REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-1218/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Dragana Katića, Jasenke Žabčić i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Rijeke, OIB 54382731928, Rijeka, Korzo 16, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Danijela Kovačić i Jasenka Perković iz Rijeke, protiv tuženika REPUBLIKE HRVATSKE, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, radi ispravka upisa u zemljišnim knjigama, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 337/2022-3 od 27. rujna 2023., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-173/2020-31 od 5. studenog 2021., u sjednici održanoj 19. ožujka 2024.,

r i j e š i o  j e:

Prijedlog za dopuštenje revizije se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-337/2022-3 od 27. rujna 2023., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P- 173/2020-31 od 5. studenog 2021, te je u prijedlogu postavio više pravnih pitanja, koja glase:

„1. Je li u odnosu na pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja nekretninom postojala sadržajna povezanost ovlaštenja i dužnosti, na način da je sadržaj tih prava bio jedinstven i nedjeljiv, pa na davatelja poslovnog prostora na korištenje, nije moglo biti preneseno samo izvršavanje tog prava, bez da je na njega bilo preneseno pravo korištenja, upravljanja odnosno raspolaganja nekretninom?

2. Je li davatelj poslovnog prostora na korištenje, bio nositelj prava upravljanja, odnosno raspolaganja na stvari u društvenom vlasništvu u smislu čl. 360. st. 1. ZV-a?

3. Je li zbog nepostojanja upisa u zemljišnoj knjizi prava korištenja, upravljanja odnosno raspolaganja za korist davatelja poslovnog prostora na korištenje, odnosno zbog nedostatka isprave o prijenosu tog prava na tužitelja, odnosno njegova pravnog prednika, onemogućeno s uspjehom dokazivati da je tužitelj po svojim pravnim prednicima, odnosno osobno bio davatelj poslovnog prostora na korištenje faktično, tj. u materijalnopravnom smislu nositelj prava pretvorilo u pravo vlasništva?

4. Znači li okolnost što tužitelj ne raspolaže pisanim ugovorom ili drugom pisanom ispravom o prijenosu prava upravljanja, raspolaganja odnosno korištenja na nekretnini u društvenom vlasništvu da na toj nekretnini, odnosno posebnom dijelu iste tužitelju odnosno njegovom pravnom predniku nije preneseno pravo korištenja, upravljanja odnosno raspolaganja na valjanom pravnom temelju i uz ispunjenje svih zakonom propisanih pretpostavki, iako se isključivo tužitelj nalazi odnosno isključivo se nalazio putem pravnih prednika nedvojbeno u neometanom poštenom posjedu prijepora kontinuirano preko pedeset godina te je tijekom cijelog razdoblja posjedovanja kontinuirano ostvarivao sadržaj prava upravljanja, korištenja, odnosno raspolaganja na prijeporu, te ima li tužitelj zbog navedene okolnosti pravo na zaštitu temeljem čl. 364. st. 6. ZV-a?

5. Je li tužitelj stupanjem na snagu ZV-a dana 1. siječnja 1997. stekao pravo vlasništva poslovnog prostora u odnosu na kojeg je njegov pravni prednik sukladno odredbama Zakona o stambenim odnosima te Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama, imao položaj davatelja na korištenje te u odnosu na kojeg je faktično ostvarivao sadržaj prava upravljanja, raspolaganja odnosno korištenja u razdoblju od 1963. do 1997. odnosno do danas, a s obzirom na to da iz izvedenih dokaza proizlazi da je predniku tužitelja izvršena predaja u posjed prijepora, da prednik tuženika, ni tuženik nisu polagali pravo na prijepor u razdoblju od 1963. sve do sve do postupka povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora?“

2. U prijedlogu tvrdi da su navedena pravna pitanja važna za odluku u konkretnom sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer shvaćanje iz pobijane presude odstupa od shvaćanja revizijskog suda iz odluke Rev-x 1131/2017 od 16. travnja 2019 i presudi broj: Rev 35/10-3 od 14. prosinca 2016., a odstupa i od shvaćanja izraženoga u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-9884/2014-2 od 6. veljače 2018. kao i u odluci istoga suda poslovni broj Pž-7650/2014 od 17. listopada 2017. te poslovni broj Pž-4667/2021 od dana 9. kolovoza 2023.

3. Odgovor na prijedlog nije podnesen.

4. Prijedlog je neosnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na ispravljanje upisa provedenog u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Rijeci, Zemljišnoknjižnog odjela Rijeka, u listu B, u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica] - kuća površine 45,5 čhv k. o. [katastarska općina], proveden na temelju rješenja Općinskog suda u Rijeci, posl.br. Z-29273/19-5 od 23. siječnja 2020., na način da se izvrši brisanje upisa prava vlasništva tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587 na posebnom dijelu nekretnine upisanom u zemljišnoj knjizi na ime tuženika.

6. Nižestupanjski sudovi su ocjenom provedenih dokaza u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) utvrdili da tužitelj nije dokazao postojanje izvaknjižnog prava za predmetni poslovni prostor, te da odredba čl. 87. Zakona o lokalnoj upravi i samoupravi (NN 90/92, 94/93, 117/93) ne predstavlja posebni propis za pretvorbu pozivom na odredbu čl. 390. st. 2 ZVDSP-a (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14), pri čemu činjenica da je društvo Brodomaterijal d.d., u stečaju, prema zapisniku o primopredaji poslovnih prostorija od 25. svibnja 2001. taj prostor vratilo u posjed tužitelju kao zakupodavcu ne dokazuje tužiteljevo pravo vlasništva već postojanje obveznopravnih ovlaštenja koje je tužitelj preuzeo na predmetnom poslovnom prostoru.

7. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i 387. ZPP-a vijeće revizijskog suda je ocijenilo da postavljena pitanja nisu važna pravna pitanja u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP-a, jer prema obrazloženju postavljenih pitanja i sadržaja samih pitanja tužitelj osporava po nižestupanjskim sudovima utvrđeno činjenično stanje, jer navedena pitanja osporavaju utvrđenja nižestupanjskih sudova o nepostojanju tužiteljeva izvaknjižnog prava korištenja, odnosno polaze od pogrešnih pretpostavki (suprotnih utvrđenjima nižestupanjskih sudova) da je tužitelj bio izvaknjižni nositelj prava korištenja, upravljanja i raspolaganja, kako se to sugerira u postavljenim pitanjima, u kom pravcu se neosnovano i poziva na naprijed citirane odluke. Iz tih razloga postavljena pitanja nisu važna.

8. Naime, iz utvrđenja proizlazi da se radi o nekretnini (poslovnom prostoru), koju nekretninu je na temelju kupoprodajnog ugovora od 8. lipnja 1963. kupilo trgovačko poduzeće Ferrum, a koje poduzeće je pripojeno poduzeću Brodomaterijal, da je na nekretnini bilo upisano društveno vlasništvo s pravom korištenja u korist Brodomaterijal - poduzeće za promet brodograđevnim materijalom Rijeka, da predmetni poslovni prostor nije bio procijenjen u vrijednost kapitala društva Brodomaterijal, radi se o neprocijenjenoj imovini koja je potpadala pod primjenu ranije važećeg Zakona o privatizaciji („Narodne novine“, broj 21/96, 16/98, 71/97, 73/00, 92/10 i 145/10) i to odredbe čl. 47. prema kojem su stvari i prava koja nisu bila procijenjena u vrijednost društvenog kapitala pravne osobe na temelju Zakona o pretvorbi bila prenijeta Hrvatskom fondu za privatizaciju, da bi po čl. 58. st. 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine“, broj 145/10 i 70/12) takva neprocijenjena imovina prešla u vlasništvo Republike Hrvatske. Slijedom navedenog, Republika Hrvatska je stekla pravo vlasništva navedenog poslovnog prostora na temelju zakona te se upisala kao vlasnik nekretnine u postupku povezivanja zemljišne knjige koji se vodio pred Općinskim sudom u Rijeci na temelju rješenja poslovni broj Z-29273/19-5 od 23. siječnja 2020. kojim je prihvaćen prigovor Republike Hrvatske te je određen ispravak i upis prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u korist Republike Hrvatske (tuženika). Također je sud utvrdio da tužitelj u ovom postupku nije dokazao da je on stekao pravo upravljanja i korištenja predmetnom nekretninom, te da je slijedom toga on stekao vlasništvo na temelju čl. 364. st. 6. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 81/15-pročišćeni tekst i 94/17-pročišćeni tekst - dalje: ZVDSP). Stoga su nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev tužitelja za ispravkom upisa po rješenju Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Z-29273/19-5 od 23. siječnja 2020. pozivom na odredbu čl. 338. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP).

9. Odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP-a propisano je da će Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustiti reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

10.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci Rev-x 1131/2017-2 od 16. travnja 2019., na koju se pozvao tužitelj zauzeo pravno shvaćanje da se i bez formalne odluke o dodjeli nekretnina na upravljanje, korištenje i raspolaganje može uzeti da postoji pravo upravljanja korištenja i raspolaganja. Revizijski sud je mišljenja da u smislu odredbe čl. 362. ZV-a postoje predmnjeve o vlasništvu nekretnine u društvenom vlasništvu, ali se može dokazivati suprotno pa onaj tko uspije dokazati da upisani nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja određene nekretnine u biti nema to pravo ima se smatrati nositeljem prava upravljanja korištenja odnosno raspolaganja. Revizijski sud zauzima pravno shvaćanje da nedostatak formalnog akta o dodjeli nekretnine na upravljanje, korištenje odnosno raspolaganje samo po sebi ne znači da pravni subjekt u materijalno pravnom smislu i nema pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja takve imovine. Pri tome je irelevantna činjenica da takvo pravo nije bilo upisano na prednika tužitelja u času pretvorbe društvenog vlasništva. Slijedom navedenog, stajalište prvostupanjskog suda izraženo u pobijanoj odluci je pogrešno i protivno shvaćanju revizijskog suda o istom pravnom pitanju.

10.2. U odluci poslovni broj Rev 35/10-3 od dana 14. prosinca 2016., radi se o nacionaliziranoj nekretnini u odnosu na koju je ostao upisan raniji vlasnik pa je izneseno shvaćanje da se radi o stjecanju prava vlasništva po sili zakona, a da je rješenje nadležne komisije za nacionalizaciju samo deklaratorne prirode, te je zaključno navedeno da je tužitelj, kao pravni sljednik bivše općine stekao pravo vlasništva aktom državne vlasti tj. aktom komisije za nacionalizaciju kada su nacionalizirane predmetne nekretnine temeljem tada važećeg Zakona o nacionalizaciji, a da nije odlučno što nije proveden upis.

11.1. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 4667/2021 od 9. kolovoza 2023. je na temelju dokumentacije u spisu (ugovori o zakupu poslovnih prostora) utvrđeno da društveno poduzeće Transjug nije imalo faktično pravo korištenja, raspolaganja i upravljanja iako je u zemljišnim knjigama bilo upisano kao nositelj prava upravljanja na cijelog zgradi. U tom postupku je tuženik dokazao da društveno poduzeće Transjug nije imalo pravo korištenja, raspolaganja i upravljanja predmetnim poslovnim prostorima, zbog neprocjenjivanja tih poslovnih prostora prilikom pretvorbe i privatizacije, Hrvatski Fond za privatizaciju nije postao vlasnik predmetnih poslovnih prostora temeljem odredbe članka 47. Zakona o privatizaciji („Narodne novine“ broj 21/96, 71/97, 16/98 i 73/00),

11.2. U odluci Pž-9884/2014-2 od 6. veljače 2018. utvrđeno je da je tužitelj dokazao neprekinuti niz izvanknjižnih stjecanja prava upravljanja, raspolaganja i korištenja na utuženoj nekretnini time što je istu davao na korištenje putem svog pravnog prednika, pa na tom posebnom dijelu nekretnine tužitelj kao izvanknjižni nositelj prava upravljanja nakon stupanja na snagu ZVDSP-a uživa zaštitu kao vlasnik tog posebnog dijela sukladno čl. 370. st. 5. i 364. st. 6. ZVDSP-a. Međutim ni ovdje se ne radi o istovjetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u ovom slučaju jer je pravo korištenja bilo upisano u korist jednog poduzeća, dok je priloženom materijalnom dokumentacijom utvrđeno da je to pravo imao prednik tužitelja. a ne upisani tuženik. Ista situacija je i u odluci broj Pž-7650/2014 od 17. listopada 2017.

12. Prema navedenom, u citiranim odlukama revizijskog suda i odlukama VTS RH nije izneseno ni jedno pravno shvaćanje kojim bi bilo odgovoreno na postavljena pravna pitanja, niti se radi o činjeničnoj i pravnoj situaciji, kao u ovom slučaju. Iz tog razloga navedene odluke ne daju postavljenim pitanima značenje važnih pitanja.

13. Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari u odnosu na sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije, vezano za postavljena pitanja, nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 385.a st. 1. ZPP-a, te je na temelju odredbe čl. 385.a u svezi čl. 389.b st. 1. ZPP-a, riješeno kao u izreci.

Zagreb, 19. ožujka 2024.

Predsjednica vijeća:

Marina Paulić