Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-477/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Ordane Labura i Tonija Šantića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. L. iz Z., OIB …, zastupanog po punomoćniku Ž. J., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu J. i J. u Z., protiv I. tuženice M. V. iz Z., OIB …, zastupane po punomoćniku Z. T., odvjetniku u Z., II. tuženika S. m. Z. d.d. u stečaju, Z., OIB …, zastupanog po punomoćniku A. P., odvjetniku u Z., III. tuženika A. R. iz Z., OIB …, zastupanog po punomoćniku Lj. V., odvjetniku u Odvjetničkom društvu J., V. i V. j.t.d. u Z., i IV. tuženika I. d.d. u stečaju, V., OIB …, zastupanog po stečajnom upravitelju T. Đ., V., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 11. ožujka 2022. godine broj P-5826/21- 19, u sjednici održanoj dana 19. ožujka 2024. godine,

p r e s u d i o  j e

Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 11. ožujka 2022. godine broj P-5826/21-19.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim se proglašava nedopuštenom ovrha koja se u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ovr-2607/2018 provodi na nekretnini upisanoj u zk. ul. … k.o. V. N. kao etažno vlasništvo i to kao 42. Etaža, u naravi garaža oznake …, sve pobliže opisano pod točkom I izreke, te je tužitelju naloženo da tuženicima ad 1, ad 2. i ad 3. naknadi parnični trošak, svakome u iznosu od 6.250,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na isti teče od dana donošenja presude do konačne isplate (točke II,III i IV izreke).

2. Protiv te presude žalbu je izjavio tužitelj, po punomoćniku, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP), s prijedlogom da se ista prihvati i odluči u smislu žalbenih navoda.

3. Odgovori na žalbu nisu podneseni.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu po žalbi tužitelja, u granicama propisanim odredbama članka 365. stavka 1. i 2. ZPP, ovaj sud nalazi da presuda nije donesena uz bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Nije u pravu tužitelj ni kada se žali zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Predmet spora ove parnice je tužbeni zahtjev radi utvrđenja nedopuštenom ovrhe koja se provodi u naprijed navedenom predmetu prvostupanjskog suda, na koju parnicu je tužitelj, slijedom prigovora protiv rješenja o ovrsi, podnesenog u svojstvu treće osobe, upućen rješenjem ovršnog suda od 9. lipnja 2021. godine.

8. Prvostupanjskom presudom je utvrđeno, u bitnom:

- da se u naprijed istaknutom ovršnom predmetu provodi postupak jedinstvene ovrhe određene na predmetnoj nekretnini pravomoćnim rješenjima o ovrsi donesenima slijedom prijedloga za ovrhu tuženika ad 1., ad 2. i ad 3., kao ovrhovoditelja, protiv tuženika ad 4., kao ovršenika;

- da je tijekom provođenja navedenog jedinstvenog postupka ovrhe tužitelj izjavio prigovor treće osobe kojim tvrdi da je on, a ne tuženik ad 4., isključivi vlasnik predmetne garaže, povodom kojeg prigovora je upućen u parnicu;

- da tužitelj u tužbi istaknuti tužbeni zahtjev temelji na činjenicama: da je sa pravnim prednikom tuženika ad 4. sklopio Ugovor o kupoprodaji predmetne garaže od 30. siječnja 2008. godine, da mu je prodavatelj dana 15. veljače 2008. godine izdao potvrdu da je istome u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu, te da je dana 14. veljače 2008. godine izvršena primopredaja predmetne nekretnine, što je utvrđeno zapisnikom od istoga dana, od kada se tužitelj nalazi u mirnom i isključivom posjedu predmetne nekretnine, te tvrdnji da tuženici ad 1., ad 2. i ad 3. nisu u vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu postupali u dobroj vjeri, budući da su morali znati da je zgradu u kojoj se nalazi predmetna garaža izgradilo društvo Industrogradnja d.d., da su sve stambene jedinice u istoj prodane u kratkom roku i da svi kupci nisu uknjižili svoje pravo u zemljišnu knjigu, slijedom kojih okolnosti su mogli znati da knjižno stanje u navedenom trenutku ne odgovara stvarnom, izvanknjižnom stanju vlasničkih prava na predmetnoj nekretnini;

- da su potonje tvrdnje tužitelja tuženici ad 1, ad 2. i ad 3. osporili navodima da su prilikom podnošenja prijedloga za ovrhu postupali s povjerenjem u istinitost i potpunost upisa prava vlasništva u zemljišnoj knjizi;

- da je u vrijeme pokretanja navedenih ovršnih postupaka, kao i u vrijeme upisa zabilježbe ovrhe povodom donesenih rješenja o ovrsi u korist ovrhovoditelja-tuženika ad 1., ad 2. i ad 3., u zemljišnoj knjizi kao vlasnik predmetne nekretnine bilo upisano društvo Industrogradnja d.d. (pravni prednik tuženika ad 4. Isto d.d. u stečaju), koje stanje upisa postoji i u času zaključenja glavne rasprave;

- da iz stanja upisa u zemljišnoj knjizi proizlazi da tužitelj ničim nije niti pokušao učiniti vidljivim trećim osobama da na predmetnoj nekretnini postoji neko njegovo izvanknjižno stvarno pravo;

- da iz Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 30. siječnja 2008. godine, potvrde od dana 15. veljače 2008. godine i zapisnika od dana 14. veljače 2008. godine proizlazi da je tužitelj navedenim ugovorom od I. d.d. kupio predmetnu garažu i prodavatelju u cijelosti isplatio prodajnu cijenu, slijedom čega je među njima izvršena primopredaja iste;

9. Na temelju naprijed navedenih činjenica prvostupanjski sud je, pozivom na odredbu članka 120. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, dalje: ZV), zaključio da je tužitelj sklapanjem navedenog kupoprodajnog ugovora stekao pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva predmetne garaže, ali i da to pravo nije stekao zato što nije ostvario upis istoga u zemljišnoj knjizi.

9.1. Nadalje, prvostupanjski sud je zaključio da tužitelj ničim nije dokazao da su I. tuženica, II. tuženik i III. tuženik kao ovrhovoditelji bili nesavjesni i nepošteni odnosno da su zloupotrijebili svoje pravo, budući da tužitelj, osim tvrdnji da su sve stambene jedinice u predmetnom objektu kojeg je gradila Industrogradnja grupa d.d. prodane u kratkom roku i da navedenim tuženicima nije moglo ostati nepoznato da svi kupci nisu uknjižili svoje pravo vlasništva u zemljišne knjige, koje tvrdnje su tuženici osporili, u tom pravcu nije predlagao bilo kakve materijalne dokaze, a samom navedenom tvrdnjom tužitelja, kraj utvrđenog stanja upisa u zemljišnoj knjizi, da nije dovedeno u pitanje postojanje dobre vjere na strani I. - III. tuženika, niti bilo što od iznesenog upućuje na njihovo nemarno postupanje.

9.2. Prvostupanjski sud nije prihvatio ni tvrdnje tužitelja da je vlasništvo nekretnine stekao dosjelošću - jer da se nalazi u samostalnom posjedu koji ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme (13 godina). To pozivom na odredbu članka 130. stavka 2. ZV prema kojoj se vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano, a zbog čega je odbio kao suvišan i prijedlog tužitelja za izvođenje dokaza saslušanjem stranaka.

9.3. Zbog navedenih razloga prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim.

10. Tužitelj u žalbi tvrdi, u bitnom, da je činjenično stanje na kojem se presuda temelji, ostalo nepotpuno utvrđeno zato što je prvostupanjski sud odbio izvesti po njenu predloženi dokaz saslušanjem stranaka, a tim dokazom bi tužitelj nedvojbeno dokazao svoj mirni posjed predmetne nekretnine, za koji su tuženici moguće znali ili mogli znati, a čime bi bilo otklonjeno postojanje dobre vjere na njihovoj strani, time i primjena odredbe članka 130. ZV u odnosu na njegovo vlasničko pravo predmetne garaže, stečeno dosjelošću.

11. Naprijed istaknutim žalbenim prigovorima tužitelj, po nalaženju ovog suda, ničim ne dovodi u sumnju pravilnost zaključaka i pravne ocijene prvostupanjskog suda, koje ovaj sud, zato što su u svemu pravilni, prihvaća u cijelosti. Prije svega tužitelju valja odgovoriti da činjenica da je on u posjedu predmetne garaže u provedenom postupku nije bila sporna, pa nije bilo potrebe istu dokazivati izvođenjem dokaza. Nadalje, kraj suprostavljenih tvrdnji stranaka: tužitelja – da su tuženici ad 1. , ad 2. i ad 3. u času podnošenja prijedloga za ovrhu mogli znati za postojanje njegovog izvanknjižnog prava, i tuženika – da navedenu tvrdnju tužitelja osporavaju i da su u času podnošenja prijedloga za ovrhu postupali s povjerenjem u stanje upisa u zemljišnoj knjizi, s druge strane, izvođenje dokaza saslušanjem stranaka je, i po ocijeni ovog suda, kraj svih izvedenih dokaza, bilo nepotrebno.

12. Zbog toga i ovaj sud smatra da je činjenično stanje na kojem se presuda temelji potpuno i pravilno utvrđeno, da iz istoga nedvojbeno proizlazi da tužitelj nema pravo koje sprječava predmetnu ovrhu te je prvostupanjski sud pobijanom presudom

- odbijanjem tužbenog zahtjeva, na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

13. Pravilna je i odluka o troškovima provedenog postupka.

14. Slijedom svega naprijed navedenog, neosnovana žalba tužitelja nije prihvaćena, te je presuđeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP).

U Šibeniku, 19. ožujka 2024. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić v.r.