REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3022/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. H. iz S. K. Z., OIB …, zastupanog po punomoćnici T. C. G., odvjetnici iz Odvjetničkog društva C. G. & E. d.o.o., Z., protiv tuženika H. C. d.o.o., Z., OIB …, zastupanog po punomoćniku D. R., odvjetniku u Z., radi nedopuštenosti otkaza i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tuženika i o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-136/2017-2 od 13. veljače 2019., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-9039/14-25 od 26. siječnja 2017., na sjednici održanoj 13. ožujka 2024.,

p r e s u d i o  j e :

I. Prihvaća se revizija tuženika te se preinačavaju toč. II., III., IV. izreke presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-136/2017-2 od 13. veljače 2019. (u dijelu kojim je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-9039/14-25 od 26. siječnja 2017. u toč. I./1., toč. I./3. i II. izreke te u dijelu kojim je odlučeno o naknadi troškova postupka tužitelja), i sudi:

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-9039/14-25 od 26. siječnja 2017. u toč. I./1., toč. I./3. i toč. II. izreke.

II. Odbija se revizija tužitelja i odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove za sastav revizije u iznosu od 132,72 Eur/ 1.000,00 kn, sve u roku od 8 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za isplatu iznosa na ime troškova revizije iznad dosuđenog iznosa (za daljnjih 26,54 Eur/200,00 kn).

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, u toč. I. izreke, odbijen u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da je nedopuštena odluka o poslovno uvjetovanom otkazu tužiteljevog Ugovora o radu donesena 19. kolovoza 2014. te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao (toč. I./1.). Odbijen je i zahtjev da se naloži tuženiku da tužitelja vrati na rad na radno mjesto voditelja reinženjeringa poslovnih procesa i urednika za portale i Web po Ugovoru o radu od 28. rujna 2012. (toč. I./2.) te je odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka (toč. I./3.). Toč. II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 331,81 Eur/2.500,00 kn.

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

„Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tužitelja i djelomično potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-9039/14-25 od 26. siječnja 2017. u točki I./2. izreke kojom je odbijen zahtjev tužitelja za vraćanje na rad na radno mjesto voditelja reinženjeringa poslovnih procesa i urednika za portale i WEB sukladno Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme broj … od 28. rujna 2012. te u točki I./3. izreke.

Djelomično se prihvaća žalba tužitelja kao osnovana te se preinačava citirana presuda suda prvog stupnja u točki I./1. izreke i točki II. izreke i sudi:

Utvrđuje se nedopuštenim otkaz što ga je tuženik H. C. d.o.o. sa sjedištem u Z., …, OIB …, dao tužitelju J. H. s prebivalištem u S. K. Z., …, OIB …, Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora broj ... od 28. rujna 2012. donesenom dana 19. kolovoza 2014. pod brojem …, te se utvrđuje da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao.

Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju žalbeni trošak u iznosu od 375,00 kn u roku od 8 dana dok se preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu žalbenog troška odbija kao neosnovan.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan.“

3. Protiv drugostupanjske presude revizije su podnijeli i tužitelj i tuženik, pri čemu se tužitelj poziva na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11- proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, a tuženik također navodi da reviziju podnosi iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. Obje stranke predlažu preinačenje pobijane presude, podredno ukidanje obje nižestupanjske odluke i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, u smislu navoda svake od stranaka.

4. U odgovoru tužitelja na reviziju tuženika, tužitelj istu predlaže odbiti kao neosnovanu. Traži troškove na ime sastava odgovora na reviziju.

5. Revizija tuženika je osnovana, dok revizija tužitelja nije osnovana.

6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7.1. Suprotno navodima revizije tužitelja, drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku. To zato jer su dati jasni i neproturječni razlozi za odluku, koji revizijskim razlozima nisu dovedeni u sumnju, osobito po pitanju ocjene je li tuženik trebao vratiti tužitelja na rad, a u kojem smislu se navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka ističe, a što suštinski spada u primjenu materijalnog prava pa je o tom dijelu navoda tužitelju odgovoreno u nastavku ove presude.

7.2. Tuženik je naveo da reviziju podnosi, među ostalim, zbog počinjene bitne povrede odredaba ZPP, ali taj svoj navod ničim ne obrazlaže pa ga ovaj sud isti revizijski razlog nije imao osnove razmatrati (čl. 386. ZPP).

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je nedopuštena odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu od 19. kolovoza 2014., da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao i vraćanje tužitelja na rad, na radno mjesto na kojemu je do tada radio.

9. U postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na temelju Ugovora o radu od 25. rujna 2012. na neodređeno vrijeme na poslovima radnog mjesta voditelja reinženjeringa poslovnih procesa i urednika za portale i WEB, na kojem radnom mjestu je tužitelj bio jedini izvršitelj,

- da je tuženik donio novi Pravilnik o organizaciji koji je u primjeni od 1. ožujka 2014., po kojem u službi za upravljanje imovinom i IT više ne postoji radno mjesto tužitelja koje je bilo sistematizirano ranijim Pravilnikom o organizaciji tuženika od 17. rujna 2012.,

- da je tuženik 19. kolovoza 2014. donio odluku o poslovno uvjetovanom otkazu tužiteljevog Ugovora o radu, koju je potpisao A. A., inače član uprave koji zastupa tuženika zajedno s predsjednikom uprave počevši od 27. svibnja 2014.,

- da je u vrijeme donošenja predmetne Odluke o otkazu predsjednik uprave bio D. K., koji je bio ovlašten zastupati tuženika pojedinačno i samostalno počevši od 27. svibnja 2014.,

- da je tuženik 21. veljače 2014. donio odluku o tehnološkom višku radnika koju je uputio na savjetovanje Glavnom radničkom vijeću i Sindikatu strojovođa Hrvatske i s njima proveo savjetovanje, kako u vezi cijele liste, tako i po pitanju pojedinačnih otkaza,

- da je tuženik 30. lipnja 2014. donio odluku kojom se utvrđuje program zbrinjavanja kolektivnog viška radnika, kojega je dostavio Hrvatskom zavodu za zapošljavanje.

10. Na temelju navedenih utvrđenja, prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev, obrazlažući da je tuženik imao opravdani razlog da tužitelju otkaže ugovor o radu, na temelju odrede čl. 115. st. 1. t. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 - dalje: ZR), jer je tužiteljevo radno mjesto, na kojemu je tužitelj bio jedini izvršitelj, ukinuto pa u takvim okolnostima tuženik nije trebao vršiti uspoređivanje tužitelja s drugim radnicima, a odluka o otkazu donijeta je u formalno zakonito provedenom postupku u smislu odredbe čl. 115. st. 2. ZR. Pritom odbija prigovor tužitelja da odluka otkazu nije donijeta i potpisana od strane ovlaštene osobe, jer da iz odluke uprave tuženika od 7. ožujka 2014. broj … proizlazi da se za sklapanje ugovora o radu za sve radnike unutar poslovnog područja i donošenje odluka iz područja radnih odnosa ovlašćuju direktori poslovnih područja pa je slijedom toga A. A., koji je spornu odluku potpisao kao član uprave tuženika, bio ovlašten za donošenje sporne odluke.

11.1. Preinačujući prvostupanjsku presudu drugostupanjski sud smatra osnovanima žalbene navode o tome da član uprave tuženika A. A. nije bio ovlašten na temelju odluke uprave tuženika od 7. ožujka 2014. broj … donijeti i potpisati spornu odluku o otkazu, obrazlažući da se, prema sadržaju odluke od 7. ožujka 2014., na njega ne odnosi punomoć iz točke III. odluke, jer su tom točkom, na donošenje odluka iz područja radnih odnosa, ovlašteni samo rukovoditelji pojedinih organizacijskih jedinica kao što su direktori poslovnih područja, šefovi službi unutar poslovni područja, ravnatelj ureda uprave i dr., a ne i A. A. kao član uprave. Nadalje, drugostupanjski sud obrazlaže da ovlaštenje A. A. za donošenje sporne odluke ne proizlazi ni iz točke II. odluke od 7. ožujka 2014., koja propisuje da je uprava društva ovlaštena donositi odluke iz područja radnih odnosa za sve nadređene radnike u društvu (taksativno navedene u čl. 15. Pravilnika o organizaciji H. C. d.o.o. od 4. veljače 2014. dalje Pravilnik), radnike ureda uprave i radnika službe za upravljane sigurnošću i zaštitu na radu, zaštitu od požara i zaštitu okoliša i službe za upravljanje imovinom i IT, jer, u smislu čl. 426. st. 1. i 2. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 152/11 – pročišćeni tekst 111/12, 68/13, 110/15 – dalje: ZTD), društvo s ograničenom odgovornošću zastupa uprava, a ako u društvenom ugovoru nije drugačije određeno članovi uprave skupno zastupaju društvo. Pa kako je predsjednik uprave D. K. ovlašten zastupati tuženika pojedinačno i samostalno počevši od 27. svibnja 2014. dok je A. A., član uprave, ovlašten zastupati tuženika zajedno s predsjednikom uprave počevši od 27. svibnja 2014., znači da A. A. kao član uprave društva bez posebne punomoći predsjednika uprave društva nije ovlašten samostalno zastupati tuženika a s tim u vezi ni samostalno donositi i potpisivati odluke iz područja radnih odnosa. Kako okolnost da je spornu odluku o otkazu donijela osoba koja za to nije imala zakonskog ovlaštenja ima za posljedicu nezakonitost odluke o otkazu, drugostupanjski je sud prihvatio kao osnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje da je odluka o otkazu od 19. kolovoza 2014. nedopuštena i da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao.

11.2. Vezano za dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio vraćanje na rad, drugostupanjski sud smatra odluku prvostupanjskoga suda u tom dijelu pravilnom, obrazlažući da je tuženikovim Pravilnikom o organizaciji koji se primjenjuje od 1. ožujka 2014. radno mjesto na kojem je bio zaposlen tužitelj (voditelj reinženjeringa poslovnih procesa i urednika za portale i WEB) ukinuto, odnosno da više ne postoji pa u takvim okolnostima tužitelj ne može tražiti vraćanje na poslove ukinutog radnog mjesta, već je tužitelj jedino mogao tražiti vraćanje na drugo odgovarajuće radno mjesto u skladu s njegovim stručnim i radnim sposobnostima, što tužitelj tužbenim zahtjevom nije zatražio. Iz tih je razloga žalbu tužitelja djelomično odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za vraćanje na radno mjesto voditelja reinženjeringa poslovnih procesa i urednik za portale i WEB, prema ugovoru o radu.

11.3. Smatrajući da su stranke u podjednako uspjele u parnici, drugostupanjski je sud, primjenom odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 166. st. 2. ZPP, odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

12. Odluka drugostupanjskoga suda u dijelu koji se tiče nedopuštenosti otkaza (toč. II. izreke presude), nije pravilna, dok je odluka drugostupanjskoga suda u dijelu koji se tiče vraćanja tužitelja na radno mjesto pravilna (toč. I. izreke presude).

13. U pravu je tuženik kada osporava pravilnost odluke u dijelu da je spornu odluku o otkazu donijela osoba koja za to nije imala zakonskog ovlaštenja.

14. Naime, prema odredbi čl. 115. st. 1. t. 1. ZR, poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdan razlog, između ostalog, i u slučaju kada je prestala potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

15.1. U potpisu Odluke o otkazu broj 708/12 od 19. kolovoza 2014. vidljivo je označeno: „Predsjednik uprave D. K. dipl. ing“ ispred čijeg je imena naznačeno „za“ te ispod imena potpis. Kako je u postupku utvrđeno i da je na predmetnoj odluci potpis A. A., on je tu odluku potpisao za (u zamjenu za) predsjednika uprave. Kako tužitelj nije osporavao da sam predsjednik uprave D. K. ne bi donio predmetnu odluku o otkazu (u smislu da je A. A. potpisao odluku za njega, a ne u svoje ime), već su se njegove tvrdnje u prvostupanjskom postupku ograničile na to da je „odluka potpisana od nepoznate osobe koja nije bila ovlaštena za donošenje iste“, odnosno u žalbi - da A. A., koji je odluku potpisao (u svoje ime), nije imao suglasnost predsjednika uprave D. K. u vidu punomoći ili supotpisa, proizlazi da je predmetna odluka donesena upravo od predsjednika društva i kao takva u skladu s toč. II. odluke od 7. ožujka 2014. Stoga je predmetna odluka o otkazu nije donesena od neovlaštene osobe, već u zakonito provedenom postupku, u smislu odredbe čl. 115. st. 2. ZR.

15.2. Imajući na umu da je radno mjesto tužitelja, kao jedino koje je pripadalo organizacijskoj cjelini pod nazivom „voditelj reinženjeringa poslovnih procesa i urednik za portale i WEB“ ukinuto, jer su za to postojali organizacijski i gospodarski razlozi te da nije bilo usporednih radnika, kao i u postupku utvrđenu činjenicu da je pravilno provedeno savjetovanje s radničkim vijećem pravilno je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev u pogledu dopuštenosti odluke o otkazu, ispravno cijeneći da je autonomno pravo poslodavca organizirati proces rada tako da postiže bolje rezultate što uključuje i mogućnost ukidanja pojedinog radnog mjesta.

16. Slijedom navedenoga, a budući da je predmetni otkaz zakonito donesen, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP, reviziju tuženika prihvatiti i drugostupanjsku presudu preinačiti u toč. II. izreke, na način da je žalba tužitelja odbijena u tom dijelu kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u točki I./1. izreke i toč. I./3. izreke.

17. Kako tuženik žalbom nije osporavao visinu troškova postupka dosuđenih prvostupanjskom presudom tuženiku, ovaj sud nije imao osnove preispitivati iznos od 331,81 Eur/2.500,00 kn dosuđen toč. II. izreke prvostupanjske presude tuženiku. Valja napomenuti da tuženik nije posebno osporavao drugostupanjsku odluku u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu pa ovaj sud niti taj dio drugostupanjske odluke također nije razmatrao.

18. Stoga je u odnosu na reviziju tuženika odlučeno kao u toč. I. izreke.

19. Vezano za reviziju tužitelja, valja reći da, u situaciji kada je predmetna odluka o otkazu bila dopuštena, neosnovan je zahtjev tužitelja da se tužitelja vrati na rad kod tuženika pa nisu od utjecaja navodi iz revizije tužitelja u vezi obvezatnosti nalaganja vraćanja na rad radnika ako radni odnos nije prestao.

20. Kako je preinačena odluka o tužbenom zahtjevu valjalo je prema odredbama čl. 166. st. 2., čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP, preinačiti i odluku o troškovima postupka. Kako je tužitelj u cijelosti izgubio spor ne pripada mu naknada troškova postupka (čl. 154. st. 1. ZPP) niti naknada za sastav žalbe (čl. 166. st. 1. ZPP) pa je valjalo drugostupanjsku presudu preinačiti u toč. III. i IV., izreke (u odluci o troškovima postupka) na način da je žalba tužitelja odbijena u tom dijelu kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u točki II. izreke, a ujedno je odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu troškova za sastav žalbe.

21. Stoga je u odnosu na reviziju tužitelja odlučeno kao u toč. II. izreke.

22. Tuženiku je priznat i iznos na ime troškova sastava revizije, s kojom je tuženik uspio u omjeru od 100%, a u odnosu na koju bi imao pravo na 150 bodova u skladu sa Tbr. 10/5 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23, dalje OT/23) prema vrijednosti boda (Tbr. 54. OT/23) i uvećano za pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT/23), pri čemu je tuženik zatražio iznos od ukupno 132,72 Eur/1.000,00 kn po toj osnovi, koji mu je priznat prema uspjehu u sporu. Zatraženi iznos od 106,18 Eur/800,00 kn na ime pristojbe za reviziju tuženiku nije priznat, jer u spisu nema dokaza da je isti plaćen (plaćeni iznos od 79,63 Eur/600,00 kn odnosi se na pristojbu za odgovor na tužbu i drugostupanjsku presudu). Stoga je odlučeno kao u toč III. i IV. izreke.

23. Tuženiku nisu dosuđeni traženi troškovi na ime odgovora na reviziju, jer odgovor na reviziju nije bila radnja potrebna za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP). Stoga je odlučeno kao u toč. V. izreke.

24. Na temelju odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao cijene, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 EUR=7.53450 kn).

Zagreb, 13. ožujka 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.