Poslovni broj: I Kž-277/2023-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Katušić-Jergović, predsjednice vijeća, te Željka Horvatovića i Marije Balenović, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nevene Popović, u kaznenom predmetu protiv optuženog ML, zbog kaznenog djela iz članka 153. stavka 1. u vezi članka 152. stavka 1. i članka 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18. - dalje: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 14. ožujka 2023., broj K-19/2021-26, u sjednici vijeća održanoj 12. ožujka 2024. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženika, odvjetnika Marina Hraina, odvjetnika Veljka Miljevića i odvjetnice Ana-Marije Gospočić,

p r e s u d i o  j e

I Djelomično se prihvaća žalba optuženog ML, preinačuje se pobijana presuda u odnosu na kazneno djelo za koje je prvostupanjski sud pod točkom 3) u izreci, optuženika proglasio krivim, na način da se optuženi ML, (osobni podaci u prvostupanjskoj presudi) na temelju članka 453. točka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17.,126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.), oslobađa optužbe

da bi:

točno neutvrđenog dana u prosincu 2017., u svojoj radnoj sobi u prostoriji trgovačkog društva „Čakovečki mlinovi“ u Čakovcu, Mlinska 1, kad je njegova tajnica KC prišla njegovom radnom stolu za kojim je sjedio i odložila poslovnu dokumentaciju, protivno njezinoj volji pljesnuo rukom po stražnjici,

dakle, s drugom osobom bez njezinog pristanka počinio bludnu radnju čime bi počinio kazneno djelo protiv spolne slobode – bludne radnje iz članka 155. stavka 1. u vezi članka 152. KZ/11.

II Uslijed prethodno navedene odluke, žalba državnog odvjetnika u odnosu na naprijed navedeno kazneno djelo je bespredmetna.

III Uslijed odluke pod točkom I, kao i djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženom ML za kazneno djelo iz članka 153. stavka 1. u vezi članka 152. stavka 1. i članka 34. KZ/11., za koje je proglašen krivim pod točkom 1) u izreci, na temelju članka 153. stavak 1. KZ/11. utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 155. stavka 1. u vezi članka 152. KZ/11., za koje je proglašen krivim pod točkom 2) u izreci, na temelju članka 155. stavak 1. KZ/11. utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, te se na temelju članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11. optuženik osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, a na temelju članka 57. KZ/11. izriče mu se djelomična uvjetna osuda time da se ima izvršiti neuvjetovani dio kazne zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, dok se uvjetovani dio kazne zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine neće izvršiti ako optuženik za vrijeme provjeravanja od 4 (četiri) godine ne počini novo kazneno djelo s time da vrijeme provjeravanja iz uvjetovanog dijela kazne ne teče za vrijeme izdržavanja neuvjetovanog dijela kazne.

IV U ostalom dijelu odbija se žalba optuženog ML kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom prvostupanjskom presudom optuženi ML proglašen je krivim zbog počinjenja tri kaznenih djela protiv spolne slobode i to jednog kaznenog djela silovanja u pokušaju iz članaka 153. stavka 1. u vezi članka 152 stavak 1. i članka 34. KZ/11., činjenično i pravno opisana pod točkom 1. u izreci pobijane presude, te dva kaznena djela bludne radnje iz članka 155. stavka 1. u vezi članka 152. KZ/11., činjenično i pravno opisana pod točkama 2. i 3. u izreci pobijane presude, te mu je za kazneno djelo pod točkom 1., na temelju članka 153. stavka 1. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 godine i 4 mjeseca, a za svako djelo pod točkama 2. i 3., na temelju članka 155. stavka 1. KZ/11., mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od po 6 mjeseci, a na temelju članka 51. KZ/11. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 8 mjeseci, time da mu je, na temelju članka 57. KZ/11., izrečena djelomična uvjetna osuda te je određeno da će od izrečene kazne zatvora izvršiti kazna zatvora u trajanju od 8 mjeseci (neuvjetovani dio kazne), dok se dio kazne u trajanju od 1 godine neće izvršiti ako u roku od 2 godine ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavka 2. točke 1. i 6. ZKP/08., optuženi ML obvezan je da u korist državnog proračuna, na ime troškova kaznenog postupka naknadi iznos od 42,21 euro te paušalnu svotu u iznosu od 700,00 eura.

2. Protiv ove presude žalbe su pravodobno podnijeli državni odvjetnik i optuženi ML.

3. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni te predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku za inkriminirana kaznena djela izreknu pojedinačne kazne zatvora i jedinstvena kazna zatvora u duljem trajanju, bez izricanja djelomične uvjetne osude.

4. Optuženi ML žalbe je podnio po svojim braniteljima. U žalbi koju je podnio po branitelju Mariu Hrainu, odvjetniku u Varaždinu, prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni. U žalbi koju je podnio po branitelju Veljku Miljeviću, odvjetniku u Zagrebu, optuženik prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno činjeničnog stanja i odluke o kazni, dok u žalbi koju je podnio po braniteljici Ana-Mariji Gospočić, odvjetnici u Zagrebu, prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U žalbama je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred izmijenjenim sudskim vijećem, ili da se preinači na način da ga se oslobodi od optužbe, ili preinači na način da mu se izrekne blaža kazna.

5. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženi ML po braniteljima odvjetnicima Veljku Miljeviću i Ana-Mariji Gospočić, predloživši da ta žalba odbije kao neosnovana, a državni odvjetnik je podnio odgovor na žalbe optuženika, predloživši da se te žalbe odbiju kao neosnovane.

6. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., prije sjednice vijeća bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

7. Na temelju članka 475. stavka 1. ZKP/08., o sjednici vijeća izvješteni su optuženik i njegovi branitelji odvjetnici Mario Hrain, Veljko Miljević i Ana-Maria Gospočić, koji su u žalbama to zahtijevali, kao i državni odvjetnik, a sjednici su bili prisutnosti navedeni branitelji optuženika. Na temelju članka 475. stavka 3. ZKP/08., sjednica je održana u odsutnosti optuženog ML i državnog odvjetnika koji su o održavanju sjednice uredno izvješten.

8. Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana a djelomično bespredmetna dok je žalba optuženog ML djelomično osnovana.

U odnosu na oslobađajući dio presude

9. U pravu je optuženik kad u žalbi ističe da činjenični supstrat kaznenog djela bludne radnje iz članka 155. stavka 1. u vezi članka 152. KZ/11., koje djelo mu se stavlja na teret pod točkom 3. u izreci pobijane presude, ne sadrži bitna zakonska obilježja tog kaznenog djela.

9.1. Naime, u teoriji kao i praksi kaznenog prava nije sporno da kazneno djelo bludne radnje predstavlja grubo zadiranje u seksualnu sferu i slobodu druge osobe koja se ne može podvesti pod spolni odnošaj ili radnju izjednačenu sa spolnim odnošajem, uključujući i pokušaj tih kaznenih djela, a djela se ostvaruju na tijelu ili dodirom na tijelu druge osobe te se pojavni oblici djela mogu manifestirati na vrlo različite načine kao što su npr. ljubljenje druge osobe, dodirivanje i hvatanjem genitalija, grudi ili stražnjice druge osobe, itd. Radi se o vrlo širokom spektru radnji koje u odnosu na zaštitni objekt predstavljaju povredu seksualne slobode i osjećaj stida druge osobe, ali i prava žrtve na zaštitu ličnosti od bilo kojeg vida seksualnog uznemiravanja i poštivanje nedodirljivosti ljudskog tijela, pa su navedeni postupci odnosno ponašanje u suprotnosti s moralnim standardima vezanim uz spolne slobode svakog pojedinca i njegovo pravo na izbor da o svemu što je vezano uz spolni život, samostalno donosi odluku.

9.2. U kontekstu naprijed navedenog, inkriminacija da je optuženi ML jedne prilike tijekom prosinca 2017. oštećenu KC „pljesnuo“ rukom po stražnjici, budući da se nije radilo o hvatanju ili diranju oštećenice po stražnjici od strane optuženika, što podrazumijeva i neko određeno vrijeme trajanje radnje, već o iznimno kratkotrajnom i jednokratnom aktu u vidu udarca (pljuski) po stražnjici, nije sporno da se radi o neprimjerenom, nepristojnom i vulgarnom ponašanju koje nije prihvatljivo sa socijalno etičkog stanovišta vezanog uz međuljudske odnose i ravnopravnost spolova jer predstavlja izraz nepoštivanja dostojanstva ličnosti oštećenice. Međutim, navedena radnja objektivno se ne može okvalificirati kao bludna radnja jer bi u suprotnom to dovelo do vrlo ekstenzivnog tumačenja svih onih mogućih radnji kojim počinitelj dodirom na tijelu druge osobe ostvaruje elemente kaznenog djela bludne radnje i time ulazi u kriminalnu zonu. Slijedom iznesenog, s obzirom na to da ponašanje optuženika i radnja za koju se u činjeničnom opisu tereti ne sadrži bitna obilježja kaznenog djela iz članka 155. stavka 1. u vezi članka 152. KZ/11., za koje djelo ga je prvostupanjski sud, pod točkom 3. u izreci, proglasio krivim, valjalo je kao osnovanu prihvatiti njegovu žalbu i preinačiti prvostupanjsku presudu te ga, na temelju članka 453. točka 3. ZKP/08., za to kazneno djelo osloboditi od optužbe. Uslijed navedenog, žalba državnog odvjetnika je u odnosu na to kazneno djelo bespredmetna.

U odnosu na žalbe stranaka, osim na žalbe zbog odluke o kazni

10. Uvodno treba navesti, a kako sve tri naprijed navedene žalbe optuženika u pretežitom dijelu sadrže iste žalbene prigovore i identičnu argumentaciju te se međusobno preklapaju, da će ovaj drugostupanjski sud te žalbe tretirati kao jednu žalbu.

10.1. U žalbi zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., optuženik ističe da prvostupanjski sud nije dao jasne i razumljive razloge za svoja činjenična utvrđenja koja se tiču interpretacije izvedenih personalnih dokaza te su, kako navodi, izostali razlozi o odlučnim činjenicama – postojanju inkriminiranih kaznenih djela i njegovoj krivnji, zbog čega smatra da se pobijana presuda ne može ispitati. Pri tome žalitelj, očito nezadovoljan utvrđenjima prvostupanjskog suda, iznosi vlastitu analizu i ocjenu izvedenih dokaza, posebno iskaza oštećene KCU i oštećene KC te sugerira zaključke koji su suprotni onima u prvostupanjskoj presudi.

10.2. Međutim, suprotno prethodno iznesenoj tvrdnji žalitelja, prvostupanjski je sud u obrazloženju pobijane presude pod točkom 27. do 31., nakon što je vrlo detaljno analizirao izvedene dokaze, svaki posebno i u njihovoj međusobnoj vezi, koje je doveo u logičnu vezu, naveo jasne i uvjerljive razloge zbog kojih je sporne činjenice vezane uz utvrđenja da je optuženik u odnosu na oštećenu KCU počinio kazneno djelo silovanje u pokušaju, a u donosu na oštećenu KC bludnu radnju, našao dokazanim.

10.3. Slijedom naprijed iznesenog za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiv žalbeni navod optuženika da se pobijana presuda ne može ispitati jer su izostali razlozi o odlučnim činjenicama - njegovoj krivnji, budući da prvostupanjski sud, kako to u žalbi ističe, njegovu obranu nije razborito i razložno doveo u vezu sa iskazima ispitanih svjedoka te je „…a priori tražio opravdanje za zaključak da je ta neuvjerljiva…“ Kao što je to navedeno u prethodnoj točki, utvrđenja vezana uz postojanje inkriminiranih kaznenih djela i krivnje optuženika, sud je temeljio na iskazima oštećenica KCU i KC kao i iskazima ispitanih svjedoka (MC, DC, LC, ČC, ŽC, HC i ZC), te je naveo razloge zbog kojih je na temelju tih personalnih dokaza, koje je cijenio kao vjerodostojne, sporne činjenice našao dokazanim. Osim toga, sud je naveo i razloge zbog kojih obranu optuženika, koji je porekao počinjenje inkriminiranih kaznenih djela, nije cijenio kao vjerodostojnu, a također, pod točkom 29. u obrazloženju, je naveo i razloge zbog kojih iskaze svjedoka (IC, BC, VC i MCU), koji su svjedočili u prilog onome što je optuženika iskazao u svojoj obrani, nije cijenio kao istinite, dajući pri tome ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza. Prema tome, nema govora o tome da pobijana presuda, kako to u žalbi navodi optuženik, nema valjano obrazloženje i da ne sadrži sve ono što je propisano u članku 459. stavku 5. ZKP/08., pa stoga nije u pravu žalitelj kad tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. i članka 468. stavka 3. ZKP/08. Isto tako, nije u pravu žalitelj ni kad u žalbi ističe da je prvostupanjska presuda arbitrarna s obzirom da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, zbog čega, neutemeljeno, smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje sadržano u članku 29. Ustava Republike Hrvatske i članku 6. stavku 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da je sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.

10.4. U kontekstu naprijed iznesenog, u dijelu žalbe zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., optuženik problematizira i vjerodostojnost iskaza žrtava, navodeći da ih je prvostupanjski sud nekritički prihvatio kao vjerodostojne i da je na temelju tih iskaza izveo pogrešne zaključke, posebno pri tome upirući da je, vezano uz kazneno djelo pod točkom 1. u izreci, iskaz oštećene KCU proturječan iskazu svjedoka MC, međutim, kako isti time suštinski prvostupanjsku presudu zapravo pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, o tome će biti riječi u nastavku kad će se ispitati navedene žalbena osnova.

10.5. Što se tiče iskaza svjedoka RC, OC, JC, TC, ĆC i ZC, na koje optuženik u žalbi također upire, navodeći da nije jasno kako je njihove iskaze prvostupanjski sud vrijednosno ocijenio, nit ova žalbena tvrdnja nije točna jer je pod točkom 30. u razlozima pobijane presude sud konstatirao da to što ti svjedoci nisu imali saznanja o neprimjerenim postupanjima optuženika, kao i to da se prema njima isti nikad nije neprimjereno ponašao, ne znači da se inkriminirani događaji nisu desili, na koji način je sud iznio vrijednosnu ocjenu njihovih iskaza, utvrdivši da u konkretnom slučaju nisu relevantni.

10.6. Također, bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. u odnosu na kazneno djelo silovanja u pokušaju iz točke 1., optuženik nalazi i u tome što prvostupanjski sud u razlozima pobijane presude nije naveo oblik krivnje, međutim, ta tvrdnja žalitelja nije točna jer je pod točkom 31. u presudi navedeno da je inkriminirano kazneno djelo optuženik počinio s izravnom namjerom te je sud iznio razloge vezane uz intelektualnu sastavnicu (svijest i volju) za taj oblik krivnje, a druga je stvar, na što žalitelj i cilja u žalbi, je li sud pravilno utvrdio postojanje svih bitnih obilježja inkriminiranog kaznenog djela, što će biti ispitano u nastavku, u okviru žalbene osnove pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

10.7. Daljnju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. optuženik nalazi u izostanku razloga o odlučnim činjenicama u odnosu na kazneno djelo bludne radnje navodeći s tim u vezi da prvostupanjski sud nije obrazložio na temelju kojih dokaza je utvrdio njegovu namjeru jer, kako smatra, da bi se radilo o kaznenom djelu bludne radnje počinitelj mora postupiti „u cilju zadovoljenja ili pobuđivanja vlastite ili tuđe pohote koje prema usvojenim društvenim standardima predstavlja grubo zadiranje u seksualnost.“ Protivno iznesenom stavu optuženika, za ostvarenje kaznenog djela silovanja, pa i bludne radnje, kao supsidijarnog kaznenog djela, nije relevantno je li počinitelj postupao u cilju zadovoljenja vlastite ili tuđe spolne pohote, niti je to sadržano u zakonskom biću tih djela. Riječ je o kaznenim djelima protiv spolne slobode čiji je zaštitni objekt sloboda i nepovredivost svakog pojedinca u sferi seksualnih sloboda i prava svakog pojedinca da slobodno i samostalno donese odluku o tome da li će i s kim imati seksualni ili neki drugi vid intimnog odnosa. Navedena kaznena djela mogu se počiniti samo s izravnom namjerom, a budući da je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženik, protivno volji oštećene KC, jednom rukom je uhvatio za stražnjicu, a drugom za grudi, imao jasnu svijest o djelu odnosno da time grubo zadire u njezinu seksualnost i da je htio počinjenje djela, time je sud, protivno žalbenim navodima, naveo razloge u odnosu na oblik krivnje.

10.8. Nadalje, za ovaj drugostupanjski sud nisu prihvatljivi žalbeni navodi optuženika koji u okviru istog vida bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., a u odnosu na kazneno silovanja u pokušaju, ističe da su odlučne činjenice koje se navode u izreci tog djela, u znatnom proturječju s iznesenim sadržajem iskaza oštećene KCU, budući da u njezinu iskazu „nema ni riječi“ o tome da se optuženiku fizički oduprla te da je optuženik poduzeo „radnje radi svladavanja njenog otpora.“ Naime, vezano za postupanje optuženika kritične zgode u sobi u hotelu „Admiral“ u Opatiji, oštećenica je navela da je isti „…u jednom trenutku zgrabio za zapešća ruku i privio je uz zid (…), te se naslonio svojom masom na nju…,“ koje okolnosti su sadržane i u činjeničnom opisu djela, pa je iz navedenih radnji evidentno da je optuženik upotrijebio silu prema oštećenici i da mu se ista, u okviru svojih fizičkih mogućnosti, pokušala oduprijeti, jer u suprotnom ne bi ni imao potrebu hvatati je za ruke i tijelom je prisloniti uza zid, iz kojeg se zahvata, kako je to i navela, uspjela osloboditi nekakvim polučučnjem i pobjeći iz sobe.

10.9. Nije u pravu optuženik ni kad u žalbi ističe da prvostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 3. KZ/11., nije ispitao postojanje pravnog kontinuiteta u odnosu na kazneno djelo bludne radnje, ciljajući time na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., jer pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Naime, u svezi postojanja pravnog kontinuiteta, sud je pod točkom 32.1. u razlozima pobijane presude utvrdio da je u vrijeme počinjenja inkriminiranog kaznenog djela (prosinac 2017.) na snazi bio Kazneni zakon („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18.) u kojem je za kazneno djelo bludne radnje iz članka 155. stavka 1. u vezi članka 152. stavka 1. KZ/11., bila propisana kazna zatvora u trajanju do jedne godine, a to djelo ima pravni kontinuitet u Zakonu o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona koji je stupio na snagu 1. siječnja 2020. („Narodne novine“ broj 126/19. i 84/21.) i kaznenom djelu iz članka 155. stavak 1. u vezi članka 153. stavka 1. KZ/11., u kojem je za to djelo propisana kazna zatvora do dvije godine, pa je sud ispravno zaključio da je za optuženika blaži raniji, naprijed navedeni Kazneni zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela. Iako je kazneno djelo spolnog odnošaja bez pristanka iz članka 152. stavka 1. KZ/11., kako to optuženik navodi u žalbi, „izbrisano“ u Kaznenom zakonu koji je stupio na snagu 1. siječnja 2020., ono nije prestalo postojati jer je zakonski opis tog kaznenog djela, u tom zakonu, sadržan u kaznenom djelu silovanje iz članka 153. stavka 1. KZ/11. i, prema tome, to djelo ima pravni kontinuitet. Slijedom toga, utemeljeno je prvostupanjski sud inkriminirano postupanje optuženika podveo pod kazneno djelo iz članka 155. stavka 1. u vezi članka 152. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17 i 118/18.), a s obzirom da je i obrazložio postojanje pravnog kontinuiteta, neosnovano u žalbi optuženik ističe da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. i da mu je, zbog propusta suda da utvrdi postojanje pravnog kontinuiteta, teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

10.10. Također, nije u pravu optuženik ni kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., koja se sastoji u tome što su u pobijanoj presudi u odnosu na odluku o kazni izostali razlozi o odlučnim činjenicama. Naime, u razlozima pobijane presude sud je naveo da je prilikom odmjeravanje kazne, u skladu s odredbom članka 47. KZ/11., polazeći od stupnja krivnje i svrhe kažnjavanja, cijenio sve (olakotne i otegotne) okolnosti koje utječu da kazne po vrsti i mjeri bude lakša ili teža, te je u presudi pod točkom 34. naveo okolnosti koje je optuženiku cijenio kao olakotne odnosno kao otegotne te je nakon toga, a kako to proizlazi iz razloga navedenih pod točkom 35. u obrazloženju pobijane presude, cijeneći te okolnosti, stupanj krivnje i pogibeljnost djela, optuženiku za svako inkriminirano kazneno djelo utvrdio pojedinačne kazne zatvora. Dakle, suprotno žalbenim navodima optuženika, u pobijanoj presudi sud je iznio razloge vezane uz visinu pojedinačno utvrđenih kazni zatvora, dok je u odnosu na jedinstvenu kaznu zatvora, iako se, doduše pri izricanju te kazne sud se pogrešno ponovno pozvao na utvrđene „olakotne i otegotne“ okolnosti, u razlozima prvostupanjske presude iznesenim pod točkom 35. je navedeno i da je prilikom izricanja kazni sud uzeo u obzir da je optuženika proglasio krivim za tri kaznena djela. Dakle, sud je optuženiku cijenio brojnost djela, što je, u skladu s odredbom članka 51. stavka 1. KZ/11., jedna od bitna okolnost za izricanje jedinstvene kazne zatvora, a isto tako je uzeo u obzir i ličnost optuženika, pa stoga za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiv žalbeni navod optuženika da prvostupanjska presuda u tom dijelu ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama i da je počinjena naprijed navedena bitna povreda kaznenog zakona zbog koje se presuda ne može ispitati.

10.11. Slijedom svega naprijed iznesenog žalba optuženika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka nije osnovana, a niti je utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

11. Povredu kaznenog zakona iz članka 469. stavka 1. KZ/11. - je li djelo za koje se optuženik tereti kazneno djelo, optuženi ML nalazi u tome što u odnosu na kazneno djelo bludne radnje u činjeničnom opisu djela nedostaje subjektivna komponenta odnosno opis da je „postupao u namjeri zadovoljenja svog ili tuđeg spolnog nagona“, koji, kako smatra, tvori bitno obilježje djela, zbog čega opisano ponašanje ne predstavlja inkriminirano kazneno djelo. To isto pitanje žalitelj je problematizirao i u okviru bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. (izostanak razloga o odlučnim činjenicama), te je ovaj drugostupanjski sud, kako je to i obrazloženo pod točkom 10.7., utvrdio da navedeni sadržaj, a imajući pri tome u vidu i sve ono što je s tim u vezi navedeno pod točkom 9.1., nije bitan za ostvarenje odnosno postojanje inkriminiranog kaznenog djela, pa žalba optuženika zbog povrede kaznenog zakona nije osnovana. Iako je optuženik u žalbi naveo da je zbog istog razloga prvostupanjski sud počinio i povredu kaznenog zakona iz članka 469. točka 4. KZ/11., ta se odredba odnosi na sasvim drugo pitanje od ovog koji se u žalbi ističe.

11.1. Prema tome, a budući ovaj drugostupanjski sud, osim u odnosu na kazneno djelo za koje je optuženika za kazneno djelo pod točkom I u izreci oslobodio od optužbe, nije utvrdio da je na njegovu štetu počinjena i neka druga povreda kaznenog zakona na koju, u skladu s člankom 476. stavku 1. točka 2. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, u ostalom dijelu žalba optuženika zbog povrede kaznenog zakona nije osnovana.

12. U odnosu na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik prvenstveno ističe da je prvostupanjski sud nekritički kao vjerodostojne cijenio iskaze oštećene KCU i oštećene KC te je, ustrajući u svojoj obrani u kojoj je porekao počinjenja inkriminiranih kaznenih djela, naveo da su iskazi navedenih oštećenica u toj mjeri neživotni, nelogični, nedosljedni te proturječni iskazima svjedoka da ih sud nije mogao prihvatiti kao istinite.

12.1. Suprotno naprijed iznesenim žalbenim navodima, i po stavu ovog drugostupanjskog suda, pravilno je prvostupanjski sud iskaze oštećene DCU i oštećene KC cijenio kao istinite.

12.2. Naime, obje naprijed navedene oštećenice njihov odnos s optuženikom za vrijeme dok su radile u tvrtci Čakovečki mlinovi, u kojoj je isti bio direktor tvrtke, opisale su vrlo detaljno, iznoseći cijelu kronologiju vezanu uz inkriminirane događaje i ponašanja optuženika prema njima, a iz njihovih iskaza proizlazi da je ponašanje optuženika tijekom vremena poprimilo sasvim drugačije oblike i karakteristike od onog koje se kao redovno i profesionalno očekuje, te se manifestiralo kroz učestale seksualna atake, u čemu se koristio i pozicijom moći direktora, što je u odnosu na oštećenu KCU kulminiralo 26. listopada 2006. u večernjim satima u sobi u hotelu Admiral u Opatiji, kojom prilikom je optuženik, kako je to ista i iskazala, pokušao silovati, dok je prema oštećenoj KC u prosincu 2017. u radnoj sobi u tvrtci Čakovečki mlinovi u Čakovcu počinio bludnu radnju.

12.3. Naprijed navedene žrtve inkriminiranih kaznenih djela su u svojim svjedočkim iskazima na uvjerljiv način i dosljedno opisale kompleksnost njihova položaja i odnosa spram optuženog ML, konkretizirajući vrlo detaljno situacije i postupke optuženika u vremenu i prostoru kad su se desile, a s obzirom na opis svega onog što su s tim u vezi proživjele, u njihovim iskazima je očito prisutna i jasna psihološka implikacija na temelju koje se može zaključiti da su sve ono što o čemu su iskazivale stvarno doživjele i da je to na njima ostavilo određeni trag. Na to upućuje i činjenica da su iste zbog traumatizacije zatražile medicinsku pomoć te je u liječničkoj dokumentaciji za oštećenu KCU od 14. prosinca 2019. (list 14. spisa) konstatirano da nakon ponovnog prisjećanja na proživljene traumatske sadržaje isprovocirane davanjem iskaza pred državnim odvjetnikom, ima psihičke probleme, dok je u odnosu na oštećenu KC u specijalističkim nalazima Odjela za psihijatriju ŽB Čakovec od 1. ožujka 2018. do 27. studenog 2018. (listovi 22. do 29. spisa) utvrđena reakcija na teški stres i poremećaji prilagodbe, a do toga je došlo, kako je to u toj dokumentaciji i konstatirano, doživljajem uznemiravanja na poslu od strane pretpostavljenog.

12.4. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su svjedočki iskazi KCU i KC iskreni i uvjerljivi, pa stoga za ovaj drugostupanjski sud nisu prihvatljivi žalbeni navodi optuženika koji, pokušavajući dovesti u pitanje njihovu vjerodostojnost, ističe da su ga oštećenice, na nagovor MC, koji se optuženiku htio osvetiti zbog spora vezanog uz prestanak radnog odnosa u TD Metss kao i vlasništva nad dionicama u Čakovečkim mlinovima koje je isti dugovao optuženiku, u čemu su mu pomogli i svjedoci DC i LC, lažno teretile.

12.5. Naime, vjerodostojnost iskaza oštećenih KCU i KC, osim iz svjedočkih iskaza MC, DC i LC, koje će se analizirati u nastavku, proizlazi i iz iskaza svjedoka ČC, HC i FC, djelatnica u Čakovečkim mlinovima, pri čemu je bitno navesti da su svjedokinje ČC i HC i same imale iskustva s neprimjerenim ponašanjem optuženika, a njihove iskaze su potvrdile svjedokinje ŽC i ZC.

12.6. Tako iz svjedočkog iskaza ČC, koja je od 2008. do 2015. u Čakovečkim mlinovima radila kao tajnica optuženiku, proizlazi da se isti prema njoj za cijelo vrijeme neprimjereno ponašao na način da ju je u kancelariji dodirivao po prsima i međunožju, koje ponašanje nije prijavila jer ju je bilo sramota, ali je to povjerila kolegici ŽC, a i svom svjedočkom iskazu je ŽC potvrdila da joj je ČC rekla da je optuženik u prostorijama Čakovečkih mlinova seksualno i psihički uznemirava, dok je svjedokinja HC iskazala da je optuženik jedne prilike tijekom 2000., za vrijeme dok je radila u trgovini od Čakovečkih mlinova, po ulasku u trgovinu odgurnuo u skladište gdje ju je pritisnuo uza zid i počeo milovati te s njezinom rukom dodirivati svoj spolni organ, međutim, tada je u trgovinu došao majstor radi popravka klima uređaja pa ga je ona odgurnula i izašla iz skladišta. Osim toga, svjedokinja HC je navela da je negdje u 12. mjesecu 2019. oštećena KC došla do nje i plačući joj rekla da je optuženik maltretira, miluje i nagovara ju da se nađu te joj prijeti otkazom. Nakon što je svjedokinji HC predočen sadržaja pisma na stranici 203. spisa, iz kojeg proizlazi da je napisala da je NC zvao na sastanak kako bi pred državnim odvjetnikom dala izjavu protiv optuženika zbog seksualnog zlostavljanja, svjedokinja je iskazala da je to pismo napisala jer je od to od nje zatražio optuženik, a ona je na to pristala jer se bojala za svoje i za radno mjesto svoje kćerke u Čakovečkim mlinovima, koji razlog je prvostupanjski sud ispravno cijenio kao opravdan. Osim toga, iskaz svjedokinje HC u bitnom je potvrdila svjedokinja ZC, koja je u Čakovečkim mlinovima radila na radnom mjestu sindikalnog povjerenika te je ista iskazala da joj je HC ispričala sve ono što se između nje i optuženika dan ranije dogodilo u trgovini.

12.7. U kontekstu naprijed navedenog bitan je i iskaz svjedokinje FC koja je navela da je kao tajnica optuženika u Čakovečkim mlinovima od 2018. radila dvije godine i za to vrijeme nije s njim imala nikakvih negativnih iskustava, međutim, kako je neko vrijeme na poslovima zapisničarke obučavala oštećena KC, ista je u tim prilikama u nekoliko navrata pitala je li ju optuženik seksualno zlostavljao te joj je u par navrata rekla da je isti seksualno zlostavljao. O tome da je više žena u Čakovečkim mlinovima imalo problema s optuženikom i da se pričalo da ih je isti u svojoj kancelariji seksualno napastvovao iskazivao je i svjedok LC, koji je u ovoj tvrtci radio do 2019. bio predsjednik nadzornog odbora.

12.8. U naprijed navedene svjedočke iskaze prvostupanjski sud nije imao razloga posumnjati jer navedeni svjedoci nisu imali razloga neosnovano teretiti optuženika, a svjedočki iskazi ČC i HC su i dodatno osnaženi onim što su s tim u vezi navele svjedokinje ŽC i ZC, s tim da je u odnosu na sporni sadržaj naprijed navedenog pisma svjedokinja HC navela opravdane razloge zbog kojih je, na traženje optuženika, pristala napisati to pismo.

12.9. Za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiv žalbeni navod optuženika da se iskazu oštećene KCU, koja je navela da se inkriminirano kazneno djelo 26. listopada 2006. u večernjim satima desilo u hotelu Admiral na način da je optuženik pozvao u svoju hotelsku sobu gdje ju je primio za obje ruke i tijelom prislonio uza zid, ne može pokloniti vjera jer je proturječan onome što je s tim u vezi iskazao svjedok MC, koji je naveo da mu je oštećenica 2008., na seminaru u Opatiji, ispričala da je optuženik po ulasku u njezinu sobu bacio je na krevet, nakon toga je tijelom stisnuo uza zid.

12.10. Naime, vezano uz svjedočki iskaz MC, logično je da protekom vremena pamćenje nekog događaja slabi i da se, ako je od saznanja o djelu do davanja iskaza proteklo neko dulje vremensko razdoblje kod svjedoka iz sjećanja gube mnoge okolnosti glede toga kako se nešto desilo. Uz to, radi se o svjedoku po čuvenju, koji je o događajima saznao od oštećenice, pa u obzir treba uzeti i to da žrtve drugim osobama nerado u detalje opisuju njihova traumatična iskustva. U tom kontekstu, s obzirom da je oštećenica svjedoku MC o onom što se u listopadu 2006. dogodilo u sobi hotela Admiral ispričala 2008., o čemu je isti dao svoj svjedočki iskaz u travnju 2022., razumljivo je da se nakon gotovo 14 godina svjedok sjećao tek suštine onog što je čuo od oštećene, pa je razumljiva i razlika u njihovim iskazima. Međutim, s obzirom na to da je osnovna žalbena teza optuženika da je između svjedoka MC i oštećenica KCU i KC postojao dogovor da ga neosnovano terete, onda upravo ta razlika u svjedočkim iskazima oštećene KCU i MC nedvojbeno upućuje na zaključak da takav dogovor nije postojao jer bi u suprotnom isti njihove iskaze međusobno usuglasili te identično iskazivali, a u tom svjetlu također treba sagledati i iskaz svjedokinje DC.

12.11. Što se tiče svjedočkih iskaza GC, sina optuženika, i BC, optuženikove supruge, koji su iskazivali da u Čakovečkim mlinovima nikad nisu čuli niti vidjeli da bi se optuženik prema oštećenicama neprimjereno ponašao, niti su iste za vrijeme dok su tamo radile iznijele s tim u vezi nekakve primjedbe, kao i iskaza VC i LCU iz kojih proizlazi da je oštećena KC s optuženikom bila u ljubavnoj vezi, na koje optuženik upire u žalbi u cilju da ospori istinitost iskaza oštećenica, i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda pravilno je prvostupanjski sud te iskaze, s obzirom na rodbinski i supružinski odnos svjedoka GC i BC s optuženikom te bliski poslovni odnos koji su s istim imali svjedoci VC i K, cijenio kao pristrane, neuvjerljive i usmjerene na to da od optuženika otklone kaznenu odgovornost, što je pod točkom 29. sud detaljnije i obrazložio.

12.12. Također, nije u pravu optuženik kad u žalbi navodi da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno jer je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog državnog odvjetnika da se oštećena KC na raspravi ponovno ispita na okolnosti njezina rada i ponašanja na radnom mjestu s obzirom na ono što su s tim u vezi iskazali optuženik i svjedoci. S tim u vezi treba navesti da u konkretnom slučaju obrana, osim što je na okolnost inkriminiranih kaznenih djela predložila ispitivanje svjedoka VC i ČCU, koje dokaze je prvostupanjski sud usvojio, nije imala daljnjih dokaznih prijedloga radi boljeg i potpunijeg činjeničnog razjašnjenja stanja stvari i stoga se optuženik u žalbi neutemeljeno poziva na razloge zbog kojih je sud iznio u vezi odbijanja naprijed navedenog dokaznog prijedloga državnog odvjetnika. Osim toga, dokazna radnja ispitivanja oštećene KC od 9. travnja 2021. (list 96.-97. spisa), sukladno odredbi članka 292. stavka 3. ZKP/08., provedena je putem audio-uređaja, a ispitivanju su bili prisutni optuženik i njegov branitelj koji su oštećenici, kako to proizlazi iz sadržaja njezina iskaza, postavljali pitanja. Budući da je riječ o kaznenom djelu protiv spolne slobode, žrtva tog kaznenog djela, prema članku 292. stavku 4. ZKP/08., se može samo iznimno ponovno ispitati ako to sud utvrdi potrebnim, pa je slijedom toga sud opravdano zaključio da ponovno ispitivanje žrtve nije potrebno jer bi to dovelo da nepotrebne dodatne traumatizacije žrtve.

12.13. Nadalje, suprotno žalbenim navodima optuženika, činjenični opis kaznenog djela silovanja u pokušaju, u kojem se isti tereti da je kritične zgode u sobi hotela Admiral u Opatiji, u cilju da s oštećenom KCU obavi spolni odnos, radi svladavanja njezina otpora je rukama primio za njezine obje ruke i pritisnuo joj leđa uza zid sobe tako da se ista nije mogla pomaknuti, a potom ju je rukom počeo dirati po grudima, stražnjici i spolovilu, dok je drugom rukom gurnuo njezinu ruku u svoje gaće, ali se oštećenica uspjela osloboditi i pobjeći, su radnje koje prostorno i vremenski neposredno prethode ostvarenju inkriminiranog kaznenog djela budući da to djelo započinje primjenom sile, a opisane radnje optuženika su očito bile usmjerene na obavljanje spolnog odnošaja, s tim da za pokušaj djela nije potrebno da dođe do dodira spolnih organa. Zbog toga, sintagma sadržana u činjeničnom opisu - „stavljenjem svojeg spolnog organa u njezin,“ na koju optuženik u žalbi upire navodeći da sud s tim u vezi u pobijanoj presudi nije naveo razloge, nije odlučna za opstojnost kvalifikacije kaznenog djela silovanja u pokušaju.

12.14. Zbog svih naprijed iznesenih razloga, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, na temelju ocjene personalnih i materijalnih dokaza prvostupanjski sud je sva ona sporna pitanja i odlučne činjenice u konkretnom slučaju pravilno i potpuno utvrdio te je ispravno zaključio da se u ponašanju optuženog ML...članka 153. stavka 1. u vezi članka 152. stavka 1. i članka 34. KZ/11. (djelo pod točkom 1. u izreci) i članka 155. stavka 1. u vezi članka 152. KZ/11. (djelo pod točkom 2. u izreci), za koja djela ga je proglasio krivim, pa je žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, neosnovana.

U odnosu na žalbe stranaka zbog odluke o kazni

13. Zbog odluke o kazni žale se obje stranke.

13.1. Državni odvjetnik ističe da sud optuženiku nije pravilno valorizirao olakotne i otegotne okolnosti i da mu je nedovoljno cijenjeno korištenje osobnog bogatstva i stvorenog utjecaja i položaja moći te izražena bezobzirnost u postupanja prema ženama iz radne okoline te psihičke posljedice koje su za žrtve KCU i KC proizašle iz počinjenih kaznenih djela, budući da je KC se zbog toga dugotrajno liječila na psihijatrijskom odjelu čakovečke bolnice, predloživši da se optuženiku izreknu pojedinačne kazne zatvora i jedinstvena kazna zatvora u duljem trajanju i bez primjene djelomične uvjetne osude.

13.2. S druge pak strane optuženi ML, imajući u vidu sve naprijed utvrđene olakotne okolnosti na njegovo strani, je istakao da mu je prvostupanjski sud prestrogo utvrdio pojedinačne kazne zatvora i prestrogo mu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora, navodeći da mu se kao otegotno nije moglo cijeniti da je koristio svoj položaj u društvu i odnos nadređenosti prema žrtvama.

13.3. Prilikom ocjene svih okolnosti koje utječu na to da kazna bude lakša ili teža, prvostupanjski sud je optuženiku kao olakotno cijenio da se radi o osobi starije životne dobi koja do sada nije bila osuđivana, zatim višegodišnji protek vremena od počinjenja kaznenog djela silovanja (16 godina), kao i protek vremena od kaznenih djela bludne radnje (5 godina), a otegotno mu je cijenio to što je inkriminirana kaznena djela djelomično činio koristeći svoj položaj u društvu i nadređenost nad žrtvama koje su bile u strahu zbog mogućnosti gubitka posla.

13.4. Žalba optuženika nije osnovana, dok je žalba državnog odvjetnika djelomično osnovana u dijelu u kojem nije bespredmetna, a s obzirom na to da je u odnosu na kazneno djelo iz člana 155. stavka 1. u vezi članka 152. KZ/11., sadržano pod točkom 3. u izreci, ovaj drugostupanjski sud optuženika oslobodio od optužbe, slijedom toga, kao i prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, valjalo je preinačiti pobijanu zbog odluke o kazni u odnosu na pojedinačno utvrđene kazne za kazneno djelo iz članka 153. stavka 1. u vezi članka 152. stavka 1. i članka 34. KZ/11., sadržano pod točkom 1. u izreci presude i kazneno djelo iz članka 155. stavka 1. u vezi članka 152. KZ/11., sadržano pod točkom 2. u izreci, kao i u odnosu na jedinstvenu kaznu zatvora, a potom je preinačiti i u odnosu na primijenjenu djelomičnu uvjetnu osudu.

13.5. Naime, suprotno žalbenim navodima optuženika, s pravom državni odvjetnik u žalbi ističe da prvostupanjski sud, to što je optuženik prilikom počinjenje inkriminiranih kaznenih djela koristio svoju društvenu moć proizašlu iz položaja direktora tvrtke Čakovečki mlinovi u kojem položaju, kao nadređena osoba žrtvama mogao produljiti ili ne produljiti ugovor o radu, u konkretnom slučaju nije cijenio dovoljno, imajući pri tome u vidu i sve ono što je prethodilo inkriminiranim kaznenim djelima, te psihičke posljedice koje su u odnosu na žrtve iz tih djela proizašle, ali i nekritički stav i ponašanje optuženika prema žrtvama nakon počinjenih djela, a što najbolje ilustrira iskaz oštećene KC, koja je navela da joj je optuženik u jednom razgovoru, osim izgovorenih prijetnji, rekao i „…da pazi što i kome priča, jer da je on veliki moćnik i da ima novac, a ona manja od makova zrna,“ spominjući pri tome svoje veze na sudu, policiji itd. Time je optuženik istodobno manifestirao i svoj odnos prema žrtvi koju kao ženu doživljava podređenom.

13.6. Prema tome, unatoč svim onima, pod točkom 13.3. utvrđenim olakotnim okolnostima, na koje optuženik upire u žalbi, te okolnosti ne opravdavaju ublažavanje utvrđenih pojedinačnih i jedinstvene kazne zatvora, na što u žalbi pledira optuženik, već, a imajući u vidu naprijed navedene otegotne okolnosti, upravo suprotno, pooštravanju tih kazni, pa je slijedom toga, kako je to odlučeno pod točkom III izreke, valjalo prihvatiti žalbu državnog odvjetnika i preinačiti pobijanu presudu u odluci o kazni, na način da je, sukladno kriterijima za odmjeravanje kazne propisanim u članku 47. stavku 1. KZ/11., optuženiku za kazneno djelo iz članka 153. stavka 1. u vezi članka 152. stavka 1. i članka 34. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, dok mu je za kazneno djelo iz članka 155. stavka 1. u vezi člana 152. stavka 1. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, a na temelju članka 51. stavka 2. KZ/11., imajući u vidu ličnost optuženika, osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 godine, a na temelju članka 57. KZ/11., optuženiku je izrečena djelomična uvjetna osuda na način da će se od izrečene kazne zatvora izvršiti kazna u trajanju od jedne godine, dok se dio kazne u trajanju od jedne godine neće izvršiti ako u roku od 4 godine ne počini novo kazneno djelo.

13.7. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda naprijed utvrđene pojedinačne te jedinstvena kazna zatvora, kao i izrečena djelomična uvjetna osuda, polazeći od stupnja krivnje i svrhe kažnjavanja su adekvatne težini počinjenih kaznenih djela, ličnosti optuženika i okolnostima djela pa će se tim kaznama kao i djelomičnom uvjetnom osudom ostvariti sve one svrhe kažnjavanja koje su predviđene u članku 41. KZ/11., a koje se sastoje u tome da ta kazna u dovoljnoj mjeri utječe na optuženika kroz jačanje njegove svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i ponovno uključivanje u društvo, ali i da se tom kaznom izrazi jasna društvena osuda za činjenje kaznenih djela protiv spolne slobode, na koji način će se jačati i povjerenja građana u pravni sustav i pravednost kažnjavanja.

14. Zbog razloga koji su izneseni u prethodnim točkama, a kako ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio postojanje onih povreda kaznenog postupka iz članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., na koje povrede pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 486. stavka 1. i 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 12. ožujak 2024.

Predsjednica vijeća:

Sanja Katušić-Jergović,v.r.