REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revx-768/2016-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i mr.sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja [trgovačko društvo] iz [adresa], [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa likvidacijski upravitelj ABC, kojeg zastupa punomoćnica Marina Gregurić-Blekić, odvjetnica u Požegi, protiv tuženika [trgovačko društvo] [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Željko Olujić, odvjetnik u Zagrebu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-8893/15-2 od 19. siječnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3197/15-206 od 31. kolovoza 2015. ispravljena rješenjem tog suda poslovni broj P-3197/15-219 od 3. svibnja 2016.u sjednici održanoj 19. ožujka 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

r i j e š i o  j e:

I. Odbacuju se dopune revizije tužitelja od 20. travnja 2016. i 20. kolovoza 2016. kao nepravodobne.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju i dopunu revizije.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je u točki I. izreke odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.603.765, 00 kn sa zateznim kamatama, kao i zahtjev za naknadu parničnog troška, dok je točki II. tužitelju naloženo nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 145.362,50 kn.

2. Protiv drugostupanjske presude, tužitelj je podnio reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53791, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/17 i 70/19 – u nastavku teksta: ZPP). Reviziju podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijane presude u smislu revizijskih navoda, podredno ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženik je u odgovoru na reviziju osporio sve revizijske navode i predložio reviziju odbiti kao neosnovanu, uz dosudu troškova odgovora na reviziju, dok je dopunu revizije predložio odbaciti kao nepravodobnu.

4. Revizija nije osnovana, dok su dopune tužiteljeve revizije nepravodobne.

5. Na temelju odredbe iz članka 392.a stavak 1. ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. Protivno revizijskim navodima tužitelja, pobijana presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o svim činjenicama odlučnim za ovaj spor pa revident neosnovano prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

7. Osim toga, drugostupanjski sud je ocijenio sve odlučne žalbene navode koje je isticao tužitelj, kao i one na koje pazi po službenoj dužnosti, o čemu se u obrazloženju pobijane odluke jasno i razložno očitovao. Stoga nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 375. stavak 1. ZPP-a na koju revident (opisno) upire.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu osigurane svote po polici osiguranja od odgovornosti za rad odvjetnika.

9. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je Franjo Mitrović, odvjetnik iz Slavonskog Broda (sada pokojni), kao punomoćnik tužitelja tijekom 1994. kod Općinskog suda u Požegi podnio tužbu protiv [adresa],

- da je prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Požegi posl. broj P-848/94 od 4. rujna 2002. tužbeni zahtjev odbijen zbog promašene pasivne legitimacije – pogrešno je utužena [adresa] umjesto Republike Hrvatske,

- da je tuženik s radom započeo 1. siječnja 2002. kada je ujedno započeo i sklapati ugovore o osiguranju s odvjetnicima,

- da je Zakon o odvjetništvu („Narodne novine“, broj 9/94 - u nastavku teksta: ZO) kojim je u članku 44. propisana obveza odvjetnika osigurati se od odgovornosti za štetu koju bi mogao počiniti trećima obavljanjem odvjetništva, na snazi od 1. siječnja 1995. godine.

10. Polazeći od ovakvih činjeničnih utvrđenja, prvostupanjski sud zaključuje da u vrijeme kad je počinjena štetna radnja nije niti postojala obveza odvjetnika osigurati se prema ZO-u, te da tuženik kao pravna osoba u to vrijeme nije postojao odnosno da punomoćnik tužitelja nije bio osiguranik tuženika u vrijeme koje je pravno relevantno za odluku o tužbenom zahtjevu, stoga da tuženik ne može ni biti pasivno legitimiran u ovom postupku.

11. Drugostupanjski sud prihvaća ovakvu odluku prvostupanjskog suda u odnosu na promašenu pasivnu legitimaciju tuženika. U tom smislu ističe da iz odredbi članka 1. stavak 1., članka 16. stavak 1 . i članka 19. Uvjeta za osiguranje od odgovornosti odvjetnika [trgovačko društvo] (u nastavku teksta: Uvjeti za osiguranje), valja zaključiti da je u rečenim Uvjetima za osiguranje prihvaćeno načelo odgovornosti (prema) nastanku osiguranog slučaja. S obzirom da je osigurani slučaj nastao na dan učinjene radnje – kada je tuženi odvjetnik sačinio tužbu odnosno predao je sudu (1994.), drugostupanjski sud ocjenjuje da je oštećenik trebao utužiti osiguratelja kod kojega je njegov odvjetnik u to vrijeme bio osiguran.

12. Prije svega, valja istaknuti da revizijski navodi u dijelu u kojem se svode na prigovore činjenične naravi nisu ispitivani, sve u smislu odredbe članka 385. stavak 1. ZPP.

13. U revizijskom dijelu postupka i nadalje je sporna pasivna legitimacija tuženika, tj. materijalnopravno pitanje - je li tuženik u obvezi nadoknaditi štetu koja je prouzrokovana radnjama nastalim prije izdavanja police.

13.1. Tužitelj, naime, ustraje na tvrdnji da je u vrijeme donošenja prvostupanjske presude (Općinski sud u Požegi posl. broj P-878/94 od 9. rujna 2002.) odvjetnik ABC bio osiguranik tuženika, kao i u vrijeme donošenja drugostupanjske presude te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao i da je štetu pretrpio upravo donošenjem revizijske presude Vrhovnog suda.

13.2. U odnosu na takve revizijske navode za istaknuti je da se štetna radnja i sama šteta ne moraju uvijek vremenski podudarati. Prema shvaćanju revizijskog suda, u konkretnom slučaju riječ je upravo o situaciji da su štetna radnja i šteta vremenski odvojene. Tužitelju je šteta nastala jer odvjetnik nije uspio ishoditi presudu prema osobi koja je stvarno odgovorna za štetu, što bi značilo da je tužitelju šteta nastala donošenjem presude, kako to tvrdi i tužitelj. Međutim, sama štetna radnja je u ovom slučaju nastala u trenutku podnošenje tužbe, kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi.

14. Za procjenu osnovanosti prigovora promašene pasivne legitimacije u ovom konkretnom slučaju odlučan je upravo trenutak nastanka štetne radnje, odnosno kad je podnesena tužba.

15. Naime, odredba članka 919. stavak 1. ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) propisuje da kad se dogodi osigurani slučaj, osiguratelj je dužan isplatiti naknadu ili svotu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti dulji od četrnaest dana, računajući od kada je osiguratelj dobio obavijest da se osigurani slučaj dogodio.

16. Odredbom članka 18. Uvjeta za osiguranje od odgovornosti odvjetnika propisano je da se osiguranim slučajem u smislu tih uvjeta smatra svaki pojedinačno određeni propušten oblik pravne zaštite ili učinjena pogreška prema članku 15. stavak 2. tih uvjeta kojim se trećim osobama prouzrokuje šteta.

16.1. Nadalje, prema odredbi članka 15. stavak 2. Uvjeta za osiguranje pod oblicima pravne zaštite podrazumijeva se osobito: davanje pravnih savjeta, sastavljanje isprava (ugovora, oporuka, izjava i dr.), sastavljanje tužbi, žalbi, prijedloga, zahtjeva, molbi izvanrednih pravnih lijekova i drugih pravnih podnesaka, zastupanje stranki.

16.2. Iz navedenog slijedi zaključak da su mogući osigurani slučajevi određeni u uvjetima osiguranja, a u svakom ugovoru o osiguranju pojedinačno su navedeni svi osigurani rizici. U slučaju štete osiguratelj je u obvezi isplatiti naknadu ako se osigurani rizik ostvario za vrijeme trajanja osiguranja. Slijedom navedenog, osigurani slučaj je događaj s obzirom na koji se zaključuje osiguranje, odnosno događaj prouzročen osiguranim rizikom, dakle, štetnom radnjom definiranom u Uvjetima osiguranja. Prema tome, u konkretnom predmetu, slijedom pravno mjerodavnih Uvjeta za osiguranje, osigurani slučaj je, kako je već obrazloženo, nastupio sastavljanjem tužbe, a ne donošenjem revizijske odluke.

17. S obzirom da u vrijeme poduzimanja štetne radnje - podnošenja tužbe, koja u smislu navedenih odredbi, predstavlja osigurani slučaj, a prema utvrđenima sudova dogodio se 1994., u vrijeme kada odvjetnik ABC nije s tuženikom imao zaključen ugovor o osiguranju, to nisu ni ispunjeni uvjeti iz članka 919. stavak 1. ZOO-a, odnosno ne postoji obveza tuženika za utuženu isplatu.

18. U ovakvoj pravnoj situaciji, sasvim su neodlučni revizijski navodi tuženika o neosnovanosti prigovora zastare. Uostalom, iz pobijanih odluka uopće ne proizlazi da su se nižestupanjski sudovi bavili prigovorom zastare.

19. Materijalnopravno su neodlučni (dijelom i nejasni) revizijski navodi tužitelja kojima upire na pogrešnu primjenu Direktive 2009/138/EZ o osnivanju i obavljanju djelatnosti osiguranja, iz jednostavnog razloga što je predmet postupka zahtjev za isplatu osigurane svote.

20. Revident tek općenito navodi da je pobijana presuda u protivnosti s Direktivom 2011/7/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 16. veljače 2011., Poveljom o temeljnim ljudskim pravima EU 2020/C38/02, Ugovorom o EU i Ugovorom o funkcioniranju EU i Lisabonskim ugovorom, bez da je određeno naveo i obrazložio u čemu bi se očitovao taj revizijski razlog. Stoga, uslijed nedostataka u sadržaju, ovi revizijski navodi nisu ispitivani (članak 386. ZPP)

21. Iz navedenih je razloga, na temelju članka 393. ZPP-a, valjalo odbiti reviziju tužitelja i presuditi kao u izreci.

22. U odnosu na dopunu revizije (list 440. – 446.) kao i podnesak zaprimljen na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske 23. kolovoza 2016., naslovljen kao „prijedlog za prethodno pitanje“, koji zapravo po sadržaju predstavlja dopunu revizije, treba istaknuti da je odredbom članka 382. stavak 4. ZPP-a propisano da se revizija podnosi u roku od 30 dana od dostave drugostupanjske presude.

22.1. Iz dostavnice na poleđini lista 427 proizlazi da je drugostupanjska presuda tužitelju po punomoćniku dostavljena 25. veljače 2016. (četvrtak), što znači da je zakonski rok za podnošenje revizije istekao je 28. ožujka 2016. (ponedjeljak).

22.2. Tužitelj je dopunu revizije podnio (preporučenom pošiljkom) 20. travnja 2016. (omot na listu 461), dok je podnesak naslovljen kao „prijedlog za prethodno pitanje“ podnio (također preporučenom pošiljkom) tek 20. kolovoza 2016., dakle, nakon proteka zakonskog roka od 30 dana.

22.3. Slijedom navedenog, primjenom odredbe članka 392. stavak 1. ZPP-a dopune revizije odbačene su kao nepravodobne i sud njihov sadržaj ne može uzeti u obzir.

24. Tuženiku nije priznat trošak za sastav odgovora na reviziju te na dopunu revizije jer nije bio potreban za vođenje parnice (članak 155. stavak 1. i članak 166. ZPP).

Zagreb, 19. ožujka 2024.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil