Republika Hrvatska
Županijski sud u Dubrovniku
Dubrovnik
Poslovni broj: Gž-628/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Dubrovnik, u vijeću sastavljenom od sudaca Kate Brajković kao predsjednice vijeća, Đorđa Benussi kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Verice Perić Aračić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. F. iz Z., OIB:…, zastupan po punomoćnicima - odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ž. & p. d.o.o. sa sjedištem u Z., P. Z., protiv tuženice R. A. d.d., Z., OIB:…, zastupane po punomoćnicima - odvjetnicima iz Odvjetničkog društva G. & G. d.o.o. sa sjedištem u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Zadru broj P 918/2021-10 od 25. svibnja 2022., u sjednici održanoj 13. ožujka 2024.,
r i j e š i o j e
I. Žalba tužene djelomično se prihvaća, a djelomično odbija kao neosnovana, te se presuda i rješenje Općinskog suda u Zadru broj P-918/2021-10 od 25. svibnja 2022.
a) potvrđuje
- rješenje u točki I. izreke.
b) ukida
- presuda te rješenje u točki II. izreke (odluka o trošku).
i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II O troškovima žalbenog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom odlukom odlučeno je:
i to presudom:
“I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj … od 13.07.2006.g. zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u čl.1. ugovoreno kako se odobrava iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 133.000,000 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, te u dijelu u kojem je u čl. 7 ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećim na dan dospijeća.
II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 41.371,77 kn sa zateznim kamatama tekućim na iznos:
- 7,79 kn od 31.08.2006.g. do isplate
- 10,09 kn od 30.09.2006.g. do isplate
- 5,02 kn od 31.10.2006.g. do isplate
- 189,84 kn od 31.12.2008. do isplate
- 222,00 kn od 31.01.2009. do isplate
- 236,55 kn od 28.02.2009. do isplate
- 196,49 kn od 31.03.2009. do isplate
- 204,14 kn od 30.04.2009. do isplate
- 142,86 kn od 31.05.2009. do isplate
- 97,76 kn od 30.06.2009.g. do isplate
- 109,76 kn od 31.07.2009.g. do isplate
- 133,53 kn od 31.08.2009.g. do isplate
- 131,46 kn od 30.09.2009.g. do isplate
- 107,43 kn od 31.10.2009.g. do isplate
- 152,53 kn od 30.11.2009.g. do isplate
- 131,74 kn od 31.12.2009.g. do isplate
- 240,14 kn od 31.01.2010.g. do isplate
- 228,35 kn od 28.02.2010.g. do isplate
- 298,16 kn od 31.03.2010.g. do isplate
- 284,92 kn od 30.04.2010.g. do isplate
- 310,73 kn od 31.05.2010.g. do isplate
- 534,17 kn od 30.06.2010.g. do isplate
- 488,17 kn od 31.07.2010.g. do isplate
- 628,69 kn od 31.08.2010.g. do isplate
- 580,14 kn od 30.09.2010.g. do isplate
- 502,04 kn od 31.10.2010.g. do isplate
- 666,82 kn od 30.11.2010.g. do isplate
- 876,44 kn od 31.12.2010.g. do isplate
- 728,01 kn od 31.01.2011.g. do isplate
- 780,06 kn od 28.02.2011.g. do isplate
- 713,86 kn od 31.03.2011.g. do isplate
- 725,75 kn od 30.04.2011.g. do isplate
- 1.006,75 kn od 31.05.2011.g. do isplate
- 1.034,13 kn od 30.06.2011.g. do isplate
- 1.268,89 kn od 31.07.2011.g. do isplate
- 1.148,30 kn od 31.08.2011.g. do isplate
- 1.016,28 kn od 30.09.2011.g. do isplate
- 1.002,12 kn od 31.10.2011.g. do isplate
- 991,95 kn od 30.11.2011.g. do isplate
- 1.054,92 kn od 31.12.2011.g. do isplate
- 1.109,82 kn od 31.01.2012.g. do isplate
- 1.117,17 kn od 29.02.2012.g. do isplate
- 1.079,20 kn od 31.03.2012.g. do isplate
- 1.104,83 kn od 30.04.2012.g. do isplate
- 1.122,38 kn od 31.05.2012.g. do isplate
- 1.092,86 kn od 30.06.2012.g. do isplate
- 1.100,63 kn od 31.07.2012.g. do isplate
- 1.078,50 kn od 31.08.2012.g. do isplate
- 1.030,68 kn od 30.09.2012.g. do isplate
- 1.081,65 kn od 31.10.2012.g. do isplate
- 1.106,12 kn od 30.11.2012.g. do isplate
- 1.088,97 kn od 31.12.2012.g. do isplate
- 992,82 kn od 31.01.2013.g. do isplate
- 1.074,50 kn od 28.02.2013.g. do isplate
- 1.081,64 kn od 31.03.2013.g. do isplate
- 1.049,62 kn od 30.04.2013.g. do isplate
- 950,04 kn od 31.05.2013.g. do isplate
- 947,51 kn od 30.06.2013.g. do isplate
- 971,96 kn od 31.07.2013.g. do isplate
- 1.011,18 kn od 31.08.2013.g. do isplate
- 1.065,49 kn od 30.09.2013.g. do isplate
- 1.037,47 kn od 31.10.2013.g. do isplate
- 1.038,71 kn od 04.11.2013.g. do isplate,
i to po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od dospijeća svakog gore navedenog iznosa do 31.srpnja 2015. g., od 01. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2015. g. po stopi od 8,14 % godišnje, od 01. siječnja 2016.g. do 30. lipnja 2016. g. po stopi od 8,05 % godišnje, od 01. srpnja 2016. g. do 31. prosinca 2016. g. po stopi od 7,88 % godišnje, od 1. siječnja 2017. g. do 30. lipnja 2017. g. po stopi od 7,68 % godišnje, od 01. srpnja 2017. g. do 31. prosinca 2017. g. po stopi od 7,41 % godišnje, od 01. siječnja 2018. g. do 30. lipnja 2018. g. po stopi od 6,82 % godišnje, a od 01. srpnja 2018. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe“
a rješenjem:
„I Odbija se, kao neosnovan, tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.
II Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 3.750,00kn sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja ( 25. svibnja 2022.) do isplate po stopi propisanoj čl. 29. ZOO-a i to uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana.“
2. Protiv te odluke tužena je izjavila dopuštenu i pravodobnu žalbu i to iz svih žalbenih razloga iz članka iz 353. stavak 1. točka 1.-3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP) te traži da se žalba prihvati tako da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti kao neosnovan te tuženoj naknadi trošak parničnog postupka, podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zatraženi su i troškovi žalbe.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba je osnovana glede presude i točke II. izreke rješenja u dijelu kojem je odlučeno o troškovima postupa, a nije osnovana glede točke I. izreke rješenja kojim je odbijen tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda.
5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnima odredbi Ugovor o kreditu broj … od 13. srpnja 2006. (dalje: Ugovor) i to onih kojima ugovorena valutna klauzula vezana za švicarske franke (CHF), te isplata stečenog bez osnove na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi, sa zakonskim zateznim kamatama od stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa do isplate.
6. Tužitelj je podnio tužbu Općinskom sudu u Zadru, a tuženica je pravovremeno, prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, istaknula prigovor mjesne nenadležnosti, pozivajući se na ugovorenu mjesnu nadležnost (članak 70. ZPP-a) Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Tuženica je dalje navela kako prvostupanjski sud ni u kojem slučaju ne može biti nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvar jer je i na temelju odredi o općemjesnoj nadležnosti (članak 46. i 48. ZPP-a) također nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu.
6.1 Prvostupanjski je sud u točki I. pobijanog rješenja odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan s obrazloženjem da je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke, na koji se prigovor tuženik pozivao, nepoštena, a time i ništetna na temelju članka 81.. i 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/2003, 46/2007, 79/2007, - u daljnjem tekstu ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora.
6.2 O navedenoj odredbi stranke nisu posebno pregovarale, pa bi tužitelj koji je ujedno potrošač koji ima prebivalište u Z., radi ostvarenja svojih prava morao putovati u Z., a što bi iziskivalo dodatne troškove i gubitak vremena, te je prvostupanjski sud zaključio da je takva odredba nepoštena te time i ništetna. Prvostupanjski sud je na temelju članka 59. ZPP-a kojim je propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane povodom djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi potvrdio svoju nadležnost. 6.3 Ispitujući u tom dijelu pobijano rješenje na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a u vezi s člankom 381. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju tako pazi po službenoj dužnosti.
6.4 Pravilno je prvostupanjski sud primijenio ZZP/03 i to članak 81. ZZP/03 kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača s tim da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao i članak 87. ZZP/03 kojim je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
6.5 S obzirom na to da se o ugovornoj odredbi o mjesnoj nadležnosti u Ugovoru o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda o nepoštenosti, a time i ništetnosti ugovorne odredbe o mjesnoj nadležnosti suda prema registriranom sjedištu tuženice jer je taj sud od prebivališta tužitelja, prema javno dostupnim podacima, udaljen 288 kilometara, putovanje javim prijevozom u jednom smjeru traje oko 4 sata i košta oko 15,00 EUR pa bi tužitelj, bio izložen troškovima i gubitku vremena što bi dovelo do značajne procesne neravnoteže na štetu tužitelja-potrošača radi čega ja ta odredba nepoštena (članak 81. ZZP/03), a time i ništetna (članak 87. ZZP/03).
6.6. Ovdje je potrebno ukazati i na zaključak sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova od 5. studenog 2020. br. SuIV-308/2020 koji glasi: „Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.“
7. Neosnovano žaliteljica ukazuje kako ovdje nema mjesta primjeni članka 59. ZPP-a jer je Ugovor, a slijedom njega i spor koji se vodi, nastao u povodu djelatnosti te poslovne jedinice i nije nužno da je upisana u sudski registar kao podružnica. Podnošenjem tužbe sudu u Z. tužiteljica je iskoristila svoje pravo te je izabrala sud na temelju članka 59. ZPP-a (poslovna jedinica tuženice), a pristup tom sudu, za razliku od suda nadležnog prema sjedištu tuženice, tužiteljici ne predstavlja značajno financijsko opterećenje zbog čega je prvostupanjski sud pravilno odbio tuženičin prigovor mjesne nenadležnosti.
8. Dalje, a ispitujući pobijanu presudu u smislu članka 365. stavak 2. ZPP u granicama žalbenih razloga kao i razloga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP a na koju osnovano ukazuje žalba.
9. Naime, prvostupanjski sud je utvrdio je da su odredbe o valutnoj klauzuli za CHF ništetne, pozivajući se među inim na odluke sudova koji su u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa odlučivali o zaštiti potrošača po pitanju ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to između ostalih i onih o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF a koje su banke, među kojima i tužena sklopile s potrošačima, kao i s tužiteljicom u određenim vremenskim razdobljima. Radi se o presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2012., koja je u odnosu na odredbe ugovora o valutnoj klauzuli postala pravomoćna presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., bila predmetom preispitivanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu broj Rev-2221/18, te je u tom predmetu i donesena odluka 3. rujna 2019. kojom su odbijeni revizijski navodi banka među kojima je i tužena. S obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim Ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnose prije citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorene odredbe kojima je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te je takve ugovorne odredbe citiranim pravomoćnim presudama Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenima pa stoga prvostupanjski sud smatra kako je sukladno članku 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan i u ovom postupku.
10. Tužena je već u odgovoru na tužbu isticala da se je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o spornoj odredbi valutne klauzule u CHF, te je predložila da se sasluša svjedok R. S., djelatnik tuženice, na okolnost da su tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezivanja kredita uz tečaj CHF te da je tužitelj na taj rizik pristao. Prvostupanjski sud taj dokaz nije izveo navodeći kako je nerealno da bi se zaposlenik tužene sjetio konkretnog razgovora s tužiteljem, a pritom je nesporno da je potrošački ugovor o stambenom kreditu unaprijed formuliran od strane trgovca.
10.1. Uzimajući u obzir prije navedeno opravdano tužena ukazuje na bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP jer u pobijanoj presudi nema razloga o tim odlučnim činjenicama.
11. U odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022., U- III/4372/2021 i U-III-5458/2021,a u kojima je prihvaćena ustavna tužba banaka te su ukinute prvostupanjska i drugostupanjska odluka, Ustavni sud je uputio na povredu načela "jednakosti oružja" i prava na pristup sudu u slučajevima kada sud u pojedinačnom potrošačkom sporu odbije argumentirani dokazni prijedlog banaka za saslušanjem zaposlenika banke na okolnosti obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora o kreditu. U postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, za ocjenu jesu li banke potrošačima objasnile razloge i iznijele razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi, mjerodavan je onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, odnosno s neodređenim i apstraktnim fizičkim osobama. Međutim, informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Banke su u pojedinačnim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu određenom potrošaču pružile odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Naime, u kolektivnom se sporu utvrđuje razumljivost odredbi prosječnom (neodređenom) potrošaču, a pojedinačni spor se odnosi na određenog potrošača i određene okolnosti svakog pojedinog slučaja, pa je na redovnim sudovima zadaća da u pojedinim potrošačkim sporovima provjere na koji način te okolnosti utječu na primjenjivost pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti odredaba konkretnog ugovora.
11.1. Ako tuženici ne bi bilo omogućeno dokazivanje da su tužiteljici kao određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dane odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na tuženici teret dokazivanja tih okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti tih odredbi zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, temeljila na pravnoj presumpciji koja ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena, niti u kolektivnoj parnici (koja se odnosi općenito na potrošače), niti u pojedinačnoj parnici (vezanoj za konkretnog tužitelja kao potrošača). Takav pristup nesumnjivo je u suprotnosti s pravom na pravično suđenje i načelom ravnopravnosti procesnih oružja stranaka.
12. Tužena tvrdi da je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzela sve mjere koje su bile u njezinoj mogućnosti kako bi informirala potrošače, pa tako i tužiteljicu o rizicima sklapanja Ugovora, te je u tom pravcu predložila provođenje dokaza saslušanjem svjedoka (zaposlenik tuženice R. S.). Prvostupanjski sud istog nije saslušao pa u tom dijelu prvostupanjska presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Tužena ima pravo pokušati dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinim odredbama Ugovora o kreditu i da je potrošač bio potpuno informiran o svim o rizicima fluktuacije tečaja CHF, čak i u situaciji kada ima mjesta primjeni utvrđenja iz presuda donesenih u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Odluka Ustavnog suda broj: u- III-4372/21). U nastavku postupka prvostupanjski sud će otkloniti uočenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, imajući u vidu utvrđenja iz ovog drugostupanjskog rješenja, kao i izložena pravna shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske.
13. S obzirom da je ukinuta presuda to je i odlučeno (točkom II izreke) da će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci (članak 166. stavak 3. ZPP).
14. Zbog prije navedenih razloga odlučeno je kao u izreci pod točkom I. a). izreke temeljem članka 380. točka 2. ZPP-a. a pod točkom I. b) izreke temeljem članka 369. stavak 1. ZPP-a.
Dubrovnik, 13. ožujka 2024.
Predsjednica vijeća:
Kate Brajković, v.r.
