REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 565/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. Z., OIB …., sa sjedištem u Z., kojeg zastupaju punomoćnici - odvjetnici Odvjetničkog društva H. & P. iz Z., protiv tuženice R. Ž., OIB …, iz S., koju zastupa punomoćnik Ž. A., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-2239/2020-2 od 17. srpnja 2020., kojom je preinačena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-12323/2019-9 od 23. travnja 2020., u sjednici održanoj 19. ožujka 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tuženice te se ukida presuda Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-2239/2020-2 od 17. srpnja 2020. i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točki I. izreke odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo naložiti tuženici isplatiti tužitelju iznos od 37.587,84 kuna (4.988,76 €) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kako je to specificirano u ovoj točki izreke, kao i iznos od 680,00 kuna (90,25 €) na ime troškova priznatih rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ovrv-16474/03 od 18. srpnja 2003. s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 18. srpnja 2003. do isplate. Nadalje je u točki II. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 13.250,00 kuna (1.758,57 €).

2. Drugostupanjskom je presudom, uvažavanjem žalbe tužitelja, preinačena prvostupanjska presuda tako što je tužbeni zahtjev prihvaćen te je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 37.587,84 kuna (4.988,76 €) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kako je specificirano u točki I. izreke. Odlukom je o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke naloženo tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 7.812,50 kuna (1.036,89 €), dok je u točki III. izreke zahtjev tuženice za naknadu troška parničnog postupka odbijen kao neosnovan.

3. Ovaj je sud rješenjem broj Revd-3435/2020-2 od 17. studenoga 2020. dopustio tuženici podnošenje revizije u odnosu na pitanja:

"1. Da li tužitelj tijekom parničnog postupka u kojem se odlučuje o osnovanosti prigovora protiv platnog naloga može intervenirati u svoj zahtjev u odnosu na koji je donesen platni nalog (osim povlačenja tužbe djelomično ili u cijelosti);

2. Ako je određena stvar još uvijek u neprimijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika, da li je u odnosu na prava vlasnika odnosno predmnijevanog vlasnika prema posjedniku potrebno primijeniti odredbu članka 1120. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08) ili odgovarajuće odredbe članaka 164., 165., i 166. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14)?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tuženica podnosi reviziju protiv drugostupanjske presude pozivom na odredbu članka 382. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) pobijajući je u cijelosti zbog pravnih pitanja zbog kojih je dopuštena, i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se revizija prihvati, a pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje drugom sucu pojedincu.

5. Tužitelj nije odgovorio na reviziju tuženice.

6. Revizija je djelomično osnovana.

7. Pobijana je presuda, sukladno odredbi članka 391. stavka 1. ZPP, ispitana samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojih je dopuštena.

8. Prvim postavljenim pitanje revidentica u osnovi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 451. stavkom 3. ZPP. Naime, predmetni je postupak pokrenut prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave od 1. srpnja 2003. kojim je tužitelj kao ovrhovoditelj zatražio donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave radi naplate novčane tražbine u iznosu od 37.587,84 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Sud je prvog stupnja odredio ovrhu na temelju rješenja o ovrsi broj Ovrv- 16474/03 od 18. srpnja 2003. Međutim, nakon što je tuženica kao ovršenica podnijela prigovor protiv citiranog rješenja, prvostupanjski je sud rješenjem broj Ovrv- 16474/2003 od 19. lipnja 2019. stavio izvan snage rješenje o ovrsi broj Ovrv- 16474/03 od 18. srpnja 2003. u dijelu kojim je određena ovrha te su ukinute provedene radnje, a postupak je nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga. Tužitelj je podneskom od 28. studenoga 2019. predložio donijeti presudu kojom će se naložiti tuženici isplatiti tužitelju iznos od 37.587,84 kuna (4.988,76 €) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznos od po 3.132,32 kuna (415,73 €) u razdoblju od siječnja do prosinca 2002. koji su bili zatraženi i prijedlogom za ovrhu, samo što je kamatu na svaki pojedinačni iznos zatražio od šestog dana u mjesecu do isplate, za razliku od prijedloga za ovrhu u kojem je kamatu zatražio od petog dana u mjesecu do isplate.

9. Odredbom je članka 451. stavka 3. ZPP koji je bio na snazi u vrijeme presuđenja bilo propisano da će u odluci o glavnoj stvari sud odlučiti da li se platni nalog u cijelosti ili djelomično održava na snazi ili se ukida. Kao što je iz naprijed navedenog razvidno, sud prvog stupnja izrekom presude formalno nije održao na snazi citirani platni nalog, već je donio kondemnatornu presudu čiji sadržaj odgovara sadržaju platnog naloga iz citiranog rješenja o ovrsi, osim u dijelu zatražene kamate jer je tužitelju dosuđena kamata na iste iznose koji su navedeni u platnom nalogu rješenja o ovrsi donesenog na temelju vjerodostojne isprave, samo od šestog dana u mjesecu do isplate, a ne od petog dana u mjesecu, kako je to bilo naznačeno u rješenju o ovrsi, kao i u dijelu stope zatezne kamate u kojem je dijelu pobijana presuda usklađena s materijalnopravnim propisima koji su tijekom vremena od dospijeća predmetne tražbine uređivali ovo pitanje.

10. Imajući na umu sve naprijed navedeno, revizijski sud u vezi s prvim dopuštenim pitanjem ustraje u pravnom shvaćanju izraženom u rješenju broj Rev-500/2011-2 od 19. rujna 2012. koje glasi: "Propuštanje postupanja prema odredbi članka 451. stavka 3. ZPP ima značaj relativno bitne povrede odredbe parničnog postupka koja u konkretnom slučaju nije rezultirala nezakonitom presudom jer su pravni učinci presude kojom se nalaže platiti određeni iznos u bitnom identični s pravnim učincima koje ima odluka kojom se održava na snazi platni nalog identičnog sadržaja kao i kondemnatorna presuda".

11. Pobijana presuda, u smislu naprijed navedenog, ne odstupa od prakse revizijskog suda, pa zbog prvog dopuštenog pitanja nije bilo mjesta interveniranju u pobijanu presudu. Pored toga, treba kazati da ovakvo postupanje revizijskog suda nije u suprotnosti ni s pravnim shvaćanjem broj Su-IV-204/17 od 2. lipnja 2017. na koje se revident poziva, sve i kad bi ono obvezivalo revizijski sud (riječ je o jednom od zaključaka sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova, prama kojem tužitelj tijekom postupka u kojem se odlučuje o osnovanosti prigovora protiv platnog naloga ne može intervenirati u svoj zahtjev u odnosu na koji je donesen platni nalog, osim povlačenjem tužbe u cijelosti ili djelomično). To stoga što je tužitelj u platni nalog intervenirao na način da je zatražio kamatu od kasnijeg dana od onog koji je bio naznačen u platnom nalogu (zatražio je kamatu od šestog umjesto od petog dana u istom mjesecu cijelog utuženog razdoblja) čime je zapravo došlo do djelomičnog povlačenja tužbe u odnosu na kamatu. Što se tiče stope kamate, kondemnatorni je zahtjev u tom dijelu usklađen s propisima koji su tijekom vremena uređivali to pitanje što se ne može smatrati značajnom intervencijom u platni nalog kod činjenice da je i platnim nalogom zatezna kamata bila zatražena od dospijeća do isplate, a pitanje stope zatezne kamate je ionako pitanje primjene materijalnog prava.

12. Predmetna tražbina tužitelja odnosi se na naknadu za korištenje poslovnog prostora u Zagrebu, anagrafske oznake ..., u razdoblju od početka siječnja do kraja prosinca 2002. godine. Sud je prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev ocjenjujući da je Ugovor o zakupu poslovnog prostora kojeg su stranke zaključile 1996. u utuženom razdoblju i na kojem je tužitelj utemeljio tužbeni zahtjev prije utuženog razdoblja već bio raskinut radi neplaćanja zakupnine, pa je ocijenjeno da nije mogao biti konzumiran od strane tuženice u tom razdoblju. Pritom je sud prvog stupnja posebno naglasio da se tužitelj ne može pozivati na okolnost da tuženica nije zapisnički predala poslovni prostor tužitelju jer iz njegova ponašanja nije bilo razvidno da je vršio primopredaju istog poslovnog prostora uz zapisničko konstatiranje zato što nakon zaključenja ugovora o zakupu iz 1996. tužitelj nije predao poslovni prostor tuženici uz primopredajni zapisnik. Kako stranke nisu bile u obveznopravnom odnosu na temelju ugovora o zakupu u utuženom razdoblju, to je tužbeni zahtjev odbijen. 13. Sud drugog stupnja nije prihvatio ovakav zaključak smatrajući da predmetni ugovor nije raskinut zato što tuženica nije postupila sukladno obvezi propisanoj u odredbi članka XII. spomenutog Ugovora i da predmetni prostor nije zapisnički predala u posjed tužitelju niti je vratila ključeve prostora u nadležni ured Grada Zagreba, već ga je nastavila koristiti bez valjane pravne osnove. Iako je tužitelj izvršio uviđaj predmetnog poslovnog prostora i o tome sačinio Zapisnik 27. ožujka 2003. u kojem je navedeno da je poslovni prostor slobodan od stvari, u dobrom stanju, te da su isključeni voda i struja i da se u prostor ušlo izmjenom brave, drugostupanjski sud ocjenjuje da to što je prostor bio prazan i nekorišten, ne znači da nije bio u posjedu tuženice zato što ona "nije na propisan način poslovni prostor vratila u posjed tužitelju, pa je isti imala na raspolaganju". U takvim je okolnostima sud drugog stupnja ocijenio da tuženica „nije na nedvojben način dokazala kako u vrijeme nastanka obveze nije bila u posjedu poslovnog prostora“, pa je preinačio prvostupanjsku presudu i prihvatio tužbeni zahtjev na temelju stjecanja bez osnove u smislu odredbe članka 210. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91) koji se primjenjuje na temelju odredbe članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 7/15, 29/18, 126/21, 114/2 i 156/22 - dalje: ZOO/05).

14. U vezi s drugim postavljenim pitanjem, valja istaći da pravni položaj poštenog i nepoštenog posjednika tuđe nekretnine za naknadu koristi koju posjednik ima od uporabe te nekretnine uređuju odredbe članka 164. stavka 1. i članka 165. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP). Tako prema odredbi članka 164. stavka 1. ZVDSP pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno.

15. Odredbom je članka 165. stavka 1. ZVDSP propisano da nepošteni posjednik tuđe stvari mora stvar predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario, dok je stavkom 6. tog članka propisano da od časa kad je pošteni posjednik postao nepošten, njegova se prava i obveze ravnaju prema pravilima postavljenim za nepoštenog posjednika, isto se tako ravnaju i u pogledu onoga što je pošteni posjednik činio sa stvarju neprimjereno onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada.

16. Posjed je, prema odredbi članka 18. stavka 3. ZVDSP, pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada, dok prema stavku 4. tog članka ako je u sporu o pravu na posjed pravomoćno odlučeno da pravo na posjed ne pripada posjedniku, njegov je posjed nepošten od časa kad je primio tužbu.

17. Odredbom je članka 217. ZOO/91 bilo propisano kad je netko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe.

18. Pored navedenog, treba istaći i da je ovaj sud na sjednici Građanskog odjela od 26. listopada 2009. glede pitanja primjene i tumačenja odredbe članka 1120. ZOO/05 (koja sadržajno odgovara odredbi članka 217. ZOO/91) te pitanja primjene i tumačenja odredbe članka 164. stavka 1. i članka 165. stavka 1. ZVDSP (pravni položaj poštenog i nepoštenog posjednika) zauzeo pravno shvaćanje koje glasi: "Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe članka 164. stavka 1. i članka 165. stavka 1. ZVDSP, prema kojima je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu članka 1120. ZOO, prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje." Ovo pravno shvaćanje praksa revizijskog suda slijedi (primjerice, Rev-3299/2014-2 od 21. studenoga 2018.).

19. Naprijed navedeno znači da kada neka osoba posjeduje tuđu stvar ili tuđi suvlasnički dio stvari, tada je plaćanje vrijednosti postignute koristi u smislu odredbe članka 217. ZOO/91 moguće samo u slučaju kada je nekretnina ili neka druga stvar uporabljena na način da je promijenila identitet zbog čega nije moguće ili nije gospodarski opravdano vraćanje te nekretnine ili neke druge stvari, dok u situaciji kada je moguća predaja nekretnine ili stvari u posjed ili suposjed, naknada koristi prosuđuje se prema odredbama članka 164. i članka 165. ZVDSP.

20. Drugostupanjski sud koji je prihvatio tužbeni zahtjev, prema tome, nije pravilno primijenio materijalno pravo jer spor nije raspravio s aspekta primjene odredbi članka 164. i 165. ZVDSP, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava i činjenično je stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, pa nema mjesta preinaci prvostupanjske presude, već je drugostupanjsku presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti sudu drugog stupnja na ponovno suđenje na temelju odredbe članka 395. stavka 2. ZPP. U odnosu na odluku o trošku valja istaći da je i ta odluka ukinuta jer odluka o trošku ovisi o ishodu spora koji u okolnostima ukidanja odluke o glavnom zahtjevu za sada nije poznat (arg. iz članka 154. stavka 1. ZPP).

21. U nastavku će postupka sud drugog stupnja primjenom mjerodavnog materijalnog prava na koje je upućen u ovom rješenju ponovno odlučiti o osnovanosti žalbe tužitelja.

22. Odluka je o troškovima postupka u povodu revizije, na temelju odredbe članka 166. stavka 3. ZPP, ostavljena za konačnu odluku.

Zagreb, 19. ožujka 2024.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil, v.r.