REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revx-194/2018-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DĆ iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Jasna Kotarac Jabuka, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika RĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. broj Gž-8875/2015-4 od 28. ožujka 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj P-98/2014-83 od 24. travnja 2015., u sjednici održanoj 19. ožujka 2024.

r i j e š i o  j e:

Ukidaju se presuda i rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl. broj Gž- 8875/2015-4 od 28. ožujka 2017. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj P-98/2014-83 od 24. travnja 2015., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja DĆ iz [adresa] u dijelu koji glasi: "Dužan je tuženik u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 290.370,33 EUR u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju EUR-a i kuna kod HNB na dan isplate sa zakonskim zateznim kamatama po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena koja teče od 16. kolovoza 2002. do isplate. ", kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku RĆ iz [adresa] da isplati tužitelju DĆ iz [adresa],40 kuna, se u roku od 15 dana.

U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 1.192.366,10 kuna, odbija se kao neosnovan.“

2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

2.1. Rješenjem suda drugog stupnja potvrđena je odluka prvostupanjskog suda o troškovima postupka u točki II. stavak 2. izreke presude, dok je odluka o troškovima pod točkom II. stavak 1. izreke presude preinačena na način da je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 23.192,40 kn.

3. Protiv presude i rješenja suda drugog stupnja tužitelj podnosi reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je osnovana.

6. Sukladno odredbi članka 392.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – u nastavku teksta: ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koja se sastoji u umanjenju imovine s obzirom na razliku između cijene postignute prodajom njegove nekretnine i tržišne vrijednosti te nekretnine, koja prema tvrdnjama tužitelja, iznosi najmanje 290.370,33 EUR.

7.1. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da su tužitelj kao zajmodavac i FĆ kao zajmoprimac 10. lipnja 1991. zaključili ugovor o zajmu prema kojem je tužitelj FĆ pozajmio iznos od 7.200.000 DIN, uz obvezu vraćanja do 25. lipnja 1991.,

- da je iznos od 7.200.00 DIN, prema navodima tužitelja, predstavljao protuvrijednost od 1.000.000 DEM

- da je tužitelj istoga dana isplatio FĆ 333.000 CHF, što je prema iskazu tužitelja predstavljalo protuvrijednost od 500.000 DEM,

- da je u ugovoru o zajmu naveden dvostruko veći iznos zbog tadašnje inflacije i zbog „naknade za izvršenu pozajmicu“,

- da je tužitelj radi osiguranja svog potraživanja od 7.200.000,00 tadašnjih dinara iz ugovora o zajmu od 10. lipnja 1991. prema zajmoprimcu FĆ uknjižio založno pravo na njegovoj nekretnini (kući u [adresa]), koju uknjižbu je izvršio tuženik po punomoći koju mu je izdao tužitelj,

- da FĆ nije vratio zajam,

- da su FĆ i tužitelj **.**.1991. zaključili ugovor o kupoprodaji založene nekretnine za 550.000 DEM (što odgovora iznosu tadašnjih 7.200.000,00 dinara),

- da je ugovor o kupoprodaji od 6. rujna 1991. također sastavio tuženik kao odvjetnik tužitelja,

- da tuženik, nakon što je tužitelj ušao u posjed kupljene nekretnine, protivno uputi tužitelja, nije ishodio upis vlasništva tužitelja na temelju kupoprodajnog ugovora 6. rujna 1991., niti je tužitelja obavijestio o možebitnim zaprekama,

- da je tuženik 9. srpnja 1998. omogućio FĆ da ponovo proda kuću GĆ za 410.000,00 DEM jer je u izvanparničnom postupku kod Općinskog suda u Šibeniku posl. broj R1 64/98 radi otvaranja sudskog pologa i brisanja založnog prava protiv tužitelja, po prijedlogu kupca GĆ dozvolio brisanje založnog prava, iako ga tužitelj za to nije opunomoćio,

- da se GĆ uknjižio kao vlasnik i podigao kredit kod Hypo banke d.d. koja se uknjižila kao fiducijarni vlasnik,

- da je prodajnu cijenu od 400.000 DEM primio tuženik i obvezao se taj iznos tužitelju vratiti obročno, ali to nije učinio,

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Šibeniku posl. broj P-2242/12 od 10. prosinca 2012. odbijen zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je vlasnik predmetne nekretnine i da je ovlašten uknjižiti se uz brisanje vlasništva SĆ (jer su D nekretninu kupili u dobroj vjeri),

- da je presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu P-3582/11-45 od 30. rujna 2011. naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 209.629,67 EUR što predstavlja protuvrijednost iznosa od 410.000,00 DEM, dok je u preostalom dijelu (za iznos od 290.370,33 EUR u kunskoj protuvrijednosti koji se odnosi na razliku do tržište vrijednosti prodane nekretnine) tužbeni zahtjev odbijen,

- da je presudom Županijskog suda broj Gž 5315/2012 od 19. studenog 2013. potvrđena presuda u dosuđujućem dijelu, dok je u odbijajućem dijelu ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje.

7.2. Na temelju tako utvrđenih činjenica, odlučujući dakle o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete zbog umanjenja tužiteljeve imovine uslijed razlike između cijene postignute prodajom tužiteljeve nekretnine i tržišne vrijednosti te nekretnine, prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik kao odvjetnik postupio protivno obvezi iz članka 7. Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“ broj 9/94, 17/08, 50/09 i 75/09 - u nastavku teksta: ZO) kojom je propisano da su odvjetnici dužni pružati pravnu pomoć savjesno, sukladno Ustavu Republike Hrvatske, zakonima, statutu i drugim općim aktima Komore, te Kodeksu odvjetničke etike. Međutim, usprkos tome, odbija tužbeni zahtjev uz obrazloženje da tuženik svojim neovlaštenim zastupanjem tužitelja u izvanparničnom postupku nije počinio štetu koja bi nastala otuđenjem predmetne nekretnine trećoj osobi jer - da tužitelj nikada nije stekao pravo vlasništva na toj nekretnini.

8. Za razliku od suda prvog stupnja, drugostupanjski sud zaključuje da su u konkretnom slučaju ispunjene zakonske pretpostavke odgovornosti tuženika za naknadu štete iz članka 154. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 129/00., 88/01., 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. - u nastavku teksta: ZOO/91) i to subjekti obveznog odnosa - tužitelj kao oštećenik i tuženik kao štetnik, protupravna štetna radnja tuženika - zloupotreba svojstva nalogoprimca – odvjetnika u obavljanju odvjetničke profesije, šteta - razlika između cijene za koju je tuženik prodao nekretnine tužitelja trećim osobama (GĆ i MĆ) i (stvarne) tržišne cijene istih nekretnina (list. 66. do 81. i 90 spisa) te uzročna veza jer je protupravna štetna radnja uzrokovala štetnu posljedicu u vidu smanjenja imovine tužitelja (članak 155. ZOO/91).

8.1. Međutim, sud drugog stupnja zaključuje da se tužbeni zahtjev ne može prihvatiti jer „zahtijevati naknadu štete koja se sastoji u razlici do tržišne vrijednosti protupravno prodane nekretnine tužitelj može samo u domaćoj valuti koja je platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, a ne u kunskoj protuvrijednosti strane valute, budući da se ne radi o zahtijevanju za ispunjenje ugovorne novčane obveze u stranoj valuti.“.

9. Ponajprije, u odnosu na zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja jer da „nikada nije niti stekao pravo vlasništva na toj nekretnini“, valja reći da je takvo shvaćanje sasvim pogrešno i to ne samo iz razloga jer se u ovoj parnici ne radi o stvarnopravnom zahtjevu već o tražbini iz osnove naknade štete zbog nezakonitog postupanja tuženika. Naime, iako je točno da tužitelj nikada nije stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, iz činjeničnih utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji, nedvojbeno bi proizlazilo da je to upravo posljedica (ne)postupanja tuženika koji je protupravnom radnjom spriječio uknjižbu prava vlasništva predmetne nekretnine, iako su prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova, postojale sve zakonske pretpostavke za upis tužiteljevog prava vlasništva - kako formalne tako i materijalnopravne prirode.

10. Nadalje, pogrešan je i materijalnopravni pristup drugostupanjskog suda.

10.1. Tužitelj, naime, zahtijeva isplatu iznosa od 290.370,33 EUR u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate. Time, protivno shvaćanju žalbenog suda, nije postavio tužbeni zahtjev u stranoj valuti, kako to osnovano tvrdi i revident. Naprotiv, proizlazilo bi da zahtijeva isplatu naknade štete u kunskoj protuvrijednosti devizne valute, odnosno u domaćoj valuti ali vezano uz valutnu klauzulu.

11. Osim o postojanju općih pretpostavki odštetne odgovornosti (o čemu je bilo riječi u drugostupanjskoj presudi), pravo tužitelja na isplatu naknade štete ovisi i o drugim činjenicama kojima se, zbog pogrešnog pravnog pristupa, nižestupanjski sudovi nisu bavili. S obzirom na to da prvostupanjski sud u obrazloženju presude (drugi odlomak) navodi da je tuženik u cijelosti osporio tužbeni zahtjev (te istaknuo prigovor zastare), dok drugostupanjski sud jasno ističe da je u žalbenom dijelu postupka ostala sporna visina naknade štete zbog umanjenja imovine, tada u nastavku postupka i te okolnosti valja u cijelosti ispitati i raspraviti.

11.1. Zbog navedenog, nema uvjeta za preinaku pobijane presude, stoga je na temelju odredbe iz članka 395. stavak 2. ZPP-a valjalo prihvatiti reviziju i ukinuti presudu prvostupanjskog suda kao i presudu i rješenje drugostupanjskog suda te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

12. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će, imajući na umu pravno shvaćanje izraženo u ovom rješenju, raspraviti sve odlučne činjenice za rješenje spornog odnosa među strankama i potom donijeti novu, na zakonu utemeljenu odluku o tužbenom zahtjevu i o troškovima cjelokupnog postupka.

14. Iz navedenih je razloga riješeno kao u izreci.

Zagreb, 19. ožujka 2024.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil