Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 66 Gž-1218/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca: Marijana Vugića, kao predsjednika vijeća, Renate Đaković Vranković, kao članice vijeća i izvjestiteljice te Tomislava Aralice, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Mariji Maričević, odvjetnici u Zagrebu, Vukovarska ulica 237 D, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB 22694857747, zastupanog po punomoćnici Tamari Stanić Sertić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 282, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv dijela presude i protiv dijela rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2352/19-47 od 28. veljače 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 12. ožujka 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2352/19-47 od 28. veljače 2022. u točki I izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2352/19-47 od 28. veljače 2022. u točki I izreke, u dijelu točke II izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.086,27 EUR / 15.719,00 kn sa zateznim kamatama i u točki IV izreke.

II. Uvažava se žalba tuženika i preinačava se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2352/19-47 od 28. veljače 2022. u dijelu točke II izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 284,49 EUR / 2.143,50 kn sa zateznim kamatama i rješava:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 284,49 EUR / 2.143,50 kn sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška postupka povodom izjavljenog pravnog lijeka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Općinski građanski sud u Zagrebu, presudom poslovni broj Pn-2352/19-47 od 28. veljače 2022. naložio je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 13.900,00 kn sa zateznim kamatama koje na iznos od 13.000,00 kn teku od 6. ožujka 2014. do isplate a na iznos od 900,00 kn od 28. veljače 2022. do isplate, u roku od 15 dana (točka I izreke). Odbijen je kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica zahtjeva da joj tuženik isplati iznos od 1.940,00 kn kao i zatezne kamate koje na iznos od 13.000,00 kn teku od 13. prosinca 2013. do 5. ožujka 2014. i zatezne kamate koje na iznos od 900,00 kn teku od 13. prosinca 2013. do 27. veljače 2022. (točka II izreke).

1.1. Općinski građanski sud u Zagrebu, rješenjem poslovni broj Pn-2352/19-47 od 28. veljače 2022. dopustio je preinaku tužbe od 26. lipnja 2020. (točka I izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 17.862,50 kn sa zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos od 28. veljače 2022. do isplate, u roku od 15 dana (točka II izreke). Odbijen je kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa (točka III izreke) te je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka (točka IV izreke).

2. Iako tuženik u žalbi navodi da pobija prvostupanjsku presudu u točki I izreke i prvostupanjsko rješenje samo u točki II izreke, iz sadržaja žalbe proizlazi da tuženik pobija rješenje i u točki I izreke kojom je dopuštena preinaka tužbe i u točki IV izreke kojom je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka., stoga je ovaj sud sukladno odredbi čl. 365. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 12/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje u tekstu: ZPP) uzeo da tuženik pobija prvostupanjsko rješenje i u točkama I i IV izreke. Tuženik navodi da podnosi žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a u odnosu na rješenje (odluka o preinaci tužbe) sukladno čl. 365. st. 1. ZPP proizlazi da tuženik podnosi žalbu i zbog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka. Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tuženik potražuje i trošak postupka povodom izjavljenog pravnog lijeka u iznosu od 1.750,00 kn.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu tuženika.

4. Žalba tuženika je neosnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, a djelomično osnovana u odluci o sporednim potraživanjima (trošak parničnog postupka).

5. Prema odredbi čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 12/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje u tekstu: ZPP) drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu i rješenje (čl. 381. ZPP) u onom dijelu u kojem se pobija žalbom u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Predmet spora je naknada neimovinske i imovinske štete koju je tužiteljica pretrpjela u štetnom događaju 4. rujna 2013. kada je stradala u prometnoj nezgodi kao putnica u autobusu registarske oznake [registarska oznaka].

7. Među strankama nije sporno da je vozilo registarske oznake [registarska oznaka] dana 4. rujna 2013. bilo osigurano kod tuženika za koje je vlasnik u trenutku nezgode imao kod tuženika sklopljen temeljem čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 – dalje u tekstu: ZOOP) ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti za štetu koju uporabom vozila može nanijeti trećim osobama zbog: smrti, tjelesne ozljede, narušavanja zdravlja i uništenja ili oštećenja stvari putnika u vozilu kojim je prouzročena šteta.

8. Među strankama je sporna pasivna legitimacija tuženika, dinamika nastanka štetnog događaja, odgovornost tuženika, doprinos tužiteljice, osnova i visina tužbenog zahtjeva i tijek zateznih kamata.

9. Ovaj drugostupanjski sud je rješenjem poslovni broj Gž-1749/16-3 od 18. lipnja 2019. ukinuo prvostupanjsku presudu poslovni broj Pn-1224/14-25 od 30. listopada 2015. i predmet vratio na ponovno suđenje s uputom da je tuženik kao osiguravatelj vozila kojim je vršen prijevoz temeljem čl. 22. st. 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 – dalje u tekstu: ZOOP) u obvezi naknaditi tužiteljici, koja se u vozilu nalazila kao putnica, nastalu štetu.

10. U ponovljenom postupku pred prvostupanjskim sudom u bitnome je utvrđeno:

- da se tužiteljica 4. rujna 2013. nalazila u autobusu registarske oznake [registarska oznaka] i tom prilikom stajala te se držala za šipku, da je u blizini stanice u [adresa] u Zagrebu vozač autobusa usporio predmetno vozilo zbog propuštanja osobnog vozila koje mu se ispriječilo na kolniku kada je izlazio s parkirališta na cestu, pri čemu je netko od putnika naletio na tužiteljicu s leđa te je došlo do naleta tijela tužiteljice prema unaprijed kada se tužiteljica nabila na staklo i šipku koji se nalaze između vrata i sjedala te zadobila tjelesne ozljede: istegnuće mišića vratne kralješnice i natučenje prsnog koša i leđa,

- da je tužiteljica zbog zadobivenih ozljeda trpjela fizičke bolove jakog intenziteta 1 dan, srednjeg intenziteta 6 dana, slabog intenziteta 45 dana, dok su povremeni bolovi manjeg intenziteta iskazani kroz smanjenje životne aktivnosti, zatim primarni strah jačeg intenziteta i kratkog trajanja, sekundarni strah jakog intenziteta 2 dana, strah srednjeg intenziteta 5 dana te slabiji strah 14 dana, da je zadobivena ozljeda dovela do smanjenja životne aktivnosti trajno od 2% te je tužiteljici bila potrebna tuđa pomoć i njega u trajanju od 15 dana po 2 sata i još 15 dana po 1 sat dnevno za obavljanje kućanskih poslova, nabavku i pripremu hrane i slično,

- da je liječenje tužiteljice završeno 13. prosinca 2013.,

- da postoji uzročno posljedična veza nastalih ozljeda opisanih u medicinskoj dokumentaciji s predmetnim štetnim događajem.

11. Na temelju navedenih utvrđenja kao i nespornih činjenica među strankama, prvostupanjski sud je tužiteljici na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, primjenom čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/2021 – dalje u tekstu: ZOO) u vezi sa čl. 223. ZPP dosudio iznos od 13.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja odštetnog zahtjeva odnosno od 6. ožujka 2014. do isplate. Primjenom čl. 1095. st. 1. ZOO tužiteljici je za ukupno 45 sati tuđe pomoći i njege (20,00 kn po satu) dosuđen iznos od 900,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske odluke odnosno od 28. veljače 2022. do isplate.

12. Tuženik u žalbi prvenstveno osporava zakonitost i pravilnost odluke kojom je dopuštena preinaka tužbe od 26. lipnja 2020. navodeći da novi Orijentacijski kriteriji VSRH ne predstavljaju činjenice iz čl. 190. st. 2. ZPP zbog kojih bi preinaka tužbe bila dopuštena nakon zaključenja prethodnog postupka.

12.1. Nadalje, tuženik u žalbi, ali i tijekom postupka, navodi da je sporna pasivna legitimacija tuženika i odgovornost tuženika za naknadu štete tužiteljici kao putniku u autobusu, jer kod tuženika nije bila zaključena polica osiguranja o prijevozničkoj odgovornosti. Tuženik ističe da je Zagrebački električni tramvaj (dalje u tekstu: ZET) prijevoznik koji se obvezao prevesti tužiteljicu, kao putnicu, na određeno mjesto te da je stoga između tvrtke ZET i tužiteljice sklopljen ugovor o prijevozu osoba (čl. 694. ZOO) pa se prava i dužnosti ugovornih strana trebaju cijeniti kroz odredbe Zakona o obveznim odnosima koje reguliraju ugovor o prijevozu osoba (čl. 694-698. ZOO), a ne kroz odredbe koje reguliraju odgovornost za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti odnosno kroz odredbe koje reguliraju ugovor o obveznom osiguranju od odgovornosti za štetu trećima (čl. 22. ZOOP).

12.2. Tuženik u žalbi osporava i odgovornost tuženika za nastanak štetnog događaja te smatra da postoji doprinos tužiteljice nastanku štetnog događaja. Navedeno iz razloga što nije bilo naglog kočenja niti naglog zaustavljanja autobusa, a iz provedenih dokaza se ne može zaključiti je li tužiteljica u trenutku štetnog događa sjedila ili stajala u autobusu i je li se pridržavala za rukohvat.

12.3. Tuženik osporava i da bi zadobivena ozljeda dovela do smanjenja životne aktivnosti tužiteljice trajno od 2%. Osporava i visinu dosuđene imovinske štete kao i pravične novčane naknade za neimovinsku štetu, jer je prvostupanjski sud primijenio nove Orijentacijske kriterije VSRH. Tuženik osporava i tijek zatezne kamate od 6. ožujka 2014. do isplate na preinačeni dio tužbe u odnosu na dosuđeni iznos neimovinske štete u iznosu od 13.000,00 kn.

12.4. Tuženik zaključno osporava i odluku o troškovima parničnog postupka donesenu u obliku rješenja (točka II izreke rješenja) ali pri tome ne navodi konkretne razloge zbog kojih takva odluka ne bi bila zakonita i pravilna.

13. Ispitujući prvostupanjsku presudu i rješenje u okviru razloga navedenih u žalbi, kao i po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

14. Prvostupanjski sud prilikom donošenja rješenja (u odnosu na odluku o preinaci tužbe) nije počinio niti relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 190. ZPP koju tuženik posebno ističe u žalbi.

15. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sporne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP.

16. Također, prvostupanjski sud prilikom donošenja presude nije pogrešno primijenio materijalno pravo.

17. Ovaj sud je povodom žalbe tuženika prvostupanjsku odluku najprije ispitao u dijelu donesenom u obliku rješenja u kojem je dopustio preinaku tužbe od 26. lipnja 2020. (točka I izreke rješenja).

17.1. Tužiteljica je tužbom potraživala naknadu neimovinske i imovinske štete u ukupnom iznosu od 10.700,00 kn da bi potom podneskom od 28. svibnja 2020. (list 118-119 spisa) nakon provedenog vještačenja preinačila tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva na iznos od 10.560,00 kn, a potom podneskom od 26. lipnja 2020. (list 122-123 spisa) nakon promjene Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske za određivanje neimovinske i imovinske štete od 5. ožujka i 15. lipnja 2020. (dalje u tekstu: Orijentacijski kriteriji VSRH), preinačila tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva na iznos od 15.840,00 kn.

17.2. Ovdje se radi o istoj osnovi tužbenog zahtjeva te preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 190. st. 2. ZPP, jer je tužba preinačena zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe kada se iz iste činjenične osnove traži drugačija novčana svota. Prvostupanjski sud je dopustio takvu preinaku obrazlažući da su ispunjeni uvjeti propisani člankom 190. stavak 2. u vezi čl. 191. st. 2. ZPP, sa kojim zaključkom prvostupanjskog suda se slaže i ovaj drugostupanjski sud. Promjena Orijentacijskih kriterija VSRH po ocjeni ovog suda predstavlja opravdani razlog za preinaku iz čl. 190. st. 2. ZPP. Također, suprotno žalbenim navodima tuženika, osnovano je prvostupanjski sud dopustio takvu preinaku tužbe i pozivom na čl. 191. st. 2. ZPP, jer će po toj zakonskoj odredbi sud dopustiti preinaku tužbe i u slučaju kada se tuženik istoj protivi, ako je preinaka posljedica okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, a činjenica donošenja novih Orijentacijskih kriterija VSRH predstavlja takvu okolnost.

18. U odnosu na pasivnu legitimaciju u ovom predmetu, shvaćanje tuženika o njegovoj pasivnoj legitimaciji i neodgovornosti za utuženu štetu koje ponavlja u žalbi, utemeljeno je na pogrešnom tumačenju relevantnih odredbi ZOOP koji se primjenjuje na konkretnu činjeničnu podlogu tužbe kao lex specialis u odnosu na opći propis obveznog prava – i to konkretno u odnosu na ugovor o prijevozu osoba (694. – 698. ZOO).

18.1. Naime, ZOOP u svom čl. 2. propisuje obvezna osiguranja u prometu, pa tako između ostalog i osiguranja vlasnika, odnosno korisnika vozila od odgovornosti za štete nanesene trećim osobama (dalje u tekstu: osiguranje od automobilske odgovornosti) kakvo osiguranje je tuženik sklopio s vlasnikom autobusa i osiguranje putnika u javnom prometu od posljedica nesretnog slučaja za koje osiguranje tuženik tvrdi da nije sklopio.

18.2. Odredbom čl. 22. st. 1. ZOOP propisano je da je vlasnik vozila dužan sklopiti ugovor o osiguranju o odgovornosti za štetu koju uporabom vozila može nanijeti trećim osobama zbog smrti, tjelesne ozljede, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari, a stavkom 2. istog članka da su tim ugovorom pokrivene štete zbog smrti, tjelesne ozljede, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari putnika u vozilu kojim je prouzročena šteta. U čl. 23. ZOOP propisano je tko nema pravo na naknadu štete po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti (isključenje iz osiguranja), pa sukladno navedenoj zakonskoj odredbi proizlazi da tužiteljica jest treća osoba u konkretnom slučaju. Isto tako treba reći da se prema odredbi čl. 1069. st. 4. ZOO trećom osobom smatra oštećenik koji nije ujedno vlasnik ni neovlašteni korisnik motornog vozila niti osoba zadužena u vezi s pogonom motornog vozila, te da i iz citirane odredbe ZOO također proizlazi da tužiteljica u ovom predmetu ima status treće osobe.

18.3. Činjenica da tuženik s vlasnikom autobusa nije sklopio obvezno osiguranje putnika u javnom prometu od posljedica nesretnog slučaja nije odlučna, jer tuženik za štetu nastalu tužiteljici kao trećoj osobi odgovara kao osiguratelj koji je s vlasnikom autobusa sklopio ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti temeljem čl. 22. st. 1. i 2. ZOOP. Stoga je, ocijenivši da je tuženik temeljem sklopljenog ugovora o osiguranja od automobilske odgovornosti pasivno legitimiran, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo.

19. Također prvostupanjski sud je tijekom postupka utvrdio sve bitne i odlučne činjenice o kojima ovisi pravilna primjena materijalnog prava i osnovanost tužbenog zahtjeva te je na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da nema doprinosa tužiteljice nastanku štetnog događaja i da je tuženik obvezan naknaditi nastalu štetu tužiteljici.

19.1. Naime, iz provedenih dokaza vrlo jasno proizlazi da se tužiteljica 4. rujna 2013. nalazila u autobusu registarske oznake [registarska oznaka] i tom prilikom stajala te se držala za šipku, da je u blizini stanice u [adresa] u Zagrebu vozač autobusa usporio predmetno vozilo zbog propuštanja osobnog vozila koje mu se ispriječilo na kolniku kada je izlazio s parkirališta na cestu, pri čemu je netko od putnika naletio na tužiteljicu s leđa te je došlo do naleta tijela tužiteljice prema unaprijed kada se tužiteljica nabila na staklo i šipku koji se nalaze između vrata i sjedala te zadobila tjelesne ozljede radi čega je trpjela fizičke boli i strah, smanjena joj je životna aktivnost trajno od 2% i bila joj je potrebna tuđa pomoć i njega. A suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud nije niti utvrdio da bi tužiteljica prilikom štetnog događaja pala na pod autobusa.

20. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO i čl. 1095. st. 1. ZOO. sve u vezi čl. 223. ZPP kada je utvrdio da tužiteljica ima pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u visini od 13.000,00 kn i pravo na naknadu imovinske (nenovčane) štete na ime tuđe pomoći i njege u visini od 900,00 kn. U odnosu na tvrdnje tuženika o retroaktivnoj primjeni Orijentacijskih kriterija VSRH, valja reći da se isti primjenjuju na obvezne odnose nastale nakon 1. siječnja 2006. i na sve parnične postupke za naknadu parnične štete u svim stupnjevima suđenja (ubuduće tj. od dana prihvaćanja), stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo i kada je prilikom utvrđivanja visine štete primijenio nove Orijentacijske kriterije VSRH a sve sukladno preinaci tužbe od 26. lipnja 2020.

21. U odnosu na tuženikove žalbene navode kojima on osporava tijek zateznih kamata na dosuđeni iznos neimovinske štete (u odnosu na povećani tužbeni zahtjev preinakom tužbe), valja reći da je odredbom čl. 12. st. 4. ZOOP, koji zakon se ima primijeniti, jer je ovaj postupak započeo prema odredbama tog zakona (čl. 45. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, „Narodne novine“ broj. 155/2023) propisano da u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete ili nespornog iznosa naknade štete, u roku iz stavka 1. tog članka, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, odnosno uz dužni nesporni iznos naknade štete ima pravo i na isplatu iznosa kamate, i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

21.1. Također, na sjednici sudaca Građanskog odjela Županijskog suda u Zagrebu od 9. srpnja 2021. zauzeto je pravno shvaćanje, koje je sukladno čl. 40. st. 2. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj: 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23) obvezno za sva drugostupanjska vijeća ili suce pojedince tog odjela, da kamate na preinačeni dio tužbenog zahtjeva za naknadu neimovinske štete teku od dana podnošenja odštetnog zahtjeva odnosno tužbe.

22. Odluka o troškovima postupka sadržana u točki II izreke prvostupanjskog rješenja nije pravilna, jer je prvostupanjski sud odluku o troškovima donio temeljem čl. 155. st. 5. ZPP umjesto pravilno čl. 154. st. 2. ZPP, čime je pogrešno primijenio materijalno pravo.

22.1. Tužiteljica je u pogledu osnove zahtjeva uspjela u parnici 100%, a u pogledu visine u omjeru od 88% pa prosječni uspjeh tužiteljice iznosi 94% (100 + 88 / 2). To istovremeno znači da je tuženikov uspjeh 6% pa je tuženik dužan naknaditi tužiteljici 88% troška parničnog postupka (94-6).

22.2. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka osnovan u iznosu od 17.862,50 kn, međutim budući je tuženik dužan naknaditi tužiteljici 88% troška parničnog postupka, tužiteljica ima pravo na naknadu troška parničnog postupka u iznos od 2.086,27 EUR / 15.719,00 kn.

23. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika protiv pobijanog dijela prvostupanjske presude kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude, a temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbu tuženika protiv pobijanog dijela prvostupanjskog rešenja kao djelomično neosnovanu i odlučiti kao u točki I izreke ovog rješenja.

24. Temeljem čl. 380. toč. 3. ZPP uvažena je žalba tuženika protiv dijela točke II prvostupanjskog rješenja i preinačeno je prvostupanjsko rješenje u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 284,49 EUR / 2.143,50 kn sa zateznim kamatama te je odlučeno kao u točki II ovog rješenja.

25. Odluka o zahtjevu tuženika za naknadu troškova nastalih u povodu podnesenog pravnog lijeka donesena je na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP u vezi čl. 154. st. 5. ZPP, jer je tuženik sa žalbom uspio samo djelomično i to samo u dijelu kojim je pobijao odluku o troškovima postupka (sporednom potraživanju) stoga je odlučeno kao u točki III izreke ovog rješenja.

U Zagrebu 12. ožujka 2024.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić