REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 2523/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Hrastinski Jurčec predsjednice vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Senije Ledić, Goranke Barać-Ručević i Mirjane Magud članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČŽ, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Darko Buljan, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d. Podružnica Rijeka, Riva 8, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić&Partneri u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-1179/2021-2 od 17. siječnja 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-461/2015-70 od 14. lipnja 2021., u sjednici održanoj 13. ožujka 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije tuženika u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije tuženika u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-1179/2021-2 od 17. siječnja 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-461/2015-70 od 14. lipnja 2021.

2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik navodi da podnosi prijedlog za dopuštenje revizije temeljem odredbe čl. 382. i čl. 385. st. 1. u svezi čl. 385.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), zbog pravnih pitanja za koje navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, a koja glase:

„1. Kada u postupku stranka predlaže medicinskim vještačenjem utvrditi postojanje određene medicinske činjenice koja je važna za pravilnu primjenu materijalnog prava (prigovor presuđene stvari i prigovor zastare), a sud takav dokaz ne provede (zabrani vještacima da odgovore na pitanja tuženika) da li je u tom slučaju sud ovlašten sam iznositi zaključke o odlučnim medicinskim činjenicama ili je na okolnost postojanja medicinskih činjenica trebao saslušati vještake, a sve imajući na umu pravno stajalište izraženo u odluci Vrhovnog suda RH Rev-x-346/2016 od 9. 4. 2019.?

2. Da li za istaknuti prigovor presuđene stvari u odnosu na tužbeni zahtjev s kojim se potražuje naknada štete s osnova pogoršanja zdravstvenog stanja predstavlja odlučnu materijalnopravnu činjenicu utvrditi da li je do pogoršanja zdravstvenog stanja došlo prije dana kada je zaključena glavna rasprava u ranijoj parnici koju su stranke vodile radi naknade štete iz istoga štetnog događaja u vezi kojega se sada u novoj parnici potražuje naknada štete po osnovi pogoršanja zdravstvenog stanja, pa ukoliko je do predmetnog pogoršanja zdravstvenog stanja došlo prije dana zaključenja glavne rasprave u prethodnoj parnici da li je tužbeni zahtjev s kojim se potražuje naknada štete s osnova pogoršanja zdravstvenog stanja potrebno odbiti temeljem prigovora presuđene stvari, a sve imajući na umu pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda RH Rev-987/1996-2 od 1. 3. 2000., Žs u Varaždinu Gž-680/18-2 od 12. 4. 2018., Žs u Zagrebu Gžn-363/10-2 od 20. 5. 2014. i Žs u Splitu Gžp-501/11 od 15. 6. 2011.?

3. Je li u smislu odredbe čl. 375. st. 1. ZPP drugostupanjski sud prilikom odlučivanja o žalbama stranaka dužan očitovati se o odlučnim i konkretnim žalbenim prigovorima pa tako i da iznese bilo kakvu ocjenu o žalbenom prigovoru zastare, pa kako je u konkretnom slučaju izostao bilo kakav razlog drugostupanjske presude u odnosu na istaknuti prigovor i žalbeni razlog zastare potraživanja naknade imovinske štete da li je osporena drugostupanjska presuda u protivnosti s pravnim stajalištima izraženim u odlukama Vrhovnog suda RH Revt-36/2017-4 od 20. 12. 2022., Rev- 3427/2019-2 od 20. 9. 2022. i Revx 647/2015-3 od 15. 12. 2000., kao i Ustavnog suda RH U-III-2060/2017 od 21. 10. 2020.?

4. Da li u primjeni čl. 154. st. 2. ZPP-a sud kod odluke o parničnim troškovima stranaka konačan uspjeh stranaka u parnici, a cijeneći kvalitativni i kvantitativni uspjeh, treba utvrđivati na način da kada je tužiteljska strana osporavala da na njezinoj strani nema nikakve suodgovornosti u nastanku štete dok je presudom suđena suodgovornost na strani tužiteljske strane tada treba posebno ocijeniti uspjeh u osnovu na način da u taj uspjeh tužiteljske strane u parnici ne može biti uključen omjer/postotak za koji je suđeno postojanje suodgovornosti na strani tužiteljske strane koji potom treba zbrojiti s uspjehom tužiteljice u visini i potom zbroj podijeliti imajući na umu uspjeh u osnovu i visini postavljenog tužbenog zahtjeva koji potom predstavlja konačni uspjeh tužiteljske strane u parnici koji se stavlja u razmjer/umanjuje od uspjeha tuženičke strane, a sve imajući na umu pravna stajališta izražena u odlukama Žs u Zagrebu Gž-1762/2022-2 od 29. 11. 2022., Žs u Zagrebu Gž-1776/2021-2 od 14.

6. 2021., Žs u Šibeniku Gž-428/2019-2 od 22. 3. 2021.?

5. Da li postoji obveza suda pri donošenju odluke o parničnim troškovima stranaka u presudi jasno navesti sa koliko bodova u smislu primjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika je priznavao za dosudu stranci parnični trošak, a sve kako bi se ta odluka o parničnim troškovima mogla ispitati (čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP), te da li propust suda da na ovaj način obrazloži odluku o parničnim troškovima postupka istu čini nezakonitom, a sve imajući na umu pravno stajalište izraženo u odluci Vrhovnog suda RH Rev-987/09-2 od 28. 3. 2012.?“.

2.1. Kao razlog važnosti postavljenih pitanja tuženik se pozvao na odluke Rev-x- 346/2016 od 9. travnja 2019. (u odnosu na prvo postavljeno pitanje), Rev-987/1996-2 od 1. ožujka 2000., odluku Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-680/18-2 od 12. travnja 2018., Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-363/10-2 od 20. svibnja 2014. i Županijskog suda u Splitu broj Gžp-501/11 od 15. lipnja 2011. (u odnosu na drugo postavljeno pitanje), na revizijske odluke broj Revt-36/2017-4 od 20. prosinca 2022., Rev-3427/2019-2 od 20. rujna 2022. i Rev-x-647/2015-3 od 15. prosinca 2020., kao i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2060/2017 od 21. listopada 2020. (u odnosu na treće postavljeno pitanje), na odluke Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1762/2022-2 od 29. studenoga 2022. i Gž-1776/2021-2 od 14. lipnja 2021. te Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-428/2019-2 od 22. ožujka 2021. (u odnosu na četvrto postavljeno pitanje), te na revizijsku odluku broj Rev-987/09-2 od 28. ožujka 2012. (u odnosu na peto postavljeno pitanje).

3. Pored postavljenih pitanja, tuženik sadržajno ističe da mu je (zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava) povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske (čl. 14. st. 2. i čl. 29. st. 1.) i to pravo na pristup sudu, pravo na obrazloženu odluku, te na procesnu ravnopravnost.

4. Odgovor na prijedlog nije podnesen.

5. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. ZPP ocijenjeno je da postavljena pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije tuženika nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primijeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

6. To stoga što u odnosu na prvo postavljeno pitanje tuženik nije naveo odgovarajuće razloge važnosti, s obzirom da u odluci koju tuženik navodi kao razlog važnosti prvo postavljenog pitanja, revizijski sud nije izražavao pravno shvaćanje u vezi postavljenog pitanja (glede ovlaštenja suda "iznositi zaključke o odlučnim medicinskim činjenicama" u situaciji kada sud zabrani vještacima da odgovore na pitanja tuženika). Osim toga, u revizijskoj odluci na koju se tuženik pozvao kao razlog važnosti ne proizlazi da je sud zabranio vještacima da odgovore na neko pitanje tuženika.

7. Nadalje, u odnosu na drugo postavljeno pitanje valja reći da su nižestupanjski sudovi u ovom predmetu ocijenili da iako su oba zahtjeva tužiteljice proizišla iz istovjetnog štetnog događaja, da predmetni zahtjev tužiteljice nije bio obuhvaćen unutar zahtjeva iz ranijeg postupka koji se vodio između istih stranaka u kojem je donesena pravomoćna presuda u predmetu P-829/2009, slijedom čega su zaključili da se ne radi o presuđenoj stvari, a sve s obzirom na utvrđenja:

- da je tužiteljici u ranijem postupku koji se vodio u predmetu poslovni broj P-829/2009 pravomoćnom presudom dosuđena naknada štete isključivo vezano za štetu koju je ista trpjela povodom liječenja koje je uslijedilo po povredi u KBC Rijeka tijekom 2008. (dakle za štetu koja joj je nastala i koju je ista trpjela povodom liječenja u razdoblju od 12. ožujka 2008. do 4. travnja 2008.), kao i za štetu koju je s obzirom na tada utvrđeno zdravstveno stanje i u svezi istoga tužiteljica trpjela.

- a da je tužiteljica u ovom predmetu zahtjevom za naknadu štete obuhvatila sasvim drugo razdoblje i sasvim drugu štetu a za koju je utvrđeno da joj je nastala kao posljedica pogoršanja njezinog zdravstvenog stanja koje je uslijedilo nakon veljače 2012., tj. za štetu koju je tužiteljica trpjela zbog događanja u daljnjem kasnijem razdoblju (u odnosu na prvotno liječenje tužiteljice koje je bilo tijekom 2008.), uslijed pogoršanja njenog zdravstvenog stanja i naknadnog liječenja u kasnijem vremenskom tijeku, a koje je uslijedilo u razdoblju od veljače 2012. (u kojem je pretrpjela amputaciju stopala te postavljanje brojnih proteza) pa do konca 2014. kada je, prema nalazu i mišljenju sudskih vještaka medicinske struke, utvrđeno da je konačno liječenje tužiteljice po navedenoj osnovi (pogoršanju njenog zdravstvenog stanja) završeno (kada joj je modelirana treća proteza).

7.1. Stoga, s obzirom da odgovor na drugo postavljeno pitanje (glede prigovora presuđene stvari) ovisi o utvrđenim činjenicama i okolnostima svakog konkretnog slučaja (koje razdoblje je obuhvaćeno tužbom, postoji li identitet spora), to drugo postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primijeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

8. U odnosu na treće postavljeno pitanje tuženik također nije naveo odgovarajuće razloge važnosti, s obzirom da u odlukama na koje se tuženik pozvao kao razlog važnosti sudovi, ili uopće nisu odlučili o tuženikovom prigovoru zastare potraživanja, ili drugostupanjski sud po žalbi tuženika nije uopće odgovorio na žalbene navode glede prigovora zastare, što ovdje nije slučaj. Zbog navedenog ni treće postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primijeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

9. Nadalje, niti peto postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primijeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, s obzirom da u odluci na koju se tuženik pozvao kao razlog važnosti nije izraženo pravno shvaćanje da bi postojala obveza suda navesti s koliko bodova je priznavao za dosudu stranci parnični trošak.

10. U odnosu na četvrto postavljeno pitanje valja reći da o odgovoru na to pitanje ne ovisi ishod spora s obzirom da se kod djelomičnog uspjeha u parnici (u smislu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP) uspjeh u sporu ne dosuđuje prema doprinosu oštećenika nastanku štete, već se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu izraženom u novčanim jedinicama, vodeći pri tome računa i o troškovima vezanim za utvrđivanje činjenica odlučnih za utvrđivanje postojanja pravne osnove postavljenih zahtjeva.

11. S obzirom na navedeno, valjalo je prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pitanja odbiti na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP, te odlučiti kao pod točkom I. izreke.

12. Nadalje, prema ocjeni revizijskog suda tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da mu je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđeno temeljno ljudsko pravo u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP.

12.1. Naime, razlozi koje tuženik veže uz povredu temeljnih ljudskih prava tiču se povrede prava na pravično suđenje, pri čemu tuženik sadržajno ističe da mu je u kontekstu prava na pravično suđenje povrijeđeno pravo na pristup sudu, na obrazloženu sudsku odluku, te da je u provedenom postupku došlo do povrede načela jednakosti oružja, koja se očituje u tome da je tuženiku zabranom postavljanih pitanja vještacima došlo do povrede prava na procesnu ravnopravnost (načela jednakosti oružja), pa da je time tuženiku onemogućeno raspravljanje, čime da je počinjena bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP, kao i bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 250. ZPP.

13. Međutim, u vezi s prigovorom koji se tiče povrede prava na pravično suđenje predlagatelju valja odgovoriti da čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99-ispr., 14/02, 1/06 i 13/17) i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 8/98-službeni pročišćeni tekst, 113/00, 124/00- službeni pročišćeni tekst, 28/01, 41/01-službeni pročišćeni tekst, 76/10, 85/10-službeni pročišćeni tekst, 5/14 i 69/17) sadrže samo određena procesna jamstva, pa do povrede tog prava u pravilu dolazi u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj. Odgovor na pitanje što čini pravičan postupak ovisi o svim okolnostima svakog pojedinačnog slučaja. Pritom se postupak promatra kao jedinstvena cjelina, a ne na temelju jedne izolirane okolnosti.

13.1. Po ocjeni ovog revizijskog suda tuženik nije učinio vjerojatnim da bi postupanjem nižestupanjskih sudova bila počinjena neka povreda odredaba parničnog postupka koja bi bila osobito teška ili da bi bilo pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

13.2. Naime, u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku je bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tužiteljice, kao i da iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku, a navodi predlagatelja i dokazni prijedlozi istoga cijenjeni su i obrazloženi od strane prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, kao što su nižestupanjski sudovi dali i razloge o tome zbog čega smatraju da tuženik nije onemogućen u raspravljanju kada je prvostupanjski sud zabranio vještacima dati odgovor na pitanje tuženika.

13.3. S obzirom da su nižestupanjski sudovi u svojim odlukama iznijeli razloge o tome zbog čega smatraju da tuženik nije onemogućen u raspravljanju, da su odgovorili na sve odlučujuće navode tuženika, kao i da su njihove presude detaljno obrazložene to se nižestupanjske presude ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Zbog navedenog, ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje.

14. Stoga, s obzirom da tuženik nije učinio vjerojatnim da su mu u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđena temeljna ljudska prava u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. i 5. ZPP odbaciti prijedlog za dopuštenje revizije tuženika sadržajno temeljen na odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP, te odlučiti kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 13. ožujka 2024.

Predsjednica vijeća:

Ljiljana Hrastinski Jurčec