Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 22 Gž R-1145/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidije Bošnjaković, predsjednika vijeća, suca izvjestitelja Darije Horvat i Josipa Grubišić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. G. iz Š., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik E. K., odvjetnik u Š., protiv tuženika: „I.“ Tvornica a. d.o.o., Š., OIB:…, kojeg zastupaju punomoćnici F. M. i I. B., odvjetnici u R., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj Pr-3/2022-128 od 13. lipnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 19. ožujka 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj Pr-3/2022-128 od 13. lipnja 2023. u toč. I izreke.

II. Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje navedena presuda u toč. II izreke.

III. Preinačava se navedena presuda u toč. III izreke, kao i u dijelu u kojem tužitelj nije uspio sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 248,75 Eur i u tom dijelu sudi:

Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 310,94 Eur, kao neosnovanim.

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 248,75 Eur, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška žalbe, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju brutto plaću u iznosu od 133.969,31 HRK /17.780,78 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom na iznose i razdoblja kako je navedeno u izreci (toč. I), odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 104.072,07 HRK / 13.812,73 EUR-a, te s viškom kamatnog potraživanja, kao neosnovan (toč. II), te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 310,94 EUR-a (toč. III).

2. Protiv navedene presude u toč. I izreke tuženik je podnio prijedlog za donošenje dopunske presude, podredno žalbu zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1 toč. 1-3 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/09, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP) s prijedlogom da ovaj sud izvrši prijeboj tražbina stranaka i pobijani dio presude preinači i u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja, podredno isti ukine, uz naknadu parničnog troška i troška žalbe.

3. Protiv navedene presude u toč. II i III izreke, kao i u dijelu u kojem nije uspio sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, žalbu je podnio tužitelj zbog zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1 toč. 2 i 3 ZPP, s prijedlogom da ovaj sud pobijani dio presude preinači, uz naknadu parničnog troška.

4. U svom odgovoru na žalbu tuženika, tužitelj je porekao žalbene navode i predložio da se tuženik sa žalbom odbije kao neosnovanom.

5. Žalba tuženika je neosnovana, dok je žalba tužitelja djelomično osnovana (samo u dijelu odluke o parničnom trošku).

6. Dopunskim rješenjem suda prvog stupnja Pr-3/2022-566 od 5. prosinca 2023. odbijen je prijedlog tuženika za donošenjem dopunske presude, koje rješenje je potvrđeno rješenjem ovoga suda posl. broj Gž R-1145/2023-3 od 19. ožujka 2024.

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 ZPP-a na koju temeljem odredbe čl. 365 st. 2 ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

8. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP-a, na koju žalbom ukazuju stranke, jer pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, nije proturiječna i ista se može ispitati.

9. Tijekom postupka prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti koje su važne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju postignutih rezultata valjano utvrdio potrebno činjenično stanje, izloživši ga u obrazloženju pobijane presude. Zbog navedenog ovaj sud prihvaća u cijelosti tako utvrđeno činjenično stanje, pa prema tome nije osnovan niti žalbeni razlog stranaka pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao ni opravdanja dana za njega.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu plaće za razdoblje od 1. listopada 2006. do 24. ožujka 2014., u kojem razdoblju tužitelj nije radio kod tuženika uslijed nezakonite odluke o otkazu ugovora o radu.

11. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-1319/11 od 20. srpnja 2015. u toč. 1. naloženo je tuženiku da naknaditi tužitelju bruto iznos mjesečne plaće u ukupnom iznosu od 243.685,51 kuna za vremenski period počevši od 1. listopada 2006 g., pa do 24. ožujka 2014 g., sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, dok je u toč. 2. odbijen zahtjev tužitelja sa suviškom potraživanja od dosuđenog iznosa do iznosa kojeg je potraživao za utuženo razdoblje u iznosu od 1.116.319,07 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, te suđeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak (toč. 3.).

11.1. Presudom Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Gž-2310/15-7 od 28. studenoga 2017. u toč. I. odbijena djelomično žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-1319/11 od 20. srpnja 2015. u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen za iznos od 1,116.319,00 kn sa zatraženom zateznom kamatom (toč. 2. izreke), te je toč. II. odbijena djelomično žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena ista presuda u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen za iznos od 243.685,51 kn sa zateznom kamatom pobliže razvrstanom pod toč. 1. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, te u tom dijelu preinačena navedena presuda, i presuđeno da se odbija zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom iznosu bruto plaće, dok je drugostupanjskim rješenjem odlučeno da se ukida se odluka o troškovima postupka sadržana pod toč. 3. navedene presude i u tom dijelu predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

11.2. Protiv citirane drugostupanjske presude (tužitelj u dijelu pod toč. I. izreke, a tuženik u dijelu pod toč. II. izreke) su podnijeli reviziju.

Odlučujući povodom revizije VSRH je donio odluku pod posl.br. Rev 2943/2018-2 od dana 3. studenog 2021. kojom je presudio da se revizija tužitelja podnesena protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Gž-2310/15-7 od 28. studenoga 2017., u dijelu pod toč. I. izreke, odbija se kao neosnovana, te riješio da se prihvaća revizija tuženika te se ukidaju presuda Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Gž- 2310/15-7 od 28. studenoga 2017. i presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-1319/11 od 20. srpnja 2015. u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 243.685,51 kuna s pripadajućim zateznim kamatama te se predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

11.3. Iz obrazloženja presude VSRH posl.br. Rev 2943/2018-2 od dana 3. studenog 2021. slijedi da se svrha naknade plaće iz odredbe čl. 93. st. 3. Zakona o radu (''Narodne novine'', broj: 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 142/03, 30/04, 137/04, 68/05), kojom je propisano da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran, iscrpljuje u intenciji da se radniku u takvoj situaciji uspostavi stanje najbliže onom stanju u kojemu bi bio da nije bilo (krivnjom poslodavca) prekida rada (tako i Revr-2325/15-4 od 20. rujna 2016.), pa kako je tužitelj bio zaposlen kod drugog poslodavca, to su pravilno nižestupanjski sudovi ocijenili da tužitelju pripada pravo na razliku između prihoda koje je ostvario kod drugog poslodavca i koju bi ostvario kod tuženika-protutužitelja (tako i Revr-1626/14-2 od 7. rujna 2016.) te shodno navedenom, pravilnom primjenom materijalnog prava odbijen je njegov tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.116.319,07 kuna.

11.4. Nadalje, iz obrazloženja rješenja posl.br. Rev 2943/2018-2 od dana 3. studenog 2021. slijedi da u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 243.685,51 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, u okolnostima konkretnog slučaja, dakle kada postoje dvojbe o visini prosječne plaće usporednih radnika (tuženik je u postupku isticao da je u vrijeme kada je sud zatražio podatke o plaćama usporednih radnika bio u mogućnosti dostaviti jedino platne liste inženjera visoke stručne spreme koji su obavljali rukovodeće funkcije i primali veću plaću, dok je tužitelj po pravomoćnosti sudske odluke o vraćanju na rad, vraćen na radno mjesto koje je odgovaralo njegovoj stručnoj spremi, međutim bez rukovodeće funkcije, čime je njegova plaća nešto niža od plaće radnika na rukovodećim funkcijama), a povodom čega je tuženik predložio da vještak dopuni svoj nalaz i mišljenje, koji prijedlog (prigovor) je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim, te Vrhovni sud Republike Hrvatske ocjenjuje da je prvostupanjski sud takvim postupanjem počinio bitnu povredu odredaba iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 261. st. 2. ZPP-a, na koju sadržajno upućuje tuženik.

12. Stoga je nakon ukidnog rješenja VSRH posl.br. Rev 2943/2018-2 od dana 3. studenog 2021. u nastavku postupka sud prvog stupnja proveo dopunsko financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Ž. D. od 12. siječnja 2023 g., te saslušao istog vještaka, dok nije bilo daljnjih dokaznih prijedloga.

13. Dakle, u nastavku postupka valjalo je utvrditi koliki bi bio iznos plaće tužitelja kada bi se od plaće usporednih radnika koji su obavljali rukovodeće funkcije kod tuženika, i samim time primali veće plaće od one koja bi pripadala radnom mjestu koje je odgovaralo tužitelju nakon vraćanja na posao, oduzme navedena razlika, a sve iz razloga što tužitelj nije bio zaposlen na radnom mjestu sa rukovodećom funkcijom, te je s tim u svezi u nastavku postupka provedeno vještačenje po vještaku financijsko- računovodstvene struke Ž. D., čiji nalaz sud prvog stupnja nalazi stručnim i nepristranim i kao takovom mu poklanja vjeru i koji pak raspolaže stručnim znanjem kojim ovaj sud ne raspolaže, a iz kojeg proizlazi da ukupna razlika bruto plaće koja bi tužitelja pripadala za razdoblje od 1. listopada 2006. g. do 24. ožujka 2014.g.,izračunata na osnovi prosječne mjesečne bruto plaće tužitelja u odnosu na plaće dva usporedna zaposlenika kod tuženika u ukupnom iznosu i umanjeno za ukupan iznos bruto plaće i drugih naknada koju je tužitelj u to vrijeme primao (obračun razlike između prosječne mjesečne bruto plaće tužitelja umanjeno za plaću koju je tužitelj primao od Z.-D. d.o.o. i Z. M. prema podacima platnih listi od lipnja 2012 g. do 15.4.2013. g., te prema podacima dobivenim od Porezne uprave Š. od dana 9. lipnja 2015. godine (Podaci dobiveni od Porezne uprave Š. o iznosima novčane naknade koju je tuženik primao za 2006 g., 2007 g., 2008 g., 2009., 2010 g., 2011 g., 2012 g. i 2013 g.), iznosi ukupno 133.969,31 HRK /17.780,78 EUR/ kako je navedeno u tablici 2 koloni 10 ovog vještačenja, odnosno po mjesecima iskazano u vještvu vještaka.

14. Iz iskaza vještaka financijsko-računovodstvene struke Ž. D. danog na ročištu glavne rasprave dana 22.3.2023.g. proizlazi da isti u cijelosti ostaje kod svog nalaza i mišljenja koje je za potrebe ovog postupka dostavio 12. siječnja 2023. godine, da, vezano uz kolonu 10 i 11 tablice 2 na listu 44 vještva, objašnjava da je shvatio kao vještak rješenje i odluku naslovnog suda u Šibeniku da kao vještak nadopuni svoj nalaz i mišljenje što da je u vještačenju napravio na osnovi dokumentacije koja je bila dostupna u cijelom sadašnjem spisu, da je napravio prvo i drugo vještačenje na osnovi rješenje suda i upute Vrhovnog suda a sve podatke koji su korišteni u spisu je dostavio tuženik, da napominje da je kao vještak višekratno u dva navrata tražio dodatnu dokumentaciju od obje strane u postupku odnosno njihovih pravnih zastupnika, a o čemu i dostavlja dokaz, da mu se nitko nije javio, niti je dobio bilo kakvu dokumentaciju na pismeno traženje, da je također u rješenju o vještačenju dobio prigovor od tuženika od 9.7.2015. godine sa kojim da uopće nije prije bio upoznat nego tek 7,5 godina kasnije kada je primio rješenje o vještačenju, da je iz istih razloga napravio novi obračun na temelju cjelokupne dokumentacije i iskazao iznose u koloni 11 tablice 2. Podaci kako je naveo tužitelj u zapisniku od 9.11.2022. godine da se pogleda u Državnom zavodu za statistiku mjesečni podaci o prosječnoj bruto plaći VSS smjera strojarstva s točno određenim koeficijentom minulog rada takvog tipa da ne postoje, a podaci koji postoje da nisu kompatibilni ili ih on kao vještak nije uspio pronaći. Podaci od tuženika o prigovoru koji mu je dostavljen za druga tri radnika da se ne odnose u većini plaća za utuženo razdoblje od 1.10.2006. do 24.3.2014. godine i samim time da nisu kompatibilni za usporedbu i svako računanje na osnovi takvih podataka koje je dostavio tuženik da ne bi davalo točan izračun za usporedbu nadoknade bruto plaće tužitelja. Što se tiče odgovora na pitanje vezano uz kolonu 9, 10, 11 tablice 2 da kao vještak je napravio izračun s umanjenjem i bez umanjenja viših primanja u mjesečnim razdobljima koje je tužitelj imao u odnosu na prosjek bruto plaće dva usporedna radnika iz prvog vještačenja i takvom usporedbom da je razvidna razlika u izračunu i to na način da ako se sagledaju sve "pretplate" viša primanja mjesečno u odnosu na usporedne radnike u odnosu na utuženo razdoblje, ukupan iznos potraživanja tužitelja prema tuženiku iznosi 133.969,31 kn, a kako da je isto navedeno u završnom mišljenju. Ako se ne uvaži "pretplata" ili veći iznos plaće koje je tužitelj primao u mjesečnom bruto iznosu u odnosu na prosjek primanja dva usporedna radnika kod tuženika onda ukupan iznos potraživanja tužitelja prema tuženiku da iznosi 238.041,36 kn.

15. Tužitelj tijekom postupka navodi da je temeljem međupresude Općinskog suda u Šibeniku pod posl.br.P-1319/2011 od dana 29.10.2012.g., odnosno, presudom Županijskog suda u Šibeniku pod posl.br. Gž-390/2013 od dana 24.veljače 2014.g. poništena je odluka tuženika o otkazu ugovora o radu, kao nezakonita, te je tuženik dužan vratiti tužitelja na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj smjeni i radu. Dana 25. ožujka 2013.g. godine stranke ovog postupka da sklapaju Ugovor o radu na neodređeno vrijeme i to za radno mjesto pomoćnik tehničkog direktora. Iako da su stranke sklopile gore navedeni ugovor o radu na neodređeno vrijeme plaća tužitelja da nije bila u visini plaće pomoćnika tehničkog direktora, već da je bila u visini poslovođe smjene i presača, što znači VKV radnika, a zbog čega da je tužitelj pokrenuo sudski postupak radi isplate razlike plače između koeficijenta pomoćnika tehničkog direktora i one koju je primao i koji postupak da se vodi pod posl.br. Pr-19/2017 kod ovog suda, te da je dana 13.02.2023.g. podnesen prijedlog za nastavak istog. Svojim rješenjem Vrhovni sud RH da je utvrdio osnovanim prigovor tuženika da vještak nije utvrdio plaće dvojice radnika visoke stručne spreme bez rukovodećih funkcija, a što da je s obzirom na međupresudu suda prvog stupnja, trebao uraditi, jer da je tužitelj vraćen na mjesto visoke stručne smjene bez rukovodeće funkcije. Dakle, u ovom sudskom postupku sudski vještak da treba utvrditi razliku plaće između dvojice usporednih radnika visoke stručne spreme dipl. ing strojarstva sa primanjima tužitelja, usprkos činjenici da je sam tuženik jasno izjavio da on nema takvih radnih mjesta, a da situacija bude apsurdna tuženik da sklapa sa tužiteljem ugovor o radu na neodređeno vrijeme na radno mjesto pomoćnika tehničkog direktora, a isplaćuje mu plaću VKV radnika od travnja 2014.g., pa do umirovljena. Tužitelj navodi da u ovom sudskom postupku nije sporno da kod tuženika za vremenski period od listopada 2006.g., pa do ožujka 2014.g., ne postoje radna mjesta visoke stručne spreme dipl. ing strojarstva bez rukovodeće funkcije. Međutim da Vrhovni sud RH usvaja prigovor tuženika i traži da vještak dopuni svoj nalaz i mišljenje na način da od usporedne plaće dvojice dipl. ing strojarstva (koje da nema i ne postoji kod tuženika) odbije primanja tužitelja. Glede nesporno činjenice da vještak za utuženi vremenski period nema podataka, koje nalaže VSRH u toč. 13 rješenja, jer mu ih tuženik nije mogao dostaviti (on da ih po svom priznanju ne posjeduje, tada vještak od utvrđene razlike u primanjima odbija novčani iznos, koji je tužitelj kad je bio zaposlen zaradio više od usporednih radnika. Dakle, ne samo da tužitelj kad je radio kod drugog poslodavca ne dobiva plaću, nego sad se njegova veća plaća za taj mjesec kad je bio zaposlen kod drugog poslodavca, odbija od onog mjeseca kad nije radio sve kumulativno. Tužitelj ističe da to nije bila uputa Vrhovnog suda RH u toč 13. rješidbe, da se trebala utvrditi plaća dva usporedna radnika dipl. ing. strojarstva, kod tuženika i ta plaća da je ona koja bi pripala tužitelju za vremenski period kad nije bio zaposlen. Kako da tuženik nema radnike te kvalifikacije, bez rukovodeće funkcije, da jedino što se moglo učiniti jest da se za utuženi vremenski period pribave podaci Državnog ureda za statistiku o prosječnim primanjima visoke stručne spreme dipl. ing strojarstva na području RH i to da je jedino u skladu sa toč.13 rješidbe VSRH. Tužitelj nadalje ističe da je potrebno izvršiti novo vještačenje na način da se zatraže podaci od Državnog ureda za statistiku RH o visini bruto plače za vremenski period počevši od 10. listopada 2006.g., pa do 10. ožujka 2014.g., dipl. ing strojarstva, 54 godine starog sa 27 godina radnog iskustva i nakon dostave tih podatak da se može izvršiti obračun bruto plaće za tužitelja za onaj vremenski period kad isti nije ostvarivao nikakva primanja i u tom slučaju da bi se poštivala odluka Vrhovnog suda RH

16. Protivno žalbenim navodima tužitelja, po mišljenju ovoga suda, pravilan je zaključak suda prvog stupnja, temeljen na danom dopunskom nalazu i mišljenju vještaka, da ukupna razlika bruto plaće koja bi tužitelja pripadala za razdoblje od 1. listopada 2006. g. do 24. ožujka 2014.g.,izračunata na osnovi prosječne mjesečne bruto plaće tužitelja u odnosu na plaće dva usporedna zaposlenika kod tuženika u ukupnom iznosu i umanjeno za ukupan iznos bruto plaće i drugih naknada koju je tužitelj u to vrijeme primao iznosi ukupno 133.969,31 HRK /17.780,78 EUR/ kako je navedeno u tablici 2 koloni 10 nalaza vještaka. Imajući u vidu da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran, da se svrha naknade plaće iz odredbe čl. 93. st. 3. Zakona o radu iscrpljuje u intenciji da se radniku u takvoj situaciji uspostavi stanje najbliže onom stanju u kojemu bi bio da nije bilo krivnjom poslodavca prekida rada, te da iz nalaza vještaka, ali i iz stanja spisa proizlazi da tužitelju pripada naknada plaće u iznosu od 133.969,31 kn/17.780,78 eur, kako je to pobliže navedeno u toč. I. izreke pobijane presude, te je u ostalom dijelu potraživanja u iznosu od 104.072,07 kn/13.812,73 eur i sa viškom kamatnog potraživanja tužbeni zahtjev tužitelja valjano odbijen.

17. Pravilno je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu plaće, uz obrazloženje da se utuženo potraživanje (naknada bruto plaće) sastoji od neto iznosa plaće te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak pa se, u smislu odredbe čl. 15. st. 3. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", broj: 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14) i čl. 17. st. 3. Pravilnika o porezu na dohodak ("Narodne novine", broj: 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13, 157/14) zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaća isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju dohotkom i ne podliježu oporezivanju, iz čega proizlazi da bruto plaća, odnosno naknada plaće koja se isplaćuje po sudskoj presudi sve do trenutku isplate, u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, nije dospjela na naplatu, odnosno da u tom slučaju porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, dospijevaju na naplatu tek isplatom same razlike plaće po sudskoj odluci.

18. Kako stranke u žalbama nisu navele niti jedan odlučan prigovor koji bi doveo u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude, to je u smislu odredbe čl. 368 st. 1 ZPP-a trebalo odlučiti kao u izreci.

19. Glede odluke o parničnom trošku, tužitelj se u žalbi poziva na povredu konvencijskog prava iz članka 6.1. Konvencije i iz članka 1. Protokola I uz Konvenciju te na praksu Europskog suda za ljudska prava iz predmeta Klauz protiv Republike Hrvatske (Zahtjev br. 28963/10).Tužitelj da je jedino sudskim putem mogao ostvariti svoja temeljna ljudska prava na rad i isplatu plaće radi nezakonitog otkaza, zbog čega smatra da ima pravo na naknadu parničnog troška u cijelosti.

20. Ovdje je riječ o obvezi naknade parničnog troška koja je rezultat djelomičnog stranačkog uspjeha odnosno neuspjeha u sporu dodjelom smanjenog iznosa bruto plaće u odnosu na traženi iznos. Prvenstveno, omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Međutim, sud će voditi računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove, čime su i dalje aktualni zaključci sjednice 3/80 građanskog odjela VSRH od 6.6.1980. koji glase: „kad je tuženi osporavao osnovu tužbenog zahtjeva u potpunosti ili samo osnovu pojedinih samostalnih dijelova zahtjeva (pojedini oblik štete i slično), a zbog čega su izvršena vještačenja i izvedeni drugi dokazi za koje je tužitelj prethodno snosio troškove, tužitelju će se priznati takvi troškovi u cijelosti, bez obzira na visinu dosuđenog iznosa”.

20.1. Nadalje, novelirani st.2 čl. 154 ZPP propisuje da će sud:

- najprije utvrditi postotak u kojem je svaka od stranaka uspjela u postupku,

- zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela,

- potom će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka

- konačno će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici.

20.2. Tužitelj je uspio u postupku sa cca 55% zahtjeva, dok je tuženik uspio sa 45 %, što stranke niti ne osporavaju. Tužitelj je dakle uspio u većoj mjeri (55%), pa je stoga od postotka tužitelja koji je u većoj mjeri uspio u sporu trebalo oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela (45%), te je tužitelju trebalo odmjeriti trošak od 10% ukupnog troška.

20.3. Tužitelju je priznat popisani parnični trošak zastupanja po odvjetniku za zastupanje na ročištu od 9.11.2022.g. u iznosu od 497,50 EUR-a, za zastupanje na ročištu od 7.2.2023.g. u iznosu od 497,50 EUR-a, za zastupanje na ročištu od 22.3.2023.g. u iznosu od 497,50 EUR-a, za zastupanje na ročištu od 9.5.2023.g. u iznosu od 497,50 EUR-a, te za sastav podneska od 17.3.2023.g. u iznosu od 497,50 EUR-a, što sveukupno iznosi 2.487,50 EUR-a.

20.4. Konačno je tužitelju trebalo odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojem su stranke uspjele u parnici, dakle 10% od 2.487,50 Eur, odnosno 248,75 Eur. Tuženika je trebalo odbiti sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 310,94 Eur.

21. Radi navedenog trebalo je odluku o parničnom trošku preinačiti temeljem odredbe čl. 380 toč. 3 ZPP.

22. Odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadu troška žalbe, kao neosnovanim, jer sa istom nije uspio (čl. 154 st.1 ZPP), dok tužitelj trošak žalbe nije tražio.

U Zagrebu, 19. ožujka 2024.

Predsjednica vijeća:

Lidija Bošnjaković, v.r.