Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-862/2023-

U I M E R E PU B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca, Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Tajane Polić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. G., A., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku odvjetniku H. P., Z., protiv 1. tuženice RH, zastupane po ODO u G., OIB: ... i 2. tuženika J. U. N. P. „P. J.“, P. J., OIB: ..., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Gospiću pod posl.br. Pn- 30/2020 od 8. rujna 2023., u sjednici vijeća održanoj 13. ožujka 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Gospiću pod posl.br. Pn-30/2020 od 8. rujna 2023. u točki I. izreke u odnosu na 2.- tuženika J. U. N. P. P. J.".

r i j e š i o  j e

Uvaženjem žalbe tužitelja ukida se presuda Općinskog suda u Gospiću pod posl.br. Pn-30/2020 od 8. rujna 2023. u točkama I. i II. izreke u odnosu na 1.-tuženicu RH i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje u fazu glavne rasprave.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev radi solidarne naknade štete u iznosu od 5.288,35 eur/39.393,01 hrk zajedno sa zateznom kamatom i parničnim troškom (točka I. izreke), dok je u točki II. izreke naloženo tužitelju naknaditi 1.-tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 663,60 eur/5.000,00 kn. U točki III. izreke odbijen je zahtjev 2.-tuženika radi naknade troškova koja je odluka zbog izostanka žalbe postala pravomoćna.

2. Protiv odbijajućeg dijela presude žalbu ulaže tužitelj pozivajući se na žalbene razloge pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda preinači a podredno ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Na žalbu je odgovorio 2.-tuženik u kojoj predlaže istu odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi kao zakonitu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora predstavlja zahtjev radi naknade štete na vozilu koje je nastalo naletom vuka kao strogo zaštićene divlje vrste za vrijeme dok je tužitelj upravljao vozilom krećući se po državnoj cesti D3-01 u mjestu K. K.

6. Činjenice koje je sud prvog stupnja utvrdio a koje nisu sporne među strankama slijedeće su:

- nezgoda se dogodila na gore opisani način 5. kolovoza 2018. u večernjim satima te je po pozivu tužitelja obavljen očevid prometne policije u kojem je sudjelovao rendžer Nacionalnog parka odnosno 2.-tuženice,

- iz zapisnika policije o provedenom očevidu nisu utvrđeni elementi koji bi govorili u prilog protupravnog ponašanja tužitelja kao vozača u smislu počinjenja prometnog prekršaja,

- policijski je zapisnik dostavljen tužitelju na njegov zahtjev 8. kolovoza 2018.,

- tužitelj je 13. kolovoza 2018. sačinio procjenu nastale štete,

- spisu predmeta prileži preslika plana upravljanja kojeg provodi 2.-tuženik pa su tako u odnosu na zaštićenu vrstu vuka navedene aktivnosti koje je iste dužan poduzeti radi očuvanja čopora i staništa pa je tako između ostalog dužan u odnosu na cestovnu infrastrukturu osigurati izgradnju prijelaza za divlje životinje (zelene mostove) i ograđivati posjed radi sprječavanja fregmentacije staništa ali ne u značajnijoj mjeri,

- iz isprave na listu 17 spisa koja svjedoči o zaključcima održane redovne skupštine Lovačkog saveza L.-S. Ž. proizlazi kako je populacija vuka u porastu što za lokalno stanovništvo predstavlja problem,

- 13. rujna 2018. osiguratelj 2.-tuženika C. O. otklonio je tužiteljev zahtjev radi naknade štete uz obrazloženje da se vuk smatra strogo zaštićenom vrstom pod zaštitom RH za koju štetu osiguravajuće društvo ne odgovara. Tužitelj se obraća Ministarstvu obrazloženim zahtjevom u kojem traži naknadu štete u iznosu od 34.488,43 kn a u prilogu dostavlja dokaze o visini štete,

- Ministarstvo odbija zahtjev radi naknade štete 27. rujna 2019. uz obrazloženje kako je čl. 3. st. 1. Pravilnika o naknadi štete od životinja strogo zaštićenih vrsta ("Narodne novine" 114/17) propisano da se ne nadoknađuje šteta koja nastaje kao posljedica stradavanja životinja strogo zaštićenih vrsta,

- tužitelj se obraća ODO u G. sa zahtjevom za mirno rješenje spora kojeg je Odvjetništvo odbilo dopisom od 29. svibnja 2020. uz identično obrazloženje onom koje je dalo Ministarstvo,

- tijekom postupka proveden je očevid na licu mjesta uz sudjelovanje stalnog sudskog vještaka prometne struke B. B. te je izrađen nalaz i mišljenje o visini štete,

- dokaze o osnovanosti visine tužbenog zahtjeva sud prvog stupnja nije cijenio jer je našao kako tuženici nisu legitimirani za naknadu štete u ovoj pravnoj stvari.

7. U odnosu na 1.-tuženicu RH sud je zaključio kako nema primjene općeg propisa tj. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO) u pogledu izvanugovorne odgovornosti za štetu, već je odgovornost propisana specijalnim propisom tj. Zakonom o zaštiti prirode ("Narodne novine" br. 80/13 i 15/18; dalje ZZP).

8. Tim Zakonom je u čl. 170 propisano kako RH ne odgovara za štetu koje prouzroče divlje vrste osim u slučajevima određenim Zakonom. Okolnosti ovog slučaja bi upućivale da se radi o iznimci za koju bi RH odgovarala ali pod uvjetima iz čl. 172. ZZP-a. U st. 1. čl. 172. propisano je kako oštećenik ima pravo na naknadu štete u visini direktne imovinske štete koju nanesu životinje strogo zaštićenih divljih vrsta ako je poduzeo radnje i zahvate sukladno odredbama čl. 171. toga Zakona. U st. 2. propisano je kako je oštećenik dužan Ministarstvu ili vještaku kojeg je ovlastio ministar prijaviti nastanak štetnog događaja bez odgađanja a najkasnije u roku od 3 dana od dana nastanka štete, odnosno najkasnije u roku od 24 sata od dana nastanka štete koju prouzroče strogo zaštićene velike zvijeri nad domaćim životinjama. Nadalje, oštećenik i vještak utvrđuju na mjestu štetnog događaja činjenice koje su važne za ustanovljenje nastanka štete, uzročnika i visinu štete o čemu vještak sastavlja zapisnik o očevidu (st. 3.). U idućem stavku propisano je da ako oštećenik uredno prijavi štetu a vještak ne obavi očevid u roku od 3 dana od dana prijave, oštećenik može u daljnjem roku od 15 dana uputiti odštetni zahtjev Ministarstvu. Stavak 6. čl. 172. propisuje kako se tužba za naknadu štete može podnijeti u roku od 60 dana od datuma donošenja odluke Ministarstva dok je u st. 10. propisano da ukoliko oštećenik ne prijavi štetu u roku iz st. 2. istog članka nema pravo na naknadu štete.

9. Imajući u vidu citirani propis, uz to još cijeneći odredbe citiranog Pravilnika o naknadi štete od životinja strogo zaštićenih vrsta, sud je prvog stupnja ocijenio kako je tužitelj izgubio pravo na naknadu štete jer nije u roku od 3 dana propisanim odredbom čl. 172. st. 2. ZZP-a podnio nadležnom Ministarstvu zahtjev za naknadu štete pa cijeneći da iz tih razloga 1.-tuženica nije legitimirana odbija u odnosu na istu tužbeni zahtjev.

10. U odnosu na 2.-tuženika sud ocjenjuje kako odgovornost istog nije izričito propisana kao odgovornost 1.-tuženice ali da bi se mogla cijeniti kroz odredbe Zakona o cestama ("Narodne novine" 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13 i 92/14; dalje ZC). Imajući u vidu odredbe čl. 50. st. 1. ZC-a i čl. 82. st. 1. ZC-a sud prvog stupnja zaključuje kako bi za prometnu nezgodu bile odgovorne H. C. d.o.o. kao upravitelj državne ceste na kojoj se ista dogodila a ne 2.-tuženik.

11. Cijeni sud i odredbe ZZP-a i akceptira da 2.-tuženik kao javna ustanova koja upravlja Nacionalnim parkom prema čl. 131. st. 1. toga Zakona upravlja zaštićenim područjem i u svrhu toga obavlja djelatnost zaštite, održavanja i promicanja zaštićenog područja i niz drugih aktivnosti kako su one navedene u citiranoj odredbi.

12. Međutim ne nalazi da bi postojala odgovornost 2.-tuženika jer obveza postavljanja zaštitnih ograda ne tereti istog. U odnosu na izgradnju tzv. zelenog mosta što je predviđeno planom upravljanja sud zaključuje da se isto ima izvesti po potrebi što pak ne znači da je u vrijeme nezgode takva potreba utvrđena, pri čemu valja voditi računa kako plan upravljanja predviđa ograđivanje posjeda ali ne u značajnijoj mjeri.

13. Iz svega navedenog sud utvrđuje da ponašanje 2.-tuženika nije bilo protupravno i da ne postoji uzročna veza između njegova nečinjenja i nastale štete pa i u odnosu na ovog tuženika nalazi osnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije i odbija tužbeni zahtjev.

14. Tužitelj u žalbi u bitnome pobija pravilnost materijalnog prava smatrajući da su mu za štetu odgovorni tuženici prema ZZP-u, relevantnim odredbama Zakona o cestama i u konačnici prema općem propisu za naknadu štete od opasnih stvari što vuk nedvojbeno i jeste. Svoj "propust" da prijavi štetu sukladno čl. 172. ZZP-a vidi u radnjama djelatnika 2.-tuženika od kojih je pogrešno upućen na postavljanje odštetnog zahtjeva osiguravajućem društvu.

15. U žalbi se tužitelj ne poziva niti na jednu apsolutno bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje: ZPP) a ovaj je sud ispitujući presudu u okviru razloga na koje pazi po službenoj dužnosti prema čl. 365. st. 2. istog Zakona utvrdio da takva povreda nije ostvarena te da je presudu kao jasnu, razumljivu i neproturječnu moguće ispitati.

16. Međutim, u odnosu na 1.-tuženicu ostvaren je žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer se sud prvog stupnja zbog pogrešnog pravnog pristupa nije bavio utvrđenjem svih odlučnih činjenica, posebno onih koje se odnose na ocjenu visine štete.

17. Nema dvojbe kako je zaštita okoliša, održavanje prirodnih staništa i zaštita ugroženih staništa i vrsta djelatnost od javnog interesa ne samo za RH već i puno šire od interesa je za cijelu Europsku uniju kako je to propisano Direktivom vijeća 92/43/EEZ od 21. svibnja 1992. Načela Direktive kao i obveze država članica u očuvanju prirodnih staništa i upravljanju istima pretočena su u Zakon o zaštiti prirode. Prvotuženica RH prema čl. 59. Ustava RH pruža osobitu zaštitu životinjskom svijetu za koji je zakonom određeno da je od interesa za državu, što u ovom slučaju znači da upravlja strogo zaštićenom vrstom kao općim dobrom. U tu svrhu donosi strategiju i akcijski plan zaštite prirode RH (čl. 11. ZZP-a), dok prema čl. 56.a. javne ustanove kao što je to 2.-tuženica koja upravlja nacionalnim parkom donose plan upravljanja kao akt planiranja upravljanja zaštićenim područjem (čl. 138. ZZP-a).

18. RH odgovara za štetu koja je u ovoj pravnoj stvari utužena sukladno čl. 170. ZZP-a međutim propisani su izuzetno kratki prekluzivni rokovi, dakle rokovi pod prijetnjom gubitka prava na naknadu štete ukoliko oštećenik u roku od 3 dana ne prijavi štetu, pri čemu je još propisano i vremensko ograničenje za podnošenje tužbe sudu. Ovako propisan rok, pod uvjetom da je oštećenik uopće i bio upoznat s obvezom prijave štete nadležnom Ministarstvu i s kratkoćom roka, tegoban je za oštećenika budući isti niti može znati visinu štete niti pribaviti relevantnu dokumentaciju kojom bi dokumentirao štetni događaj o čemu u konačnici svjedoči i dokaz priložen spisu predmeta iz kojeg proizlazi kako je tužitelj pribavio policijski zapisnik za tri dana od dana nastanka nezgode. Ovaj sud svjestan je da su građani RH koji su ujedno i građani Europske unije dužni pristati na određena ograničenja u cilju zaštite i održavanja općeg dobra, međutim obveze koje su nametnute oštećenim osobama čl. 172. ZZP-a predstavljaju nerazmjeran teret i odriču oštećenicima pravo na djelotvoran pravni lijek i na pošteno suđenje u smislu čl. 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, pogotovo kada se uzmu u obzir usporedne situacije u nacionalnom pravu u kojima oštećenici imaju pravo na podnošenje tužbe u okviru zastarnih rokova propisanih ZOO koji nisu prekluzivne naravi. Jednako tako ovaj sud smatra kako citirani nacionalni propis odriče oštećenicima konvencijsko pravo na mirno uživanje vlasništva u smislu čl. 17. Povelje. Jer nije manje odlučno za reći kako niti sama država nije poduzela mjere radi informiranja građana o njihovim obvezama iz čl. 172. ZZP-a što zapravo dovodi do toga da su građani kao oštećenici onemogućeni u ostvarivanju prava na naknadu štete pred nacionalnim sudom.

19. Stoga ovaj sud suprotno stajalištu prvostupanjskog suda smatra da se o pretpostavkama odgovornosti 1.-tuženice ima odlučivati primjenom općeg propisa odnosno čl. 1063.-1067. ZOO-a koji propisuju objektivnu odgovornost za naknadu štete od opasne stvari što divlja životinja u pokretu nedvojbeno jeste.

20. Kako sud prvog stupnja nije sagledao slučaj predmeta na način izložen u ovoj drugostupanjskoj odluci u odnosu je na 1.-tuženika valjalo uvažiti žalbu tužitelja zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i spis predmeta vratiti na ponovno suđenje sukladno čl. 370. ZPP-a.

21. U nastavku će postupka sud prvog stupnja ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu primjenjujući citirane odredbe ZOO-a u svezi s odredbom čl. 170. ZZP-a te donijeti novu zakonitu odluku u odnosu na 1.-tuženicu, pri čemu će se očitovati i o prigovoru podijeljene odgovornosti koji je istaknut na ročištu od 21. kolovoza 2023. i naravno donijeti ocjenu o visini zahtjeva.

22. Žalba tužitelja u odnosu na 2.-tuženika nije osnovana iz slijedećih razloga.

23. RH osnivačica je 2.-tuženika koji upravlja nacionalnim parkom kao javna ustanova (čl. 130. ZZP-a), dok su djelatnosti javne ustanove propisane čl. 131. istog Zakona. Odredbom čl. 59. Zakona o ustanovama ("Narodne novine" 76/93, 29/97, 47/99 i 35/08) propisano je kako ustanova odgovara za obveze cijelom svojom imovinom zajedno sa osnivačem ustanove (1.-tuženica) i njihova odgovornost je solidarna.

24. Imajući u vidu gore citirane odredbe potrebno je zaključiti postoji li odgovornost 2.-tuženika kao nacionalnog parka na čijem se području nalazila divlja životinja koja je uzrokovala štetu.

25. Sud prvog stupnja smatra jednako kao i žalitelj da bi se na odgovornost 2.- tuženika primjenjivao Zakon o cestama, što je pogrešno budući se tim Zakonom propisuju pretpostavke odgovornosti pravnih osoba koje upravljaju cestama.

26. Sada treba razriješiti pitanje bi li odgovornost 2.-tuženika bila objektivne naravi odnosno bi li vuk kao strogo zaštićena vrsta bio povjeren na upravljanje 2.- tuženiku kao nacionalnom parku. Iz odredbe čl. 131. st. 1. ZZP proizlazi kako javne ustanove obavljaju djelatnost zaštite, održavanja i promicanja zaštićenog područja u cilju zaštite i očuvanja izvornosti prirode, osiguravanja neometanog odvijanja prirodnih procesa i održivog korištenja prirodnih dobara, nadziru vođenje uvjeta i mjera zaštite prirode na području kojim upravljaju te sudjeluju u prikupljanju podataka u svrhu praćenja stanja očuvanosti prirode (monitoring). Niti citiranom odredbom ZZP-a a ni jednom drugom odredbom toga Zakona, strogo zaštićene vrste nisu povjerene na upravljanje i gospodarenje 2.-tuženku, kao što je to primjerice sa divljači koja se prema čl. 44. Zakona o lovstvu ("Narodne novine" 99/18) povjerava lovnogospodarskom osnovom na gospodarenje, uzgoj, zaštitu, lov i korištenje pravnim osobama navedenim u tom Zakonu. Nacionalom parku povjereno je zaštićeno područje (a ne i strogo zaštićene divlje vrste kao stvari extra commercium koje obitavaju na tom području) i njegova je obveza provoditi djelatnost zaštite zaštićenog područja radi očuvanja prirode i održivog korištenja prirodnih dobara. Konačno i plan upravljanja donosi se kao akt upravljanja zaštićenim područjem a ne u svrhu gospodarenja životinjskim vrstama.

27. Iz ovog slijedi kako se 2.-tuženik ne može smatrati odgovornim u smislu odredbe čl. 1064., a niti odredbe čl. 1066. ZOO-a jer nije imatelj stvari koji bi u smislu citiranog propisa odgovarao jednako kao i njezin vlasnik. Stoga u odnosu na 2.- tuženika nema govora o primjeni pravila odgovornosti po načelu kauzaliteta kako to pogrešno smatra žalitelj.

28. Ako bi se uzelo da bi odgovornost 2.-tuženika bila subjektivna u smislu odredbe čl. 1049. ZOO-a, a kako je to sud prvog stupnja smatrao kada je obrazlagao nedostatak uzročne veze između nečinjenja 2.-tuženika i nastanka štete, valja odgovoriti žalitelju kako nije dokazao pretpostavke ove odgovornosti. Naime, pretpostavke odgovornosti iz djelatnosti po načelu krivnje, u ovom slučaju eventualni skrivljeni propust u neprovođenju mjera zaštite vuka kako su one predviđene planom upravljanja, bio je dužan dokazati tužitelj.

29. Tužitelj je na te okolnosti predložio kao dokaze plan upravljanja i izviješće sa sjednice lovačkog društva o porastu populacije vukova. Ovi dokazi sami za sebe ne govore u prilog zaključku da bi "zeleni most" i ograđivanje staništa bilo nužno izvesti baš na mjestu štetnog događaja odnosno da bi takav eventualni propust 2.- tuženika uzrokovao štetu. Kako drugih dokaza tužitelj nije predlagao, sud je prvog stupnja ocjenjujući dokazni materijal iz spisa predmeta pravilno utvrdio činjenično stanje i odbio tužbeni zahtjev u odnosu na 2.-tuženika.

30. Iz tih je razloga valjalo žalbu odbiti i pobijanu presudu u odnosu na 2.- tuženika potvrditi sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a.

31. O troškovima 2.-tuženika ovaj sud nije odlučivao budući isti nije zatražio trošak žalbenog postupka, a u odnosu na trošak prvostupanjskog postupka isti je odbijen u točki III. izreke prvostupanjske presude protiv koje odluke nije izjavljena žalba.

U Rijeci 13. ožujak 2024.

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar, v.r.