Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-2707/23-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ante Galića, predsjednika vijeća, Sanje Štefan i Blanše Turić, članova vijeća, te više sudske savjetnice Martine Barić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja M. d.o.o. sa sjedištem u O., kojeg zastupa opunomoćenica N. Š., odvjetnica u R., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreza na promet nekretnina, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 5 UsI-293/2023-6 od 31. svibnja 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 6. prosinca 2023.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se zahtjev tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 5 UsI-293/2023-6 od 31. svibnja 2023.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Uvodno naznačenom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-410-20/21-01/490, urbroj: 513-04-23-2 od 3. veljače 2023. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda R., Ispostave R., klasa: UP/I-410-20/16-01/3970, urbroj: 513-07-08-01-2021-15 od 16. ožujka 2021. (točka I. izreke). U točki II. izreke te presude se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava, tj. svih razloga propisanih u članku 66. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS).
Nastavno u žalbi tužitelj prije svega ističe razloge zbog kojih smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da u predmetnoj upravnoj stvari nije nastupila zastara. S time u vezi potvrđuje pravilnim da je zastara počela teći 1. siječnja 2017., a posebno napominje da mjerodavne odredbe Općeg poreznog zakona ne propisuju prekid zastare u slučaju nastupa apsolutne zastare, a to potvrđuju i stajališta iznesena u sudskoj praksi, pri čemu navodi konkretne sudske odluke.
Dalje u žalbi tužitelj ističe da je šestogodišnji rok istekao 31. prosinca 2022. kada je nastupila apsolutna zastara, a što znači da je tuženikovo rješenje primio nakon isteka apsolutne zastare, odnosno dana 21. veljače 2023. Stoga tužitelj smatra da je pobijana presuda nezakonita zbog pogrešne primjene mjerodavnog prava, a ističe i razloge koji se tiču pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu. Također tužitelj navodi i da kč. br. 1548, k.o. J. više ne postoji, a da se utvrđena porezna obveza odnosi upravo na tu česticu, a u odnosu na navedenu okolnost se upravna tijela, a niti prvostupanjski sud nisu očitovala.
Zaključno, tužitelj navodi i da tuženik u nastavku postupka nije postupio sukladno uputi danoj u presudi Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-1079/2019, a s time u vezi je predložio da sud pribavi navedeni spis. Zbog iznesenih razloga tužitelj smatra da je prvostupanjski sud odluku donio na temelju pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te da je počinio bitnu povredu pravila sudskog postupka, a posebno ističe da tijekom upravnog spora nije imao mogućnost raspravljati o činjenicama bitnim za donošenje pravilne odluke.
Tužitelj predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu, poništi prvostupanjsku presudu te meritorno riješi o predmetnoj stvari na način da usvoji tužbeni zahtjev, poništi osporeno rješenje i prvostupanjsko rješenje te utvrdi nastup apsolutne zastare i dosudi tužitelju naknadu troškova upravnog spora. Tužitelj traži i naknadu troška žalbenog postupka u pobliže naznačenom iznosu.
3. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući zakonitost pobijane presude, kao i postupka koji joj je prethodio u dijelu u kojem je tužitelj žalbom osporava i u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći pri tome na razloge ništavosti u skladu s člankom 73. stavkom 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da nisu osnovani razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
6. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je tužitelj na temelju ugovora o kupoprodaji zaključenog dana 21. travnja 2016. između tužitelja kao kupca i M. B. kao prodavatelja stekao vlasništvo na nekretninama pobliže opisanim u tom ugovoru, a tržišnoj vrijednosti tih nekretnina i visini porezne obveze utvrđene prvostupanjskim rješenjem tužitelj posebno ni ne prigovara.
Nadalje, iz podataka spisa i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je navedeni ugovor o kupoprodaji raskinut voljom stranaka nakon što se tužitelj u zemljišnim knjigama upisao kao vlasnik predmetne nekretnine.
U žalbenom stadiju postupka i dalje je sporno pitanje je li za tužitelja nastala obveza plaćanja porezna na promet nekretnina s obzirom na raskid predmetnog ugovora, kao i je li nastupila zastara prava na utvrđenje predmetne porezne obveze.
Također iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjsko rješenje od 15. studenog 2017. poništeno rješenjem tuženika od 4. srpnja 2019. i predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, a u kojem će se utvrditi bitne činjenice sukladno uputi danoj u presudi Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-1079/2019 od 11. listopada 2019., kojom je tuženikovo rješenje potvrđeno zakonitim. Prvostupanjsko rješenje od 16. ožujka 2021. je doneseno u ponovnom postupku te je tužitelju utvrđena obveza plaćanja porezna na promet nekretnina u iznosu od 128.620,88 kn.
7. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude ocjenjuje da je za tužitelja u konkretnoj situaciji nastala porezna obveza, pri čemu se poziva na mjerodavne odredbe Zakona o porezu na promet nekretnina ("Narodne novine", 69/97., 26/00., 127/00., 153/02., 22/11. i 143/14.). Naime, ovdje nije sporno da je tužitelj u smislu članka 4. stavka 1. i stavka 2. Zakona o porezu na promet nekretnina stekao vlasništvo na nekretnini koja je predmet navedenog ugovora o kupoprodaji, a sukladno odredbi članka 14. stavka 1. tog Zakona, porezna obveza nastaje u trenutku sklapanja ugovora ili drugog pravnog posla kojim se stječe nekretnina.
Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude daje osvrt i na činjenicu raskida predmetnog ugovora o kupoprodaji, jer je tužitelj naknadno dostavio sporazumni raskid ugovora o kupoprodaji nekretnine od 22. prosinca 2017. (ovjeren kod javnog bilježnika 9. siječnja 2018.) i aneks I. sporazumnog raskida ugovora o kupoprodaji nekretnine od 12. siječnja 2018. (ovjeren kod javnog bilježnika 15. siječnja 2018.). S time u vezi sud obrazlaže da sporazumni raskid ugovora o kupoprodaji ne utječe na utvrđivanje porezne obveze na promet nekretnina nastale na temelju ugovora o kupoprodaji, jer je do raskida ugovora došlo nakon što je izvršena uknjižba prava vlasništva tužitelja na predmetnoj nekretnini. Pri tome se sud u pobijanoj presudi poziva na primjenu članka 22. stavka 1. Zakona o porezu na promet nekretnina koja propisuje da su raskid ugovora o prijenosu vlasništva na nekretnini voljom stranaka prije nego se obavi prijenos u zemljišnim knjigama na novog vlasnika te raskid ili poništenje ugovora odlukom suda razlozi za rješenja o utvrđivanju poreza na promet nekretnina. Prema stavku 2. tog članka Zakona porezni obveznik može podnijeti prijedlog za obnovu postupka zbog raskida ugovora voljom stranaka prije nego što se obavi prijenos u zemljišnim knjigama na novog vlasnika u roku od 30 dana od dana raskida ugovora, a nakon isteka roka od jedne godine od dana konačnosti rješenja o utvrđivanju poreza na promet nekretnina, obnova postupka se ne može tražiti.
8. U osvrtu na prigovor nastupa zastare prava na utvrđivanje porezne obveze, pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da je zastara počela teći 1. siječnja 2017., sve do 8. kolovoza 2019. kada je tužitelj podnio tužbu u povodu koje se vodio upravni spor pod poslovnim brojem: UsI-1079/2019, a rok zastare je ponovo tekao od 16. listopada 2019. kada je tužitelj zaprimio presudu donesenu u predmetnom upravnom sporu.
Stoga, a s obzirom da s obzirom da sukladno članku 108. i 109. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20. i 114/22. – dalje: OPZ) zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći istekom godine u kojoj je nastala porezna obveza, a nakon proteka šestogodišnjeg zastarnog roka koji teče sve do dostave drugostupanjskog rješenja tužitelju, pravilno zaključuje prvostupanjski sud da zastara prava na utvrđenje porezne obveze u konkretnom slučaju nije nastupila, jer je tužitelj osporeno rješenje zaprimio 21. veljače 2023., odnosno prije isteka propisanog šestogodišnjeg zastarnog roka.
9. U osvrtu na žalbene razloge tužitelja, valja reći da sukladno članku 108. stavku 6. OPZ-a ako se radi utvrđenja poreza i kamata ili naplate poreza, kamata i troškova ovrhe vodi postupak pred sudom, za vrijeme trajanja tog postupka zastara ne teče. Stoga, niti tijekom vođenja sudskog postupka, konkretno od 8. kolovoza 2019. do 16. listopada 2019. kada je tužitelj zaprimio presudu, poslovni broj: UsI-1079/2019, zastara nije tekla, a zbog čega je neosnovan i prigovor zastare koji tužitelj ističe u žalbi. Navodi koji se tiču prekida zastare nisu odlučni, jer se o tome u predmetnom slučaju niti ne radi, već o propisanom zastoju roka zastare tijekom vođenja sudskog postupka pokrenutog radi utvrđenja poreza.
10. Dakle, U predmetnom slučaju je postojala zakonska osnova da se tužitelju utvrdi porezna obveza u visini kojoj tužitelj posebno ni ne prigovara. Prvostupanjski sud je u osvrtu na sve tužbene navode dao valjane, dostatne i relevantne razloge, odnosno pravilno utvrdio činjenice koje su odlučne za donošenje zakonite odluke, a pobijanu presudu je donio uz pravilnu primjenu mjerodavnog prava.
11. Prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi iscrpno obrazložio sve razloge zbog kojih tuženikovo rješenje ocjenjuje zakonitim, a utvrđujući da tužbeni navodi nisu osnovani je tužbeni zahtjev odbio pozivom na odredbu članka 57. stavka 1. ZUS-a, uz razložno obrazloženje s kojim je ovaj Sud u cijelosti suglasan.
12. Slijedom iznesenog, tužitelj žalbenim razlozima nije s uspjehom osporio pravilnost i zakonitost pobijane presude, tim više jer u bitnom ponavlja iste razloge koje je isticao i u tužbi te tijekom upravnog spora, a o kojima se prvostupanjski sud iscrpno očitovao.
13. Naime, prvostupanjski sud je u predmetnom slučaju pravilno primijenio odredbe ZUS-a te u obrazloženju presude dao jasne i potpune razloge o odlučnim činjenicama, u skladu s pravilima propisanim u odredbi članka 60. stavka 4. ZUS-a. Također valja reći i da prvostupanjski sud tijekom upravnog spora nije učinio bilo kakve propuste koji bi u smislu članka 66. stavka 2. ZUS-a bili od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite odluke.
14. Stoga je, ovaj Sud ocijenio pobijanu presudu zakonitom, kako s osnove utvrđenog činjeničnog stanja, tako i s osnove primijenjenog mjerodavnog prava, a žalbene razloge u cijelosti neosnovanima.
15. Budući da je ovaj Sud utvrdio da tužitelj u žalbi ne ističe osnovane, odnosno odlučne razloge za ocjenu zakonitosti pobijane presude, a niti postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.
16. Odluka o trošku je utemeljena na odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a. S obzirom da je žalba tužitelja odbijena, to je i zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.
U Zagrebu 6. prosinca 2023.
Predsjednik vijeća
Ante Galić, v.r.