REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1112/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać – Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Mladena Jarnjaka, OIB 86472835279 iz Petrijaneca, Vladimira Nazora 126, kojeg zastupa punomoćnica Željka Pintarić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Korušić, Hrg i Vukalović j.t.d., Varaždin protiv tuženika Glumina banka d.d. u stečaju, OIB 82806041381, Zagreb, Andrije Hebranga 11, kojeg zastupa punomoćnik Žarko Smolčić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Smolčić & partneri, d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništavosti, odlučujući o tuženikovoj reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-4357/2022-2 od 21. studenoga 2022., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2145/2016 od 12. rujna 2022., na sjednici održanoj 13. ožujka 2024.,

p r e s u d i o  j e :

I. Preinačavaju se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-4357/2022-2 od 21. studenoga 2022. i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-2145/2016 od 12. rujna 2022. u točki I. izreke i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da je ništava odredba čl. 5. Ugovora o kratkoročnom kreditu broj IK980028 sklopljenog 29. travnja 1998. između VAMA d.d. Varaždin, Kapucinski trg 9, kao korisnika kredita i tuženika GLUMINA BANKA d.d. Zagreb u stečaju, Podružnica Varaždin, A. Šenoe 5, kao davatelja kredita te tužitelja MLADENA JARNJAKA iz Petrijanaca, Vladimira Nazora 126, kao jamca platca, kojom je određeno da se „ugovorna kamata u slučaju zakašnjenja u ispunjenju obveza određuje u visini određenoj posebnom odlukom banke“.

II. Tužitelj je dužan nadoknaditi tuženiku troškove nastale u povodu revizije u iznosu od 373,29 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-2145/2016 od 12. rujna 2022. suđeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništava odredba čl. 5. Ugovora o kratkoročnom kreditu broj IK980028 zaključenog dana 29. travnja 1998. godine između VAMA d.d. Varaždin, Kapucinski trg 9, kao korisnika kredita, i prednika tuženika GLUMINA BANKA d.d. Podružnica Varaždin, A. Šenoe 5, kao banke, te tužitelja MLADENA JARNJAK iz Petrijanca, Vladimira Nazora 126, kao jamca platca kojom je određeno da se ugovorna kamata u slučaju zakašnjenja obveza po ugovoru određuje u visini određenoj posebnom odlukom banke.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj predlaže da se utvrdi da je ništav dio odredbe čl. 5. Ugovora o kratkoročnom kreditu broj IK980028 zaključenog dana 29. travnja 1998. godine između VAMA d.d. Varaždin, Kapucinski trg 9, kao korisnika kredita, i prednika tuženika GLUMINA BANKA d.d. Podružnica Varaždin, A. Šenoe 5, kao banke, te tužitelja MLADENA JARNJAK iz Petrijanca, Vladimira Nazora 126, kao jamca platca, i to u dijelu u kojem predlaže utvrđenje ništetnosti u dijelu u kojem ugovorena kamata prelazi stopu zakonske zatezne kamate.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži da se utvrdi da je potraživanje tuženika GLUMINA BANKA d.d. u stečaju Zagreb, Kennedyev trg 6B, OIB- 82806041381, koje ima po Ugovoru o kratkoročnom kreditu broj IK980028 zaključenom dana 29. travnja 1998. godine između VAMA d.d. Varaždin, Kapucinski trg 9, kao korisniku kredita, i tužitelju MLADENU JARNJAK iz Petrijanca, Vladimira Nazora 126, kao jamca platca podmireno u cijelosti.

IV. Svaka stranka snosi svoj trošak ovog parničnog postupka.“

2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 4357/2022-2 od 21. studenoga 2022. odbijena je kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđena je prvostupanjska presuda u točki I. izreke, dok je rješenjem istoga suda ukinuta pobijana prvostupanjska presuda u preostalom dijelu i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Protiv te drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog pravnih pitanja zbog kojih mu je dopušteno podnošenje revizije rješenjem ovog suda poslovni broj: Revd-1825/2023-2 od 27. lipnja 2023., a koja glase:

a) Je li sud ovlašten utvrditi ništavom odredbu ugovora o kreditu iz 1998. koja daje ovlast banci odrediti svojom odlukom visinu kamatnih stopa u slučaju zakašnjenja, bez da je utvrdio je li Odluka banke o visini kamatnih stopa zaračunatih jamcu platcu u skladu s kamatnim stopama koje su određivale druge poslovne banke na području Republike Hrvatske u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu?

b) Je li sud ovlašten utvrditi ništavom odredbu ugovora o kreditu iz 1998. koja daje ovlast banci odrediti svojom odlukom visinu kamatnih stopa u slučaju zakašnjenja, ako je ništavost bila i trebala biti predmet ispitivanja od strane suda tijekom pravomoćno završenog postupka u okviru kojeg je jamac platac obvezan platiti dug sukladno Odluci banke?

4. Predložio je da ovaj sud pobijanu presudu preinači ili ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova revizije.

5. Tužitelj nije podnio odgovor na reviziju.

6. Revizija je osnovana.

7.1. Prema odredbi čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - službeni pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

7.2. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava, razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 391. st. 3. ZPP).

8. U postupku koji je prethodio revizijskom utvrđeno je da je sklopljen Ugovor o kreditu naveden u izreci u kojem se tužitelj obvezao prema tuženoj banci kao jamac platac te da je između stranaka vođen parnični postupak (u obrnutoj ulozi tuženik je u toj parnici bio tužitelj, a tužitelj iz ove parnice tuženik) pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-2374/02 i u kojem je donesena presuda koja je postala pravomoćna (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-4496/02-2 od 17. kolovoza 2004.) kojom je naloženo tuženiku (u ovoj parnici tužitelju) da plati tužitelju (u ovoj parnici tuženiku) 107.842, 32 kn s ugovorenom kamatom od 3% mjesečno.

9. Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev za utvrđenje ništavosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da u slučaju zakašnjenja s ispunjenjem ugovornih obveza od strane korisnika kredita, banka obračunava i naplaćuje ugovornu kamatu u visini određenoj posebnom Odlukom banke od dana zakašnjenja pa do dana naplate, a ta kamata se ugovara kao promjenljiva i teče za vrijeme korištenja kredita i obračunava na isti način kao redovna. Podredno, sporna je osnovanost istaknutog prigovora presuđene stvari.

10. Treba uvodno reći da je prvostupanjski sud u točci II. izreke odbio tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži utvrđenje ništavosti dijela odredbe članka 5. Ugovora o kreditu kojim ugovorena kamatna stopa prelazi stopu zatezne kamate, ali je ta točka (kao i točka III. i IV. ) izreke ukinuta rješenjem drugostupanjskog suda i predmet vraćan na ponovno suđenje. Premda to nije predmet ispitivanja u revizijskom stadiju postupka, ova napomena je bila potrebna da bi se otklonile eventualne zabune. Naime, točkom I. izreke prvostupanjske presude koja je potvrđena presudom drugostupanjskog suda utvrđena je ništavom cijela odredba čl. 5. Ugovora o kreditu (dakle, kao da je nema; tj. korisnik kredita nije dužan platiti bilo kakve kamate, a na pitanje na koji način će prvostupanjski sud u ponovnom postupku odlučiti o valjanosti ili ništavosti dijela odredbe članka 5. Ugovora o kreditu koja je utvrđena u cijelosti ništavom, odgovor će dati taj sud).

11. Prema odredbi čl. 277. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05 dalje: ZOO/91) koji se primjenjuje na pravni odnos među strankama s obzirom na trenutak nastanka spornog obveznopravnog odnosa (čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima – "Narodne novine", broj 35/05, dalje: ZOO/05) ako je stopa ugovorene kamate viša od zatezne kamate, ona teče i poslije dužnikova zakašnjenja, a ako je ugovorena veća kamatna stopa od dopuštene, primijenit će se najviša dopuštena stopa kamate (čl. 399. st. 4. ZOO/91). Drugostupanjski sud se poziva u obrazloženju svoje presude na ovu zakonsku odredbu (također ocjenjuje da se ne radi o zelenaškom ugovoru u smislu čl. 141. ZOO/91), ali unatoč toga nalazi da je ugovorna odredba o kamatnoj stopi ništava.

12. Tumačenjem odredbe čl. 399. st. 4. ZOO međutim nije moguće doći do takvog zaključka jer je jasno da ugovorna odredba o kamatnoj stopi nije ništava. Naime, propisano je da ako je ugovorena stopa manja od najviše dopuštene, primijeniti će se ta ugovorena stopa. Ako je pak ugovorena veća kamatna stopa od dopuštene, također će se primijeniti ugovorena kamatna stopa, ali ne preko najviše dopuštene kamatne stope. Budući da nije bila propisana najviša dopuštena kamatna stopa, sudovi su kroz sudsku praksu na određeni način „kreirali“ najvišu dopuštenu stopu kamate. U odluci ovog suda (koja se spominje u rješenju kojim je dopušteno podnošenje ove revizije posl. br. Gzz-12/04 od 23. lipnja 2004.), kao i u nizu drugih odluka ovog suda, izraženo je pravno shvaćanje da „nepostojanje zakona koji bi odredio najvišu ugovorenu kamatnu stopu ne znači da se slobodno može ugovoriti bilo koja kamatna stopa“. Dalje je navedeno da se sudska zaštita može pružiti „samo onoj stopi ugovorne kamate koju banke ugovaraju za takvu vrstu posla pod uvjetom da određena kamata nije zelenaška. Kada je u pitanju ovakva vrsta posla, prema istoj sudskoj odluci „najviša dopuštena kamatna stopa bi bila godišnja kamatna stopa na ugovore o kreditu koje banke u Republici Hrvatskoj daju građanima, pod uvjetom da ni one ne predstavljaju zelenašku kamatu“.

13. Izneseno pravno shvaćanje govori u prilog tome da pobijana odredba čl. 5. Ugovora o kreditu nije u cijelosti ništava, a pri tom treba imati na umu da predmet spora u ovoj parnici nije zahtjev za isplatu, pa nije relevantno je li ugovorena kamatna stopa eventualno veća od najviše dopuštene. Pri tom se napominje da je zakonodavac (čl. 399. st. 4. ZOO/91) sam uspostavio pravičnu ravnotežu u pogledu najviše dopuštene kamatne stope i na taj način supstituirao ugovornu odredbu u situaciji da dođe do „prekoračenja“ u pogledu ugovorene visine kamatne stope).

14. Tužitelj je kao tuženik u parnici P-2374/02 u kojoj je tužitelj (tuženik u ovoj parnici) tražio da mu plati 107.842,32 kn istakao (ili je mogao istaknuti) prigovor da su u tom iznosu sadržane i kamate obračunate po stopi koja je veća od najviše dopuštene stope, pa bi sud, u situaciji da se utvrdi da ugovorena kamatna stopa prelazi najvišu dopuštenu kamatnu stopu, odbio tužbeni zahtjev za onaj „višak“ koji prelazi najvišu dopuštenu stopu kamata.

15. U obrazloženju pobijane presude navedeno je da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio odredbu čl. 5. Ugovora o kreditu ništavom jer je protivna odredbi čl. 11. ZOO/91 u kojem je određeno „sudionici u obveznom odnosu ravnopravni su“, a neravnopravnost vidi u činjenici da je ugovoreno da banka može mijenjati visinu ugovorene kamatne stope. To je zapravo jedini razlog zbog kojeg smatra da je odredba čl. 5. Ugovora o kreditu ništava.

16.1. Međutim, odredba čl. 11. ZOO/91 spada u osnovna načela obveznog prava i može se primijeniti kroz primjenu odredbi u kojima je ono razrađeno, a ne izolirano. Prema čl. 103. st. 1. ZOO/01 ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, ništav je. U ovom slučaju nisu navedene odredbe Ustava, prisilni propisi ili pravila morala kojima bi članak 5. Ugovora o kreditu bio protivan. U obrazloženju prvostupanjske presude navedena je Uredba o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", broj 72/02 i 153/04), a ovaj sud dodaje da je donesena i Uredba o visini najviših dopuštenih ugovorenih kamatnih stopa ("Narodne novine", broj 153/04), kojom je određeno da najviša dopuštena ugovorna kamatna stopa u novčanim obvezama pravnih osoba iznosi 17% godišnje. Međutim, ove Uredbe se ne primjenjuju retroaktivno (nisu bile na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu) Do tada su, kako je navedeno, sudovi kroz praksu odredili najvišu dopuštenu ugovornu kamatnu stopu.

16.2. Ako se drugostupanjski sud bavio načelnim odredbama obveznog prava, trebao je uzeti u obzir i načelo sadržano u prethodnoj odredbi čl. 10. ZOO/91 prema kojoj sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Korisnik kredita VAMA d.d. Varaždin je svojom slobodnom voljom pristao da stopa ugovorene kamate bude promjenljiva i da je određuje banka, a što samo po sebi nije nedopušteno.

16.3. Napominje se da se u konkretnom slučaju ne radi o narušenom načelu ravnopravnosti kada bi na jednoj strani bila banka, a na drugoj pojedinac potrošač pa da je banka na određeni način nametnula svoju volju i drugu ugovornu stranu „primorala“ da sklopi ugovor o kreditu s takvom klauzulom o kamatnoj stopi bez pojedinačnog pregovaranja. Međutim, u konkretnom slučaju druga ugovora strana je također trgovačko društvo pa je, kao profesionalac i dobar gospodarstvenik koji se profesionalno bavi poslovima iz djelatnosti za koju je registriran, znao ili trebao znati kakve poslove sklapa te mu nisu mogle ostati nepoznate posljedice koje isti za njega mogu nastati. U odnosima između dva trgovačka društva u pravilu nije odlučno koja je ugovorna strana sastavila ugovor, osim što se u slučaju iz čl. 100. ZOO/91 nejasne odredbe tumače u korist druge strane. Međutim, nejasna odredba (u ovom slučaju u tom pravcu izneseni prigovori) nije ništava (ona je valjana samo što bi je sud tumačio u korist one strane koja nije pripremila i predložila ugovor).

17. Naposljetku, treba navesti da ravnopravnost sudionika u obvezom odnosu u ovom slučaju nema značaja jer bez obzira na koji način je ugovorena kamatna stopa primijenila bi se najviša dopuštena kamatna stopa (naravno ako nije manja od najviše dopuštene) u smislu čl. 399. st. 4. ZOO/91, a najvišu dopuštenu ugovorenu kamatnu stopu odredila je, u nedostatku propisa, sudska praksa kako je već navedeno (točka 12. ove presude). Pod pretpostavkom da je Ugovor o kreditu bio sklopljen nakon stupanja na snagu Uredba o visini najviših dopuštenih ugovorenih kamatnih stopa korisnik kredita bi bio dužan platiti ugovorenu kamatnu stopu, ali ne po stopi koja bi bila veća od 17% godišnje. Pritom to ne treba dovoditi u vezu sa zelenaškim ugovorom iz čl. 141. ZOO/91 jer korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je onaj koji je takvu korist ostvario, drugom dao ili učinio ne moraju biti samo kamate (kamate se u toj odredbi i ne spominju premda se često uz zelenaški ugovor vežu „zelenaške kamate“), već moraju biti utvrđene kumulativno sve pretpostavke iz stavka 1. te zakonske odredbe. Na navedeni je način odgovoreno na prvo revizijsko pitanje.

18. Drugo pitanje odnosi na osnovanost prigovora pravomoćno presuđene stvari. Revident smatra da je u predmetu P-2374/02 u kojem je tužitelju (u toj parnici tuženiku) naloženo platiti na temelju istog Ugovora o kreditu 107.842,32 kn ništavost bila i trebala biti predmet ispitivanja od strane suda tijekom pravomoćno završenog postupka (kako se navodi u pitanju), a što je točno. Međutim, ne radi se samo zbog toga o pravomoćno presuđenoj stvari.

19. Prema odredbi čl. 333. st. 1. ZPP presuda koja se više ne može pobijati žalbom, ako je njome odlučeno o zahtjevu tužbe ili protutužbe. U parnici P-2374/02 zahtjev tužbe o kojem je odlučeno je novčana svota od 107.842,32 kn, a u ovoj parnici zahtjev je da se utvrdi ništavom odredba čl. 5. Ugovora o kreditu. Zahtjevi koji čine predmet spora nisu, dakle, identični. Pitanje je ništavosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu bilo je (ili je moralo biti) prejudicijelno pitanje u parnici P-2374/02 i rješenje suda o tom pitanju nije moglo steći svojstvo pravomoćnosti (uz utvrđene činjenice ono čini drugu premisu minor i nalazi se u obrazloženju). Pravomoćnost se ne odnosi na premise silogizma, već na konkluziju koja proizlazi iz tih premisa i to samo ako je unesena u izreku odluke. Tako se već izjasnio ovaj sud u odluci Rev-1975/1999-2 od 3. svibnja 2001., donesenoj u podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji (bio u pitanju zahtjev za isplatu na temelju ugovora o kreditu). Jednako tako, navedeno pravno shvaćanje prihvaća i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-III-487/2001 od 31. listopada 2001. ("Narodne novine", broj 115/01) i u odluci U-III-632/2001 od 5. prosinca 2001. ("Narodne novine", broj 2/02).

20. Stoga, odgovor na to revizijsko pitanje, imajući na umu činjenični kontekst u ovom sporu, jest da bi sud bio ovlašten u novoj parnici utvrđivati ništavost odredbu ugovora o kreditu iz 1998. koja daje ovlast banci odrediti svojom odlukom visinu kamatnih stopa u slučaju zakašnjenja, jer utvrđenje te ništavosti nije bilo predmet tužbenog odnosno protutužbenog zahtjeva tijekom već pravomoćno završenog postupka u okviru kojeg je jamac platac obvezan platiti dug u skladu s Odlukom banke.

21. Imajući na umu navedeno, prigovor presuđene stvari koji je isticao tuženik nije osnovan.

22. Zbog sveg navedenoga, a posebice odgovora na prvo revizijsko pitanje iznesenog i obrazloženog u točkama 11. do 17. ove presude, proizlazi da zahtjev za utvrđenje ništavosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu nije osnovan, pa je na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

23. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP, s tim da je odučeno samo o troškovima nastalima u povodu revizije jer je rješenjem drugostupanjskog suda odluka o troškovima postupka prvostupanjskog suda (točka IV. izreke) ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. Također je drugostupanjski sud riješio da će se odluka „o troškovima žalbenog postupka“ donijeti u konačnoj odluci. Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

Zagreb, 13. ožujka 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa

Broj zapisa: 9-30865-442a2

Kontrolni broj: 06c39-d6cc3-4bce4

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Đuro Sessa, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.