REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 178/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, mr.sc. Igora Periše člana vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. F. iz P., OIB:..., kojega zastupa punomoćnik B. S., odvjetnik u Z., protiv tuženika C. n. s. d.o.o. Z., OIB:..., kojega zastupa punomoćnica I. B., odvjetnica u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-3009/2022-2 od 15. studenoga 2022. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-53/22-126 od 19. srpnja 2022., u sjednici održanoj 13. ožujka 2024.,

p r e s u d i o  j e :

I. Revizija tuženika odbija se kao neosnovana u dijelu u kojem je podnesena protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-3009/2022-2 od 15. studenoga 2022. pod točkom I. izreke.

II. Djelomično se prihvaća revizija tuženika, preinačuje se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-3009/2022-2 od 15. studenoga 2022. pod točkom II. i III. izreke i sudi:

1. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj Pr-53/22-126 od 19. srpnja 2022. pod točkom II. izreke.

2. Preinačuje se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-3009/2022-2 od 15. studenoga 2022. pod točkom III. izreke, u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak od 29.100,00 kuna (3.862,23 EUR) i u tom dijelu sudi:

Svaka stranka snosi svoj trošak.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak revizijskog postupka od 2.105,32 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku C. n. s. d.o.o., Z., OIB: ..., da isplati tužitelju V. F. iz P., OIB: ..., na ime izgubljene zarade i izgubljenih dnevnica iznose sa zateznim kamatama, i to:

- 548,72 kn od 15.9.2009. do isplate,

- 1.385,66 kn od 1.1.2010. do isplate,

- 15.445,67 kn od 1.1.2011. do isplate,

- 3.021,00 kn od 1.1.2012. do isplate,

- 19.815,23 kn od 1.1.2011. do isplate,

- 11.814,68 kn od 1.1.2012. do isplate,

- 3.315,42 kn od 1.1.2013. do isplate,

sve kamate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena do 31.7.2015., a od 1.8.2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim potražuje isplatu daljnjeg iznosa od 2.145,53 kn i 52.581,87 kn, kao i isplatu zatezne kamate na iznos od 548,72 kn do 15.9.2009.

III. Svaka stranka snosi svoje parnične troškove.".

2. Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

"I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-53/22-126 od 19. srpnja 2022. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

II. Preinačava se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke i nalaže se tuženiku da isplati tužitelju naknadu izgubljene plaće i dnevnica sa zateznom kamatom na pojedine iznose kako slijedi:

- 2.145,53 kn/284,76 eura, od 1.siječnja 2009. do isplate kao i zateznu kamatu na iznos od 548,72 kn/72,82 eura, od 1. siječnja 2009. do 14. rujna 2009.,

- 15.732,98/2.088,12 eura, kn od 1. siječnja 2009. do isplate,

- 36.848,89 kn/368,48 eura od 1. siječnja 2010. do isplate, time da zatezna kamata do 31. srpnja 2015. teče po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Preinačava se prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom III. izreke te se nalaže tuženiku da naknadi parnični trošak tužitelju u iznosu od 29.100,00 kn/3.862,23 eura kao i trošak žalbe u iznosu od 1.562,50 kn/207,37 eura, također se nalaže tužitelju da naknadi parnični trošak tuženiku u iznosu od 41.875,00 kn/5.557,76 eura, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u povodu žalbe.".

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd 598/2023-2 od 4. travnja 2023., tuženiku je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-3009/2022-2 od 15. studenog 2022. zbog pravnog pitanja koje glasi:

"Saznaje li oštećeni za štetu kod naknade štete s osnova izgubljene zarade, u visini razlike između isplaćene naknade za vrijeme bolovanja i plaće koju bi ostvarivao da je radio datumom prestanka privremene spriječenosti za rad ili datumom isplate prve naknade plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad odnosno počinje li rok zastarijevanja potraživanja naknade štete s osnove izgubljene zarade za taj oblik štete teći danom prestanka privremene spriječenosti za rad ili danom isplate prve naknade plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad?".

4. Tuženik je protiv drugostupanjske presude, na temelju odredbe čl. 382. Zakona o parničnom postupku, podnio reviziju zbog pravnog pitanja zbog kojeg je rješenjem ovog suda dopušteno podnošenje revizije. Revizija je podnesena protiv presude suda drugog stupnja pod točkom I. izreke, kojom je presuda suda prvog stupnja potvrđena u dosuđujućem dijelu, te pod točkom II. izreke kojom je presuda suda prvog stupnja preinačena u odbijajućem dijelu i prihvaćen je tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik je predložio Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju, preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan u cijelosti ili ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje, a tužitelju naložiti da mu naknadi trošak postupka.

5. U odgovoru na reviziju tužitelj je osporio revizijske navode tuženika i predložio je reviziju odbiti kao neosnovanu.

6. Revizija je djelomično osnovana i djelomično neosnovana.

7. Prema odredbi čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) u povodu revizije Vrhovni sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz članka 385.a ovoga Zakona zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete s osnova izgubljene zarade nastale za vrijeme privremene spriječenosti za rad (bolovanja), kao razlike između plaće koju bi tužitelj ostvarivao da je radio i naknade koja mu je isplaćena za vrijeme bolovanja, te s osnova dnevnica koje više nije ostvarivao jer na novom radnom mjestu na kojem je radio nakon povratka s bolovanja, nije upućivan na rad na terenu, kao i razlike u odnosu na invalidsku mirovinu.

9. Sud prvog stupnja je tužbeni zahtjev djelomično prihvatio i tužitelju dosudio naknadu štete od ukupno 55.345,38 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok je za iznos od 54.727,40 kuna tužbeni zahtjev odbijen jer je sud ocijenio da je za taj dio zahtjeva nastupila zastara. Sud se pozvao na odredbu čl. 230. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) prema kojoj tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. Prema ocjeni suda prvog stupnja tužitelj je za štetu u vidu izgubljene zarade mogao saznati već sljedeći mjesec do 16.-og u mjesecu za prethodni mjesec jer se tada isplaćuje plaća. U ovom predmetu tužba je podnesena 20. lipnja 2012., pa je sud ocijenio da su u zastari svi utuženi iznosi dospjeli prije 20. lipnja 2009.

10. Sud drugog stupnja je tuženikovu žalbu djelomično odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu suda prvog stupnja u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen (točka I. izreke presude suda prvog stupnja), dok je tužiteljevu žalbu prihvatio i preinačio presudu suda prvog stupnja u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev odbijen zbog zastare (točka II. izreke presude suda prvog stupnja), pa je naložio tuženiku isplatiti tužitelju daljnji iznos od 54.727,40 kuna (6.978,81 EUR) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos od 548,72 kune (72,82 EUR) od 1. siječnja 2009. do 14. rujna 2009. Prema ocjeni suda drugog stupnja tužitelj je za pretrpljenu štetu saznao kad je prestala njegova privremena spriječenost za rad, te od tada počinje teći zastara. S obzirom da je bolovanje tužitelja zbog ozljede na radu trajalo do zaključno 28. veljače 2010., od tada teče zastarni rok za utuženu naknadu, pa prigovor zastare nije osnovan jer je tužba u ovoj parnici podnesena 20. lipnja 2020.

11. U revizijskom stadiju postupka je sporno je li tužitelj za štetu, koja se sastoji u razlici iznosa plaće za vrijeme bolovanja, dnevnica koje više nije primao, saznao danom isplate prve naknade primljene za vrijeme bolovanja ili danom prestanka bolovanja, te u vezi s tim počinje li rok zastarijevanja potraživanja naknade štete s osnove izgubljene zarade za taj oblik štete teći danom isplate prve naknade za vrijeme privremene spriječenosti za rad ili danom prestanka privremene spriječenosti za rad.

12. Odredbom čl. 215. st. 1. ZOO propisano je da zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Prema odredbi čl. 230. st. 1. ZOO potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. U svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala (stavak 2. istog članka).

13. Iz spisa proizlazi da je tužitelj 26. kolovoza 2008. doživio povredu na radu zbog koje je bio privremeno nesposoban za rad, pa je od tada do 28. veljače 2010. bio na bolovanju i u tom razdoblju je primao naknadu plaće. Nakon završetka bolovanja raspoređen je na novo radno mjesto na kojem nije bio upućivan na rad na terenu pa nije primao dnevnice, te je od 8. ožujka 2011. u invalidskoj mirovini. Prvo potraživanje tužitelja s osnova naknade štete zbog izgubljene zarade dospjelo je u rujnu 2008. i dalje je dospijevalo sukcesivno, kao i potraživanje s osnova dnevnice, dok je tužba u ovoj parnici podnesena 20. lipnja 2012.

14. Navodeći razloge važnosti za pravno pitanje za koje je dopušteno podnošenje revizije u ovoj pravnoj stvari, tuženik se poziva na odluku revizijskog suda broj Revr 190/2018 od 24. lipnja 2020., u kojoj je o postavljenom pravnom pitanju zauzeto drugačije pravno shvaćanje, te odluku broj Rev-x 1001/2012 od 12. veljače 2013. u kojoj je revizijski sud zauzeo pravno shvaćanje da je potraživanje s osnova izgubljene zarade povremeno potraživanje u smislu čl. 372. ZOO/91.

15. Odgovarajući na postavljeno pravno pitanje treba navesti da prema ranijem pravnom shvaćanju revizijskog suda (sadržanog primjerice u odlukama broj Rev 812/2001-2 od 8. svibnja 2001. i broj Revr 719/2016-2 od 14. ožujka 2018.) oštećeni za štetu s osnova izgubljene zarade za vrijeme privremene spriječenosti za rad saznaje kad prestane privremena nesposobnost. Međutim, ovaj sud je od navedenog pravnog shvaćanja odstupio i ustalio praksu, prema kojoj u slučaju kad se potražuje naknada štete s osnova izgubljene zarade u vidu razlike između isplaćene naknade plaće za vrijeme bolovanja i plaće koju bi oštećeni u normalnom tijeku stvari ostvario, oštećeni za štetu saznaje neposredno nakon isplate naknade za bolovanje. Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odlukama broj Revr 518/2018-2 od 30. svibnja 2018., broj Revr 190/2018-2 od 24. lipnja 2020. i broj Rev 726/2023-2 od 22. studenoga 2023.

16. Budući da je drugostupanjska presuda utemeljena na pravnom shvaćanju koje nije podudarno s ustaljenim pravnim shvaćanjem ovoga suda, na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP, djelomičnim prihvaćanjem revizije, preinačena je presuda suda drugog stupnja, pod točkom II. izreke, na način da je tužiteljeva žalba odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda je potvrđena u dijelu pod točkom II. izreke kojom je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, zbog zastare tražbine.

16.1. Nadalje, revizija je odbijena kao neosnovana, na temelju čl. 391. st. 6. ZPP, u dijelu u kojem je podnesena protiv drugostupanjske odluke pod točkom I. izreke, kojom je žalba tuženika odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznose naknade štete dospjele u razdoblju od rujna 2009. do siječnja 2013. sa pripadajućim zateznim kamatama jer za to potraživanje, u smislu navedenog pravnog shvaćanja revizijskog suda, zastara nije nastupila.

17. Odluka o troškovima postupka, temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP u vezi s čl. 154. st. 4. ZPP jer su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima. Naime, tužitelj je povukao dio tužbenog zahtjeva za naknadu štete s osnova rente u iznosu od 5.800,00 kuna mjesečno i u odnosu na taj dio je tužitelju pravomoćno naloženo naknaditi tuženiku trošak postupka, pa je od iznosa zatraženog konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, tužitelju dosuđeno 55.345,38 kuna (7.345,59 EUR), dok je za iznos od 54.727,40 (7.263,57 EUR) tužbeni zahtjev odbijen.

18. Tuženiku je priznat trošak sastava prijedloga za dopuštenje revizije 375 bodova prema Tbr. 10.6. Tarife odnosno s PDV-om 933,21 EUR. Vrijednost boda je obračunata u vrijednosti 1,99 EUR (15 kuna) prema Tbr. 50. tada važeće Tarife, kako je tuženik i zatražio. Osim toga, priznat mu je i trošak naplaćene sudske pristojbe na prijedlog za dopuštenje revizije od 238,90 EUR. Nadalje, tuženiku je priznat trošak sastava revizije od 375 bodova ili s PDV-om 933,21 EUR, pa mu je ukupno dosuđeno 2.105,32 EUR s osnova troška revizijskog postupka.

19. Na temelju odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao cijene, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 euro = 7,53450 kn).

Zagreb, 13. ožujka 2024.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Ante Perkušić, v.r.