REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 241/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FUGU-PROMET d.o.o., OIB 43449586658, Zagreb, Ulica grada Vukovara 269d, ranije GRP MEDIA d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 269d, kojeg zastupa Cvitković & Devide odvjetničko društvo iz Zagreba, protiv tuženika MEDIA PUBLICUM d.o.o., OIB 62885069591, Velika Gorica, Rakarska 7, kojeg zastupa punomoćnik mr.sc. Ivica Pezo, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate iznosa od 4.657.343,29 kn, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-8472/2016-6 od 6. rujna 2017. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-265/13 od 30. ožujka 2016. u sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2024.,

p r e s u d i o  j e :

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao da se tuženiku naloži platiti tužitelju iznos od 4.657.343,29 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 8. svibnja 2005. do isplate u roku od osam dana (točka I. izreke) te je naložio tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu 1.532.680,46 kn u roku od osam dana (točka II. izreke), dok je odbio tužiteljev zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 799.825,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 30. ožujka 2016. do isplate (točka III. izreke).

2. Drugostupanjskom odlukom suđeno je:

„I. Odbija se tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-265/13 od 30. ožujka 2016. u točkama I. i III. izreke i dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.009.185,56 kn u roku od osam dana.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-265/13 od 30. ožujka 2016. u dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 523.494,90 kn i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 523.494,90 kn (petstodvadesettritisućečetiristodevedesetčetiri kune i devedeset lipa).“

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP), s prijedlogom da se ista preinači podredno ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

4. U odgovoru na reviziju tuženik osporava revizijske navode tuženika.

5. Revizija nije osnovana.

6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Ispitujući pobijanu odluku zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka revizijski sud je utvrdio da u istoj nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

7.1. Pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, u pobijanoj presudi navedeni su jasni i razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni činjenicama koje proizlaze iz dokaza provedenih tijekom trajanja postupka, a drugostupanjski sud ocijenio je sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja te ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP niti iz čl. 354. st. 2. ZPP na koju ukazuje tužitelj.

7.2. Valja napomenuti da premda tužitelj navodi da revizijom pobija presudu zbog bitnih povreda odredaba postupka i pogrešne primjene materijalnog prava u obrazloženju tih revizijskih razloga se u bitnome se i u pretežnom dijelu osporavaju samo činjenična utvrđenja. Iz tih navoda slijedi da tužitelj pobija drugostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. ZPP, pa zbog tog razloga revizijski sud nije ispitivao pobijanu odluku.

8. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

9. Predmet spora je isplata iznosa od 4.657.343,29 kn za oglašavanje tuženikovih klijenata u 2004. godini na temelju Ugovora o poslovnoj suradnji MA/A-01-02/04 (dalje: Ugovor o poslovnoj suradnji) na ime razlike u cijeni za realizirane sekunde u razdoblju od siječnja do listopada 2004. i to razlike između redovnog cjenika Nove TV i ugovorene prosječne cijene iz članka 6. Ugovora u iznosu od 214,20 kn neto po sekundi.

10. Nižestupanjski sudovi su utvrdili sljedeće činjenično stanje:

- da su stranke sklopile Ugovor o poslovnoj suradnji kojim su uređena međusobna prava i obveze glede ugovaranja i izvršavanja usluga oglašavanja u programu Nova TV u razdoblju od 1. siječnja do 31. prosinca 2004.,

- da se tuženik čl. 3. Ugovora o poslovnoj suradnji obvezao u ugovorenom razdoblju od tužitelja naručiti i ostvariti usluge oglašavanja u iznosu od najmanje 3.834.180,00 kn (17.900 x 214,20 kn/sekundi) uvećano za porez na dodanu vrijednost,

- da je tim ugovorom tužitelj „prodao“ tuženiku ukupno 17.900 sekundi promidžbenog vremena u programu Nova TV prema posebnoj ponudi broj 73/03 od 31. prosinca 2003. koja je sastavni dio ugovora (čl. 5.),

- da je supotpisnik ugovora i Nova TV koja je čl. 12. Ugovora zajedno s tužiteljem garantirala tuženiku potpunu realizaciju zakupljenog promidžbenog vremena iz čl. 5. Ugovora po cijenama iz ponude broj 73/03,

- da je odredbom čl. 3. st. 2. Ugovora o poslovnoj suradnji propisano je da će se u slučaju da tuženik ne uplati ugovoreni minimalni iznos (a to je iznos od 3.834.180,00 kn uvećano za porez na dodanu vrijednost) do kraja siječnja 2004., sva naručena emitiranja od strane tuženika obračunati prema redovnom cjeniku Nova TV, Uvjetima oglašavanja i Općim uvjetima poslovanja Nova TV na dan emitiranja,

- da je odredbom čl. 11. Ugovora o poslovnoj suradnji ugovoreno da će se reklamno vrijeme na koje se Ugovor odnosi iskoristiti u ugovorenom razdoblju i ugovorenoj dinamici, jer će se u protivnom sva emitiranja koja su naručena na temelju Ugovora obračunati prema redovnom cjeniku Nova TV, Uvjetima oglašavanja i Općim uvjetima poslovanja Nova TV na dan emitiranja, te da je tuženik kao naručitelj dužan platiti tužitelju cijenu samo za naručeno (iskorišteno) vrijeme odnosno emitirane sekunde, a ne i za nerealizirane (neemitirane) sekunde,

- da je tuženik 30. siječnja 2004. platio tužitelju iznos od 3.834.180,00 kn zajedno s porezom na dodanu vrijednost u iznosu od 843.519,60 kn odnosno ukupno 4.677.699,60 kn,

- da je od ukupno 17.900 ugovorenih sekundi promidžbenog vremena realizirano (emitirano) 11 511 sekundi, i to u razdoblju od siječnja do listopada 2004. godine,

- da je Nova TV nakon promjene vlasnika obustavila neke tužiteljeve narudžbe zbog velike razlike između emitiranih reklama i onoga što je tužitelj prijavio da je emitirano o čemu je obavijestila klijente.

11. Na temelju ovako utvrđenog stanja sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužitelja zauzevši pravno shvaćanje da tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu razlike u cijeni za realizirane sekunde u razdoblju od siječnja do listopada 2004.

12. Iz provedenog dokaznog postupka pred nižestupanjskim sudovima proizlazi da su stranke bile u poslovnom odnosu na temelju Ugovora o poslovnoj suradnji u čijoj je odredbi čl. 3. ugovoreno da će se u slučaju da tuženik ne uplati ugovoreni minimalni iznos (a to je iznos od 3.834.180,00 kn uvećano za porez na dodanu vrijednost) do kraja siječnja 2004., sva naručena emitiranja od strane tuženika obračunati prema redovnom cjeniku Nova TV, Uvjetima oglašavanja i Općim uvjetima poslovanja Nova TV na dan emitiranja. Odredbom čl. 11. Ugovora o poslovnoj suradnji ugovoreno da će se reklamno vrijeme na koje se Ugovor odnosi iskoristiti u ugovorenom razdoblju i ugovorenoj dinamici, jer će se u protivnom sva emitiranja koja su naručena na temelju Ugovora obračunati prema redovnom cjeniku Nova TV, Uvjetima oglašavanja i Općim uvjetima poslovanja Nova TV na dan emitiranja.

12.1. Proizlazi da je tuženik kao naručitelj dužan platiti tužitelju cijenu samo za naručeno (iskorišteno) vrijeme odnosno emitirane sekunde, a ne i za nerealizirane (neemitirane) sekunde.

13. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je u studenom 2004. tuženik tražio od tužitelja pojašnjenje glede stopiranja svih tuženikovih naručenih reklamiranja na Nova TV, kao i da je dopisom društva Operativna kompanija d.o.o. od 2. studenoga 2004. tuženik obaviješten o razlozima zbog kojih su prekinuta emitiranja tuženikovih reklama na Nova TV od 1. studenoga 2004., točnije da su emitiranja njegovih reklama prekinuta zbog toga što je društvo Global komunikacije d.o.o. (tužiteljeva posrednička agencija), iskoristilo sve ugovorene sekunde emitiranja.

13.1. Navedeno proizlazi i iz činjenice da je tuženikova direktorica potpisala izjavu od 12. siječnja 2005. kojom potvrđuje da je bila prisiljena potpisati Ugovor o cesiji s „Operativnom kompanijom Nova TV“ od 20. prosinca 2004. kako bi Nova TV (koja je tuženiku čl. 12. Ugovora zajedno s tužiteljem garantirala potpunu realizaciju zakupljenog promidžbenog vremena iz čl. 5. Ugovora po cijenama iz ponude broj 73/03) nastavila emitirati reklame tuženikovih klijenta.

14. Iz navedenog proizlazi, kako to obrazlaže i drugostupanjski sud u pobijanoj odluci da je tuženik sve od strane tužitelja realizirane sekunde promidžbenog vremena (11511 sekundi od ukupno ugovorenih 17900 sekundi) u cijelosti platio plaćanjem avansa 30. siječnja 2004. u iznosu od ukupno 4.677.699,60 kuna, dok preostale sekunde promidžbenog vremena nije niti emitirao tužitelj. Iz navedenog dakle jasno proizlazi da je tuženik izvršio sve ugovorne obveze, te je stoga neosnovan navod tužitelja da tuženik nije prodano promidžbeno vrijeme iskoristio u 2004. godini sukladno Ugovoru, pa da mu sukladno čl. 11. Ugovora tužitelj može obračunati naručena emitiranja po redovnom cjeniku.

14.1. Za navedeno neiskorištavanje promidžbenog vremena kako proizlazi iz svega gore navedenog isključivo je odgovoran upravo tužitelj.

15. Zbog svega navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 19. ožujka 2024.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Jadranko Jug