Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Kž-34/2022-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca, Melite Avedić predsjednice vijeća te mr. sc. Zorislava Kaleba i Ivančice Cvitanović, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Nikoline Krznarić, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. M. zbog kaznenog djela iz članka 139. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak i 101/17.; dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Puli-Poli broj K-765/18 od 28. listopada 2020., u sjednici vijeća održanoj 14. ožujka 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog M. M. kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Puli-Poli broj K-765/18 od 28. listopada 2020. optuženi M. M. proglašen je krivim čime je počinio kazneno djelo protiv osobne slobode – prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11 te je na temelju istog članka osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci. Na temelju članka 56. KZ/11 izrečena mu je uvjetna osuda kojom se određuje da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko optuženi M. M. u roku od 2 (dvije) godine (od dana pravomoćnosti presude) ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju odredbe članka 54. KZ/11 optuženiku M. M. uračunava se u kaznu zatvora, a u slučaju njezina izvršenja, vrijeme za koje mu je bila oduzeta sloboda od dana uhićenja 4. rujna 2018. do 6. rujna 2018.

1.2. Na temelju članka 148. stavak 1. ZKP/08 optuženi M. M. dužan je platiti troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 66,36 kuna (500,00 kuna) te troškove dolaska četiri svjedoka na sud u ukupnom iznosu od 361,54 eura (1.362,00 kuna).

2. Protiv presude žalbu je pravodobno podnio optuženik po braniteljici A. P. Š., odvjetnici u B. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i odluke o kazni - uvjetnoj osudi. Predlaže da se prihvati žalba te pobijana presuda u cijelosti ukine i optuženika oslobodi optužbe, a podredno vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Odgovor na žalbu je podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Puli-Poli s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

3. Na temelju članka 474. stavak 1. u vezi članka 495. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državom odvjetništvu u Sisku, koje ga je uz podnesak Kž- DO-45/2022 od 14. veljače 2022. vratilo na nadležni postupak.

4. Žalba optuženika nije osnovana.

5. Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08 te pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje žalitelj vidi u tome da sud nije izveo ni jedan dokaz predložen od strane optuženika, pa tako nije pravilno i u cijelosti proveo postupak dokazivanja da bi mogao točno i potpuno utvrditi činjenično stanje. Optuženik je predložio sudu provesti dokaz ispitivanja svjedoka koji su oštećenicu vidjeli neposredno nakon predmetnog događaja i to: S. O., M. M. i E. A.. Sud je na posljednjoj raspravi odbio sve dokazne prijedloge obrane, što ponavlja u presudi kad navodi kako "smatra da se ispitivanjem navedenih svjedoka ne bi utvrdile relevantne činjenice pa je odbio te dokazne prijedloge." Žalitelj navodi da sud nije prihvatio izvođenje niti jednog dokaza predloženog od strane optuženika, iako je optuženik od početka postupka inzistirao na njihovom određivanju i provođenju, zbog čega sud nije niti mogao točno i potpuno utvrditi činjenično stanje.

5.1. Nije točan navod obrane da sud nije prihvatio niti jedan dokaz optuženika, s obzirom da je prihvatio saslušanje svjedokinje I. T., no od saslušanja iste je obrana naknadno odustala jer je bila tek rodila. Prema dopuni odgovora na optužnicu s lista 55-56 S. O. je predlagan kao svjedok na okolnost da je oštećena s bratom iz stana gdje su živjeli, prije događaja odnosila stvari i dokumente; M. M. je predložen općenito na okolnosti odnosa među supružnicima, njihovim životnim planovima i karakteru optuženika, a E. A. na okolnost da je oštećenu vidio nakon događaja da je šetala gradom te nije bila prestrašena ni uplašena. Upravo na zadnje okolnosti optuženik je u svojoj obrani naveo da je A. vidio M. kako prolazi s kolicima te je pitao za njega, a ona da je sagnula glavu i prošla, a za istu reakciju optuženik pogrešno zaključuje da nije bježala te da njezina reakcija ne ukazuje na prestrašenost.

5.2. Nasuprot žalbenim navodima pravo je prvostupanjskog suda da ocjenjuje dokazne prijedloge i vjerodostojnost iskaza svjedoka. Time što su odbijeni dokazni prijedlozi optuženika za saslušanjem tri svjedoka koja nemaju nikakva neposredna saznanja o događaju, nije povrijeđeno optuženikovo pravo na pravično suđenje ni jednakost oružja jer je prvostupanjski sud valjano obrazložio odbijanje, doduše uz šturo obrazloženje (na strani 2, zadnji odlomak), a koje obrazloženje prihvaća i ovo vijeće.

5.3. Time što je sud odbio izvođenje saslušanja tri svjedoka obrane nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08, niti je time teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naime, razmatrajući obrazloženje dokaznih prijedloga saslušanjem istih osoba kao svjedoka ne bi se utvrdila nikakve nove odlučne činjenice bitne za donošenje meritorne odluke te time nije ni pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Također time što je odbio dokazne prijedloge na zadnjoj raspravi prije obrane optuženika nije povrijeđeno pravo obrane na pravično suđenje u smislu članka 11. stavak 1. ZKP-a, jer sud može do završetka dokaznog postupka odlučiti o izvođenju dokaza, dok se dokazi obrane u pravilu izvode nakon dokaza optužbe.

6. Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje žalitelj vidi i u tome što prvostupanjski sud ne navodi apsolutno točno i u cijelosti iskaz oštećene M. M., odnosno sud izbjegava istaknuti činjenice koje idu u prilog optuženiku. Navodi kako sud zanemaruje da je oštećenica na raspravi od 29. siječnja 2020. iskazala kako nije imala nikakav podljev na vratu, nije tražila pomoć psihologa ili psihijatra, kao ni liječničku pomoć poslije predmetnog događaja i da, između ostalog, izjavljuje kako možda "... optuženik nije zaista mislio da će ubit djecu kada je to rekao ...", a kako to proizlazi iz zapisnika od istog dana. No, sud u presudi iskaze svjedoka unosi u bitnim dijelovima, a ne u cijelosti te je točno kako oštećena nakon događaja nije potražila liječničku pomoć, što ne isključuje mogućnost da je sama uzimala neke tablete za smirenje.

6.1. Obrana nadalje smatra kako sud u presudi nije unio bitni dio iskaza svjedoka D. Č., oca oštećene, koji na raspravi nije dao svoje mišljenje na pitanje braniteljice da li bi optuženik zaista ubio njegovu kćerku i djecu? No, takvo pitanje je bilo neprimjereno i sud ga je trebao zabraniti jer svjedok nije dužan davati mišljenja ni nagađati. To što sud nije u obrazloženje presude unio dio svjedokova iskaza kad navodi da se oštećena nije prije žalila i da je bio u dobrim odnosima sa optuženikom i dio iskaza svjedokinje A. G., nije bilo od utjecaja na utvrđivanje odlučnih činjenica.

6.2. Nasuprot navoda žalitelja sud je pravilno utvrdio da svi ispitani svjedoci potvrđuju da je oštećenica imala problem s optuženikom pa i svjedokinja A. Š., koja iako je rekla da ne zna ništa o odnosu optuženika i oštećene, od iste je oštećena tražila da iz poslovnice banke pozove policiju radi prijetnji optuženika što svakako spada u probleme sa optuženikom. Također je svjedokinja A. G. navela da je oštećena prespavala noć kod nje s djecom, da joj je spominjala da joj je okrivljenik prijetio, ali ništa u detalje te da je bila rastrojena i da se vidjelo da je nešto bilo. Iz istog očito proizlazi da je prijetnje optuženika da će ubiti nju i djecu shvatila ozbiljno te se uplašila za svoj život i život svojih mlt. kćerki. Također je svjedok D. Č., otac oštećene iskazao kako je oštećenica tajila od njega o svom odnosu sa optuženikom, no naveo je da je i prije ovog događaja bio jedan eksces između njih. Dakle sve troje ispitanih svjedoka, iako nisu neposredni očevici događaja i nisu prisustvovali događaju, već su samo prepričali ono što im je oštećena rekla osobno i na telefon neposredno poslije događaja o predmetnom događaju imaju neposrednih saznanja. Iako obrana navodi da je oštećena svojevoljno iscenirala cijeli događaj u vlastitu korist, a na štetu optuženika, ona je zapravo samo razgovorom o razvodu braka izazvala neprimjerene prijetnje optuženika.

6.3. U odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u žalbi se samo reinterpretiraju u postupku utvrđene činjenice, kao i procesne odluke prvostupanjskog suda da odbije pojedina predložena ispitivanja, ali suprotno tome, sve odlučne činjenice u postupku su pravilno utvrđene, a sud je dovoljno jasno i argumentirano iznio sve činjenice na temelju kojih je donio osuđujuću odluku, kao i razloge zbog čega je odbio pojedine dokazne prijedloge obrane.

7. Povredu kaznenog zakona žalitelj vidi u tome da sud pogrešno i nepovoljno za optuženika tumači i primjenjuje materijalno pravo smatrajući da se ne radi o ozbiljnoj prijetnji. Time što oštećena nije tražila pomoć psihijatra ili psihologa, odnosno bilo kakvu vrstu liječničke pomoći poslije predmetnog događaja, žalitelj pogrešno zaključuje da navodne prijetnje ipak nije bilo, niti ju je oštećena ozbiljno shvatila. Što se tiče postojanja izravne namjere kod optuženika sud je u dovoljnoj mjeri na str. 5. presude, obrazložio istu.

8. Nasuprot žalbenim navodima kada se poveže iskaz oštećenice s iskazima svjedoka D. Č., A. G. i svjedokinje A. Š., te motivom prijetnji – najavom razvoda braka, optuženik se nedvojbeno ukazuje kao kazneno odgovoran za predmetno djelo. Sud je stoga pravilno iskaze oštećenice i navedenih svjedoka prihvatio kao istinite i uvjerljive te obrazložio zbog čega zauzima takav stav. Iz iskaza oštećenice proizlazi da su prijetnje da će ubiti nju i djecu, djelovale ozbiljno jer je optuženik djelovao ozbiljno te pokazivao spremnosti da realizira svoje prijetnje, što je sud prihvatio kao vjerodostojno. Uslijed prijetnji oštećena je sa djecom otišla iz kuće, a sljedeću noć je prespavala kod prijateljice što ukazuje na strah i zabrinutost za život svoje djece i za vlastiti život. Stoga i ovo vijeće prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda da se radilo o ozbiljnim prijetnjama, koje se ne mogu tolerirati, niti postoji bilo kakvo opravdanje za ovakvo neprihvatljivo ponašanje.

9. Sud je u obrazloženju presude u potpunosti i jasno obrazložio razloge o odlučnim činjenicama i zbog čega je pojedine dokaze ocijenio vjerodostojnim, dovodeći ih u vezu sa drugim dokazima u spisu te naveo zbog čega smatra nedvojbeno utvrđenim da je optuženik počinio terećeno kazneno djelo ocijenivši iskaze oštećenika i svjedokinja vjerodostojnim i uvjerljivim. Stoga su žalbeni navodi optuženika u odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u cijelosti neosnovani. Vijeće je smatralo da je žalba u cijelosti neosnovana u odnosu na sve žalbene razloge, te prvostupanjski sud pri donošenju pobijane presude nije učinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka, posebice na način da je povrijedio optuženikovo pravo na pravično suđenje, a ni povrede kaznenog zakona na koje upire žalba.

10. Optuženik se žali i zbog odluke o kazni - uvjetnoj osudi, jer smatra da je sud nepravilno optuženiku izrekao i odmjerio kaznu s obzirom na okolnosti. Ističe da je sud prihvatio u cijelosti prijedlog državnog odvjetništva u odnosu na vrstu i visinu kazne te mu je nejasno na temelju čega i zašto sud izriče upravo tu kaznu, a istovremeno navodi da optuženiku nije našao otegotnih okolnosti, čime smatra da je ujedno ponovno došlo i do bitne povrede iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08 jer je presuda proturječna samoj sebi i nema konkretnih razloga o izrečenoj kazni. Osim toga, sud kao olakotnu okolnost navodi samo jednu i to "raniju nekažnjavanost", iako nesporno postoje i druge olakotne okolnosti koje sud neopravdano nije cijenio, pa je sud trebao barem precizirati kako optuženik nikad nije prekršajno ni kazneno osuđivan, a kao olakotne okolnosti je mogao navesti između ostalog, i da je optuženik otac dvoje maloljetne djece, da je nezaposlen, lošeg imovnog stanja i dr. Kad je već našao samo jednu olakotnu okolnost, a nije našao otegotnih okolnosti mogao je optuženiku izreći i nižu kaznu zatvora odnosno uvjetnu osudu u kraćem trajanju od dvije godine.

10.1. Nasuprot žalbenih navoda sud je pravilno izrekao vrstu i visinu kazne uzevši u obzir da je optuženik prijetnju uputio prema tri osobe od čega su dvoje male djece. Državno odvjetništvo predlaže u svakoj optužnici za kaznena djela za koja je zapriječena kazna zatvora do pet godina, vrstu i visinu kazne, a koja se primjenjuje samo ako optuženik prizna djelo i prihvati kaznu. Ranija nekažnjavanost (ili neosuđivanost) podrazumijeva kako optuženik nikad nije prekršajno kažnjavan, ni kazneno osuđivan te isto nije potrebno posebno naglašavati. Činjenica da je otac dvoje maloljetne djece prema kojima je počinio kazneno djelo prijetnje ne može se uzeti kao olakotna okolnost, a također ni to da je nezaposlen ni lošeg imovnog stanja, već se to eventualno može koristiti kod odlučivanja o troškovima postupka.

10.2. Stoga i ovo vijeće je smatralo kako se osudom optuženika na uvjetnu kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci rokom kušnje od dvije godine, a s obzirom na težinu, društvenu opasnost i učestalost predmetnog kaznenog djela, može postići svrha opće i posebne prevencije. Tako izrečena kazna zatvora primjerena svim okolnostima počinjenog djela i nastupijelim posljedicama, te će se time utjecati kako na optuženika tako i na sve druge da shvate štetnost i pogibeljnost činjenja kaznenih djela te stoga nema mjesta kažnjavanju na manju kaznu ili kraći rok kušnje čime se ne bi ispunila svrha kažnjavanja.

11. Optuženik se žali i na odluku o troškovima kaznenog postupka te smatra da je iznos od 500,00 kuna (66,36 eura) na ime paušalne svote, određen u prevelikom iznosu budući je optuženik nezaposlen već dulje vrijeme, a istovremeno je obvezan svakog mjeseca plaćati uzdržavanje dvoje djece. Smatra da je sud trebao uzeti u obzir imovinsko stanje optuženika kod odmjeravanja troškova i navedene činjenice te ga trebao osloboditi obveze plaćanja paušalne svote i plaćanja putnih troškova oštećenice i svjedoka.

12. Nasuprot žalbenih navoda time što je utvrđeno da je počinio kazneno djelo optuženik je svojim radnjama sudu prouzročio i određene troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 66,36 eura (500,00 kuna) te troškove dolaska četiri svjedoka na sud u ukupnom iznosu od 361,54 eura (1.362,00 kuna) koje je dužan nadoknaditi. Obrana nije tražila u završnom govoru da sud u slučaju osuđujuće presude oslobodi optuženika troškova postupka. Također uz žalbu svoje navode optuženik ničim ne dokumentira. Ne prilaže potvrdu o nezaposlenosti i zbog čega je toliko dugo nezaposlen, potvrdu o zdravstvenom stanju, ne dostavlja potvrdu o prihodima u prošloj godini, a ni imovinskom stanju te da li redovno plaća uzdržavanje za djecu. Optuženik je u vrijeme donošenja presude bio osoba u punoj radnoj snazi u dobi od 36 godina, metalo-strugarske struke za koju je moguće naći zaposlenje u zemlji ili inozemstvu te ne navodi da bi bio bolestan ili nesposoban za rad. Stoga nije jasno zbog čega je toliko dugo nezaposlen i ne radi te od čega je do sada uzdržavao obitelj, a i održavao vozilo koje ima. Naravno da on mora plaćati i uzdržavanje svoje dvoje maloljetne djece, no dužan je podmiriti i troškove ovog postupka koji su u odnosu na paušal gotovo minimalni. Također optuženik može prodati svoje vozilo i time platiti sudu troškove postupka.

12.1. Stoga u odnosu na troškove postupka, s obzirom da je proglašen krivim naloženo mu je plaćanje istih u ukupnom iznosu od 427,90 eura za koje je sud smatrao da ih je u mogućnosti platiti s obzirom na svoja povremena primanja, mogućnost zaposlenja, svoje imovinsko stanje i svoje obitelji i to pod prijetnjom ovrhe.

13. S obzirom kako nije utvrđeno postojanje drugih povreda kaznenog postupka koje drugostupanjski sud povodom žalbe, temeljem članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08 ispituje po službenoj dužnosti, valjalo je temeljem članka 486. stavka 1. ZKP/08, a povodom žalbe optuženika preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o troškovima kaznenog postupka, dok je temeljem članka 482. ZKP/08 u ostalom dijelu žalba optuženika odbijena kao neosnovana te je u pobijanom i nepreinačenom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda.

U Sisku 14. ožujka 2024.

Predsjednica vijeća

Melita Avedić