Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 71 Gž-2437/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda: Vlatke Fresl Tomašević, predsjednice vijeća, Vlaste Feuš, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Tomislava Aralice, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. G. iz Z., …, OIB: …, koju zastupa punomoćnica J. K., odvjetnica u Z., protiv tuženika Z. banka d.d., Z., …, OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica S. P., odvjetnica iz O. društva P. i P. j.t.d. u Z., odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5612/19-24 od 17. ožujka 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 19. ožujka 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5612/19-24 od 17. ožujka 2021. u dijelu pod točkom I. izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 19.873,18 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i to na:

- iznos od 1,29 kuna od 4. listopada 2006. do isplate

- iznos od 20,75 kuna od 19. studenog 2007. do isplate

- iznos od 20,31 kunu od 18. prosinca 2007. do isplate

- iznos od 20,98 kuna od 17. siječnja 2008. do isplate

- iznos od 20,86 kuna od 20. veljače 2008. do isplate

- iznos od 37,31 kunu od 24. ožujka 2008. do isplate

- iznos od 36,06 kuna od 22. travnja 2008. do isplate

- iznos od 35,59 kuna od 24. svibnja 2008. do isplate

- iznos od 35,92 kuna od 16. lipnja 2008. do isplate

- iznos od 35,89 kuna od 17. srpnja 2008. do isplate

- iznos od 35,40 kuna od 23. kolovoza 2008. do isplate

- iznos od 35,51 kunu od 10. rujna 2008. do isplate

- iznos od 47,80 kuna od 21. listopada 2008. do isplate

- iznos od 36,97 kuna od 24. studenog 2008. do isplate

- iznos od 51,78 kuna od 24. prosinca 2008. do isplate

- iznos od 122,80 kuna od 18. siječnja 2009. do isplate

- iznos od 130,50 kuna od 16. veljače 2009. do isplate

- iznos od 91,20 kuna od 16. ožujka 2009. do isplate

- iznos od 100,43 kune od 18. travnja 2009. do isplate

- iznos od 102,01 kunu od 16. svibnja 2009. do isplate

- iznos od 86,49 kuna od 16. lipnja 2009. do isplate

- iznos od 87,94 kuna od 17. srpnja 2009. do isplate

- iznos od 97,74 kuna od 15. kolovoza 2009. do isplate

- iznos od 112,43 kune od 18. rujna 2009. do isplate

- iznos od 104,48 kuna od 21. listopada 2009. do isplate

- iznos od 109,81 kunu od 24. studenog 2009. do isplate

- iznos od 124,30 kuna od 22. prosinca 2009. do isplate

- iznos od 139,04 kune od 6. siječnja 2010. do isplate

- iznos od 160,09 kuna od 6. veljače 2010. do isplate

- iznos od 155,14 kuna od 6. ožujka 2010. do isplate

- iznos od 187,00 kuna od 6. travnja 2010. do isplate

- iznos od 185,98 kuna od 6. svibnja 2010. do isplate

- iznos od 215,19 kuna od 6. lipnja 2010. do isplate

- iznos od 285,19 kuna od 6. srpnja 2010. do isplate

- iznos od 243,42 kune od 6. kolovoza 2010. do isplate

- iznos od 341,67 kuna od 6. rujna 2010. do isplate

- iznos od 314,17 kuna od 6. listopada 2010. do isplate

- iznos od 264,33 kune od 6. studenog 2010. do isplate

- iznos od 357,61 kunu od 6. prosinca 2010. do isplate

- iznos od 421,60 kuna od 6. siječnja 2011. do isplate

- iznos od 388,40 kuna od 6. veljače 2011. do isplate

- iznos od 377,81 kunu od 6. ožujka 2011. do isplate

- iznos od 356,24 kune od 7. travnja 2011. do isplate

- iznos od 399,59 kuna od 7. svibnja 2011. do isplate

- iznos od 502,26 kuna od 7. lipnja 2011. do isplate

- iznos od 481,52 kune od 7. srpnja 2011. do isplate

- iznos od 689,61 kunu od 6. kolovoza 2011. do isplate

- iznos od 684,75 kuna od 6. rujna 2011. do isplate

- iznos od 502,61 kunu od 7. listopada 2011. do isplate

- iznos od 508,29 kuna od 6. studenog 2011. do isplate

- iznos od 486,60 kuna od 6. prosinca 2011. do isplate

- iznos od 522,95 kuna od 9. siječnja 2012. do isplate

- iznos od 553,40 kuna od 7. veljače 2012. do isplate

- iznos od 534,90 kuna od 16. ožujka 2012. do isplate

- iznos od 533,05 kuna od 8. travnja 2012. do isplate

- iznos od 551,53 kune od 20. svibnja 2012. do isplate

- iznos od 551,63 kune od 18. lipnja 2012. do isplate

- iznos od 537,00 kuna od 17. srpnja 2012. do isplate

- Iznos od 526,72 kune od 21. kolovoza 2012. do isplate

- iznos od 507,12 kuna od 14. rujna 2012. do isplate

- iznos od 526,70 kuna od 16. listopada 2012. do isplate

- iznos od 539,20 kuna od 6. studenog 2012. do isplate

- iznos od 532,24 kuna od 16. prosinca 2012. do isplate

- iznos od 519,08 kuna od 16. siječnja 2013. do isplate

- iznos od 514,54 kuna od 16. veljače 2013. do isplate

- iznos od 509,86 kuna od 16. ožujka 2013. do isplate

- iznos od 542,61 kunu od 16. travnja 2013. do isplate

- iznos od 488,84 kune od 18. svibnja 2013. do isplate

- iznos od 491,15 kuna od 6. lipnja 2013. do isplate.

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5612/19-24 od 17. ožujka 2021. u dijelu pod točkom I. izreke u kojem je prihvaćen zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata i to na:

- iznos od 1,29 kuna od 1. listopada 2006. do 4. listopada 2006.

- iznos od 20,75 kuna od 1. studenog 2006. do 19. studenog 2007.

- iznos od 20,31 kunu od 1. prosinca 2007. do 18. prosinca 2007.

- iznos od 20,98 kuna od 1. siječnja 2008. do 17. siječnja 2008.

- iznos od 20,86 kuna od 1. veljače 2008. do 20. veljače 2008.

- iznos od 37,31 kunu od 1. ožujka 2008. do 24. ožujka 2008.

- iznos od 36,06 kuna od 1. travnja 2008. do 22. travnja 2008.

- iznos od 35,59 kuna od 1. svibnja 2008. do 24. svibnja 2008.

- iznos od 35,92 kune od 1. lipnja 2008. do 16. lipnja 2008.

- iznos od 35,89 kuna od 1. srpnja 2008. do 17. srpnja 2008.

- iznos od 35,40 kuna od 1. kolovoza 2008. do 23. kolovoza 2008.

- iznos od 35,51 kunu od 1. rujna 2008. do 10. rujna 2008.

- iznos od 47,80 kuna od 1. listopada 2008. do 21. listopada 2008.

- iznos od 36,97 kuna od 1. studenog 2008. do 24. studenog 2008.

- iznos od 51,78 kuna od 1. prosinca 2008. do 24. prosinca 2008.

- iznos od 122,80 kuna od 1. siječnja 2009. do 18. siječnja 2009.

- iznos od 130,50 kuna od 1. veljače 2009. do 16. veljače 2009.

- iznos od 91,20 kuna od 1. ožujka 2009. do 16. ožujka 2009.

- iznos od 100,43 kune od 1. travnja 2009. do 18. travnja 2009.

- iznos od 102,01 kunu od 1. svibnja 2009. do 16. svibnja 2009.

- iznos od 86,49 kuna od 1. lipnja 2009. do 16. lipnja 2009.

- iznos od 87,94 kune od 1. srpnja 2009. do 17. srpnja 2009.

- iznos od 97,74 kune od 1. kolovoza 2009. do 15. kolovoza 2009.

- iznos od 112,43 kune od 1. rujna 2009. do 18. rujna 2009.

- iznos od 104,48 kuna od 1. listopada 2009. do 21. listopada 2009.

- iznos od 109,81 kunu od 1. studenog 2009. do 24. studenog 2009.

- iznos od 124,30 kuna od 1. prosinca 2009. do 22. prosinca 2009.

- iznos od 139,04 kune od 1. siječnja 2010. do 6. siječnja 2010.

- iznos od 160,09 kuna od 1. veljače 2010. do 6. veljače 2010.

- iznos od 155,14 kuna od 1. ožujka 2010. do 6. ožujka 2010.

- iznos od 187,00 kuna od 1. travnja 2010. do 6. travnja 2010.

- iznos od 185,98 kuna od 1. svibnja 2010. do 6. svibnja 2010.

- iznos od 215,19 kuna od 1. lipnja 2010. do 6. lipnja 2010.

- iznos od 285,19 kuna od 1. srpnja 2010. do 6. srpnja 2010.

- iznos od 243,42 kune od 1. kolovoza 2010. do 6. kolovoza 2010.

- iznos od 341,67 kuna od 1. rujna 2010. do 6. rujna 2010.

- iznos od 314,17 kuna od 1. listopada 2010. do 6. listopada 2010.

- iznos od 264,33 kune od 1. studenog 2010. do 6. studenog 2010.

- iznos od 357,61 kunu od 1. prosinca 2010. do 6. prosinca 2010.

- iznos od 421,60 kuna od 1. siječnja 2011. do 6. siječnja 2011.

- iznos od 388,40 kuna od 1. veljače 2011. do 6. veljače 2011.

- iznos od 377,81 kunu od 1. ožujka 2011. do 6. ožujka 2011.

- iznos od 356,24 kune od 1. travnja 2011. do 7. travnja 2011.

- iznos od 399,59 kuna od 1. svibnja 2011. do 7. svibnja 2011.

- iznos od 502,26 kuna od 1. lipnja 2011. do 7. lipnja 2011.

- iznos od 481,52 kune od 1. srpnja 2011. do 7. srpnja 2011.

- iznos od 689,61 kunu od 1. kolovoza 2011. do 6. kolovoza 2011.

- iznos od 684,75 kuna od 1. rujna 2011. do 6. rujna 2011.

- iznos od 502,61 kunu od 1. listopada 2011. do 7. listopada 2011.

- iznos od 508,29 kuna od 1. studenog 2011. do 6. studenog 2011.

- iznos od 486,60 kuna od 1. prosinca 2011. do 6. prosinca 2011.

- iznos od 522,95 kuna od 1. siječnja 2012. do 9. siječnja 2012.

- iznos od 553,40 kuna od 1. veljače 2012. do 7. veljače 2012.

- iznos od 534,90 kuna od 1. ožujka 2012. do 16. ožujka 2012.

- iznos od 533,05 kuna od 1. travnja 2012. do 8. travnja 2012.

- iznos od 551,53 kune od 1. svibnja 2012. do 20. svibnja 2012.

- iznos od 551,63 kune od 1. lipnja 2012. do 18. lipnja 2012.

- iznos od 537,00 kuna od 1. srpnja 2012. do 17. srpnja 2012.

- iznos od 526,72 kune od 1. kolovoza 2012. do 21. kolovoza 2012.

- iznos od 507,12 kuna od 1. rujna 2012. do 14. rujna 2012.

- iznos od 526,70 kuna od 1. listopada 2012. do 16. listopada 2012.

- iznos od 539,20 kuna od 1. studenog 2012. do 6. studenog 2012.

- iznos od 532,24 kune od 1. prosinca 2012. do 16. prosinca 2012.

- iznos od 519,08 kuna od 1. siječnja 2013. do 16. siječnja 2013.

- iznos od 514,54 kune od 1. veljače 2013. do 16. veljače 2013.

- iznos od 509,86 kuna od 1. ožujka 2013. do 16. ožujka 2013.

- iznos od 542,61 kunu od 1. travnja 2013. do 16. travnja 2013.

- iznos od 488,84 kune od 1. svibnja 2013. do 18. svibnja 2013.

- iznos od 491,15 kuna od 1. lipnja 2013. do 6. lipnja 2013.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 19.873,18 kn zajedno s pripadajućom zateznom kamatom pobliže navedenom u izreci te presude (točka I. izreke). Nadalje, tom presudom naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 11.517,50 kn zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, pobliže navedenom u izreci te presude (točka II. izreke) te je odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška (točka III. izreke).

2. Protiv citirane presude žalbu je podnio pravovremeno tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. st. 1. toč. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske 84/08., 123/08., 57/11., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 73/17. i 70/19. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje u tekstu: ZPP) i predložio je presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti i dosudi trošak postupka tuženiku, podredno da se ukine pobijana presuda i predmet vrati sudu prvoga stupnja na daljnje postupanje. Potražuje trošak žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika djelomično je osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda i pazeći dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a, ocjena je ovog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita. Uz to, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju ukazuje tuženik, s obzirom na to da su pobijanom presudom navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje nije proturječno ni nejasno, niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onog što se o razlozima navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, pa ista nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

6. Bitna povreda nije ni počinjena iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a u vezi čl. 190. st. 2. ZPP-a, jer je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a, kojom je propisano da iznimno od odredbe stavka 1. tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, što u konkretnom slučaju tužiteljica nije mogla učiniti dok nije sačinjen nalaz i mišljenje vještaka financijske struke jer nije raspolagala potpunim informacijama o vršenim isplatama kao ni znanjem iz financijske struke, zbog čega je i u odnosu na postavljenu visinu prvotno i taj zahtjev zatražila prema izrađenom računu koji tuženik i nije prihvatio. Bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 109. ZPP-a, u odnosu na koji je utvrđena ništetnost anuiteta, nije počinjena, s obzirom na to da se isti povezuju s valutnom klauzulom u CHF. U postupku materijalno pravo je pravilno primijenjeno u odnosu na pravilno utvrđeno činjenično stanje.

7. Sud prvog stupnja, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, odlučio je koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to prema savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Taj sud dao je uvjerljive i logične razloge na osnovi točno kojih određenih dokaza sud uzima za utvrđenu i koju činjenicu, a koju ne i zašto te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među strankama, izloživši ga u obrazloženju pobijane presude.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu s naslova stjecanja bez osnove nastale temeljem ugovorene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u švicarskim francima.

9. Polazeći od utvrđenja da je ništetna odredba ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima i u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, sud prvoga stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev te je naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 19.873,18 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, pobliže navedenim u izreci presude.

10. U žalbenoj fazi postupka sporan je tijek zateznih kamata, sporno je je li opravdano dopuštenje preinake od 9. ožujka 2020., je li tužiteljica potrošač, sporno je u odnosu na koga je proveden test poštenja budući da tužiteljica nije sudjelovala u kolektivnim sporovima, jesu li ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima i u dijelu ugovaranja promjenjive kamatne stope, sporan je prigovor zastare.

11. Neosnovan je žalbeni navod da je sud prvoga stupnja propustio utvrditi je li tužiteljica "prosječni potrošač" u smislu Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03. - dalje u tekstu: ZZP) i prakse Suda Europske unije.

11.1. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 28. travnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, pa je slijedom navedenoga neosnovan žalbeni navod da tužiteljica ne bi imala status potrošača, jer je iz Ugovora razvidno da je kupila vozilo, iz čega proizlazi da nije djelovala na tržištu u svrhe namijenjene njezinoj poslovnoj djelatnosti, niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

11.2. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi u kojima se dovodi u pitanje svojstvo tužiteljice kao potrošača u predmetnom Ugovoru o kreditu, a s obzirom i na odredbu ZZP/03 koja je u čl. 3. st. 1. toč. 1. definirala potrošača na način da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz zaključenog Ugovora o kreditu, razvidno je da je zaključen radi kupnje motornog vozila.

11.3. Tuženik u žalbi osporava potrošačko svojstvo tužiteljice i potrošačku namjenu ugovora, u bitnom navodeći kako sud prvog stupnja u tom smislu nije raspravio prigovor tuženika niti se u obrazloženju pobijane presude očitovao o potrošačkom statusu tužiteljice, pa posljedično tome nije nedvojbeno utvrdio jesu li ispunjene pretpostavke za primjenu propisa kojima je uređena zaštita potrošača. Tuženik se pritom poziva i na sudsku praksu Suda Europske unije u kojima je Sud u okviru interpretativnog postupka (zahtjev za prethodnu odluku propisan čl. 267. UFEU), između ostalog, protumačio "svojstvo potrošača" (presuda od 4. lipnja 2015., Faber, C-497/15, EU:C:2015:357), odnosno pojam "potrošač" (presuda od 14. veljače 2019., Milivojević, C-630/17, EU:C:2019:123, t. 87. i 88.).

11.4. Osnovano tuženik u žalbi ukazuje kako je za primjenu propisa kojima je uređena zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi, sud kao prethodno pitanje dužan nedvojbeno utvrditi tužiteljičino svojstvo potrošača odnosno je li predmetni ugovor – potrošački ugovor. Naime, o tom utvrđenju ovisi hoće li se predmetni odnos između parničnih stranaka prosuđivati prema Zakonu o zaštiti potrošača kao jednom (glavnom pravnom izvoru zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredaba - ili odredbe ZOO, budući da je Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24., dalje: Direktiva 93/13), prenesena ne samo u Zakon o zaštiti potrošača (pravila o zaštiti potrošača od nepoštenih ugovornih odredaba sadržana u čl. 81. - 88 ZZP/03, potom u odredbama čl. 96. -106. Zakona o zaštiti potrošača, Narodne novine, broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09-dalje ZZP/07 te naposljetku u odredbama čl. 49.- 56. ZZP/14), već djelomično i u odredbe čl. 295. i 296. ZOO.

11.5. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije.

11.6. Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 2015., Costea, C-110/14, EU:C:2015:357 protumačio pojam "potrošač" u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13. Sud je u obrazloženju presude (točke 15-18 i 21) istaknuo: „S tim u vezi valja istaknuti da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredaba trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između "prodavatelja robe ili pružatelja usluga" i "potrošača", pri čemu su ti pojmovi definirani u članku 2. točkama (b) i (c) te direktive.

11.7. U skladu s tim definicijama "potrošač" znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima tom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Nadalje, "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13 nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

11.8. Slijedom toga, navedena Direktiva ugovore na koje se primjenjuje određuje ovisno o svojstvu ugovornih stranaka, odnosno ovisno o tome postupaju li one ili ne u okviru svoje profesionalne djelatnosti (presude Asbeek Brusse i de Man Garabito, C-488/11, EU:C:2013:341, t. 20. kao i Šiba, C-537/13, EU:C:2015:14, t. 21.).

11.9. Taj kriterij u skladu je s idejom na kojoj se temelji sustav zaštite uspostavljen tom Direktivom, odnosno da se potrošač u odnosu na prodavatelje robe i pružatelje usluga, a vezano za pitanja koja se odnose kako na mogućnost pregovaranja tako i na razinu informacija, nalazi u podređenom položaju, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj (presude Asbeek Brusse i de Man Garabito, C-488/11, EU:C:2013:341, t. 31. kao i Šiba, C-537/13, EU:C:2015:14, t. 22.).

11.10. Kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 28. do 33. svojega mišljenja, pojam "potrošač" u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13, je objektivan i ne ovisi o možebitnim konkretnim saznanjima predmetne osobe ili informacijama kojima ona stvarno raspolaže.

11.11. Nadalje, Sud je u obrazloženju presude (točke 22 i 23) ponovio svoje pravno shvaćanje iz ranijih presuda:

"Nacionalni sud pred kojim se vodi spor o ugovoru koji može ulaziti u područje primjene te direktive dužan je, vodeći računa o svim dokazima, a osobito o odredbama tog ugovora, provjeriti može li se korisnika kredita kvalificirati kao "potrošača" u smislu te direktive (vidjeti per analogiam presudu Faber, C-497/13, EU:C:2015:357, t. 48.).

U tu svrhu nacionalni sud mora voditi računa o svim okolnostima predmetnog slučaja, a osobito o prirodi robe ili usluga koje su predmet ugovora o kojem je riječ, iz kojih se može razabrati za koju se namjenu nabavljaju ta roba ili usluge."

11.12. Slijedom navedenog tumačenja Suda, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača.

11.13. Stoga, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tužiteljica ima svojstvo potrošača, a kako je to prethodno obrazloženo. 12. Žalbeni navod tuženika da je neprovođenjem dokaza saslušanjem tužiteljice uskraćena tuženiku mogućnost dokazivanja određenih navoda, neosnovan je, jer je sud prvoga stupnja saslušao tužiteljicu na ročištu 3. veljače 2021. (listovi 165 - 167 spisa).

13. U postupcima kolektivne zaštite, pravna zaštita pruža se na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a o čemu se radi u ovom slučaju (Rev- 3142/2018).

14. Prilikom zaključenja predmetnog ugovora tuženik kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa zaključenjem predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 93/03, dalje u tekstu: ZZP) od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama članka 322. Zakona o obveznim odnosima.

14.1. Tuženik je sklapanjem navedenog Ugovora s tužiteljicom povrijedio kolektivne interese i prava tužiteljice kao potrošača, korisnika kredita, zaključujući Ugovor o kreditu, koristeći u istom ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac s korisnikom kreditnih usluga kao potrošačem - tužiteljicom, nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke o promjeni stope ugovorne kamate, a što ima za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, ovdje tužiteljice. Sporne odredbe u Ugovoru o kreditu koje se odnose na visinu kamatne stope, predstavljaju cijenu proizvoda odnosno usluge koju tužiteljica kupuje od tuženika. Unošenjem nepoštenih i ništetnih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope od strane tuženika, bez suglasnosti i pregovaranja s tužiteljicom, ostala je nepoznata konačna cijena kredita koju tužiteljica kao korisnik usluge mora platiti, ne samo prilikom sklapanja ugovora o kreditu već i tijekom otplate istog kroz anuitete, pa do same konačne isplate kredita. Uvrštavanjem nepoštenih i protuzakonitih odredbi u ugovor o kreditu koje se odnose na promjenjive kamatne stope, a koja promjena ovisi jedino o odluci same banke (ovdje tuženika), bez pribave suglasnosti korisnika kredita odnosno druge ugovorne strane, banka je postupila protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača na štetu korisnika kredita (ovdje tužiteljice), te time istu dovela u znatno nepovoljniji položaj u odnosu na drugu ugovornu stranu.

15. Naime, u postupku povodom kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13, utvrđeno je da je i S. d.d. (odnosno pravni prednik V. d.d., uz ostale banke koje su bile tuženici u tom postupku) povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, tako da je u ugovorima o kreditu (sklopljenim u razdoblju od 10. rujna 2003. - 31. prosinca 2008. koristila nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ovo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud RH u presudi poslovni broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015.

16. Pri tome i treba cijeniti odredbu čl. 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnih presuda, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa te će i u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati (čl. 502.c. ZPP-a). Pri tome se takvo povezivanje u odnosu na te odluke ne može odnositi osobno na tužiteljicu, što se žalbom navodi, da kao stranka nije sudjelovala u tom postupku, s obzirom na to da se odnosi upravo na tuženika koji je i sudjelovao u tom postupku kao tuženik i u odnosu na utvrđenja iz navedenog postupka

16.1. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16.2. Nadalje, odredba čl. 502. c ZPP-a propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502. a st. 1 ZPP-a), da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi. U tom slučaju, sud je vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Ovdje se radi upravo o takvom slučaju, jer se tužiteljica poziva na parnicu koja se povodom kolektivne tužbe vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i pred Visokim trgovačkim sudom RH (poslovni broj Pž-7129/13).

16.3. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. Prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

16.4. Nepoštenost i ništetnost promjenjive kamatne utvrđena je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (o kojoj je odlučeno presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014.), presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., a istovjetno stajalište iskazao je i Europski sud pravde u presudi poslovni broj C. 26/2013 od 30. travnja 2014., vezano za tumačenje članka 4. stavka 2. Direktive Vijeća EU 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. Posljedica takve nepoštene odredbe jest njezina ništetnost budući da kamata mora biti određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. – dalje u tekstu: ZOO), a ugovorna odredba gdje se promjena kamatne stope čini zavisnom o odluci banke je neodređena i neodrediva te nije razumljiva.

17. Slijedom navedenoga pravilno je sud prvoga stupnja utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF, dakle, koje se odnose na vezanost glavnice uz valutu CHF. Naime, u već spomenutom postupku pred Visokim trgovačkim sudom RH, podnesena je revizija protiv presude tog suda te je Vrhovni sud RH u presudi poslovni broj Revt-249/19 od travnja 2015. zauzeo stav da odredba o valutnoj klauzuli nije nepoštena i da nema mjesta ocjenjivanju poštenosti tih ugovornih odredbi primjenom testa poštenosti. Protiv citirane presude, podnesena je ustavna tužba, te je Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci br. UIII-2521/215 od 13. prosinca 2016. naveo da je nejasno čime se rukovodio Vrhovni sud RH kada je zaključio da odredba o valutnoj klauzuli ne podliježe testu poštenosti. Nakon toga, uslijedilo je ukidno rješenje Vrhovnog suda RH, a potom presuda Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom se utvrđuje da je valutna klauzula nepoštena ugovorna odredba. U toj presudi je navedeno da su banke znale za rizik koji nosi CHF, ali o tome nisu obavijestile potrošače, pa nisu postupile moralno, savjesno i pošteno. Ugovorne odredbe kojima je vezana glavnica iz ugovora o kreditu za valutu CHF bile su uočljive i jasne, međutim, nisu bile razumljive, te je na taj način stvorena znatna neravnoteža između prava i obveza ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa se radi o nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama. Ovakav stav zauzet je i od strane Vrhovnog suda RH u presudi poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. Slijedom navedenoga i u pogledu „ valutne klauzule u CHF“ primjenjuje se odredba čl. 502 c ZPP-a. Naime, svrha valutne klauzule je da vjerovnicima zaštiti vrijednost novca, tj. da vjerovnici u domaćoj valuti dobiju upravo onaj novčani iznos koji im dužnici duguju. Ali zbog „divljanja“ tečaja CHF, tuženik je primao extra profite, odnosno mnogo veće novčane iznose od ugovorenih, pa se samim tim izgubila svrha valutne klauzule.

18. S obzirom na navedeno, kako se radi o ništetnim ugovornim odredbama, svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila temeljem odredbe čl. 323. ZOO-a.

19. Suprotno navodima žalbe, sud je pravilnom primjenom materijalnog prava, citiranog u pobijanoj odluci, odlučio o ništetnosti odredaba Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema jednostranoj odluci tuženika, bez da su u vezi toga ugovoreni bilo kakvi kriteriji, niti se o toj odredbi Ugovora pregovaralo, zbog čega je ta odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a primjenom koje nepoštene odredbe je tuženik naplatio nepripadajuće kamate te je sud pravilno odlučio i o vraćanju iznosa nepripadajućih kamata po pravilima o stjecanju bez osnove, jer je zbog ništetnosti navedene odredbe otpala osnova po kojoj su ti iznosi plaćeni (čl. 1111. st. 3. ZOO-a), s tim da je nepošteni stjecatelj od dana stjecanja dužan platiti i zatezne kamate (čl. 1115. ZOO-a).

20. Neosnovano je i pozivanje tuženika na odluku Suda EU u predmetu C-81/19, SC Banca Transilvanija SA, jer se u njoj, po pitanju primjene Direktive 93/13 EEZ na ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, odlučuje o bitno različitoj procesno-pravnoj, činjeničnoj i materijalno-pravnoj situaciji u vezi ovdje sa spornim pravnim pitanjima ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

21. U vezi zastare žalitelja se upućuje i na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda od 30. siječnja 2020. koje glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

21.1. Prilikom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, a ono je nadređeno nacionalnim. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača regulirano je i Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., a u ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a čije su odredbe implementirane u nacionalnom zakonodavstvu Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 78/12 - dalje ZID ZPP/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis. U pogledu pravnih odnosa i sporova proizašlih iz njih, a nastalih prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, na koje se neposredno ne primjenjuju prava Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće pravne stečevine, a što se i Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koji je u primjeni od 2005. godine. Stoga je žalba žalitelja ocijenjena kao neosnovana u tom dijelu.

21.2. Slijedom navedenoga, prvostupanjski sud je pravilno otklonio prigovor zastare utvrđujući isti neosnovanim jer je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, dalje: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke Pž-7129/13, dakle od 14. lipnja 2014., pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 10. lipnja 2019., to do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., dok je u odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezane uz valutnu klauzulu, kolektivni spor pravomoćno završio 14. lipnja 2018., pa da niti od tada nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe po toj osnovi.

21.3. Visina tužbenog zahtjeva za vraćanje nepripadne kamate je pravilno utvrđena provedenim knjigovodstvenim vještačenjem po sudskom vještaku D. P. iz D. d.o.o., zbog razloga navedenih u pobijanoj odluci, pa se suprotna razlaganja tuženika ne mogu prihvatiti.

22. U odnosu na žalbeni navod tuženika da je sud prvoga stupnja neosnovano tužiteljici dosudio kamate u pogledu specifikacije tijeka, tvrdeći da iste nisu stečene bez osnove, odnosno da iste nije stekao u lošoj vjeri, valja odgovoriti slijedeće:

22.1. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten, od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

22.2. Slijedom navedene odredbe suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvoga stupnja pravilno je utvrdio da je tužiteljica preplatila predmetni kredit s osnove promjenjive kamatne stope i promjene tečaja te je pravilno utvrđeno da je tuženik navedeno stekao bez valjane pravne osnove temeljem odredbe čl. 1111. ZOO. 23. Međutim, pogrešno je sud prvoga stupnja primijenio materijalno prvo u vezi s tijekom zatezne kamate. Naime, kamata na iznose mjesečnih preplata teče od prvoga dana nakon dana plaćanja tužiteljice banci, a ne od dospijeća, tj. prvoga dana u mjesecu, kako je to dosudio sud prvoga stupnja. Slijedom navedenoga valjalo je odluku suda prvoga stupnja potvrditi za iznos dosuđenih kamata od dana uplate svakog pojedinačnog iznosa do isplate i preinačiti te tužiteljicu odbiti sa zahtjevom za razdoblje od prvog dana u mjesecu svakog pojedinog mjeseca do dana kada je tužiteljica vršila uplate.

24. I odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška je pravilna. Ovo iz razloga što je prvostupanjski sud pri donošenju te odluke imao u vidu samo potreban parnični trošak tužiteljice (čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a). Međutim, imajući u vidu da je sud prvoga stupnja pogrešno dosudio zateznu kamatu, to je pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, već je valjalo primijeniti odredbu čl. 154. st. 3. ZPP-a, pa isto nije utjecalo na odluku o parničnom trošku jer je tuženik uspio sa žalbom samo u dijelu sporednog zahtjeva.

25. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da je sud prvoga stupnja priznao tužiteljici trošak vještačenja po nalogu tužiteljice prije podnošenja tužbe. Naime, iz stanja spisa razvidno je da je vještačenje po vještaku financijske struke provedeno po rješenju suda prvoga stupnja od 7. studenog 2019. (list 101 spisa), pa je stoga pravilno sud prvoga stupnja tužiteljici priznao i navedeni trošak.

26. Slijedom navedenoga valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude, odnosno valjalo je temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude.

27. Trošak žalbe tuženiku nije dosuđen s obzirom na to da je u žalbenom postupku uspio samo sa sporednim dijelom zahtjeva.

U Zagrebu 19. ožujka 2024.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević, v.r.