REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 186/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Dragana Katića, Jasenke Žabčić i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. d.o.o. iz V., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik R. L., odvjetnik iz J., protiv tuženika J. L. iz K. Š., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica J. D., odvjetnica iz H., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli- Pola poslovni broj Gž-647/2020-2 od 12. listopada 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Povrv-915/19 od 24. listopada 2019., u sjednici održanoj 19. ožujka 2024.,

r i j e š i o  j e:

Prihvaća se revizija tuženika, te se ukidaju presuda Županijskog suda u Puli- Pola poslovni broj Gž-647/2020-2 od 12. listopada 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Povrv-915/19 od 24. listopada 2019. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom održan je djelomično na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Jadranke Plenković iz Starog Grada poslovni broj Ovrv-6/19 od 02. svibnja 2019. za iznos od 1.475,36 kuna sa zakonskim zateznim kamatama kako je navedeno u izreci, dok je u ostalom dijelu platni nalog ukinut, dok je rješenjem istog suda utvrđeno da je tužitelj povukao tužbu preko iznosa od 1.659,78 kuna do iznosa od 26.554,57 kuna, te je u tom dijelu platni nalog ukinu, a odlučeno je da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

2. Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Povrv-915/19 od 24. listopada 2019.

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-955/2021-2 od 14. srpnja 2021. dopustio tuženiku podnošenje revizije u odnosu na pitanje:

Je li zakonito naplatiti uslugu odvoza komunalnog otpada od vlasnika nekretnine kojem usluga nije pružena za razdoblje kada vlasnik nekretnine ne stvara otpad i stoga ne koristi uslugu odvoza otpada za predmetnu nekretninu, a sve u skladu s načelom “onečišćivač plaća?

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude reviziju je, pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP), podnio tuženik i to zbog pitanja u odnosu na koje je dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja, a podredno da ukine pobijane presude i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

5. U odgovoru na reviziju tuženika tužitelj osporava osnovanost podnesene revije i predlaže istu odbiti.

6. Revizija je osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu tražbine koja se odnosi na račune za komunalnu uslugu odvoza komunalnog otpada iz nekretnine koja je u vlasništvu tuženika, za razdoblje od travnja 2018. do ožujka 2019. u ukupnom iznosu od 195,36 eura/1.475,36 kn.

8. Sud prvog stupnja je utvrdio da je tužitelj trgovačko društvo koje obavlja usluge prikupljanja i odvoza miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada, da je tuženik vlasnik kuće u I. D., da tuženik plaća uslugu odvoza komunalnog otpada samo u ljetnim mjesecima, a u ostalom dijelu godine ne plaća, da je postupak pokrenut rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, protiv kojeg je tuženik istaknuo prigovor i tvrdnju da tijekom godine, osim u ljetnim mjesecima, nitko ne boravi u kući u I. D., pa da time ne proizvode otpad, te da tuženik prije podnošenja prigovora protiv rješenja o ovrsi nije prijavio tužitelju da kuću koristi samo u ljetnim mjesecima.

9. 1. Na temelju tih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da je u smislu odredbe čl. 30. st. 1. i st. 2. Zakona o održivom gospodarenju otpadom (''Narodne novine'' broj 94/13, 73/17 14/19, 98/19 – dalje: ZOGO) tuženik kao korisnik usluge dužan snositi troškove gospodarenja komunalnim otpadom razmjerno količini otpada kojeg je predao davatelju usluge, a u smislu čl. 3. Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o gospodarenju komunalnim otpadom (''Narodne novine'' broj 84/19) u vezi čl. 30. st. 5. Uredbe tuženik spada u kategoriju korisnika kućanstva, jer koristi nekretninu trajno ili povremeno u svrhu stanovanja pa je kao vlasnik kuće za odmor obvezan plaćati uslugu koju tužitelj pruža prema.

9. 2. Nadalje je zaključio da se tuženik mogao osloboditi cjelogodišnje obveze plaćanja usluga koje tužitelj pruža u smislu čl. 13. i 14. Uredbe na način da dostavi tužitelju očitovanje ili izjavu kako ne koristi predmetnu nekretninu trajno, odnosno podatke očitanja mjernih uređaja za potrošnju električne energije ili plina ili pitke vode ili na drugi način, a to nije učinio, pa je u obvezi platiti i utužene iznose za razdoblje koje nije u zastari, odnosno za koje tužitelj nije povukao tužbu.

10. U povodu revizije iz čl. 382. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP-a).

11. Podnoseći reviziju zbog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena tuženik iznosi tvrdnju o postojanju revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava (ZOGO), jer smatra da kao vlasnik kuće za odmor koju koristi samo tijekom ljetnih mjeseci nije dužan plaćati uslugu cijele godine, dakle uslugu koju nije koristio, sukladno načelu “onečišivač plaća”.

12. U reviziji se poziva na odredbu čl. 32. st. 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu (''Narodne novine'' broj 68/2018, 110/2018, 32/2020 ), kojom je određeno “Korisnik komunalne usluge dužan je plaćati cijenu za pružene komunalne usluge i javna davanja koja se plaćaju uz komunalnu uslugu ili u vezi s komunalnom uslugom.", na odredbu čl. 6. st. 1. t. 1. ZOGO, kojom je objašnjen pojam »načelo onečišćivač plaća« a ono podrazumijeva da proizvođač otpada, prethodni posjednik otpada, odnosno posjednik otpada snosi troškove mjera gospodarenja otpadom, te je financijski odgovoran za provedbu sanacijskih mjera zbog štete koju je prouzročio ili bi je mogao prouzročiti otpad, na st. 2. istog članka, po kojem proizvođač proizvoda od kojeg nastaje otpad, odnosno proizvođač otpada snosi troškove gospodarenja tim otpadom, na čl. 30. st. 6. t. 3. ZOGO-a, čl. 33. st. 2. ZOGO-a, na st. 3. čl. 33. ZOGO- a, te na odredbu čl. 24. st. 1. t. 11. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014, 110/2015, 14/2019). Naglašava da, sukladno gore citiranim zakonskim odredbama načelo “onečišćivač plaća” podrazumijeva da je korisnik javne usluge dužan plati davatelju javne usluge samo kada je usluga doista i obavljena pa da ne postoji mogućnost naplate usluge koja stvarno nije pružena, i samo za onu količinu otpada u obračunskom razdoblju koju je korisnik doista predao a davatelj preuzeo, a da je iznesenim stavom tuženik stavljen u neravnopravan položaj sa mještanima Ivan Dolca (Općine Jelsa), koji tamo žive tijekom cijele godine jer mu je de facto navedenim stavom nametnuta obveza plaćanja komunalne usluge odvoza smeća po svojoj naravi kao javnopravni stvarni teret, a što je protivno sadržaju, smislu i cilju ZOGO-a, te načelu “onečiščivač plaća” kao i čl. 9. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), kojim je propisano da su sudionici obveznog odnosa dužni ispuniti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje.

13. 1. Suprotno iznesenom, tužitelj u odgovoru na reviziju navodi da je usluga odvoza komunalnog otpada cjelogodišnja obveza, te nije moguće izvršavati obvezu plaćanja odvoza komunalnog otpada parcijalno, što je propisano, kako zakonskim odredbama tako i Uredbom o gospodarenju komunalnim otpadom, gdje se u čl. 13. definira da je „nekretnina koja se trajno ne koristi, ona nekretnina za koju je utvrđeno da se ne koristi i to na temelju očitovanja vlasnika nekretnine i kad je potrebno na temelju podataka očitanja mjernih uređaja za potrošnju električne energije, ili plina ili pitke vode ili na drugi način“, a iz koje odredbe jasno proizlazi da je tuženik bio obvezan trajno odjaviti korištenje nekretnine i o tome obavijestiti tužitelja kako bi se mogao osloboditi dužnosti plaćanja odvoza komunalnog otpada.

13. 2. Nadalje navodi da se tuženik u reviziji neosnovano poziva na načelo „onečišćivač plaća“ tumačeći navedeno načelo jednostrano i zanemarujući ostala načela gospodarenja otpadom iz čl. 33. st. 1. ZOGO, kojim je propisano da je davatelj usluge dužan obračunati cijenu javne usluge koja će osigurati primjenu načela „onečišćivač plaća“, ekonomski održivo poslovanje, te sigurnost, redovitost i kvalitetu pružanja usluge, a da su navedena načela razlog obračunavanja obvezne minimalne javne usluge (OMJU), koja obveza je definirana čl. 3. st. 15. Uredbe o gospodarenju komunalnim otpadom, te čl. 29. st. 10. ZOGO-a kao dio javne usluge koju je potrebno osigurati kako bi sustav sakupljanja komunalnog otpada mogao ispuniti svoju svrhu, poštujući pri tom obvezu o osiguranju primjene načela „onečišćivač plaća“, ekonomski održivo poslovanje te sigurnost, redovitost i kvalitetu pružanja javne usluge. Obveza plaćanja cjelogodišnje OMJU je po tuženiku obaveza svakog vlasnika ili korisnika nekretnine, a što je dodatno osnaženo i potvrđeno Uredbom o izmjenama i dopunama Uredbe o gospodarenju komunalnim otpadom, kojom je u čl. 3.a određeno da se korisnici javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i prikupljanja biorazgradivog komunalnog otpada iz članka 30. stavka 5. Zakona razvrstavaju se u kategoriju korisnika kućanstvo i korisnika koji nije kućanstvo, a korisnik iz stavka 1. podstavka 1. toga članka je korisnik javne usluge koji nekretninu koristi trajno ili povremeno u svrhu stanovanja (npr. vlasnici stanova, kuća, nekretnina za odmor)." Zaključno smatra da upravo radi svih navedenih načela, koja propisuje ZOGO, (onečišćivač plaća, ekonomski održivo poslovanje, te sigurnost, redovitost i kvalitetu pružanja usluge), obračunavanje OMJU (fiksnog dijela računa), je obaveza bez obzira na duljinu boravka tijekom godine u pojedinoj nekretnini.

14. Izneseno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova nije pravilno.

15. Pri donošenju odgovora na postavljeno pitanje nužno je, prije svega poći od zakonskih odredbi ZOGO, i imati na umu smisao i cilj koji se tim zakonom želio postići, a to je da je cijenu obvezne minimalne javne usluge potrebno osigurati kako bi na nekom području uopće bilo moguće osigurati pružanje javne usluge, koja bi bila redovita, sigurna, kvalitetna i ekonomski održiva, ali i koja će osigurati potrebna sredstva (za radnike, spremnike, kamione, drugu opremu i ostala materijalna sredstva), te zavisno od toga prosuditi bi li poslovanje davatelja javne usluge koje bi isključivo zavisilo o količinama predanog otpada, koje u pojedinom razdoblju može znatno varirati, bilo ekonomski održivo, te bi li za tu cijenu pružena usluga zadovoljavala zakonske kriterije sigurnosti, redovitosti i kvalitete.

16. 1. Prema odredbi čl. 30. st. 1. ZOGO-a javna usluga prikupljanja miješanog komunalnog otpada i prikupljanja biorazgradivog komunalnog otpada podrazumijeva određene radnje i aktivnost davatelja usluge: a to su prikupljanje tog otpada na određenom području pružanja usluge putem spremnika od pojedinih korisnika i prijevoz tog otpada do ovlaštene osobe za obradu tog otpada, a čl. 30. st. 7. ZOGO-a propisano je da predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave donosi odluku o načinu pružanja javnih usluga prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada, koja, među ostalim, sadrži kriterij obračuna količine otpada, obračunska razdoblja kroz kalendarsku godinu, te odredbe propisane uredbom Vlade.

16. 2. Odredbom čl. 33. st. 1. ZOGO-a propisano je da je davatelj usluge dužan obračunati cijenu javne usluge iz članka 30. stavka 1. ZOGO-a na način kojim se osigurava primjena načela „onečišćivač plaća“, ali i sigurnost, redovitost i kvaliteta pružanja te usluge, pri čemu poslovanje mora biti ekonomski održivo, a kvaliteta, sigurnost i redovitost pružanja te usluge sukladna odredbama ZOGO-a, Uredbi i odluci o načinu pružanja javnih usluga koju donosi predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave, dok je stavkom 2. propisano da je davatelj usluge dužan korisniku usluge obračunavati cijenu javne usluge razmjerno količini predanog otpada u obračunskom razdoblju, pri čemu je kriterij količine otpada u obračunskom razdoblju masa predanog otpada ili volumen spremnika otpada i broj pražnjenja spremnika sukladno Odluci predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave pri čemu obračun cijene javne usluge mora biti u skladu s uredbom Vlade, dok je st. 3. čl. 33. ZOGO-a određeno da je davatelj usluge dužan voditi evidenciju o preuzetoj količini otpada od pojedinog korisnika usluge u obračunskom razdoblju prema kriteriju količine iz čl. 30. st. 9. toga Zakona.

16. 3. Člankom 33. st. 4. ZOGO-a propisani su troškovi koje je davatelj usluge dužan uključiti u cijenu javne usluge, a u koje spadaju troškovi nabave i održavanja opreme za prikupljanje otpada, troškovi prijevoza otpada, troškovi obrade otpada i drugi troškovi koji su propisani Uredbom:50/17-84/19. Člankom 33. st. 5. ZOGO-a davatelj usluge dužan je cjenikom odrediti visinu jedinične cijene za masu predanog otpada ili volumen spremnika te je prije same primjene cjenika, u skladu s čl. 33. st. 6. ZOGO. 16. 4. Sukladno navedenom, Vlada RH-e je u čl. 19. st. 3. i 4. Uredbe:50/17-84/19 propisala da je izvršno tijelo jedinice lokalne samouprave dužno, prije davanja suglasnosti na prijedlog cjenika, provjeriti je li prijedlog cjenika u skladu sa ZOGO- om, Uredbom:50/17-84/19 i odlukom o načinu pružanja javne usluge, te da su predložene cijene takve da potiču korisnika usluge da odvojeno predaje biorazgradivi komunalni otpad, reciklabilni, glomazni i problematični otpad od miješanog komunalnog otpada, dok je davatelj usluge dužan objaviti suglasnost na cjenik u službenom glasilu jedinice lokalne samouprave, te obavijestiti korisnika usluge o cjeniku (i izmjeni cjenika) 30 dana prije dana primjene cjenika.

17. Iz navedenog proizlazi da je intencija navedenih odredaba ZOGO-a i odredaba Uredbe:50/17-84/19 bila, a što ujedno proizlazi i iz očitovanja Vlade RH-e od 9. siječnja 2020., da jedinice lokalne samouprave donošenjem odluke o načinu pružanja javne usluge od strane predstavničkog tijela te davanjem suglasnosti izvršnog tijela jedinice lokalne samouprave na cjenik davatelja usluge (dakle, određenom kontrolom usklađenosti cjenika s odlukom), osiguraju sustav i funkcioniranje samog prikupljanja komunalnog otpada, te da se na taj način potiče korisnika da odvojeno predaje miješani, biorazgradivi, reciklabilni, glomazni i problematični komunalni otpad.

18. 1. Vezano za čl. 20. st. 2. Uredbe: 50/17-84/19, kojim su se propisuje da strukturu cijene javne usluge propisuje Vlada uredbom, Vlada RH je na temelju čl. 29. st. 10. ZOGO-a propisala strukturu cijene javne usluge, u skladu s čl. 33. st. 20. ZOGO-a i način gospodarenja komunalnim otpadom u vezi s obvezama jedinice lokalne samouprave propisanih čl. 28. ZOGO-a, pa je u čl. 4. st. 1. u točki 7 Uredbe: 56-84/19 određeno da odluka o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada, koju donosi predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave mora, između ostalog, sadržavati odredbe o načinu izračuna i određivanju cijene, te iznos obveze minimalne javne usluge za korisnike javne usluge, dok je čl. 5. Uredbe 50/17-10 4/15 propisan način funkcioniranja sustava sakupljanja komunalnog otpada te je, između ostalog, propisano da se u okviru sustava sakupljanja komunalnog otpada pruža javna usluga prikupljanja mješovitog i biorazgradivog komunalnog otpada na lokaciji obračunskog mjesta korisnika usluge, te da korisniku usluge mora biti osigurana mogućnost odvojene predaje otpada na njegovom obračunskom mjestu i korištenje reciklažnog dvorišta, mobilnog reciklažnog dvorišta, te spremnika postavljenog na javnoj površini, kao i odvoz glomaznog otpada.

18. 2. Prema odredbi čl. 20. st. 1. Uredbe: 50/17-84/19, cijena javne usluge, plaća se radi pokrića troškova poslovanja davatelja usluge. U navedenu cijenu uključeni su troškovi koji su propisani čl. 33. st. 4. ZOGO-a, troškovi nabave i održavanja opreme za prikupljanje otpada, troškovi prijevoza otpada, troškovi obrade otpada i troškovi koji su propisani čl. 18. st. 1. Uredbe:50/17-84/19, troškovi nastali radom reciklažnog dvorišta i mobilnog reciklažnog dvorišta zaprimanjem bez naknade otpada nastalog u kućanstvu na području jedinice lokalne samouprave za koje je uspostavljeno reciklažno dvorište, troškovi prijevoza i obrade glomaznog otpada i vođenja evidencija i izvješćivanja u vezi s javnom uslugom.

19. Odredbom čl. 30. st. 6. t. 3. ZOGO-a propisano je da je korisnik usluge dužan snositi troškove gospodarenja komunalnim otpadom razmjerno količini otpada koji je predao davatelju otpada u obračunskom razdoblju prema masi predanog otpada ili volumenu spremnika otpada i broju pražnjenja spremnika (jedan od dva kriterija ovlašteno je odabrati predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave u skladu s čl. 30. st. 7. ZOGO-a).

20. 1. Iz naprijed citiranih zakonskih odredbi nedvojbeno proizlazi da struktura cijene javne usluge obuhvaća, kako, cijenu javne usluge za predanu količinu otpada (varijabilni dio) tako i cijenu obvezne minimalne javne usluge (fiksni dio), kako je i navedeno u očitovanju Vlade od 9. siječnja 2020., jer je cilj propisivanja navedene strukture cijene bio da se kroz obračun cijene obvezne minimalne javne usluge (tzv. fiksni dio) osigura mogućnost primjene načela »onečišćivač plaća«, a da se tzv. varijabilnim dijelom osigura sama primjena načela »onečišćivač plaća«.

20. 2. Pojam strukture cijene javne usluge sukladno čl. 20. st. 2. Uredbe obuhvaća kako je već navedeno, cijenu javne usluge za predanu količinu otpada – varijabilni dio, cijenu obvezne minimalne javne usluge – fiksni dio. Stoga, pojam „struktura cijene“ i pojam „troškova koje je davatelj usluge dužan ukalkulirati u cijenu javne usluge“ nisu isti, niti jedan drugoga isključuju unutar njene strukture.

21. Razdvajanjem načina propisivanja i određivanja obračuna kao varijabilnog i fiksnog dijela cijene javne usluge dodatno je potvrđena namjera zakonodavca da strukturira cijenu javne usluge, te se davanjem suglasnosti njenog izvršnog tijela na cjenik davatelja javne usluge, osigurava sustav sakupljanja komunalnog otpada koji ispunjava svoju svrhu te potiče korisnika da odvojeno predaje miješani komunalni otpad (MKO), BKO, reciklabilni, glomazni i problematični otpad.

22. 1. O pitanju zbrinjavanja i naplate odvoza komunalnog otpada i cijeni za pruženu uslugu raspravljao je i Ustavni sud Republike Hrvatske, koji je u odluci i rješenju, poslovni broj U-II-2492/2017 i dr. od 23. ožujka 2021. (NN br. 31/21), između ostalog, naveo da je ZOGO u čl. 33. st. 1. predvidio dio obračuna cijene javne usluge (tzv. fiksni dio), kojim se osigurava funkcioniranje poslovanja davatelja javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada, zbog čega nije prihvatio prigovore predlagatelja da plaćanje tzv. »paušala« nije predviđeno ZOGO-om, te da bi iz tog razloga Uredba: 50/17-84/19 u tom dijelu bila u nesuglasnosti s odredbama ZOGO-a.

22. 2. Ustavni sud je u toj odluci izrazio suglasnost s navodima u očitovanju Vlade RH-e prema kojima „poslovanje davatelja usluge koje bi isključivo ovisilo o količinama predanog otpada, koje ovisno o razdoblju mogu znatno varirati, bilo bi ekonomski neodrživo, a usluga upitne sigurnosti, redovitosti i kvalitete“ zbog čega je cijenu obvezne minimalne usluge (tzv. »fiksni dio cijene«) potrebno osigurati kako bi se sustav učinkovitog gospodarenja otpadom uopće mogao uspostaviti i održati, odnosno kako bi sustav pružanja javne usluge prikupljanja komunalnog otpada uopće mogao kvalitetno i sigurno funkcionirati, s obzirom na sve troškove koje takva javna usluga iziskuje, kao i sva potrebna materijalna sredstva (koja uključuju radnike, spremnike, kamione i drugu opremu), te da iz tih razloga navedeni sustav ne bi mogao funkcionirati kada bi cijena javne usluge bila formirana samo kroz količinu predanog otpada. Na taj način je Ustavni sud Republike Hrvatske zauzeo stav da je korisnik javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada dužan plaćati minimalnu javnu uslugu, neovisno o količini preuzetog otpada.

22. 3. Ustavni sud je u navedenoj odluci iznio i pravno shvaćanje prema kojem „Vlada, time što je propisala da odluka o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada, koju donosi predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave mora, među ostalim, sadržavati i odredbe o načinu izračuna i određivanju cijene, te iznos obvezne minimalne javne usluge, nije u sadržajnom smislu izašla iz okvira koji je propisao ZOGO".

23. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je ocijenio da „propisivanje »obvezne minimalne javne usluge« u Uredbi:50/17-84/19 odnosno čl. 3. st. 1. t. 15. Uredbe:50/17-84/19., čl. 4. st. 1. t. 7., te čl. 20. st. 2., nije nesuglasno s Ustavom i mjerodavnim odredbama ZOGO-a“.

24. Odluke Ustavnog suda sukladno odredbi čl. 30. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (NN broj: 99/99 i 29/02) obvezatne su i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba, a prema st. 2. sva tijela državne vlasti i lokalne samouprave i uprave dužna su u okviru svoga ustavnog i zakonskog djelokruga provoditi odluke i rješenja Ustavnog suda. .

25. U predmetima broj: U-II-2492/2017 i U-II-5076/2017 Ustavnoj sud RH-e broj: U- III-6143/2016 od 22. ožujka 2017. (www.usud.hr), potvrdio je stajalište Visokog upravnog suda prema kojem ZOGO ne propisuje mogućnost naplate usluge koja stvarno nije pružena. U tim odlukama Ustavni sud odbio je ustavnu tužbu u dijelu u kojem je presudom Visokog upravnog suda ukinut čl. 24. Odluke lokalne jedinice, koja je bila predmet ocjene, a koji se članak odnosio na to da su vlasnici neuseljenih stambenih i poslovnih prostora dužni davatelju usluge plaćati naknadu za prijevoz miješanog komunalnog otpada po posebnoj cijeni određenoj cjenikom davatelja usluga, te je u tom kontekstu prihvatio stajalište Visokog upravnog suda da ZOGO ne propisuje mogućnost naplate usluge koja stvarno nije pružena, kada se radi o vlasnicima (korisnicima javne usluge) neuseljenih stambenih i poslovnih prostora i njihovoj obvezi plaćanja određene cijene (a u stambenim i poslovnim prostorima ne nastaje niti može nastati miješani komunalni otpad.). Stoga navedene odluke u dijelu u kojem se odnose na trajno neuseljive prostore nisu primjenjive na predmetni slučaj jer se ne radi o trajno neuseljenom stambenim prostoru nego o prostoru koji se koristi samo povremeno, ali su te odluke važne i za ovaj slučaj jer je u njima izneseno načelno shvaćanje toga suda u kojem je potvrđeno stajalište Visokog upravnog suda prema kojem ZOGO ne propisuje mogućnost naplate usluge koja stvarno nije pružena.

26. 1. Ovaj sud je u odluci broj Rev-101/2023-2 od 14. veljače 2023., odgovarajući na pitanje plaćanja tzv. "fiksne cijene" kroz cijelu godinu, neovisno o tome koristi li se nekretnina samo povremeno iznio pravno shvaćanje prema kojem: "Vlasnici nekretnine moraju plaćati cijenu obvezne minimalne usluge, tzv. "fiksni dio cijene" za sve mjesece tijekom kalendarske godine unatoč činjenici što nekretninu ne koriste svaki mjesec". Takvo isto shvaćanje potvrđeno i u odluci broj: Rev 679/2022-2 od 28. ožujka 2023.

27. 1. U svezi primjene načela "onečišćivač plaća" i reguliranja financiranja gospodarenja komunalnim otpadom, SEU je u predmetima C-254/08, Futura Immobiliare srl Hotel Futura (presuda od 16. srpnja 2009.) i C-335/16, VG Čistoća d.o.o. (presuda od 30. ožujka 2017.) izrazio stavove koji su primjenjivi u ovoj pravnoj stvari. U navedenim predmetima SEU konstatira da pravo Unije ne regulira način utvrđivanja cijene usluge odvoza i zbrinjavanja otpada, zbog čega je državama članicama ostavljen širok prostor diskrecije u reguliranju tog pitanja, primjerice hoće li troškove zbrinjavanja financirati porezom, naknadom ili na drugi način.

27. 2. U tim odlukama, SEU je naveo da države članice moraju voditi računa i o tome da cijena koja se potražuje od posjednika otpada ne smije dovesti do toga da se određenim posjednicima nameću očito neproporcionalni troškovi u odnosu na volumen ili svojstva otpada koji oni mogu proizvesti (C-335/16, t. 30. i 31.; C-254/08, t. 56.). U pravcu navedenog, SEU je u predmetu C-335/16, a u okviru procjene očite neproporcionalnosti troškova, ukazao da treba uzeti u obzir, između ostalog, kriterije koji su povezani s vrstom nekretnine u kojoj se korisnici nalaze, njezinom površinom i namjenom, sposobnošću "posjednika" da proizvede otpad, volumen spremnika koji je korisnicima stavljen na raspolaganje i učestalost skupljanja otpada.

28. Iz svega naprijed navedenog nedvojbeno proizlazi da:

- ZOGO pored načela „onečišćivač plaća“, (prema kojem proizvođač otpada, prethodni posjednik otpada, odnosno posjednik otpada snosi troškove mjera gospodarenja otpadom, što je propisano čl. 6. st. 1. ZOGO), propisuje i načela ekonomski održivog poslovanja, načelo sigurnosti, redovitost i kvalitete pružanja usluge, posljedično čemu se mora voditi računa o svim tim načelima

- korisnik javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada je, između ostalog, svaki vlasnik nekretnine na području pružanja predmetne javne usluge (čl. 30. st. 1. i 5. ZOGO), te je dužan snositi troškove gospodarenja komunalnim otpadom razmjerno količini otpada kojeg je predao davatelju usluge (čl. 30. st. 6. t. 3. ZOGO),

- davatelj usluge dužan je obračunati cijenu javne usluge na način kojim se osigurava primjena načela »onečišćivač plaća«, ekonomski održivo poslovanje te sigurnost, redovitost i kvalitetu pružanja te usluge sukladno odredbama ZOGO, Uredbe i odluke predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave (čl. 33. st. 1. ZOGO),

- davatelj usluge dužan je cijenu javne usluge obračunati razmjerno količini predanog otpada u obračunskom razdoblju koristeći (definirani) kriterij obračuna količine otpada (čl. 33. st. 2. ZOGO), a u cijenu usluge i to samo one koju je pružio dužan je uključiti i troškove: troškove nabave i održavanja opreme za prikupljanje otpada, troškove prijevoza otpada, troškove obrade otpada i druge troškove propisane uredbom (čl. 33. st. 4. ZOGO),

- struktura cijene javne usluge propisana je čl. 20. st. 2. Uredbe o gospodarenju komunalnim otpadom ("Narodne novine" broj 50/17 i 84/19) na način da ista obuhvaća cijenu javne usluge za količinu predanog miješanog komunalnog otpada (tzv. „varijabilni“ dio cijene) i cijenu obvezne minimalne javne usluge (tzv. „fiksni“ dio cijene koji treba povezati s čl. 33. st. 4. ZOGO

- tzv. fiksni dio cijene vezuje se uz obveznu minimalnu javnu uslugu kao dio javne usluge, a koju je potrebno osigurati kako bi sustav sakupljanja komunalnog otpada mogao ispuniti svoju svrhu poštujući pritom obvezu osiguranja primjene načela »onečišćivač plaća«, ekonomski održivo poslovanje te sigurnost, redovitost i kvalitetu pružanja javne usluge (čl. 3. toč. 15. Uredbe), a korisnik usluge dužan je platiti davatelju usluge iznos cijene za obračunsko mjesto i obračunsko razdoblje (čl. 20. st. 3. Uredbe), a samo iznimno, obveza korisnika usluge ne nastaje za obračunsko mjesto na kojem se nekretnina trajno ne koristi (čl. 20. st. 4. Uredbe)

- cijena koja se potražuje od posjednika otpada ne smije dovesti do toga da se određenim posjednicima nameću očito neproporcionalni troškovi u odnosu na volumen ili svojstva otpada koji oni mogu proizvesti, te da treba uzeti u obzir, između ostalog, kriterije koji su povezani s vrstom nekretnine u kojoj se korisnici nalaze, njezinom površinom i namjenom, sposobnošću "posjednika" da proizvede otpad, volumen spremnika koji je korisnicima stavljen na raspolaganje i učestalost skupljanja otpada.

29. Uzimajući u obzir naprijed izloženo, nameće se zaključak prema kojem je usluga odvoza komunalnog otpada je cjelogodišnja obveza, te nije moguće izvršavati obvezu plaćanja odvoza komunalnog otpada parcijalno, plaćanje cijene obvezne minimalne javne usluge (fiksnog dijela cijene usluge) potrebno je kroz cijelu godinu kako bi na nekom području uopće bilo moguće osigurati pružanje javne usluge na način da bude redovita, sigurna, kvalitetna i ekonomski održiva, uz osiguranje potrebnih sredstva (za radnike, spremnike, kamione, drugu opremu i ostala materijalna sredstva). Cijena te usluge, kako je navedeno, zavisi i od količine predanog otpada (varijabilnog dijela), koji zavisi od svojstva otpada, vrstom nekretnine u kojoj se korisnici nalaze, njezinom površinom i namjenom, sposobnošću "posjednika" da proizvede otpad, te o volumenu spremnika koji je korisnicima stavljen na raspolaganje i učestalosti skupljanja otpada.), koje u pojedinom razdoblju može znatno varirati. Upravo zbog toga je u čl. 20. st. 3. i 4. Uredbe predviđen izuzetak od obveze plaćanja cijene takve usluge jedino u odnosu na one nekretnine koje se trajno ne koriste, dok su vlasnici kuće za odmor isl. dužni plaćati cijenu obvezne javne usluge (tzv. fiksni dio cijene) i u onom razdoblju u kojem nisu boravili u kući za odmor pa posljedično niti proizvodili otpad, a varijabilni dio samo eventualno kroz razdoblje u kojem su koristili uslugu odvoza komunalnog otpada, pri čemu se mora voditi računa i o tome da cijena koja se potražuje od posjednika otpada ne smije dovesti do toga da se određenim posjednicima nameću očito neproporcionalni troškovi u odnosu na volumen ili svojstva otpada koji oni mogu objektivno proizvesti jer bi to bilo protivno načelu "onečišćivač plaća", na kojem načelu i počivaju citirani propisi, jer nametanjem obveze plaćanja varijabilnog dijela cijene predmetne usluge i kroz razdoblje u kojem se nekretnina ne koristi (ne trajno nego povremeno) korisnicima takve usluge mogao bi biti nametnut prekomjeran teret što bi bilo protivno načelu ZOGO "onečišćivač plaća".

30. Izostanak boravka u kući za odmor kroz dulje razdoblje unutar godine dana (konkretno 9. mjeseci), dovodi posljedično i do izostanka proizvodnje otpada i opterećenja pružatelja javne usluge u tom razdoblju skupljanja i zbrinjavanja otpada. Tu okolnost treba razmotriti u kontekstu načela proporcionalnosti i tek nakon provođenja takve analize, mogao bi se izvesti pouzdani zaključak o tome kakav učinak na načelo „onečišćivač plaća“ ima zaduživanje vlasnika kuće za odmor obvezom plaćanja tzv. varijabilnog dijela cijene u preostalom, znatnom dužem razdoblju godine kada ne boravi u toj kući i ne proizvodi otpad. U ovoj stvari, takva ocjena nije provedena od strane nižestupanjskih sudova niti su u tom pravcu utvrđene sve relevantne okolnosti.

31. Stoga i odgovor na postavljeno pitanje glasi:

Vlasnik nekretnine, koji nekretninu ne koristi cijelu godinu nego samo povremeno, dakle kojem usluga nije pružena za razdoblje kada vlasnik nekretnine ne stvara otpad i ne koristi uslugu odvoza otpada za predmetnu nekretninu, dužan je i kroz to vrijeme platiti fiksnu cijenu odvoza komunalnog otpada, a glede varijabilnog dijela treba provesti odgovarajući test proporcionalnosti jer se tek nakon provođenja takve analize, može izvesti pouzdani zaključak o tome kakav učinak na načelo „onečišćivač plaća“ ima zaduživanje vlasnika kuće za odmor obvezom plaćanja tzv. varijabilnog dijela cijene u preostalom, znatnom dužem razdoblju godine kada ne boravi u toj kući i ne proizvodi otpad.

32. Budući da se tužitelj tužbeni zahtjev za isplatu temelji i na varijabilnoj i na fiksnoj naknadi za odvoz smeća kroz cijelo utuženo razdoblje, pogrešno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su za cijelo utuženo razdoblje tužbeni zahtjev tužitelja ocijenili osnovanim u cijelosti.

33. Slijedom iznesenog, budući da zbog pogrešnog pravnog pristupa sudovi osnovanost tužbenog zahtjeva. nisu raspravili na odgovarajući način nema uvjeta za preinaku presude, slijedom čega je valjalo na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

34. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 19. ožujka 2024.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić, v.r.