužbeni zahtjev), valjalo je odmjeriti trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku u iznosu od ukupno 162.482,40 (suđen iznos od 150.360,80 kuna + razlika od ukupno 12.121,60 kuna = 162.482,40 kuna), što uz pripadajući PDV od 25% u iznosu od 40.620,60 kuna ( Tbr. 42. Tarife), čini iznos od sveukupno 203.103,00 kuna.

46. Budući je tužiteljica u pogledu pravne osnove tužbenog zahtjeva uspjela u omjeru od približno 81% (rentni zahtjev za posebnu prehranu u iznosu od 187.200,00 kuna s kojim nije uspjela, u odnosu na zahtjev za naknadu neimovinske šteta i rentni zahtjev za tuđu pomoć i njegu u ukupnom iznosu od 640.699,60 kuna s kojim je djelomično uspjela), dok je u pogledu visine tužbenog zahtjeva uspjela u omjeru od približno 65%, imajući u vidu da je u konačnom uspjela u iznosu od 640.699,60 kuna (neimovinska šteta u iznosu od ukupno 567.700,00 kuna + rentni zahtjev za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 72.999,60 kuna = 640.699,60 kuna), što u odnosu na ukupno zatraženi iznos od 987.899,60 kuna (neimovinska šteta u iznosu od ukupno 727.700,00 kuna + rentni zahtjev za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 72.999,60 kuna + rentni zahtjev za posebnu prehranu u iznosu od 187.200,00 kuna = 987.899,60 kuna), približno iznosi 65%, slijedom čega proizlazi da je tužiteljica u sporu uspjela u omjeru od približno 73% (81%+65%=146%÷2=73%), dok je tuženik u sporu uspio u omjeru od 27%.

47. Kada se uspjeh tužiteljice u sporu umanji za tuženikov uspjeh u sporu (73%-27%), proizlazi da je tužiteljica uspjela u sporu u konačnom u omjeru od 46%, sve u smislu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a.

48. Stoga, tužiteljica ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka prema konačnom omjeru od 46% (od 203.103,00 kuna), dakle u iznosu od 93.427,38 kuna, kojem iznosu valja pribrojiti trošak plaćenog predujma za medicinsko vještačenje u ukupnom iznosu od 4.230,00 kuna, čime se dobije iznos od sveukupno 97.657,38 kuna.

49. S obzirom na izmijenjeni uspjeh stranaka u sporu, djelomično je osnovana žalba tuženika kada osporava odluku o troškovima postupka, pa je sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, u svezi s čl. 166. st. 2. ZPP-a, valjalo preinačiti i odluku o troškovima postupka te odlučiti kao pod točkom III. izreke ove odluke.

50. Slijedom obrazloženog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 97.657,38 kuna (točka II. izreke ove odluke), a u preostalom dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u daljnjem iznosu od 94.523,62 kuna, preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I. izreke te odbiti zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka u daljnjem iznosu od 94.523,62 kuna (točka III. izreke ove odluke). Pri tome je za naglasiti da, iako su djelomično osnovani žalbeni navodi tužiteljice kojima pobija odluku o troškovima postupka, s obzirom na izmijenjeni uspjeh stranaka u sporu uslijed učinjene preinake, proizlazi da tužiteljica u konačnome nije uspjela sa žalbom niti u odnosu na odluku o troškovima postupka.

51. Tužiteljica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka, jer sa žalbom u konačnome nije uspjela (čl. 154. st. 1. ZPP-a, u svezi čl. 166. st. 1. ZPP-a), slijedom čega je odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

U Zagrebu 19. ožujka 2024.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš, v.r.