REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-548/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec, mr. sc. Senije Ledić i Mirjane Magud članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K., iz K.-R., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. K. odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo financija, OIB ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-244/2023-3 od 15. lipnja 2023., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4367/2018-70 od 11. siječnja 2023., u sjednici održanoj 13. ožujka 2024.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja M. K. u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja M. K. u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-244/2023-3 od 15. lipnja 2023., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4367/2018-70 od 11. siječnja 2023., na način da je pod točkom I.1. izreke naloženo tuženici isplatiti tužitelju na ime razlike plaće ukupan iznos 227,35 eura/1.712,94 kn bruto sa zakonskim zateznim kamata tekućim na pojedine iznose pobliže navedene u izreci presude, dok je zahtjev tužitelja za više zatraženi iznos od 364,72 eura/2.747,98 kn odbijen kao neosnovan, pod točkom I.2. izreke je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, a pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju da tuženici naknadi trošak sastavljanja žalbe u iznosu 124,36 eur/937,00 kn.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelj je predložio da se dopusti revizija radi postavljenih pitanja koja glase:
„1. Je li evidencija tuženika/poslodavca o radnom vremenu tužitelja/radnika, bez da je doneseno rješenje o korištenju slobodnih dana, adekvatno dokazno sredstvo za utvrđenje da je tužitelj/radnik slobodne dane koristio po osnovi ostvarenih prekovremenih sati rada ili je sud dužan tu činjenicu utvrditi jedino tim dokaznim sredstvom (rješenjem)?
2. Može li se uređenje pitanja prekovremenih sati rada drugačije vrednovati od načina kako je to propisano Zakonom o radu ("Narodne novine", broj: 93/14, 127/17, 98/19 i 151/12), primjerice slobodnim danima, te mogu li u tom smislu odredbe članka 44. stavka 14. Kolektivnog ugovora za državne službenike ("Narodne novine", broj: 104/2013.) i članka 38. stavka 13. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", 112/17) "derogirati" odredbe članka 94. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 93/14, 127/17, 98/19 i 151/12)?
3. Je li sud pri odlučivanju o troškovima parničnog postupka, u slučaju kada je stranka postupka država zastupana po državnom odvjetništvu, dužan provesti test razmjernosti i za dosuđeni trošak žalbenog postupka odnosno ispitati predstavlja li nalog stranci da snosi pun i iznos troška žalbenog postupka zastupanja države u postupku nerazmjerno ograničenje prava stranke na pristup sudu, te uzeti u obzir relevantna stajališta Europskog suda za ljudska prava i ustavnog suda o mogućoj povredi prava na pristup sudu u slučajevima kada se cjelokupni žalbeni trošak države prevaljuje na teret fizičke osobe (tužitelja)?“.
navodeći da su navedena pitanja važna za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a da o pitanju pod 2.) revizijski sud nije zauzeo pravno shvaćanje.
2.1. Kao razlog važnosti prvo i drugo postavljenih pitanja tužitelj se pozvao na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3256/2011 od 1. prosinca 2014., a kao razlog važnog treće postavljenog pitanja tužitelj se pozvao na presudu Europskog suda za ljudska prava donesenom u predmetu Klauz protiv Hrvatske od 18. srpnja 2013., zahtjev br. 28963/10, Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske presuda od 6. rujna 2016., zahtjev br. 72152/13, te na revizijsku odluku broj Rev-89/2021-2 od 2. ožujka 2021.
3. U prijedlogu je tužitelj također naveo da mu je u drugostupanjskom postupku zbog pogrešne primjene materijalnog prava i povrede odredbi parničnog postupa povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/11, 76/10, 5/14 - dalje: Ustav) i Europskom Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine-Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99-pročišćeni tekst, 8/99- ispravak, 14/02, 1/06 i 13/17 - dalje: Konvencija).
4. Odgovor na prijedlog nije podnesen.
5. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - proč.tekst, 25/13, 28/13, 70/19, 80/22, 89/14, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), ocijenjeno je da prvo i drugo postavljena pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primijeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
6. To stoga što u odnosu na prvo i drugo postavljena pitanja tužitelj nije naveo odgovarajuće razloge važnosti, s obzirom da u odluci koju tužitelj navodi kao razlog važnosti prvo i drugo postavljenih pitanja, Ustavni sud Republike Hrvatske nije izražavao pravno shvaćanje u vezi postavljenih pitanja.
6.1. Osim toga, iz navedene odluke proizlazi da je predmet spora u tom postupku pred redovnim sudovima bio tužbeni zahtjev podnositeljice kojim je od tuženika (svojeg bivšeg supruga) tražila isplatu novčanog iznosa na ime naknade za uskraćeno uzdržavanje djeteta, što ovdje nije slučaj. Također valja reći da je Ustavni sud u postupku pred tim sudom ocijenio da je odlukom drugostupanjskog suda došlo do povrede podnositeljičinog prava na pravično suđenje, s obzirom da je drugostupanjski sud bez bilo kakvog logičnog i ustavnopravno prihvatljivog obrazloženja odstupio od ranije izraženih stajališta drugostupanjskog suda u istom predmetu, što također ovdje nije slučaj.
7. Nadalje, ocjena je ovog suda da se niti treće pitanje ne može smatrati važnim u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP. Naime, tuženica je u žalbenom postupku u cijelosti uspjela u sporu, te je drugostupanjskom odlukom imajući na umu uspjeh tuženice sa žalbom o trošku žalbenog postupka odlučeno primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP i članka 163. ZPP.
7.1 Međutim, s obzirom na sadržaj treće postavljenog pitanja, kao i na sadržaj navoda tužitelja iz prijedloga za dopuštenje revizije u smislu teške materijalne i financijske situacije tužitelja u kojima ističe da mu je plaća manja od visine troškova postupka, valja reći da s obzirom da tužitelj uz prijedlog za dopuštenje revizije nije dostavio relevantne dijelove spisa u smislu odredbe čl. 387. st. 3. ZPP iz čega bi proizlazilo da je tužitelj ukazivao na svoju tešku materijalnu i financijsku situaciju pa da bi s tim u vezi bila riječ o nerazmjernom i prekomjernom teretu obzirom na troškove koje mora snositi, to u takvoj situaciji nisu ostvarene zakonske pretpostavke iz čl. 385.a ZPP za intervenciju ovoga suda i dopuštenje revizije.
7.2. Stoga je neodlučeno pozivanje tužitelja u smislu razloga važnosti na odluku ovog suda broj Rev 89/2021-2 od 2. ožujka 2021., na presude Europskog suda za ljudska prava donesenom u predmetu Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske presuda od 6. rujna 2016., zahtjev br. 72152/13. kao i u predmetu Klauz protiv Hrvatske od 18. srpnja 2013., zahtjev br. 28963/10.
8. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP te odlučiti kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.
9. Osim toga, zbog naprijed navedenog prema ocjeni ovog suda tužitelj nije učinio vjerojatnim da su mu u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a kako on to tvrdi u prijedlogu za dopuštenje revizije.
10. Zbog navedenog je valjalo na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odbaciti prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja temeljen na odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP, te odlučiti kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 13. ožujka 2024.
Predsjednik vijeća:
mr. sc. Dražen Jakovina, v.r.
