Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-559/2022-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Z. iz Š., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima N. G., N. G. i G. G., odvjetnicima u G. i p. j.t.d. iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 18683136487, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Š., radi nedopuštenosti ovrhe, rješavajući žalbu tužitelja podnesenu protiv presude i rješenja Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj 11 P- 175/2021-11 od 4. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj 14. ožujka 2024.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj 11 P-175/2021-11 od 4. ožujka 2022.

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj 11 P-175/2021-11 u točki III izreke.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zatražio da se proglasi nedopuštenom pljenidba i prijenos u postupku izravne naplate koji je tuženik pokrenuo zahtjevom za izravnu naplatu od 10. kolovoza 2020. pred Financijskom agencijom protiv tužitelja, na osnovi zaduženice od 2. kolovoza 2006., na kojoj je javni bilježnik M. R. iz S., 18. rujna 2006., pod poslovnim brojem OV-8240/06 ovjerila potpis tužitelja, a koja je izdana na iznos od 9.600.000,00 kn, uvećano za kamatu po stopi od 5,75% godišnje.

2. Rješenjem sadržanim u istom pisanom otpravku odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti prvostupanjskog suda (točka I izreke), odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda (točka II izreke), te je tužitelj obvezan naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 265,45 eur/2.000,00 kn[1] .

3. Protiv citirane presude i odluke o parničnom trošku sadržane u točki III izreke rješenja žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 1.

117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP), predlažući da se presuda i rješenje u pobijanom dijelu preinače, uz obvezu tuženika na naknadu parničnog troška.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako niti ona iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se upire žalbenim navodima, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je presudu moguće ispitati.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenom pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate koji je tuženik pokrenuo zahtjevom za izravnu naplatu od 10. kolovoza 2020. pred Financijskom agencijom protiv tužitelja, na osnovi zaduženice od 2. kolovoza 2006., na kojoj je javni bilježnik M. R. iz S., 18. rujna 2006., pod poslovnim brojem OV-8240/06 ovjerila potpis tužitelja, a koja je izdana na iznos od 9.600.000,00 kn, uvećano za kamatu po stopi od 5,75% godišnje.

8. U provedenom je postupku utvrđeno:

-da su banka d.d. i Z. d.o.o., kojeg zastupa direktor I. Z. – ovdje tužitelj, 2. kolovoza 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 91/63/06, kojim je temeljem Ugovora o poslovnoj suradnji broj FRZ-01/02 i Ugovora o obavljanju poslova u ime i za račun broj FRZ-01/02 zaključenih 10. siječnja 2003. između Fonda i banke, te Odluke o suglasnosti za odobrenje kredita sredstvima Fonda od 26. srpnja 2006. (Klasa: 023- 01/06-01/0005, Ur.broj: 0563-06-0051), banka dala u ime i za račun kreditora, a korisnik kredita primio sredstva kredita u iznosu od 9.600.000,00 kn, s ugovorenim korištenjem kredita do 31. prosinca 2006. i rokom otplate sedam godina od dana iskorištenja kredita, uz tri godine počeka, s time da se kredit otplaćuje u 28 jednakih uzastopnih tromjesečnih rata koje utvrđuje banka, od kojih prva rata dospijeva nakon tri godine počeka, odnosno 31. prosinca 2009.;

-da je u točki 11. tog Ugovora ugovoreno ako se korisnik ne pridržava obveze iz ovog Ugovora banka će, po pisanom nalogu kreditora raskinuti ovaj ugovor i od korisnika zahtijevati da u roku od osam dana nakon raskida plati ukupno potraživanje s pripadajućim kamatama ili troškovima;

-da su Aneksom broj 1 Ugovora o kreditu broj 91/63/06 od 5. studenoga 2007. ugovorne strane izmijenile dospijeće prve rate kredita te ugovorile da se kredit otplaćuje u 28 jednakih uzastopnih tromjesečnih rata koje utvrđuje banka, od kojih prva rata dospijeva nakon 20 mjeseci počeka, odnosno 31. kolovoza 2009.;

-da je radi naplate novčane tražbine od 9.600.000,00 kn iz narečenog Ugovora o kreditu tužitelj 2. kolovoza 2006. izdao zadužnicu, na kojoj je javni bilježnik M. R. iz S. pod brojem OV-8240/06 od 18. rujna 2006. ovjerila potpis tužitelja;

-da predmetna zadužnica nije solemnizirana;

-da nije plaćena ni jedna rata iz narečenog Ugovora o kreditu;

-da je tuženik (za Ministarstvo financija Republike Hrvatske kao pravnog sljednika Fonda) u postupku predstečajne nagodbe trgovačkog društva P. d.o.o., kao pravnog sljednika trgovačkog društva Z. d.o.o., prijavio tražbinu kojoj prileži izvod iz poslovnih knjiga na dan 25. veljače 2016. kao dan otvaranja predstečajne nagodbe, a prema kojem je na taj dan obveza po narečenom Ugovoru o kreditu iznosila na ime nedospjele glavnice 1.129.063,73 kn, dospjela glavnica 9.408.864,25 kn, redovna kamata 2.159.835,86 kn i zatezna kamata 4.154.053,81 kn, ukupno 16.851.817,65 kn;

-da je tuženik u svojstvu ovrhovoditelja 10. kolovoza 2020. podnio Financijskoj agenciji zahtjev za izravnu naplatu novčane tražbine na osnovi narečene zadužnice od 2. kolovoza 2006.;

-da je 11. rujna 2020. tužitelj, a u tom postupku ovršenik, podnio prijedlog za donošenje rješenja kojim se pljenidba i prijenos novčanih sredstava putem Financijske agencije proglašavaju nedopuštenim pozivom na odredbu iz čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 - dalje OZ), jer da je nastupila zastara predmetne tražbine;

-da je povodom tog prijedloga ovdje tužitelja, a u tom postupku ovršenika, isti rješenjem Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj 19 Ovr-574/20 od 4. siječnja 2021. upućen u roku od 15 dana od primitka tog rješenja pokrenuti parnicu radi proglašenja nedopuštenom ovrhe koja se vodi putem Financijske agencije temeljem zadužnice od 2. kolovoza 2006. ovjerene po javnom bilježniku Miri R. iz S., broj OV- 8240/06 iz čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ-a zbog kojeg je izjavio žalbu;

-da je s tim u vezi tužitelj 19. siječnja 2021. inicirao predmetni parnični postupak.

9. Cijeneći da nije plaćena ni jedna rata iz navedenog Ugovora o kreditu, prvostupanjski sud utvrđuje da je dospijećem cjelokupno neplaćenog kredita predmetna tražbina izgubila karakter povremenih potraživanja, da je zadnja rata dospjela 31. studenoga 2016., odnosno da je cjelokupna tražbina za osiguranje koje je tužitelj dao zadužnicu dospjela 2016. Utvrđuje i da predmetni Ugovor o kreditu nije raskinut, što drži odlučnim jer u situaciji da tome nije tako, tj. da je ugovor raskinut, tada dospijeće obveze iz tog ugovora ne bi bilo dospijećem zadnje rate, već trenutkom raskida ugovora od kojeg bi počeo teći rok zastare.

10. Nadalje, utvrđuje da se u konkretnom slučaju radi o običnoj zadužnici koja datira iz 2006., odnosno prije stupanja na snagu Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 139/10), iz kojeg razloga se na istu primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO) od pet godina. Naime, utvrđuje da zadužnica sama po sebi nije pravomoćna sudska odluka, već dostavom iste banci tek proizvodi učinke pravomoćnog rješenja o ovrsi, ali ujedno nije i rješenje o ovrsi, koje i inače po svom sadržaju nije takva sudska odluka kojom se utvrđuje neko potraživanje. Zaključno, zadužnica izdana u smislu odredbe čl. 183. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 22/99, 42/00(, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 – zadužnica izdana za važenja citiranog Zakona) da nije javnobilježnički akt, ni privatna isprava potvrđena po javnom bilježniku. Zbog toga da u odnosu na potraživanje iz takve zadužnice nema mjesta primjeni zastarnog roka iz čl. 233. st. 1. ZOO-a. No, kako u odnosu na potraživanje iz zadužnice nisu propisana posebna ograničenja, niti je propisan posebni rok zastarijevanja, utvrđuje da se u odnosu na ta potraživanja primjenjuju opći instituti obveznog prava, pa tako i opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a.

11. U odnosu na početak tijeka zastare utvrđuje da nisu osnovani navodi tuženika da bi prijavom tražbine u predstečajnom postupku otvorenim nad sljednikom društva Z. d.o.o. (P. d.o.o.) došlo do prekida zastare, jer da prijavom tražbine iz Ugovora o kreditu u svrhu osiguranja kojeg je izdana zadužnica, u stečajnom postupku koji se vodi nad trgovačkim društvom tuženik nije poduzeto bilo kakvu radnju protiv tužitelja, koji je fizička osoba. Utvrđuje da je u konkretnom slučaju zadužnica izdana prije dospijeća tražbine iz osnovnog pravnog posla, iz kojih razloga je zastarni rok od pet godina počeo teći nakon dospijeća tražbine iz osnovnog pravnog posla. U ovom slučaju tražbina iz osnovnog pravnog posla da je dospjela 31. studenoga 2016., pa je zastarni rok počeo teći prvi sljedeći dan – 1. prosinca 2016.

12. Stoga, a budući da je zahtjev za izravnu naplatu podnesen 10. kolovoza 2020., utvrđuje da je podnesen unutar zastarnog roka od pet godina, iz kojih razloga tužiteljev prigovor zastare odbija kao neosnovan i odlučuje kao u izreci pobijane presude.

13. Tužitelj žalbenim navodima ističe da je povrat kredita ugovoren u tromjesečnim anuitetima, tj. povremenim ratama koje se sastoje od glavnice i kamate, na koje se primjenjuje odredba čl. 226. st. 2. ZOO-a, pa da je stoga pogrešno utvrđeno da bi dospijećem zadnje rate iz ugovora, cjelokupna tražbina izgubila karakter povremenog potraživanja. Isto tako, da je pogrešno utvrđeno da je cjelokupni kredit dospio na naplatu 31. studenoga 2016., budući da je Aneksom 1 prva od ukupno 28 rata (anuiteta), dospjela 31. kolovoza 2009., a druga 30. studenoga 2009., odnosno posljednje dvije rate da su dospjele 28. veljače 2016. i 31. svibnja 2016. Ističe da zbog pogrešnog pravnog shvaćanja da se na određivanje zastare anuiteta ne bi primijenila odredba iz čl. 226. ZOO-a, propušteno je primijeniti odredbu čl. 227. ZOO-a, a prema kojoj odredbi je pravo tuženika na povrat kredita zastarjelo 1. rujna 2014., tj. u roku od pet godina računajući od dospjelosti najstarije neispunjene tražbine 31. kolovoza 2009., pa kada je zastarjelo pravo iz ugovora, drži da je vjerovnik izgubio pravo zahtijevati sva buduća povremena davanja i povremena davanja dospjela prije 1. rujna 2014. Navodi i da sud nije primijenio odredbu čl. 183. OZ/96 važećeg u vrijeme izdavanja zadužnice, jer da zadužnica ima svojstvo ovršne isprave, zbog čega je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je zaključeno da bi tražbina iz zadužnica dospjela 31. studenoga 2016., odnosno nakon ovršnosti, koje svojstvo je stekla 18. rujna 2006. kada je tužitelj na toj zadužnici ovjerio svoj potpis.

14. Opisani žalbeni navodi nisu prihvatljivi.

15. Naime, s obzirom da je tražbina iz zadužnice apstraktna i služi za osiguranje druge tražbine, u ovom slučaju Ugovora o kreditu od 2. kolovoza 2006., rok početka zastare ne računa se od izdavanja zadužnice, već od dospijeća tražbine iz predmetnog ugovora o kreditu, jer se zadužnica kao sredstvo osiguranja aktualizira tek kada kredit dospije na naplatu, pa u situaciji kada bi se na zadužnicu primjenjivao kraći rok, vjerovnik više ne bi mogao tražiti ovrhu na temelju zadužnice, odnosno zastara za zadužnicu počela bi teći prije nego što bi vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze od ovršenika (dospijeće tražbine).

16. Stoga, kada je cjelokupni iznos kredita osiguran zadužnicom, a dužnik nije podmirio ni jedan dužni iznos anuiteta, to imajući u vidu da su stranke ugovorile pravo tuženika ako se korisnik kredita ne pridržava obveza iz Ugovora učiniti dospjelim cjelokupni dug, prethodno dospjeli, a neotplaćeni anuiteti izgubili su karakter povremenih potraživanja, te se na te tražbine ne primjenjuje zastarni rok iz čl. 226. st. 1. ZOO-a, kao ni odredba čl. 227. citiranog Zakona.

17. U konkretnom slučaju ovaj sud prihvaća žalbene navode da je zadnji anuitet dospio na naplatu 31. svibnja 2016., pa računajući da je zastarni rok počeo teći prvi sljedeći dan – 1. lipnja 2016. (čl. 215. st. 1. ZOO-a), proizlazi da do podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu 10. kolovoza 2020. nije protekao opći zastarni rok od pet godina (čl. 225. ZOO-a).

18. Pravilna je i odluka o parničnom trošku utemeljena na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

19. Iz ovih su razloga presuda i rješenje suda prvog stupnja u točki III izreke potvrđeni i na temelju odredbi iz čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude i rješenja.

20. Tužitelju nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspio.

21. U preostalom dijelu (točka I i II izreke) rješenje suda prvog stupnja kao nepobijano ostaje neizmijenjeno.

U Rijeci 14. ožujka 2024.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović, v.r.