REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 227/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Dragana Katića člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Ana Galoši Comisso, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija br. 6, OIB: 14036333877, koju zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u odvjetničkom društvu Knezović & partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1230/2021-2 od 2. studenog 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-12170/19-25 od 22. srpnja 2021., u sjednici održanoj 19. ožujka 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž- 1230/2021-2 od 2. studenog 2021. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-12170/19-25 od 22. srpnja 2021. te se predmet vraća sudu prvog stupanja na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci o troškovima parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu br. 016-1844/2005 sklopljenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika dana 7. rujna 2005. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, pod točkom II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 10.117,07 kuna zajedno sa zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose kako je to opisano u točki II. izreke prvostupanjske presude, a pod točkom III. je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 8.400,00 kuna zajedno sa zateznom kamatom od 22. srpnja 2021. do isplate sve u roku od 15 dana.

2. Drugostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijena je žalba tuženice i potvrđena je prvostupanjska presuda, a pod točkom II. izreke je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-987/2022-2 od 27. lipnja 2023., tuženici je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1230/2021-2 od 2. studenog 2021. radi sljedećeg pravnog pitanja:

"Je li sud u pojedinačnom postupku u kojem potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredaba dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredaba ili je ovlašten utvrditi njihovu nepoštenost i posljedično ništetnost isključivo na temelju utvrđenja iz presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača?"

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku radi pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena. Predlaže da ovaj sud ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je osnovana.

7. U skladu s odredbom čl. 391. st. 1. ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice-potrošača za utvrđenje ništetne odredbe o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice i tuženice s valutnom klauzulom u CHF.

9. U pobijanim presudama sudovi su se pozvali na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (kao i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.), kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženicu da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula. Stoga zaključuje da je tuženik doveo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/14 i 110/15) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO).

10. Prvostupanjski sud je u svojoj odluci naveo da sud nije proveo personalne dokaze imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 3142/18 od 19. ožujka 2019. gdje je jasno izraženo shvaćanje da u pojedinačnim postupcima nije potrebno provoditi novi dokazni postupak jer je to nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača.

10.1. Drugostupanjski sud je u svojoj odluci naveo da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika i presuda Visokog trgovačkog suda RH u kojoj je prednik tuženika bio stranka postupka obvezuje prvostupanjski sud pa posljedično s time prvostupanjski sud nije ni trebao posebno prosuđivati i obrazlagati ništetnost navedenih zakonskih odredbi. Dalje je naveo da je osnova odgovornosti tuženika utvrđena u navedenoj pravomoćnoj presudi radi čega na tu okolnost nije mogla utjecati činjenica "da je tužitelj dobio od banke sve potrebne informacije vezano uz razumljivost ugovornih odredbi…", odnosno je li tužitelju bila razumljiva odredba o valutnoj klauzuli. Stoga zaključuje da nije ni bilo potrebe za saslušanjem svjedoka tj. zaposlenika banke koji su sudjelovali kod zaključenja predmetnog Ugovora pa ni javnog bilježnika.

11. Slijedom iznesenog pozivom na odredbe čl. 1111. ZOO nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev tužiteljice.

12. Tuženica naznačenim pitanjem u osnovi osporava pravilnost primjene odredbe čl. 81. ZZP, kod donošenja zaključka suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o valutnoj klauzuli u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, iako na tu okolnost nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka kojeg je tuženica predložila upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi, pri čemu posebno naglašava da je osporavala izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u zaštitu prava i interesa potrošača. Naime, tuženica smatra da je takvim postupanjem nižestupanjskih sudova povrijeđeno njezino pravo na procesnu ravnopravnost te da takvo postupanje nije u skladu s odredbom čl. 81. st. 4. ZZP.

13. Prema shvaćanju ovog suda, sud je u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi ako je tuženica predložila dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u smislu razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu, a posebice u dijelu valutne klauzule.

14. U ovom postupku tuženica je predložila dokaz na okolnost da je tužiteljici u postupku sklapanja ugovora o kreditu davala odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih odredbi. S obzirom na navedeno, predloženi dokaz je trebao biti izveden jer okolnost na koju je predložen nije bila predmet kolektivnog pojedinačnog postupka te predstavlja jedan od odlučnih dokaza koji može utjecati na njegov ishod i pravičnost postupka u cjelini. Iz navedenog se nameće zaključak da načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, u ovom slučaju, povrijeđeno jer je odluka suda utemeljena na zaključku da tužiteljici nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama spornog ugovora o kreditu, a ta okolnost nije bila predmet utvrđivanja niti je o njoj tuženici omogućeno dokazivanje u ovom pojedinačnom postupku.

15. Tako je ovaj sud u svojim odlukama broj Rev 1279/2022-2 od 14. veljače 2023., Rev 120/2023-2 od 28. veljače 2023., Rev 84/2023-2 od 19. travnja 2023. te Rev 296/2023-2 od 5. travnja 2023. i dr. zauzeo pravno shvaćanje da se u postupku kolektivne zaštite o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojima sud ne uzima u obzir specifičnost konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite i kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovaca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača o kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja.

16. Stoga je prema tamo izraženom pravnom shvaćanju tuženica mogla tvrditi da joj sud mora omogućiti dokazivanje da se u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način date odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinim potrošačkim sporovima, temeljila na pravnoj presumpciji koja ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženoj banci nije omogućeno dokazivanje o protivnom. Pritom se u navedenim odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske poziva i na shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.

17. Konačni je zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenim odlukama (i odgovor na tamo postavljeno pitanje): "Protivan je odredbi čl. 81. st. 4. ZZP kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka (radnika revidenta) koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi."

18. Stoga odgovor na pitanje postavljeno u ovom predmetu glasi:

Sud je u pojedinačnom postupku u kojem potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredaba ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredaba provođenjem predloženih dokaza (saslušanjem svjedoka) te nije ovlašten utvrditi njihovu nepoštenost i posljedično ništetnost isključivo na temelju utvrđenja iz presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.

19. U ovom konkretnom slučaju tuženica je na okolnost pojedinačnog pregovaranja predložila saslušati radnika revidenta, upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi te je osporila izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača, a nižestupanjski sudovi su odbili provesti navedeni dokaz pozivom na učinke iz presude donesene u navedenom kolektivnom sporu te su takvim postupanjem povrijedili tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost i primjenu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP-a.

20. Kako je slijedom navedenog u postupku pred nižestupanjskim sudovima pogrešno primijenjena odredba čl. 220. st. 2. ZPP-a, što je utjecalo na donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 220. st. 2. ZPP-a.

21. Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju čl. 394. st. 1. ZPP-a riješiti kao u izreci.

22. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 19. ožujka 2024.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil