Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2865/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ksenije Grgić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. T. pok. F. iz R., OIB:…, kojeg zastupaju punomoćnici K. S. i J. K., odvjetnici iz Odvjetničkog društva S. i K. d.o.o., Z., protiv tužene D. T. iz R., OIB:… (te kao nasljednica iza pok. supruga Lj. T.), koju zastupa punomoćnica S. M., odvjetnica u Z., radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2249/2016-31 od 18. listopada 2018., u sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja N. T. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2249/2016-31 od 18. listopada 2018.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja N. T. kao djelomično neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2249/2016-31 od 18. listopada 2018. u odluci o troškovima parničnog postupka kojom je naloženo tužitelju naknaditi tuženoj D. T. (i kao nasljednici iza pok. supruga, ranije 1. tuženog Lj. T.), troškove parničnog postupka u iznosu od 4.400,00 kuna.

II. Preinačuje se rješenje Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2249/2016- 31 od 18. listopada 2018., u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka preko iznosa od 583,98 eura (4.400,00 kuna), za iznos od 291,99 eura (2.200,00 kuna) i u tom dijelu sudi:

Odbija se zahtjev tužene D. T. (i kao nasljednice iza pok. supruga, ranije 1. tuženog Lj. T.), za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 291,99 eura.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška žalbenog postupka.

IV. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja kao u izreci ove presude:

"Utvrđuje se da je tužitelj N. T. pok. F., iz R., OIB:…, vlasnik dijelova nekretnine oznake k.č.br. 1726 k.o. R. i to točno onih dijelova koji su na skici sudskog očevida od dana 25. kolovoza 2017. izrađenoj od strane stalnog sudskog vještaka mjernika T. Ć. označeni linijama koje povezuju točke označene slovima A-B-C-L-M-A i žutom bojom, u površini od 12 m2, linijama koje povezuju točke označene slovima D-E-O-N-D, likom i točkama, u površini od 0,20 m2, te linijama koje povezuju točke označene slovima E-F-P-G-H-I-J-K-S-R-O-E i likom, u površini od 2,60 m2, što su tuženici Lj. T. iz R., OIB:… i D. T. iz R., OIB:… dužni priznati i trpjeti da tužitelj na temelju ove presude, a po njenoj pravomoćnosti, izvrši prijenos prava vlasništva na navedenim dijelovima navedene nekretnine na svoje ime, uz istovremeni upis brisanja tog prava s imena tuženika, sve u roku od 15 dana.".

2. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

"Nalaže se tužitelju da tuženicima pod 1. i 2. naknadi parnični trošak u iznosu od 6.600,00 kn, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.".

3. Protiv navedene presude i rješenja žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu i rješenje preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu i rješenje ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 1.562,00 kuna i troška sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 800,00 kuna, odnosno ukupno 2.362,00 kuna.

4. U odgovoru na žalbu tuženica u bitnome ističe da je žalba tužitelja neosnovana, a prvostupanjska odluka zakonita i pravilna. Predlaže žalbu odbiti uz naknadu žalbenog troška u iznosu od 1.100,00 kuna (sastavljanje odgovora na žalbu po punomoćniku odvjetniku).

5. Žalba tužitelja nije osnovana u odnosu na glavni zahtjev, a djelomično je osnovana u odluci o naknadi troškova postupka.

6. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje te postupak koji im je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, pobijana presuda i rješenje nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati. Prvostupanjski sud je u obrazloženju presude i rješenja dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi nisu u proturječnosti s izrekom presude i rješenja, pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tužitelj u žalbi posebno upire, dok to što sud prvog stupnja u obrazloženju presude (između ostalog) navodi kako je tužba podnesena nepravovremeno, ne čini proturječnom presudu kojom izrekom odbija postavljeni tužbeni zahtjev (na utvrđenje prava vlasništva), imajući u vidu da je iz obrazloženja pobijane odluke sasvim jasno da tužbeni zahtjev cijeni neosnovanim (i na kojim propisima je temeljio svoju odluku), radi čega ga odbija, ujedno obrazlažući i to, mada pogrešno, da se radi o nepravovremeno podnesenoj tužbi.

7. Sud prvog stupnja je na temelju rezultata cjelokupnog postupka, prema svojem uvjerenju odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane, a stečeno uvjerenje opravdao je logičnim razlozima iz kojih se može provjeriti da takvo uvjerenje ima valjanu osnovu (čl. 8. ZPP-a), pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 8. ZPP-a, na koju povredu tužitelj sadržajno ukazuje u žalbi.

8. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu te je na tako utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenjeno materijalno pravo.

9. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem prava vlasništva tužitelja na fizički određenim dijelovima k.č.br. 1726 k.o. R., opisanim u izreci pobijane presude (koji su na skici sudskog vještaka T. Ć. označeni likom A-B-C-L-M-A i žutom bojom, u površini od 12 m2, zatim likom D-E-O-N-D u površini od 0,20 m2 te likom E- F-P-G-H-I-J-K-S-R-O-E u površini od 2,60 m2), koji dijelovi nekretnine su bili i predmet spora radi uređenja međe koji se vodio između istih stranaka pod poslovnim brojem R1-423/14 (koji je pravomoćno okončan na način da je međa uređena sukladno prijedlogu tuženika, tamo kao predlagatelja), kao i zahtjev za trpljenjem upisa toga prava u zemljišne knjige, s time da postavljeni tužbeni zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da je tužitelj stvarni vlasnik predmetnih dijelova nekretnine koje su on i njegov brat, sada pok. Lj. T., suprug tuženice, izvorno stekli temeljem rješenja o nasljeđivanju iza pok. oca F. T. poslovni broj O-29/85, kao dvoje od četiri očeva nasljednika (uz sestru i majku), nakon čega je tužitelj s bratom (sada pok. Lj. T.), sklopio Ugovor o diobi 20. srpnja 1990. kojim je u odvojeno vlasništvo i posjed dobio upravo predmetne nekretnine (tako da je tužitelj stvarni vlasnik nekretnine oznake 78/366 k.o. R. i k.č.br. 225/2 k.o. R., stare izmjere, koja u novoj izmjeri odgovara nekretninama oznaka k.č.br. 1726 k.o. R. i k.č.br. 1725 k.o. R.), na kojim dijelovima nekretnine su tuženica i Lj. T. nadogradili dio građevine bez suglasnosti tužitelja za ishođenje građevinske dozvole.

10. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud proizlazi:

- da je uvidom u predmet istoga suda poslovni broj R1-423/2014, utvrđeno da je 21. svibnja 2015. doneseno rješenje kojim je uređena međa između nekretnina stranaka (ali u obrnutim ulogama), kojim rješenjem je međa između kat. čest. broj 1726 i kat. čest. broj 1725, obje k.o. R., uređena prema zadnjem mirnom posjedu predlagatelja, koje rješenje je potvrđeno odlukom višeg suda, tako da je odluka o uređenju međe postala pravomoćna 18. ožujka 2016., na način da je međa između stranaka uređena na način da su utuženi dijelovi pripali nekretnini oznake 1726 k.o. R., koja je u posjedu i vlasništvu tuženika (sada tuženice i ranije njezinog pok. supruga Lj. T., tamo kao predlagatelja),

- da prema identifikaciji čestica Područnog ureda za katastar Z. od 8. prosinca 2016. (list 88 spisa), slijedi da kat. čest. broj 1725 odgovara staroj čest. zem. broj 78/366 i staroj čest. zgr. 225/2 k.o. R., dok kat. čest broj 1726 odgovara starim čest. zem. broj 78/346 i 78/367 k.o. R., s time da su stare čest. zem. broj 78/366, 78/346 i 78/367 nastale od dijela stare čest. zem. broj 78/329, dok je stara čest. zgr. 225/2 nastala od dijela stare čest. zgr. 225 u k.o. R.,

- da je uvidom u zk. izvadak (list 69 spisa), utvrđeno da je čest. zem. broj 78/367 stare izmjere za k.o. R., površine 122 m2, bila upisana u zk. ul. br. 1299 u korist sada pok. Lj. T. za cijelo,

- da je iz prijepisa posjedovnog lista broj 600 od 22. studenog 2016. (list 15-25 spisa), vidljivo da je čest.zem.br. 78/366, kuća, P. R. i dvorište, 580 m2, bila upisana posjedom Općine R., dok je iz prijepisa posjedovnog lista broj 382 od 22. studenog 2016. (list 26-27 spisa), vidljivo da je čest. zgr. 225/2, kuća R. površine 18 m2, bila upisana posjedom tužitelja N. T.,

- da je na temelju uvida u Ugovor o diobi suvlasničke zajednice zaključen između K. T., Lj. i N. T. te D. L., svih kao nasljednika iza pok. F. T. pok. M., od 20. srpnja 1990. (list 28-29 spisa), utvrđeno da su se ugovorne strane međusobno podijelile na ravne dijelove u odnosu na nekretnine naslijeđene iza smrti supruga i oca F. T., između kojih nekretnina se navodi čest. zgr. 225/2 k.o. R., dok se ne navode predmetne čest. zem. 78/346 i 78/367, a niti matična čest. zem. 78/329 k.o. R.,

- da su prema rješenju o nasljeđivanju Općinskog suda u Zadru poslovni broj O-29/85 od 29. siječnja 1985. iza smrti F. T. pok. M. (list 30-31 spisa), istoga naslijedili K. T., sinovi Lj. i N. T. te kći D. L., s time da u ostavinsku masu ostavitelja nije ušla predmetna nekretnina po tadašnjim starim oznakama čest. zem. 78/346 i 78/367, a ni stara matična čest. zem. 78/329 k.o. R.,

- da iz rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Zadru poslovni broj O- 1214/2009 od 16. rujna 2009. iza smrti M.-K. T. (list 32 spisa), slijedi da u istom rješenje nije navedena predmetna kat. čest. 1726 k.o. R. nove izmjere, a niti po starim oznakama čest. zem. 78/346 i 78/367, nastalim od dijela matične čest. zem. 78/329 k.o. R.,

- da je iz Ugovora o davanju u vlasništvo građevinskog zemljišta od 9. listopada 1992. (list 63-64 spisa), vidljivo da je Lj. T. primio u vlasništvo od Općine Z. građevinsko zemljište oznake čest. zem. 78/346 u površini od 452 m2, i to uz naknadu tržišne vrijednosti, sve temeljem čl. 88. Zakona o građevinskom zemljištu („Narodne novine“, broj 48/88, 16/90 i 53/90), dok je iz rješenja istoga suda poslovni broj Z-864/93 od 9. listopada 1992. (list 65 spisa), vidljivo da je Lj. T. uknjižio svoje pravo vlasništva u zemljišnoj knjizi u odnosu na čest. zem. 78/346 k.o. R.,

- da je uvidom u preslik građevinske dozvole i dijela dokumentacije Upravnog odjela za provedbu dokumenata prostornog uređenja i gradnje od 21. travnja 2017., izdane na zahtjev Lj. T. za građenje obiteljske jednokatne kuće na čest. zemlje 78/346 k.o. R. (list 110-129 spisa), utvrđeno da je Lj. T., kao investitoru, izdana građevinska dozvola od 27. prosinca 2007., za građenje obiteljske kuće na čest. zem. 78/346 k.o. R., u kojem postupku je rješenjem Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja od 2. prosinca 2013., odbijena žalba N. T. izjavljena na zaključak kojim se odbacuje njegov prijedlog za obnovu postupka izdavanja građevinske dozvole za stambenu građevinu na kat. čest. 78/346 k.o. R. po zahtjevu Lj. T., uz obrazloženje da je uvidom u dokumentaciju u spisu utvrđeno da čest. zgr. 255/1 k.o. R., u vrijeme izdavanja građevinske dozvole, nije bila susjedna kat. čest. 78/346, u odnosu na koju je izdana građevinska dozvola, već da je susjedna bila kat. čest. 78/329, čiji vlasnik nije bio N. T.,

- da je uvidom u rješenje Općine R. od 17. travnja 2003. (list 71-74 spisa i 99- 102 spisa), utvrđeno da se N. T. prodaje građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu oznake čest. zem. 78/366 u površini od 580 m2 u k.o. R.,

- da iz popisa katastarskih čestica s posjednicima u k.o. R. od 16. lipnja 2000., slijedi da je Lj. T. bio upisan posjednikom kat. čest. 78/346, dok iz popisa katastarskih čestica s posjednicima od 24. travnja 2007. Područnog ureda za katastar Z. (list 75-77 spisa i 103-105 spisa), slijedi da je Općina R. bila upisana posjednikom kat. čest. 78/366, s time da uvidom u skice diobe zemljišta broj 670 iz 2001., broj 682 iz 2002. te broj 428 iz 1992. (list 91-96 spisa), ne proizlazi da su utuženi dijelovi pripadali posjedu tužitelja,

- da iz povijesti zemljišno-knjižnog upisa pročitanog na raspravi od 14. prosinca 2017. (list 147 spisa), proizlazi da su čest. zem. 78/366 pašnjak u površini od 1220 m2 i čest. 225/2 kuća u površino od 18 m2, upisane u ulošku 921 k.o. R., ručno vođene zem. knjige,

- da saslušani svjedoci D. L., B. T. i I. J. (čije iskaze je sud prvog stupnja cijenio vjerodostojnim, životnim i u skladu s materijalnim dokazima u spisu), nisu potvrdili tvrdnje tužitelja da je u posjedu utuženih dijelova, već da iz njihovih iskaza proizlazi suprotno - da je međa uređena prema stvarnom zadnjem posjedu stranaka, koji je jednak i nepromijenjen od 1990-tih.

11. Polazeći od navedenih utvrđenja, rukovodeći se odredbom čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 dalje: ZV), sud prvog stupnja zaključuje da tužitelj nije dokazao da je stekao vlasništvo prijepora bilo dosjelošću, ali isto tako niti nasljeđivanjem ili po bilo kojoj drugoj osnovi, s obrazloženjem da iz provedenog dokaznog postupka slijedi da su od diobe stranaka koja je provedena 1988., u posjedu prijepornih dijelova nove oznake kat. čest. 1726 k.o. R. (starih oznaka 78/346 i 78/367 k.o. R. nastalih od matične čest. zem. 78/329 k.o. R.), bili tuženici, a da međa između nekretnina stranaka u jednom dijelu prolazi između objekata stranaka te je uređena prema granicama tih objekata, dok je u drugom dijelu međa uređena preko zida stare kuće koja je sada u vlasništvu tužitelja (lik D-E-O-N-D prema skici vještaka T. Ć.), s time da je kuća tuženika izgrađena još 1990-tih, u čemu ih tužitelj nije ometao, već im je pomagao u gradnji (kako to potvrđuju svjedoci), a zid kuće tuženika je naslonjen na zid stare kuće koja je tada bila u vlasništvu majke stranaka M. K. T., za čiju izgradnju je naknadno izdana i građevinska dozvola 2000. (kojom je dozvoljeno naslanjanje na stari zid kuće koja je tada bila u vlasništvu majke stranaka, M. K. T., a sada u vlasništvu tužitelja), što sve dodatno upućuje na zaključak da prijeporni dio nije bio u posjedu tužitelja, već da je bio u neometanom posjedu tuženika, a da tužitelj nije dokazao niti da je utužene dijelove stekao nasljeđivanjem, jer da iz naprijed citiranih rješenja o nasljeđivanju iza smrti njegovih roditelja, M. K. T. i F. T., takvo što ne proizlazi.

12. Tužitelj u žalbi osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja te zaključak prvostupanjskog suda u pogledu nepravovremenosti podnesene tužbe te tome da provedenim dokazima nije utvrđena osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva, upirući na nekretičnu ocjenu iskaza saslušanih svjedoka koje je predložila saslušati tužena strana, uz tvrdnju da navedeni svjedoci nemaju saznanja o tome tko je i u kojem periodu uživao predmet spora, upirući na to da je iz slika provedenog uviđaja razvidno kako se okapnica tužiteljeve nekretnine nalazi točno na dijelu prijepora koji je predmetom spora te da se u ravnini s okapnicom nalaze dijelovi kuće vlasništvo tužitelja, a da se na liniji H-G nalazi procijep koji je u ravnini okapnice, nakon kojeg procijepa dolazi zid u vlasništvu tuženika, na koji se nadovezuju njegova dvorišna vrata, ukazujući time na kontradiktorne i nelogične zaključke suda prvog stupnja o posjedu tih prijepornih dijelova nekretnine, uz daljnje tvrdnje da tuženici nikada od tužitelja nisu ishodili suglasnost za nadogradnju dijela građevine na predmetu spora, koju suglasnost nije mogla dati njegova majka, jer za to nije bila ovlaštena. Pored navedenog, tužitelj u žalbi ukazuje i na to da sud prvog stupnja nije provodio dokaze radi utvrđivanja postojanja pretpostavki za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, slijedom čega u tom dijelu osporava razloge prvostupanjske presude.

13. Prvostupanjski sud je, po ocjeni ovoga suda, u odnosu na zaključak o tome da na strani tužitelja nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva, tijekom postupka raspravio sva sporna pitanja i ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ocjenu osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva.

14. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tužitelja, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud. To stoga što je sud prvog stupnja zaključak o postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja (odnosno o tome da na strani tužitelja nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva), donio na način da je sve izvedene dokaze, pa tako i iskaze saslušanih svjedoka, prvotno ocijenio zasebno te ih potom doveo u međusobnu korelaciju, prosuđujući ih u konačnome po slobodnom uvjerenju. Stoga, nisu osnovani žalbeni prigovori tužitelja da je sud prvog stupnja izvedene dokaze i iskaze svjedoka, cijenio nekritički, pri čemu činjenica da se radi o iskazima svjedoka koje je predložila tužena strana, sama po sebi ne ukazuje na njihovu nekritičnu ocjenu od strane suda prvog stupnja, kao niti argumenti tužitelja da navedeni svjedoci nemaju saznanja o tome tko je i u kojem periodu uživao predmet spora, jer suprotno proizlazi iz njihovih iskaza (koje je sud prvog stupnja pravilno cijenio vjerodostojnim, životnim i u skladu s materijalnom dokazima), čime, po stavu ovoga suda, tužitelj navedenim iskazima neutemeljeno suprotstavlja i skicu lica mjesta te upućuje na potrebu tzv. "logičnog zaključivanja", za koje tvrdi da je izostalo od strane suda prvog stupnja.

15. Međutim, osnovano tužitelj upire na pogrešan zaključak prvostupanjskog suda u pogledu nepravovremenosti podnesene tužbe, s time da pogrešan zaključak o navedenom nije utjecao na pravilan zaključak suda prvog stupnja o neosnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva.

16. Za obrazložiti je prije svega da se u konkretnom slučaju radi o tužbi koju je tužitelj podnio 25. studenog 2016. radi utvrđenja prava vlasništva spornog dijela nekretnina, nakon što je između istih stranaka uređena međa u predmetu broj R1-423/2014.

17. Iz sadržaja spisa Općinskog suda u Zadru poslovni broj R1-423/2014 (koji se nalazi u priklopu predmetnog spisa) i obrazloženja pobijanog rješenja, proizlazi da je rješenje u tom postupku postalo pravomoćno 18. ožujka 2016. (danom donošenja drugostupanjske odluke kojom je odbijena žalba N. T. i potvrđeno rješenje o uređenje međe poslovni broj R1-423/2014 od 21. svibnja 2015. po prijedlogu tuženika). Imajući u vidu odredbu čl. 103. st. 6. ZV-a koja propisuje da i nakon što je sud u postupku uređenja međe obnovio ili ispravio među, da svatko može u parnici dokazivati vlasništvo i zahtijevati da se u skladu s njim označi međa, a da susjed koji je sudjelovao u postupku uređenja međa ne može to zahtijevati nakon proteka roka od šest mjeseci od dana pravomoćnosti odluke donesene u postupku uređenja međa, točno je da odredba čl. 103. st. 6. ZV-a propisuje da susjed koji je sudjelovao u postupku uređenja međe ne može u parnici dokazivati vlasništvo i zahtijevati da se u skladu s njim označi međa nakon proteka roka od šest mjeseci od dana pravomoćnosti odluke donesene u postupku uređenja međe i da bi iz navedene zakonske odredbe proizlazilo da se rok računa od pravomoćnosti odluke kojom je uređena međa. Međutim, prema strankama presuda (rješenje) ima učinak tek od dana kada im je dostavljena primjenom čl. 334. st. 2. ZPP-a, tako da se rok od šest mjeseci računa od dana kada je tužitelju (njegovom punomoćniku), dostavljeno pravomoćno rješenje kojim je uređena međa (takvo pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-x 583/2017-2 od 30. kolovoza 2017., odgovarajući na pravno pitanje o računanju roka u primjeni čl. 103. st. 6. ZV-a, odnosno da li se rok računa od dana pravomoćnosti odluke ili od dana kada je pravomoćna odluka dostavljena stranci koja podnosi tužbu).

18. Kako je tužitelju pravomoćno rješenje kojim je uređena međa (odluka suda drugog stupnja poslovni broj Gž-2725/2015-2 od 18. ožujka 2016.), prema sadržaju spisa Općinskog suda u Zadru poslovni broj R1-423/2014 (koji se nalazi u priklopu predmetnog spisa), dostavljeno 31. ožujka 2018., a tužitelj je tužbu u ovom postupku podnio 20. rujna 2016., na izvanparničnom odjelu istoga suda (list 90 spisa poslovni broj R1-423/14), s time da navedeni datum podnošenja tužbe utvrđuje i sud prvog stupnja, to znači da je tužba podnesena unutar propisanog zakonskog roka od šest mjeseci.

19. Ovdje valja naglasiti da je odluka koja je donesena u izvanparničnom postupku uređenja međe (u konkretnom slučaju radi se o odluci koja ne ide u prilog tužitelju), tek predmnijeva da postoji vlasništvo do novooznačene međe, od trenutka kada je sud među označio, a da tko tvrdi suprotno, to treba dokazati u parnici.

20. Zakonodavac čl 103. st. 2. i 3. ZV-a propisuje da se međa može urediti prema: katastarskom planu, sporazumu susjeda, posljednjem mirnom posjedu i pravičnoj ocjeni suda (koji će, uzimajući u obzir okolnosti slučaja, izvesti zaključak o tome, treba li spornu međašnu površinu podijeliti na jednake dijelove (što će biti pravilo) ili postoje neki opravdani razlozi za drugačiju odluku.

21. Iz obrazloženja pravomoćnog rješenja o uređenju međe proizlazi da se u konkretnom slučaju međa između nekretnina stranaka (čest. zem. 1726 k.o. R. koja je u posjedu tuženika i čest. zem. 1725 k.o. R. koja je u posjedu tužitelja), nije mogla urediti prema katastarskom nacrtu (jer stranke nisu na to pristale), ali isto tako niti prema sporazumu stranaka (jer takvog sporazuma nije bilo), slijedom čega je sud uređivao među prema posljednjem mirnom posjedu.

22. Tužitelj smatra da je međa pogrešno uređena, odnosno da se njegovo pravo vlasništva nekretnine k.č.br 1725 k.o. R., proteže i na sporni dio, uz tvrdnju da mu je taj dio nekretnine pripao diobom izvršenom s bratom Lj. T. nakon smrti zajedničkog prednika stranaka, oca F. T..

23. Prema odredbi čl. 219. ZPP-a, propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, dok je prema odredbi čl. 220. st. 1. ZPP-a, propisano da dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke.

24. Prema navedenim odredbama, tužitelj je u konkretnom slučaju bio u obvezi dokazati odlučne činjenice na kojima temelji postavljeni tužbeni zahtjev, a to su činjenice da je iza smrti oca zajedno s bratom Lj. T. naslijedio sporne nekretnine, nakon čega mu je u diobi s bratom pripao upravo sporni dio nekretnine (sporna međašna površina).

25. Na okolnost utvrđivanja naprijed navedenih činjenica (kako to proizlazi iz sadržaja tužbe te podnesaka tužitelja od 28. ožujka 2017.), tužitelj je predložio izvođenje dokaza uvidom u skicu lica mjesta s prijedlogom za ispravak međe izrađen od strane dipl.ing.geod. V. B., Uvjerenje o uspoređenju čestica stare i nove izmjere, zemljišnoknjižne izvatke, prijepise posjedovnih listova, saslušanje zk referenta, uvid u rješenje o nasljeđivanju iza pok. F. T. i iza pok. M. K. T., Ugovor o diobi od 20. srpnja 1990., izvanparnični spis R1-423/2014, identifikaciju čestica, suglasnost K. T. od 12. lipnja 2000., uvjerenje Državne geodetske uprave od 4. srpnja 2014., zahtjev za pokretanje postupka legalizacije, prijavu tužitelja protiv tuženika zbog nezakonite gradnje, spis izdavanja građevinske dozvole, provođenje uviđaja na licu mjesta te saslušanje stranaka, koje sve dokaze je sud prvog stupnja izveo.

26. Navedenim dokazima, i po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tužitelja, tužitelj nije dokazao svoje vlasništvo sporne međašne površine.

27. Naime, iz rezultata provedenog postupka kao bitno slijedi utvrđenim:

- da se radi o dvije susjedne zemljišnoknjižne čestice - kat. čest. broj 1726 k.o. R. (vlasništvo tuženice, ranije i njezinog sada pok. supruga Lj. T.) i kat. čest. broj 1725 k.o. R. (vlasništvo tužitelja),

- da prema identifikaciji čestica, kat. čest. broj 1725 odgovara staroj čest. zem. broj 78/366 i staroj čest. zgr. 225/2 k.o. R., dok kat. čest broj 1726 odgovara starim čest. zem. broj 78/346 i 78/367 k.o. R., s time da su stare čest. zem. broj 78/366, 78/346 i 78/367 nastale od dijela stare čest. zem. broj 78/329, dok je stara čest. zgr. 225/2 nastala od dijela stare čest. zgr. 225 u k.o. R.,

- da su prema rješenju o nasljeđivanju Općinskog suda u Zadru poslovni broj O- 29/85 od 29. siječnja 1985. iza smrti F. T., istoga naslijedili supruga K. T., sinovi Lj. i N. T. te kći D. L., s time da u ostavinsku masu ostavitelja nije ušla predmetna nekretnina (sporni dio) po tadašnjim starim oznakama čest. zem. 78/346 i 78/367, a ni stara matična čest. zem. 78/329 k.o. R., već je ušla (pored većeg broja preostalih čestica), samo stara čest. zgr. 225, sve kao "vanknjižno vlasništvo ostavitelja prema posjedovnom listu broj 382" (koji je od spornih čestica sadržavao samo čest. zgr. 225),

- da su se Ugovorom o diobi suvlasničke zajednice od 20. srpnja 1990. (zaključenom između K. T., Lj. i N. T. te D. L., svih kao nasljednika iza pok. F. T.), naslijednici međusobno podijelile na ravne dijelove u odnosu na nekretnine naslijeđene iza smrti F. T., između kojih nekretnina se navodi čest. zgr. 225/2 k.o. R., dok se ne navode predmetne čest. zem. 78/346 i 78/367, a niti matična čest. zem. 78/329 k.o. R.,

- da je čest. zem. broj 78/346 bila uknjižena kao društveno vlasništvo s pravom korištenja Općine Z., na kojoj je sada pok. suprug tuženice, Lj. T., uknjižio svoje pravo vlasništva temeljem rješenja Komisije za imovinsko-pravne poslove SO Z. od 22. srpnja 1992. te Ugovora o darovanju u vlasništvo građevinskog zemljišta od 9. listopada 1992. sklopljenog s Općinom Z. (kako to proizlazi iz rješenja broj Z-864/93, list 65 spisa), s time da je na navedenoj čestici već bila izgrađena obiteljska stambena zgrada, bez ishođene građevne dozvole koju je Lj. T., kao investitor, naknadno zatražio podnoseći zahtjev 16. studenog 2000. (kako to proizlazi iz preslike građevne dozvole, list 127-129 spisa),

- da je druga čestica od koje je nastala čest. zem. broj 1726 (nove izmjere), čest. zem. broj 78/367 (stare izmjere), bila upisana u zk. ul. br. 1299 u korist sada pok. Lj. T. za cijelo (kako to proizlazi iz zk. izvatka s lista 69 spisa),

- da su tužitelju obje čestice od kojih je nastala čest. zem. broj 1726 (nove izmjere), čest. zem. broj 78/366 i 225/2 (stare izmjere), prodane od strane Općine R. za potrebe legalizacije izgrađenih građevinskih čestica (o čemu je doneseno rješenje Općine R. od 17. travnja 2003., list 99-102 spisa),

- da je 21. svibnja 2015. u izvanparničnom postupku po prijedlogu tuženika doneseno rješenje kojim je uređena međa između nekretnina stranaka prema zadnjem mirnom posjedu stranaka, na način da su utuženi dijelovi pripali nekretnini oznake 1726 k.o. R..

28. Dakle, iz navedenih dokaza ne proizlazi utvrđenim da je tužitelj iza smrti oca F. T., zajedno sa svojim bratom Lj. T. (ali isto tako niti zajedno s preostalim očevim nasljednicima), naslijedio upravo sporni dio nekretnine, niti proizlazi utvrđenim da bi tužitelju u diobi unutar obitelji, ali isto tako niti u diobi samo s bratom, pripao taj sporni dio nekretnine (sporna međašna površina). Pored navedenog, tužitelj nije dokazao da nekretnine oznake 78/366 k.o. R. i k.č.br. 225/2 k.o. R., stare izmjere, u novoj izmjeri odgovaraju nekretnini oznake k.č.br. 1726 k.o. R. (već je utvrđeno da iste u novoj izmjeri odgovaraju nekretnini oznake k.č.br. 1725 k.o. R.), niti je dokazao da su na tim dijelovima nekretnine (oznake 78/366 k.o. R. i k.č.br. 225/2 k.o. R., stare izmjere), tuženica i Lj. T. izgradili (nadogradili) dio svoje obiteljske kuće, pa kada se uzme u obzir ničim adekvatnim osporeno utvrđenje suda da su tuženica i njezin sada pok. suprug u posjedu tog spornog dijela od 1990-tih, od kada su na tadašnjoj čest. zem. broj 78/346, sagradili obiteljsku kuću, u skladu s kojim posjedovnim stanjem je u izvanparničnom postupku uređena međa na način da su utuženi dijelovi pripali nekretnini oznake 1726 k.o. R., u takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, tvrdnje tužitelja da se njegovo pravo vlasništva nekretnine k.č.br 1725 k.o. R., proteže i na sporni dio, ostaju ničim dokazane, pri čemu navedene tvrdnje svoju adekvatnu potvrdu ne nalaze niti u iskazu samog tužitelja.

29. Slijedom navedenog, na prednji zaključak suda su bez utjecaja žalbeni navodi tužitelja kojima osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, upirući na nelogične zaključke suda prvog stupnja o posjedu prijepornih dijelova nekretnine (pozivom na poziciju okapnice tužiteljeve nekretnine te da se u ravnini s okapnicom nalaze dijelovi kuće vlasništvo tužitelja i procijep nakon kojeg dolazi zid u vlasništvu tuženika, na koji se nadovezuju njegova dvorišna vrata), pri čemu su za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, pa time i žalbenih navoda tužitelja, u ovim konkretnim činjeničnim i pravnim okolnostima slučaja, bez utjecaja i žalbeni prigovori kojima tužitelj osporava tuženici i njezinom sada pok. suprugu, postojanje valjane suglasnosti za građenje građevine na dijelu predmeta spora. Suprotno žalbenim prigovorima tužitelja, imajući u vidu odredbu čl. 5. i 7. ZPP-a, sud prvog stupnja je bio u mogućnosti ocjenjivati i postojanje pretpostavki za stjecanje prava vlasništva prijepora spora na temelju dosjelosti, s obzirom na to da je u tom dijelu svoju odluku o tome utemeljio na činjenicama i dokazima o kojima je strankama dana mogućnost da se izjasne, a ne radi se o pravnoj osnovi koja je bitno različita od one o kojoj se u postupku raspravljalo po zahtjevu tužitelja (nasljeđivanje i dioba), pri čemu je pravilno zaključio, rukovodeći se utvrđenim činjeničnim stanjem (koje je utvrdio na temelju svih dokaza koje je izveo po prijedlogu obiju stranaka), da nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, s obzirom na pouzdano utvrđenu činjenicu da tužitelj nije u posjedu predmeta spora svakako još od 1990-tih kada su tuženica i njezin sada pok. suprug izgradili obiteljsku stambenu zgradu, s time da je ocjenu o neosnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva sud prvog stupnja u bitnome temeljio na zaključku da stjecanje prava vlasništva na predmetu spora, tužitelj nije dokazao.

30. S obzirom na navedenu činjenicu u pogledu granica posjeda stranaka koja se nije mijenjala kroz dugi niz godina, niti ju je tužitelj sporio od 1990-tih (kada su tuženica i njezin sada pok. suprug izgradili obiteljsku stambenu zgradu), pa sve do 2000. (kada je pok. suprug tuženice postavio zahtjev za izdavanje građevne dozvole, čemu se tužitelj protivio upirući na nepostojanje njegove suglasnosti za gradnju, kao vlasnika susjednog zemljišta), nakon čega je uslijedio i postupak uređenja međe (u kojem je tužitelj isticao prigovore "da se dijelom njegove međe, na njegovu nekretninu naslanja kuća predlagatelja koja je građena protivno pravilima gradnje te bez njegove suglasnosti i znanja, čime je on spriječen za ishođene građevne dozvole za vlastitu nekretninu"), koja granica je u suglasju s utvrđenjem suda u izvanparničnom postupku koji je među uredio prema posljednjem mirnom posjedu stranaka, na način da je sporna međašna površina pripala nekretnini oznake 1726 k.o. R., vlasništvo tuženice, svi žalbeni prigovori tužitelja kojima upire na pogrešan zaključak suda prvog stupnja (da izvedenim dokazima nije utvrđeno da je tužitelj na predmetu spora stekao vlasništvo), su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

31. Kako u okolnostima konkretnog slučaja žalbenim navodima nije bilo čime dovedena u sumnju pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o tome da tužitelj nije dokazao osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva, slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu (točka I. izreke ove presude).

32. Međutim, ispitivanjem odluke o parničnom trošku, utvrđeno je da je donošenjem iste prvostupanjski sud djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo, čemu tužitelj osnovano prigovara.

33. Navedeno se odnosi na pogrešno dosuđeni iznos za zastupanje po punomoćniku odvjetniku, tada za zastupanje dva tuženika (tuženicu i njezinog sada pok. supruga), na provedenom uviđaju od 25. kolovoza 2017. te na ročištu za glavnu raspravu od 14. prosinca 2017., na koja ročišta nije pristupio punomoćnik tuženika, pa stoga istima ne pripada pravo na naknadu troška koji za njih nije niti nastao, čemu tužitelj osnovano prigovara. U preostalom dijelu, neosnovani su žalbeni navodi tužitelja kojima prigovara priznatom trošku za sastavljanje podneska od 8. lipnja 2018., koji podnesak, suprotno žalbenim prigovorima tužitelja, predstavlja obrazloženi podnesak za koji odvjetniku pripada nagrada po Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa), slijedom čega je u preostalom dijelu, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP- a, pravilno odlučeno o troškovima postupka.

34. Stoga, za zastupanje dva tuženika po punomoćniku odvjetniku, pravilno je tuženicima sud prvog stupnja sukladno važećoj Tarifi priznao trošak za sastavljanje odgovora na tužbu od 15. prosinca 2016. i za sastavljanje podneska od 8. lipnja 2018., oba u iznosu od po 100 bodova (Tbr. 8.1.) te trošak za pristup na dva ročišta po Tbr. 9.1. (12. travnja 2017. i 11. lipnja 2018.), za svako ročište po 100 bodova, odnosno ukupno 400 bodova, što uz uvećanje od 10 % za zastupanje dva tuženika i vrijednost boda od tadašnjih 10,00 kuna, ukupno iznosi 4.400,00,00 kuna, odnosno 583,98 eura, tako da je valjalo u odnosu na troškove postupka, na temelju čl. 380. toč. 3. ZPP-a, djelomično usvojiti žalbu tužitelja te preinačiti odluku o troškovima postupka i riješiti kao u izreci na način da se odbije zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 4.400,00 kuna, odnosno 583,98 eura, za iznos od 2.200,00 kuna, odnosno 291,99 eura.

35. Tužitelju nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njegova žalba neosnovana (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), kako je to odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.

36. Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu je odbijen jer ta parnična radnja nije bila potrebna radi vođenja parnice, čl. 155. st. 1. ZPP-a.

37. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 19. ožujka 2024.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš, v.r.