Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijek

a

Poslovni broj: Gž Ob-16/2024-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, po sucu Larisi Gačanin, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja G. V., OIB: ….iz R. S., B., zastupanog po punomoćnici D. J., odvjetnici u Z., protiv tužene N. V., OIB: …iz Z., sada nepoznatog boravišta, zastupana po posebnoj skrbnici N. M., mag.iur., zaposlenoj u C. za p. s., Z., radi utvrđenja bračne stečevine, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P Ob-62/2021-30 od 19. srpnja 2023., 13. ožujka 2024.,

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tužitelja, kao neosnovana te potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P Ob-62/2021-30 od 19. srpnja 2023.

Obrazloženje

Pobijanim se rješenjem prvostupanjski sud proglašava apsolutno nenadležnim za postupanje u ovom predmetu temeljem čl.6.b) Uredbe Vijeća (EU) broj 2016/1103 od 24. lipnja 2016. o provedbi pojačane suradnje u području nadležnosti, mjerodavnog prava te priznavanja i izvršenja odluka u stvarima bračnoimovinskih režima, ukidaju se sve radnje provedene u postupku te se tužba odbacuje kao nedopuštena.

Žalbu protiv tog rješenja podnosi tužitelj, pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 43/13., 89/14., 70/19., 80/22; dalje ZPP) te predlaže ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na daljnji postupak.

Žalba nije osnovana.

Prvostupanjski sud utvrđuje:

-da tužitelj ima prijavljeno prebivalište u R. S., a tužena u R. H.,

-da se prema čl.49.st.1. Zakona o međunarodnom privatnom pravu ( Narodne novine br. 101/17, dalje ZMPP ), nadležnost i mjerodavno pravo za imovinske odnose bračnih drugova određuje prema Uredbi Vijeća (EU) br. 2016/1103 od 24. lipnja 2016. o provedbi pojačane suradnje u području nadležnosti, mjerodavnog prava te priznavanja i izvršenja odluka u stvarima bračno-imovinskih režima (Službeni list br. 183, 8. 7. 2016., dalje Uredba ),

-da je nadležnost prema Uredbi propisana poglavljem II.

Prvostupanjski sud ocjenjuje da se u ovom postupku primarno treba primijeniti odredba čl.6. Uredbe čija je osnova uobičajeno boravište stranaka, a tužitelj unatoč rješenjima suda kojima je bio pozivan dostaviti podatke o uobičajenom boravištu tužene po istima da nije postupio.

Stoga je prvostupanjski sud utvrđivao nadležnost prema čl.6. Uredbe, prema podacima temeljem kojih je mogao utvrditi uobičajeno boravište te ističe da nije nesporno mogao utvrditi ispunjenje uvjeta iz čl.6.a) Uredbe, ali da je utvrdio da su ispunjeni uvjeti iz čl.6.b) Uredbe jer da su stranke u vrijeme donošenja presude o razvodu braka imale uobičajeno boravište na području Republike Srbije (tamo da su živjeli, radili, odgajali djecu koja su u vrijeme razvoda (2019. godine) bila maloljetna) te utvrđuje nadležnost suda Republike Srbije.

U odnosu na žalbene navode valja navesti da je čl. 2. ZMPP-a propisano da se taj zakon primjenjuje na odnose kojima se uređuju pojedina pitanja iz čl. 1. zakona ako nisu uređeni pravno obvezujućim aktima E. u., međunarodnim ugovorima koji su na snazi u R. H. i drugim zakonima koji su na snazi u R. H..

Dakle, sukladno čl. 2. ZMPP-a, odredbe ZMPP primjenjuju se samo na odnose koji nisu uređeni obvezujućim aktima E. u. U konkretnom slučaju, predmet spora zahtjev je tužitelja za utvrđenjem bračne stečevine, dakle radi se o stvari bračnoimovinskog režima, tako da se postojanje nadležnosti suda R. H. utvrđuje primjenom citirane Uredbe, a koje su sukladno čl. 288. st. 2. Ugovora o funkcioniranju E. u. (2016/C 202/01) obvezujuće te se neposredno primjenjuju u državama članicama koje sudjeluju u provedbi pojačane suradnje.

Nadalje, Uredbu, u odnosu na teritorijalno polje primjene, primjenjuju nadležna tijela država članica koje su uključene u pojačanu suradnju na tom području a to su A., B., B., C., Č., G., H., F., F., I., L., M., N., N., P., S., Š. i Š..

U odnosu na personalno polje primjene, Uredba o stvarima bračnoimovinskog režima primjenjuje se čak i ako bračni drugovi nisu državljani E. U. ili borave izvan nje, a što znači da u slučaju kada predmet ima prekogranične elemente i pokrenut je pred sudom države članice koja primjenjuje Uredbu, sud države članice dužan je istu primijeniti, te nakon pokretanja postupka provjeriti je li nadležan za postupanje prema kriterijima koji su propisani Uredbom. U slučaju da utvrdi da nije nadležan za postupanje sud se dužan po službenoj dužnosti proglasiti nenadležnim primjenom čl.

15. Uredbe.

Dodatno valja istaknuti da nije bitno gdje se nalazi imovina bračnih drugova (u konkretnom slučaju čak je i nepoznato ima li imovine bračnih drugova u R. H. te je tužba postavljena kao stupnjevita). Naime, čak i ako se imovina bračnih drugova nalazi u trećoj državi (bilo da je to država E. u. koja ne sudjeluje u pojačanoj suradnji ili država izvan E. u.), sud države članice koja sudjeluje u pojačanoj suradnji pred kojim je postupak pokrenut treba primijeniti Uredbu te ocijeniti je li nadležan te ako je, koje mjerodavno pravo treba primijeniti.

U skladu s navedenim razvidno je da je prvostupanjski sud osnovano i pravilno primijenio Uredbu prilikom odlučivanja o pitanju nadležnosti, za koju je relevantno pitanje uobičajenog boravišta.

Čl. 6. Uredbe propisana je nadležnost:

(a) na čijem državnom području bračni drugovi imaju uobičajeno boravište u trenutku pokretanja postupka pred sudom ili, u suprotnome;

(b) na čijem su državnom području bračni drugovi imali zadnje uobičajeno boravište ako jedan od njih još uvijek tamo boravi u trenutku pokretanja postupka pred sudom ili, u suprotnome;

(c) na čijem državnom području protustranka ima uobičajeno boravište u trenutku pokretanja postupka pred sudom, ili, u suprotnome;

(d) zajedničkog državljanstva bračnih drugova u trenutku pokretanja postupka pred sudom.

Pravilno prvostupanjski sud ističe da su elementi iz čl. 6. Uredbe hijerarhijski postavljeni te da kako tužitelj nije dostavio dokaz o uobičajenom boravištu tužene u vrijeme pokretanja postupka (čl. 6.a) u primjenu dolazi čl. 6.b kojim je propisana nadležnost prema državnom području na čijem su bračni drugovi imali zadnje uobičajeno boravište, ako jedan od njih još uvijek tamo boravi u trenutku pokretanja postupka pred sudom.

Stoga pravilno, u kontekstu čl. 6. b) utvrđuje da je obzirom na podatke iz presude o razvodu braka suda R. S. državno područje zadnjeg uobičajenog boravišta stranaka bilo u R. S., u kojoj tužitelj i nadalje boravi.

Neosnovano tužitelj žalbom ističe da je prvostupanjski sud trebao primijeniti odredbu čl. 6.c Uredbe, primarno iz razloga hijerarhijskog ustroja utvrđivanja nadležnosti, a potom i stoga što tužitelj, iako je bio pozivan od strane suda, nije dostavio podatke o uobičajenom boravištu tužene u trenutku pokretanja postupka pred sudom.

U kontekstu svega navedenog, tužitelj žalbenim navodima neosnovano ukazuje na nadležnost suda R. H. pozivajući se na prijavljeno prebivalište tužene, koje nije kriterij za utvrđivanje nadležnosti.

Slijedom svega navedenog valjalo je odbiti žalbu tužitelja, kao neosnovanu te potvrditi pobijano rješenje, primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

U Rijeci 13. ožujka 2024

Sudac

Larisa Gačanin, v.r.