REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 892/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Dragana Katića člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. D. (OIB ...) iz L., zastupanog po punomoćniku J. M., odvjetniku iz O. d. M. & L. d.o.o. iz Z., protiv tuženika T. n. d.d. (OIB ...) iz Z., (ranije T. l. d.o.o., N., OIB ...), zastupanog po punomoćnici M. T.-B., odvjetnici iz Z., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-277/2018-2 od 24. svibnja 2018., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pr-159/17-49 od 27. studenoga 2017., u sjednici održanoj 19. ožujka 2024.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je nedopušten izvanredni otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužitelju, za sudski raskid ugovora o radu te za isplatu neisplaćenih plaća u iznosu od 59.599,68 kn sa zateznim kamatama, kao i za naknadu parničnog troška (točka I. izreke). Ujedno je naloženo tužitelju naknadit tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu 13.750,00 kn (točka II. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanim dijelovima točke I. izreke (točka I. izreke). Nadalje je djelomično prihvaćena žalba tužitelja te preinačena prvostupanjska presuda u toč. II. izreke na način da je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn, dok je u preostalom dijelu za više traženo do iznosa od 13.750,00 kuna zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan (točka II. izreke). Ujedno je odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan (točka III. izreke), a tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na žalbu (točka IV. izreke).

3. Protiv točke I., II. i III. izreke drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je revizijskom sudu prihvatiti reviziju te preinačiti pobijanu presudu na način da se prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

4. Tuženik nije odgovorio na reviziju.

5. Revizija je neosnovana.

6. Na temelju odredbe čl. 386. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Revident u reviziji paušalno ukazuje na apsolutno bitnu povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

8. Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, zbog čega nema apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a pogotovo ne iz razloga kojih revident navodi jer je drugostupanjski sud u pobijanoj odluci promijenio svoj raniji stav iz ranije ukidne odluke i priklonio se obrazloženju prvostupanjskog suda.

8.1. Revidentu je za odgovoriti pravno shvaćanje izraženo u ukidnom rješenju drugostupanjskog suda ne veže ni prvostupanjski sud, pa ni žalbeni sud kad u nastavku postupka pravomoćno odlučuje u istom sporu, jer eventualno odustajanje od prethodno izraženog pravnog shvaćanja može biti vezano uz jasnije sagledavanje nekog pravnog pitanja, instituta i slično (tako i u odlukama ovog suda poslovni broj: Revt-366/16 od 6. listopada 2021., Revr-45/17 od 5. lipnja 2018. i dr.).

9. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nedopuštenim izvanrednog otkaza ugovora o radu te određivanje sudskog raskida ugovora o radu uz dosudu naknade štete u smislu odredbi tada važećeg Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 – dalje: ZR).

10. U provedenom postupku pred nižestupanjskim sudovima je u bitnom je utvrđeno:

- da je tužitelj bio zaposlenik prednika tuženika na radnom mjestu skladištara od 1. siječnja 2007. te mu je ugovor o radu otkazan pobijanom odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 9. studenoga 2013. zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, odnosno radi drugih osobito važnih činjenica radi kojih nastavak radnog odnosa više nije moguć,

- da je u obrazloženju Odluke poslodavac kao razlog otkaza naveo neopravdano bolovanje, izbjegavanje dolaska na posao te posljedično poremećaj u radu kod tuženika jer tuženik nije mogao zaposliti novog djelatnika, već je morao organizirati rad sa postojećim radnicima među koje je uključen i tužitelj, s tim da je tužitelj u razdoblju od 1. listopada 2012. pa do 31. svibnja 2013. bio na bolovanju 127 dana, odnosno na radnom mjestu bio samo 8 dana te da je za vrijeme bolovanja radio u društvu E. j.d.o.o, kao i da se aktivno bavio kandidaturom za mjesto gradonačelnika i aktivno sudjelovao na promocijama i zabavama svoje stranke, zbog čega je tuženik tražio kontrolu bolovanja od nadležnih institucija, a uz to ga je prijavila i njegova osobna liječnica primarne zdravstvene zaštite, radi čega je Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje 28. listopada 2013. donio rješenje iz kojeg proizlazi da se tužitelju ne priznaje pravo na naknadu plaće za vrijeme bolovanja na teret sredstava Zavoda za određena razdoblja te je tada poslodavac dobio i formalnu potvrdu svojih sumnji pa ga je sve navedeno uputilo na zaključak kako je tužitelj izbjegavao raditi po njegovom nalogu čime je počinio tešku povredu obveze iz radnog odnosa, pa je posljedično svemu navedenom poslodavac izgubio povjerenje u njega kao radnika i njegov korektan odnos prema radu i radnim zadacima, čime nastavak rada uz uvažavanje svih okolnosti i interesa više nije moguć,

- da je tuženik u vrijeme trajanja bolovanja sudjelovao u kandidaturi za gradonačelnika, kao i obavljao poslove za vlastitu tvrtku,

- da iz iskaza svjedokinje, tužiteljeve osobne liječnice primarne zdravstvene zaštite I. Đ. J., proizlazi da je ona sumnjala na zlouporabu bolovanja od strane tužitelja te ga je stoga i ona prijavila Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje,

- da prema rješenju Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Područni ured Varaždin, Klasa: UP/I-502-04713-01/39 od 28. listopada 2013. tužitelju nije bilo priznato pravo na naknadu plaće za dane 28. kolovoza, 28. rujna, 30. rujna 2013., te u razdobljima od 5. rujna do 8. rujna 2013. i 13. rujna do 15. rujna 2013., s obrazloženjem da je po više osnova zloupotrebljavao pravo na naknadu plaće za vrijeme bolovanja,

- da je rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcija Z., Klasa:

UP/II-50204/14-01/235 od 13. listopada 2014. navedeno rješenje poništeno i vraćeno na ponovni postupak,

- da je zloupotreba privremene spriječenosti za rad zbog bolesti i Pravilnikom o radu tuženika od 22. veljače 2012. pod člankom 67. utvrđena kao osobito teška povreda iz radnog odnosa,

- da tuženik nije imao obvezu savjetovanja o namjeri donošenja odluke jer kod istog ne postoji radničko vijeće niti djeluje sindikalni povjerenik.

11. Prvostupanjski sud polazeći od navedenih utvrđenja, a pogotovo činjenice da je tužitelj za vrijeme korištenja bolovanja aktivno sudjelovao u kandidaturi za gradonačelnika te činjenice da ga je i njegova osobna liječnica prijavila za zlouporabu bolovanja nadležnom tijelu, zaključuje kako je tužitelj zlorabio pravo na bolovanje izbjegavajući dolazak na posao pa je stoga poslodavac s pravom izgubio povjerenje u njega, a radi čega nastavak radnog odnosa više nije moguć. Nadalje sud smatra da donošenjem odluke o otkazu 7. studenoga 2013., a nakon saznanja za rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 28. listopada 2013. nije prekoračen prekluzivan rok od 15 dana. Nadalje, zaključuje da činjenica što je predmetno rješenje u žalbenom postupku poništeno i vraćeno na ponovni postupak nije od utjecaja na zakonitost pobijane odluke, jer ono samo po sebi nije bio jedini razlog za otkaz već samo formalna potvrda tuženikovih sumnji te da postojanje razloga i osnovanosti tih razloga treba procjenjivati u trenutku donošenja pobijane odluke. Stoga kako konkretnom slučaju razlog za izvanredni otkaz čini upravo kontinuirano i cjelovito trajanje povrede radne obveze (zloupotreba korištenja bolovanja) otkaz ocjenjuje zakonitim.

12. Drugostupanjski sud odbija žalbu kao neosnovanu te potvrđuje prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu glede ocjene zakonitosti osporene odluke zaključivši da je pravilno primijenjeno materijalno pravo iz odredbe čl. 108. st. 1. i 2. ZR. Međutim drugostupanjski sud ocjenjuje pogrešnom odluku o trošku postupka zaključivši da se postupak vodio prvenstveno o radno statusnom sporu te su sve provedene radnje u postupku bile upravo i jedino s tim u vezi, stoga smatra da tuženiku pripada samo jednokratna nagrada od 200 bodova za cijeli prvostupanjski postupak sukladno Tarifnom broju 7. točka 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje: Tarifa) te u shodno tome preinačuje prvostupanjsku odluku o trošku.

13. Revident kroz pogrešnu primjenu materijalnog prava navodi da je pogrešno primijenjena odredba čl. 116. i čl. 125. ZR, odnosno iz sadržaja revizije proizlazi da spori pravilnu primjenu odredbe (tada važeće) čl. 108. ZR jer smatra da su sudovi zauzeli pogrešan stav da je tužitelj zlouporabio bolovanje kao i da je otkaz dan u prekluzivnom roku od 15 dana od saznanja za navodnu povredu.

14. Odredbom članka 108. st. 1. ZR bilo je propisano da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Nadalje, stavkom 2. istog članka bilo je propisano da se Ugovor o radu može izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji te st. 3. da stranka ugovora o radu koja, u slučaju iz stavka 1. ovoga članka, izvanredno otkaže ugovor o radu, ima pravo od stranke koja je kriva za otkaz tražiti naknadu štete zbog neizvršenja ugovorom o radu preuzetih obveza.

15. Slijedom svega navedenoga, a pogotovo polazeći od činjenice da je tužitelj 127 dana koristio bolovanje i to uglavnom u kontinuitetu, većim dijelom radi depresije, a kratko i radi ozljede noge te je u to isto vrijeme sudjelovao u predizbornim aktivnostima vezanim za svoju kandidaturu za gradonačelnika te obavljao poslove za svoju vlastitu tvrtku, a posebno sagledavajući navedeno i kroz činjenicu da je i njegova osobna liječnica sumnjala u zlouporabu njegova bolovanja te ga je iz tog razloga i prijavila nadležnim tijelima, po ocjeni ovoga suda pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da je tužitelj takvim ponašanjem zlouporabio bolovanje i time počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa koja ima za posljedicu nastanak nepovjerenja tuženika (poslodavca) prema tužitelju kao radniku, a što onemogućava nastavak radnog odnosa i opravdava izvanredni otkaz. iz odredbe čl. 108. st. 1. ZR. Navedeno pogotovo i iz razloga što je zlouporaba bolovanja odredbom čl. 67. Pravilnika o radu tuženika od 22. veljače 2012. utvrđena kao osobito teška povreda iz radnog odnosa.

15.1. Naime, bitno je naglasiti da radni odnos pretpostavlja odnos povjerenja između poslodavca i zaposlenika u kojem poslodavac osim ispunjenja ugovorne obveze za obavljanje poslova iz djelokruga poslova radnog mjesta, očekuje od zaposlenika iskreno i korektno ponašanje kako bi se proces rada u situaciji kada je zaposlenik spriječen ispunjavati poslove kod tuženika, što efikasnije provodio i sa što manjim ekonomskim posljedicama za poslodavca, međutim tužiteljevo ponašanje zasigurno nije imalo ta obilježja kada je u situaciji dok je koristio bolovanje te bio oslobođen od rada kod poslodavca, u isto to vrijeme provodio svoju političku kampanju za izbore te se bavio obvezama u vlastitoj tvrtki.

16. Nadalje pravilna je i ocjena sudova o primijeni odredbe čl. 108. st. 2. ZR, odnosno da je otkaz dan u propisanom roku, jer u situaciji kao što je ova kada je tuženik kontinuirano duže razdoblje sumnjao na zlouporabu bolovanja od strane tužitelja, ali je svoje sumnje formalno potvrdio tek rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 28. listopada 2013. o uskrati plaće tužitelju za pojedina razdoblja dok se nalazio na bolovanju, i po ocjeni ovoga suda upravo je odlučna činjenica za početak trajanja prekluzivnog roka od 15 dana te je stoga otkaz od 9. studenog 2013. dan u roku iz odredba čl. 108. st. 2. ZR.

16.1. To što je navedeno rješenje poništeno radi procesnih razloga i predmet je vraćen na ponovni postupak pred prvostupanjsko tijelo nije od utjecaja, jer je u vrijeme donošenja odluke navedeno rješenje predstavljalo samo potvrdu sumnji tuženika o zlouporabi bolovanja od strane tužitelja, a koja je u konačnici u ovom postupku utvrđena te ocijenjena kao osobito teška povreda obveze iz radnog odnosa, pa je iz tog razloga otkaz ocijenjen dopušten i zakonit.

17. Slijedom iznesenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena valjalo je na temelju odredbe čl. 393. st. 2. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu, kao u izreci ove presude.

Zagreb, 19. ožujka 2024.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.