Republika Hrvatska
Županijski sud u Dubrovniku
Dubrovnik
Poslovni broj: Gž-1092/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Noemi Butorac kao predsjednice vijeća, Srđana Kuzmanića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Emira Čustovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnica Nives Grgić Bažon, odvjetnica u Puli, protiv tuženika ... [adresa], [osobni identifikacijski broj], kojega kao punomoćnici zastupaju odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Poldan, Gatara, Vižintin, Komorski i Primorac, iz Rijeke, radi utvrđenja ništetnosti i novčane tražbine, odlučujući o tuženikovoj žalbi izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola broj P-1155/2019-18 od 9. rujna 2021., u sjednici održanoj 13. ožujka 2024.
p r e s u d i o j e
I. Žalba se odbija kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli- Pola broj P-1155/2019-18 od 9. rujna 2021.
II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjski je sud presudio:
" I Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl.2. i čl.8. Ugovora o [broj kredita] koji je sklopljen dana 27.02.2007. godine između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke kreditora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i sve kasnije izmjene te odluke. II Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 1., čl.7. i čl. 8. Ugovora o [broj kredita] koji je sklopljen dana 27.02.2007. godine između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu u kojem se ugovorena glavnica i anuiteti vežu uz valutu švicarskog franka, kao i sve kasnije izmjene te odluke. III Nalaže se tuženiku ..., [osobni identifikacijski broj] da tužitelju DS, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 59.011,07 kuna zajedno sa zateznom kamatom koja teče na iznos od:
- 195,68 kn od 31.01.2008.
- 208,72 kn od 29.02.2008.
- 231,05 kn od 31.03.2008.
- 197,48 kn od 30.04.2008.
- 184,20 kn od 31.05.2008.
- 273,33 kn od 30.06.2008.
- 248,02 kn od 31.07.2008.
- 249,27 kn od 31.08.2008.
- 264,28 kn od 30.09.2008.
- 377,96 kn od 31.10.2008.
- 301,80 kn od 30.11.2008.
- 398,61 kn od 31.12.2008.
- 413,49 kn od 31.01.2009.
- 420,22 kn od 28.02.2009.
- 401,69 kn od 31.03.2009.
- 405,23 kn od 30.04.2009.
- 376,88 kn od 31.05.2009.
- 356,02 kn od 30.06.2009.
- 361,57 kn od 31.07.2009.
- 372,57 kn od 31.08.2009.
- 371,61 kn od 30.09.2009.
- 360,49 kn od 31.10.2009.
- 381,36 kn od 30.11.2009.
- 398,09 kn od 31.12.2009.
- 421,88 kn od 31.01.2010.
- 416,42 kn od 28.02.2010.
- 448,71 kn od 31.03.2010.
- 442,59 kn od 30.04.2010.
- 454,53 kn od 31.05.2010.
- 557,88 kn od 30.06.2010.
- 536,60 kn od 07.08.2010.
- 441,52 kn od 31.08.2010.
- 421,13 kn od 16.10.2010.
- 388,34 kn od 31.10.2010.
- 457,52 kn od 30.11.2010.
- 545,52 kn od 31.12.2010.
- 483,21 kn od 31.01.2011.
- 505,06 kn od 28.02.2011.
- 477,27 kn od 31.03.2011.
- 482,26 kn od 30.04.2011.
- 600,23 kn od 31.05.2011.
- 567,47 kn od 30.06.2011.
- 663,53 kn od 31.07.2011.
- 614,19 kn od 31.08.2011.
- 560,17 kn od 30.09.2011.
- 554,37 kn od 31.10.2011.
- 550,21 kn od 30.11.2011.
- 575,98 kn od 31.12.2011.
- 598,44 kn od 31.01.2012.
- 601,45 kn od 29.02.2012.
- 585,91 kn od 31.03.2012.
- 596,40 kn od 16.05.2012.
- 603,58 kn od 31.05.2012.
- 591,50 kn od 30.06.2012.
- 594,68 kn od 31.07.2012.
- 585,63 kn od 31.08.2012.
- 566,06 kn od 16.10.2012.
- 586,92 kn od 31.10.2012.
- 596,93 kn od 30.11.2012.
- 589,91 kn od 31.12.2012.
- 550,57 kn od 31.01.2013.
- 583,99 kn od 28.02.2013.
- 586,91 kn od 31.03.2013.
- 573,81 kn od 30.04.2013.
- 533,07 kn od 31.05.2013.
- 532,03 kn od 30.06.2013.
- 542,04 kn od 31.07.2013.
- 558,08 kn od 31.08.2013.
- 580,30 kn od 30.09.2013.
- 568,84 kn od 31.10.2013.
- 576,96 kn od 30.11.2013.
- 586,16 kn od 31.12.2013.
- 351,79 kn od 31.01.2014.
- 362,20 kn od 28.02.2014.
- 358,79 kn od 31.03.2014.
- 347,27 kn od 30.04.2014.
- 343,57 kn od 31.05.2014.
- 345,24 kn od 30.06.2014.
- 358,32 kn od 31.07.2014.
- 369,33 kn od 31.08.2014.
- 367,05 kn od 30.09.2014.
- 376,57 kn od 31.10.2014.
- 383,04 kn od 30.11.2014.
- 379,23 kn od 31.12.2014.
- 384,42 kn od 31.01.2015.
- 384,42 kn od 28.02.2015.
- 384,42 kn od 31.03.2015.
- 384,42 kn od 30.04.2015.
- 384,43 kn od 31.05.2015.
- 384,42 kn od 30.06.2015.
- 384,42 kn od 31.07.2015.
- 384,43 kn od 31.08.2015.
- 384,42 kn od 30.09.2015.
- 384,43 kn od 31.10.2015.
- 384,42 kn od 30.11.2015.
- 384,43 kn od 31.12.2015.
- 384,42 kn od 31.01.2016.
- 384,42 kn od 29.02.2016.
- 384,42 kn od 31.03.2016.
- 384,42 kn od 30.04.2016.
- 475,13 kn od 31.05.2016.
- 512,42 kn od 30.06.2016.
- 504,70 kn od 31.07.2016.
- 490,11 kn od 31.08.2016.
- 504,83 kn od 30.09.2016.
- 507,60 kn od 31.10.2016.
- 529,22 kn od 30.11.2016.
- 537,68 kn od 31.12.2016.
- 530,90 kn od 31.01.2017.
- 522,24 kn od 28.02.2017.
- 518,83 kn od 31.03.2017.
- 504,03 kn od 30.04.2017.
- 482,46 kn od 31.05.2017.
- 475,99 kn od 30.06.2017.
- 415,35 kn od 31.07.2017.
- 407,59 kn od 31.08.2017.
- 421,31 kn od 30.09.2017.
- 403,04 kn od 31.10.2017.
- 403,10 kn od 30.11.2017.
- 394,35 kn od 31.12.2017.
- 386,88 kn od 31.01.2018.
- 397,84 kn od 28.02.2018.
- 368,90 kn od 31.03.2018.
- 338,92 kn od 30.04.2018.
- 393,29 kn od 31.05.2018.
- 382,41 kn od 30.06.2018.
- 380,73 kn od 31.07.2018.
- 421,27 kn od 31.08.2018.
- 426,71 kn od 30.09.2018.
- 416,00 kn od 31.10.2018.
- 424,62 kn od 30.11.2018.
- 431,45 kn od 31.12.2018.
- 414,95 kn od 31.01.2019.
- 6,41 kn od 28.02.2019., sve do isplate, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), a od 01.08.2015. do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana. IV Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju naknadi parnični trošak od 11.484,00 kune zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana objave do isplate, dok se odbija dio zahtjeva za trošak od 1.000,00 kuna."
2. Protiv prvostupanjske presude tuženik je pravodobno izjavio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 pročišćeni tekst 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev a tužitelju naložiti naknaditi mu parnične troškove, uključujući i troškove žalbe, podredno predlaže ukinuti pobijanu presudu i ponovno provesti glavnu raspravu.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbi članka 2. i 8. Ugovora o [broj kredita] od 27. veljače 2007. (Dalje: Ugovor) koji su sklopile parnične stranke, a u kojim je ovlašten tuženik jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu s odlukama tuženika i prema tome povećavati ugovoreni anuitet, utvrđenje ništetnim odredbi članaka 1., 7. i 8. Ugovora kojom je ugovorena valuta, uz koju je vezana glavnica i kamata, švicarski franak kao i zahtjev za isplatu novčane svote od 59.011,07 kn na ime preplaćenih kamata i tečajne razlike dakle, isplata stečenog bez osnove na temelju takvih ništetnih odredbi ugovora, sa zateznim kamatama od stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa pa do dana plaćanja.
6. Među strankama nije sporno:
- da su stranke zaključile Ugovor o kreditu 27. veljače 2007., u iznosu kunske protuvrijednosti 52.510,00 CHF, kojim je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan dospijeća,
- da je na temelju ugovora tužitelju odobren stambeni kredita na rok otplate od 360 mjesečnih anuiteta;
-da je redovna kamata godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora te iznosi 3,95% u vrijeme sklapanja ugovora,
- da tužitelj nije otplatio kredit niti izvršio konverziju kredita.
7. Prvostupanjski sud je utvrdio da je odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi ništetna jer da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanje promjene kamatne stope, a tuženik da nije prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu na valjan i razumljiv način tužiteljici objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužiteljica kao potrošač mogla spoznati učinke koji će za nju u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi, zbog čega zaključuje da je ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi nepoštena i time i kao takva ništetna.
7.1. Pored toga zaključak o ništetnosti sud temelji na činjenici da je presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. rujna 2014. utvrđeno u kolektivnom sporu koji je vođen i protiv tuženika, a u vezi potrošačkih ugovora koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., kada je zaključan i predmetni ugovor, da je banka povrijedila kolektivne interese potrošača, a presuda donesena u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača obvezuje ostale sudove koje potrošač pokrene radi stečenog bez osnove koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice kako je propisano člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine"broj 79/07, 125/07,79/09,133/09,78/12, 56/13 i 41/14-Dalje ZZP/07 i člankom 118. Važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj:41/14, 110/15,14/19 i 19/22- Dalje:ZZP/14)
8. Nadalje, prvostupanjski sud nalazi da je i ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta, uz koju je vezana glavnica i kamata, švicarski franak ništetna jer je suprotna načelu savjesnosti i poštenja s obzirom da su banke kao gospodarstvenici i stručne osobe trebale same, prema načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužiteljicu kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužiteljica kao potrošač mogla razumjeti što joj donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno postupanje je prouzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita koju potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena jer se i kamata plaća u istoj valuti tj. u CHF, a čime su promjenljivi i neizvjesni bitni elementi ugovora pa sud zaključuje da se radi o nepoštenoj, a time i ništetnoj odredbi.
8.1 U odnosu na ovaj dio zahtjeva sud smatra da presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. ima učinak pravno relevantne činjenice u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u vezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. u kojem je zaključen i predmetni ugovor o kreditu.
9. Visinu novčanih zahtjeva sud je utvrdio financijskim vještačenjem po vještaku financijske struke, te je na ime preplaćenih kamata i tečajne razlike tužitelju dosudio svotu od ukupno 59.011,07 kn sa zateznim kamatama od stjecanja pa do isplate. Navedenu tražbinu sud je prihvatio primjenom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO) tj. primjenom instituta stjecanja bez osnove.
10. Prvostupanjski sud je zaključak o ništetnosti spornih odredbi ugovora temeljio na utvrđenjima pravomoćnih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, a koje su donesene u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača. U tim postupcima odlučivalo se o zaštiti potrošača po pitanju ugovornih odredbi ugovora o kreditu o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i to onih o promjenljivoj kamatnoj stopi, te onih o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, koje su banke, među kojima i tuženica, sklapale s potrošačima, a tužiteljica jest potrošač, u određenim vremenskim razdobljima, u koje spada i vrijeme sklapanja predmetnog ugovora. Riječ je o odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 i Pž-6632/17, te Vrhovnog suda Republike Hrvatske
11. Navedenim odlukama utvrđeno je da je osam banaka, među kojima je i tuženik, u razdoblju u koje spada i vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi i švicarskom franku kao valuti uz koju je vezana glavnica, a da nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a čime su banke postupile suprotno odredbama ZZP-a.
12. Prigovor zastare sud je otklonio smatrajući da je podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu radi zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P-1401/12 došlo do prekida zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, a za valutnu klauzulu odluka je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. iz čega zaključuje da, s obzirom da je tužba podnesena u ovom predmetu 11. lipnja 2019., nije nastupila zastara
13. Odluka suda je pravilna.
14. Ispitujući prvostupanjsku presudu u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi presuda, kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, bila opterećena bitnim povredama odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, a to su one iz članka 354. stavak 2. točke 2..,4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a.
15. Ocjenjujući važnije žalbene navode valja istaknuti slijedeće (članak 375. stavak 1. ZPP-a).
16. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora koje se tiču valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, te slijedom toga je li tuženik bez osnove stekao ono što mu je tužiteljičin prednik u otplati kredita platio uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na onaj početni, koji je vrijedio na dan korištenja kredita.
17. Prvostupanjski je sud svoja utvrđenja o ništetnosti relevantnih ugovornih odredbi (o valutnoj klauzuli u CHF uz koju je vezana glavnica) utemeljio na pravnim utvrđenjima iz odluka sudova na koje se pozvao tužitelj, a koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača – korisnika kredita s valutnim klauzulama vezanim uz CHF i s promjenjivim kamatnim stopama. Riječ je o presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12, Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017, te Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt- 2221/2018.
18. Navedenim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je (i) tuženik, u razdoblju u koje spada i vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima, koristeći u istima nepoštene i stoga ništetne ugovorne odredbe o švicarskom franku kao valuti uz koji je vezana glavnica, a da nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime su banke postupile suprotno odredbama, u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora važećeg ZZP/07.
19. Prvostupanjski je sud pozivanje na utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača utemeljio na odredbi članka 502.c ZPP-a kojom je propisano pravo fizičkih i pravnih osoba da se u pojedinačnim postupcima za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa onih grupacija kojima te osobe pripadaju, a u kojem slučaju je sud pri odlučivanju o pojedinačnom postupku za naknadu štete vezan za pravna utvrđenja iz postupka po kolektivnoj tužbi.
19.1 Tužiteljevo pravo da se pozove na pravna utvrđenja iz navedenih presuda temelji se na odredbi članka 118. ZZP/14 prema kojoj odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje i ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Pored navedenog prvostupanjski sud je u postupku utvrdio činjenice i dao razloge zbog čega smatra ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli ništetnom.
20. Na temelju financijskog vještačenja prvostupanjski je sud utvrdio koliko je tužitelj plaćao tuženiku više nego što bi bio plaćao da nije bilo ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, pa je tuženiku naložio navedeno vratiti tužitelju budući je isto stekao bez osnove.
21. Primjenjujući na ovako utvrđeno činjenično stanje odredbe ZOO-a o ništetnosti ugovora (članak 323. stavak 1. ZOO-a) po kojoj je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj ugovornoj strani ono što je primila na temelju takvog ugovora, pa i djelomično ništetnog, te odredbe članaka 1111ZOO-a. o stjecanju bez osnove i 1115 ZOO-a. o obvezi plaćanja zateznih kamata ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku plaćanje navedene svote zajedno sa zateznim kamatama od dana stjecanja.
22. Odluka prvostupanjskog suda, kako je to već navedeno je pravilna, ali svi razlozi navedeni u pobijanoj odluci i izrečena pravna shvaćanja nisu prihvatljiva ovom, drugostupanjskom, sudu. Prema stajalištu ovog suda zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat pretplaćenih iznosa) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u pogledu kolektivne zaštite potrošača ("švicarac") počinje teći danom pravomoćnosti presuda kojima je utvrđena ništetnost, tako da je u konkretnom slučaju zastara počela teći za povrat pretplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule 14. lipnja 2018., a za promjenjivu kamatnu stopu 13. lipnja 2014., tako da do podnošenja tužbe u ovom predmetu 11. lipnja 2019. nije nastupila zastara.
23. U odnosu na žaliteljeve navode prema kojima nije utvrđeno da li su utvrđenja iz kolektivnog spora primjenjiva na pojedinačno određeni slučaj, s obzirom da se presuda donesena po kolektivnoj tužbi odnosi na "prosječnog potrošača" treba reći da se u kolektivnom sporu ispitivala valjanost pojedinih ugovornih odredbi s aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima. Dakle, predmet ispitivanja nisu bile odredbe iz pojedinačnog ugovora, pa su stoga banke bile ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora obavijestile potrošača o rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na određivanje njihovog novčanog iznosa, a da je potrošač, dakle u ovom slučaju tužitelji, usprkos tome i nakon što je informiran donio odluku o sklapanju ugovora.
23.1 Prvostupanjski je sud po tuženikovom prijedlogu proveo dokaz saslušanjem svjedoka PS koji je u vrijeme sklapanja ugovora bio direktor tuženikove podružnice u Rijeci gdje je Ugovor sklopljen. Međutim, tuženik nije uspio dokazati da je informirao tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora o kreditu, o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, odnosno vezivanja glavnice kredita za valutu CHF.
23.2. Tuženik na ovu okolnost nije predložio druge valjane dokaze. Naime, prijedlog za saslušanje javnog bilježnika nije valjan dokaz jer javni bilježnik upozorava stranke o pravnim posljedicama ugovora, a ne razjašnjava im financijske posljedice samog ugovora.
24. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik nesavjestan od dana stjecanja, pa je stoga dužan platiti zatezne kamate na preplaćene svote od dana stjecanja do dana plaćanja. Tuženik je kao profesionalac u obveznom odnosu dužan ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka a kao takav mogao je i trebao znati da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, a time i ništetne.
25.Tuženik u žalbi ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava jer je valutna klauzula odredba dispozitivne prirode, pa je kao takva isključena od ocjene nepoštenosti sukladno članku 1. stavak 2. Direktive vijeća 93/EEZ od 5. travnja 1993. (u daljnjem tekstu: Direktiva). U vezi primjene Direktive valja navesti da se ona ne primjenjuje na ugovore koji su zaključeni prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju (presuda od 5. svibnja 2022., [obrt], C 567/2020, EU:C:2022:352) ali to ne utječe na činjenicu da su odredbe potrošačkih ugovora utvrđene ništetnim temeljem primjene domaćeg materijalnog prava Zakona o zaštiti potrošača i činjenice da tužitelju nisu na razumljiv način date informacije o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Ugovaranje valutne klauzule nije bilo zabranjeno, radi se o dispozitivnoj ugovornoj odredbi, ali je prije donošenja odluke u kojoj će valuti podignuti kredit tužitelj morao biti upoznat sa svim rizicima vezivanja glavnice za valutu CHF, osobito sa činjenicom da se tečaj te valute ne štiti kao tečaj EUR-a, da je CHF valuta u koju „bježi“ kapital u vrijeme gospodarske krize tzv. „valuta utočišta“, što znači da za vrijeme recesije naglo jača zbog čega nije dobra za dužnike kod ugovaranja kredita, tj. da je veoma rizična za dužnike koji nemaju primanja u CHF.
26. Protivno žaliteljevom shvaćanju pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj ima položaj potrošača jer je tužitelj fizička osoba te u trenutku kupnje stana nije bio obrtnik niti je imao udjela u trgovačkim društvima (iskaz tužitelja list spisa 154), a kredit je uzet za kupnju stana, pa je na tuženiku bio teret dokaza da je uzimanje kredita bilo za potrebe tužiteljeve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a ne na tužitelju da dokazuje suprotno, tj. da dokazuje negativnu činjenicu.
27. Tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa propustio utvrditi negativne tečajne razlike kada je tečaj CHF bio manji od tečaja na dan isplate kredita, te ukazuje na sudsku praksu pojedinih županijskih sudova u kojima je zauzeto pravno shvaćanje po kojemu treba uzeti u obzir i negativne tečajne razlike i da nije potrebno podnijeti protutužbu ili istaknuti prigovor radi prebijanja, i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revd-4393/21 od 13. listopada 2021. u kojoj sud nije dopustio reviziju zbog ovog pravnog pitanja jer je smatrao da na visinu tražbine ne utječe samo protutužbeni zahtjev i prigovor radi prebijanja već i materijalnopravni prigovori.
27.1 Međutim stajalište ovog suda je da se negativne tečajne razlike ne trebaju uzimati u obzir, već da tuženi, da bi ostvario svoju tražbinu treba podnijeti protutužbu ili istaknuti prigovor radi prebijanja (navedeno stajalište zauzeto je u navedenoj odluci ovoga suda broj Gž-1212/2021-2 od 6. travnja 2022. ) Naime ,radi se o tuženikovoj tražbini i on bira hoće li je realizirati ili ne. U biti pravna osnova tužiteljeve tražbine je stjecanje bez osnove od strane tuženika, a tuženikova tražbina proizlazi iz ugovora, predstavlja ugovornu obvezu. Kada bi se prihvatilo shvaćanje žalitelja time bi tužitelj bio lišen mogućnosti isticanja prigovora zastare tuženikove tražbine.
27.2. U vezi s iznesenim Prošireno vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske (VSRH) od 13 sudaca sukladno odredbi članka 390. stavka 2. ZPP. u odluci broj Rev- 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. iznijelo je slijedeće pravno shvaćanje:
"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK
– CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita."
28. Kako je tuženikova žalba odbijena, to je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo odbiti.
29. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.
Dubrovnik, 13. ožujka 2024.
Predsjednica vijeća:
Noemi Butorac
