Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-Us-134/2023-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Marije Balenović i Sande Janković, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog RĆ i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 339. stavka 2. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama okrivljenog RĆ, okrivljenog EĆ, okrivljenog GĆ i okrivljenog CĆ podnesenima protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu, broj Kov-Us-140/2022. od 14. rujna 2023., u sjednici vijeća održanoj 12. ožujka 2024.,

r i j e š i o  j e

Odbijaju se žalbe okrivljenog RĆ, okrivljenog EĆ, okrivljenog GĆ i okrivljenog CĆ kao neosnovane.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenim prvostupanjskim rješenjem, odbijen je prijedlog okrivljenog RĆ, okrivljenog EĆ, okrivljenog GĆ i okrivljenog CĆ za izdvajanjem kao nezakonitih dokaza svih dokaza priloženih uz optužnicu (pobliže specificiranih pod točkama 1-96 izreke prvostupanjskog rješenja).

2. Protiv tog rješenja žalbu su podnijeli okrivljeni RĆ, okrivljeni EĆ, okrivljeni GĆ i okrivljeni CĆ.

2.1. Okrivljeni RĆ žali se po braniteljici, odvjetnici Višnji Drenški Lasan, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. i 80/22. - dalje: ZKP/08.) te članka 468. stavka 2. ZKP/08. i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 470. ZKP/08., s prijedlogom da "Visoki kazneni sud Republike Hrvatske uvaži navode ove žalbe i ukine pobijano rješenje i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak."

2.2. Žalbu je podnio i okrivljeni EĆ po branitelju, odvjetniku Vladi Kartelo bez navođenja posebne žalbene osnove s prijedlogom preinačiti pobijano rješenje na način da se iz spisa predmeta izdvoje kao nezakoniti dokazi oni predloženi pod rednim brojem 91, 93 i 95.

2.3. Žali se i okrivljeni GĆ po branitelju, odvjetniku Denisu Pediću, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske usvoji žalbu okrivljenika i preinači pobijano rješenje na način da usvoji kao osnovan prijedlog za izdvajanjem kao nezakonitih dokaza svih dokaza dostavljenih uz optužnicu ili rješenje ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

2.4. Žalbu je podnio i okrivljeni CĆ po braniteljici, odvjetnici Josipi Milković, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Spis je, u skladu s odredbom članka 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1.

ZKP/08. dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Prema ocjeni Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, pravilno je prvostupanjski sud odbio prijedlog za izdvajanje nezakonitih dokaza pobliže specificiranih u izreci pobijanog rješenja.

6. Ponajprije nije osnovan žalbeni prigovor okrivljenog RĆ i okrivljenog CĆ kako je izreka pobijanog rješenja nerazumljiva, jer ne sadrži zakonsku osnovu odlučivanja pa da bi time bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. To zato jer je prvostupanjski sud postupao sukladno svojim zakonskim ovlaštenjima iz članka 351. ZKP/08. u fazi ispitivanja optužnice i donio zakonitu i pravilnu odluku koju je valjano i dostatno obrazložio u odnosu na svaki dokaz čije izdvajanje je predloženo.

6.1. Posljedično, nije ostvaren niti drugi vid bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., kako to tvrdi žalitelj RĆ, odnosno da je okrivljeniku grubo povrijeđeno ustavno i konvencijsko pravo na pravično suđenje čiji je element pravo na obrazloženu sudsku odluku.

7. Nadalje, protivno tvrdnjama žalitelja RĆ, time što su dva člana optužnog vijeća odlučivala u paralelnom postupku koji je pokrenuo protiv zamjenice ravnateljice Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje USKOK- a) žalitelju nije teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. u vidu povrede prava na neovisan i nepristran sud.

7.1. Naime, žalitelj RĆ u žalbi ističe da su dva člana optužnog vijeća odlučivala u paralelnom predmetu koji je inicirao protiv zamjenice ravnateljice USKOK-a kao osumnjičenice zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti počinjenog prilikom ispitivanja svjedokinje ĐĆ čiji je iskaz jedan od temelja za optužbu protiv njega. Konkretno, ti suci bili su članovi žalbenog vijeća koje je odbilo žaliteljevu žalbu koji je u svojstvu oštećenika kao tužitelja podnio protiv rješenja suca istrage kojim je odbijen njegov zahtjev za provođenje istrage protiv zamjenice ravnateljice USKOK-a.

7.2. Međutim, izložene okolnosti ne predstavljaju niti jedan od razloga za isključenje suca prema članku 32. stavku 1. ZKP/08., niti mogu biti razlog za otklon suca od obavljanja sudske dužnosti prema članku 32. stavku 2. ZKP/08., niti je žalitelj iznio bilo kakav razlog za sumnju u osobno uvjerenje tih sudaca da se predmet riješi na određeni način (subjektivni test nepristranosti). Ovo u stvari ne spori niti žalitelj, koji povredu prava na nepristran sud nalazi u objektivnom aspektu testa nepristranosti u smislu u kojem ga tumači Europski sud za ljudska prava (dalje ESLJP). No, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, na strani dva suca člana optužnog vijeća čije sudjelovanje problematizira žalitelj ne postoje utvrdive činjenice koje mogu izazvati dvojbe o njihovoj nepristranosti. U paralelnom postupku koji je inicirao žalitelj, vijeće je odlučivalo o osnovanosti žaliteljevog zahtjeva za provođenje istrage protiv zamjenice ravnateljice USKOK-a. Dakle, riječ je o odluci koja ne sadrži utvrđenja koja bi prejudicirala pitanje krivnje okrivljenika (tako i ESLJP, Poppe protiv Nizozemske) ili bi utjecala na unaprijed formiran stav oko merituma predmeta (tako i ESLJP, Kriegisch protiv Njemačke, 21698/06.). Prema tome, okrivljenikova bojazan nije objektivno opravdana, a imajući na umu i činjenicu da "nije dovoljno da pravda bude provedena, nego se treba i vidjeti da je provedena" (ESLJP Micallef protiv Malte) ocjena je ovog drugostupanjskog suda da niti dojam koji ostavlja sudjelovanje navedenih sudaca u optužnom vijeću ne otvara bilo kakvu bojazan u pogledu njihove pristranosti.

8. Nije osnovan niti daljnji žalbeni navod okrivljenog RĆ kako zamjenica ravnateljice USKOK-a RĆŠ nije bila ovlaštena podići optužnicu u konkretnom predmetu s obzirom da je riječ o zamjenici općinskog državnog odvjetnika koja je rješenjem Glavne državne odvjetnice privremeno upućena na rad u USKOK.

8.1. Naime, kada zakonodavac ustanovljava, ustrojava i određuje djelokrug i nadležnost državnog odvjetništva, onda to, sukladno Ustavu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/10., 85/10. – pročišćeni tekst: dalje: Ustav) čini zakonom i to primarno Zakonom o državnom odvjetništvu ("Narodne novine" br. 67/18., 21/22., dalje: ZoDO), ali jednako tako i zakonom koji je u odnosu na ZoDO lex specialis - Zakonom o uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta ("Narodne novine" br. 76/09., 116/10., 145/10., 57/11., 136/12., 148/13., 70/17., dalje: ZoUSKOK).

8.2. Točno je da ZoDO u članku 105. stavku 1. propisuje da je pri upućivanju zamjenika nižeg državnog odvjetništva na rad u državno odvjetništvo višeg stupnja propisan i status u koji se tog zamjenika upućuje (članak 105. stavak 2. ZoDO), kao i opseg poslova koje može raditi (članak 124. stavak 2. ZoDO). Upućuje ga se u državno odvjetništvo višeg stupnja, gdje on u postupku i radu na predmetima ima obveze u statusu višeg državnoodvjetničkog savjetnika. Ovo upućivanje je na maksimalno četiri godine i to radi obavljanja poslova koji su mu povjereni, a Zakon spominje izradu nacrta odluka i druge odgovarajuće poslove.

8.3. Međutim, kada taj ZoDO govori u privremenom upućivanju na rad državnog odvjetnika ili njegovog zamjenika sa općinskog ili županijskog nivoa u USKOK, odnosno posebno državno odvjetništvo (članak 105. stavak 3. ZoDO), tada ne određuje da bi on u Uredu imao "prava i ovlasti višeg državnoodvjetničkog savjetnika", već samo propisuje da se privremeno upućivanje provodi na način kako je to propisano odredbama posebnog zakona, a taj posebni zakon je upravo ZoUSKOK.

8.4. ZoUSKOK postupak upućivanja na rad u USKOK propisuje u članku 11., ne navodeći odnos USKOK-a prema državnom odvjetništvu sa kojeg dolazi upućena osoba kao odnos višeg i nižeg državnog odvjetništva, već propisujući iznimnost ovakvog upućivanja samo za slučaj ako za to postoje osobito važni razlozi i određujući da odluku o upućivanju donosi Glavni državni odvjetnik na prijedlog Ravnatelja USKOK-a. Samo upućivanje na rad u USKOK je moguće za rad u određenom predmetu ili na određeno vrijeme tj. na najviše jednu godinu, ali bez ograničenja u pogledu ponovljenog upućivanja. Zakonodavac je u odnosu na državnog odvjetnika ili njegovog zamjenika koji je upućen na rad u USKOK propisao kao uvjet jedino odredbe o suglasnosti na sigurnosnu provjeru propisane u članku 3. stavcima 3. do 5. ZoUSKOK-a, ne postavljajući bilo kakve uvjete u odnosu na radno iskustvo upućene osobe, a koje je uvjete za imenovanje zamjenika ravnatelja USKOK-a propisao u članku 8. ZoUSKOK.

8.5. Također, ZoUSKOK niti na jednom mjestu ne ograničava opseg poslova koje bi privremeno upućeni zamjenik državnog odvjetnika mogao obavljati u USKOK-u, a to nije propisano niti u ZoDO u članku 104. koji govori o upućivanju na rad u državno odvjetništvo istog ili nižeg ranga od onoga u kome upućena osoba obnaša državnoodvjetničku dužnost. Upravo ovakvo rješenje se ukazuje logičnim, jer obzirom na propisanu nadležnost u odnosu na kaznena djela za koja je stvarno nadležan ZoUSKOK, uočljivo je da u odnosu na zapriječene kazne kod kaznenih djela iz nadležnosti USKOK-a radi se o kaznenim djelima sa zapriječenim kaznama koje bi bez ove norme odgovarale stvarnoj nadležnosti i općinskih i županijskih sudova, a uz čiju nadležnost bi bila određena i stvarna nadležnost državnih odvjetništava.

8.6. Stoga se smislenim tumačenjem ovih normi jedino ispravnim ukazuje da se osoba koja je već ranije postavljena za državnoodvjetničkog dužnosnika privremeno upućuje na rad u USKOK gdje će obavljati poslove zamjenika Ravnatelja USKOK-a s mogućnošću obavljanja svih poslova iz nadležnosti zamjenika ravnatelja USKOKA-a. Prema tome, zakonodavac je, očito polazeći od specifičnosti unutar državnoodvjetničke organizacije, predvidio mogućnost upućivanja na rad u USKOK državnih odvjetnika i njihovih zamjenika, neovisno radi li se o osobama koje dolaze s općinske ili županijske nadležnosti, a kako se radi o upućivanju na rad koje je ipak privremenog karaktera, nije kao uvjet za mogućnost privremenog upućivanja postavio godine radnog iskustva kako je to propisano za raspoređivanje na rad u USKOK (članak 8. stavak 1. ZoUSKOK-a).

8.7. Za razliku od opće zakonske norme koja govoreći o privremenom upućivanju na rad u više državno odvjetništvo, u kojoj situaciji je izrijekom naznačeno da se osoba koja je privremeno upućena na rad upućuje u statusu višeg državnoodvjetničkog savjetnika s ograničenim opsegom poslova, kada je riječ o privremenom upućivanju na rad u USKOK tada takvo ograničenje ne postoji, a kako se radi o osobama koje su već imenovane za državnoodvjetničkog dužnosnika na državnim odvjetništvima sa kojih dolaze, to bez ranije spomenutog ograničenja proizlazi da ih se privremeno upućuje na rad u USKOK na poslove zamjenika Ravnatelja USKOK-a bez da je potrebno da udovoljavaju uvjetima radnog iskustva kakvo je potrebno za redoviti raspored na mjesto zamjenika Ravnatelja USKOK-a, ali u ograničenom trajanju, odnosno radi rada na pojedinom predmetu.

9. Nadalje, nisu osnovani niti žalbeni navodi okrivljenog RĆ i okrivljenog GĆ kojima se osporava zakonitost svih dokaza koje je tijekom istrage prikupio državni odvjetnik.

9.1. Naime, valja istaknuti kako je provođenje istrage, u kojem stadiju dominira tzv. inkvizitorno načelo, povjereno državnom odvjetniku kao samostalnom i neovisnom pravosudnom tijelu te u tom stadiju ne postoji obveza obavještavanja i pozivanja okrivljenika i branitelja o provođenju dokaznih radnji ispitivanja svjedoka, pogotovo što se radi o svjedocima čije je ispitivanje predložio državni odvjetnik, a u smislu članka 234. stavka 3. ZKP/08. Stoga je u pravu prvostupanjski sud kada navodi da zapisnici o ispitivanju svjedoka koji su ispitani tijekom istrage nisu nezakoniti dokazi. Osim toga, time što su svjedoci tijekom istrage ispitani u odsutnosti branitelja nije povrijeđeno konfrontacijsko pravo obrane u smislu članka 29. stavka 2. alineje 6. Ustava Republike Hrvatske i članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17.; dalje Konvencija), jer se radi o dokazima koje je državni odvjetnik proveo radi utvrđivanja elemenata o postojanju osnovane sumnje na počinjenje kaznenog djela u svrhu podizanja optužnice, a okrivljenicima će u fazi rasprave pred sudom u kontradiktornom postupku, ukoliko optužnica bude potvrđena, biti omogućeno da ostvare svoje konfrontacijsko pravo, što znači da imaju pravo ispitati svjedoke optužbe, te prema načelu jednakosti oružja zahtijevati nazočnost ispitivanju svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe.

9.2. Okolnost što su u nekom drugom kaznenom postupku branitelj okrivljenika i okrivljenik bili prisutni dokaznim radnjama ispitivanja svjedoka tijekom istrage, suprotno žalbenim tvrdnjama, ne ukazuje na diskriminatornost postupanja državnog odvjetništva, jer je vođenje istrage sukladno zakonu povjereno državnom odvjetniku kao državnom tijelu koje u svakom pojedinom kaznenom predmetu odlučuje o postupanju i provođenju dokaznih radnji kao i o njihovoj svrhovitosti. U svakom slučaju, prema članku 431. stavku 2. ZKP/08. isključivo ili u odlučujućem dijelu na nekonfrontiranom iskazu svjedoka nije dopušteno utemeljiti osuđujuću presudu.

10. Nisu osnovani niti žalbeni prigovori okrivljenog RĆ kako su izvješće i USB uređaj s rezultatima pretrage mobitela tog okrivljenika analitičke obavijesti koje je sastavila policija u smislu članka 206. ZKP/08. te koje se, sukladno članku 86. ZKP/08., moraju izdvojiti iz spisa, jer ne predstavljaju dokaz u postupku. Slijedom navedenog, ispravno je prvostupanjski sud utvrdio kako se radi o rezultatima dokazne radnje pretrage mobilnog uređaja koja je provedena sukladno valjanom nalogu suca istrage i uz poštivanje zakonske procedure koja propisuje provođenje te dokazne radnje (članci 240. – 250. i 257 - 260. ZKP/08.).

10.1. U odnosu na daljnje žalbene prigovore tog okrivljenika kako je pretragom mobilnih uređaja izvršena analiza sadržaja istih bez potrebnih stručnih znanja, žalitelju se napominje kako se u okviru ispitivanja zakonitosti dokaza predloženih uz optužnicu ne ispituje sadržaj istih, jer je to pitanje utvrđivanja njihove vjerodostojnosti što je zadaća, naravno u slučaju potvrđivanja optužnice, raspravnog vijeća.

11. U pogledu žalbenog prigovora okrivljenog RĆ kako je kod ispitivanja svjedokinje TĆ došlo do miješanja procesnih uloga svjedoka i okrivljenika jer se ta svjedokinja, iako upozorena da nije obvezna odgovarati na pojedina pitanja ako je vjerojatno da bi time izložila sebe ili bliskog srodnika kaznenom progonu, teškoj sramoti ili znatnoj materijalnoj šteti, odrekla navedene povlastice te detaljno iskazivala o učinu kaznenog djela iz članka 246. KZ/11. čime se inkriminirala, a kako nije bila prethodno upozorena o pravima koja ima okrivljenik, njen iskaz predstavlja nezakoniti dokaz, valja istaknuti sljedeće. Iz spisa proizlazi da je TĆ ispitana isključivo kao svjedok u dva navrata uz prethodna upozorenja svjedoku te u konkretnom slučaju nije ostvaren niti jedan od razloga iz članka 300. ZKP/08. kada se iskaz svjedoka ne može koristiti kao dokaz u postupku. Osim toga, imenovana nije okrivljena niti u ovom niti u drugom spojenom kaznenom postupku u smislu članka 284. stavka 3. u vezi sa člankom 25. ZKP/08.

12. Nadalje, nisu osnovani niti žalbeni prigovori okrivljenog RĆ i okrivljenog CĆ da se država umiješala u pravo na tajnost dopisivanja osoba kada je u sklopu kaznenog postupka zatražila sadržaj komunikacije, uslijed čega da se radi o povredi konvencijskog prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života. Naime, u konkretnom slučaju radi se o e-mail porukama koje je ĆĆ dobrovoljno predala policiji, a koje su joj uputili okrivljeni EĆ i okrivljeni GĆ kao i o SMS porukama koje je svjedokinja ĐĆ predala USKOK-u, a koje se tiču komunikacije s okrivljenim CĆ. Slijedom navedenog, predmetni dokazi nisu nastali kršenjem ljudskih prava niti bilo kakvom aktivnošću državnih tijela u okviru kaznenog postupka.

13. Svi okrivljenici prigovaraju i zaključku prvostupanjskog suda kako je snimka razgovora koji je TĆ vodila s okrivljenicima GĆ i EĆ snimajući ih bez njihovog znanja konvalidacijom postala zakonit dokaz, jer nije ispunjen uvjet iz članka 10. stavka 3. ZKP/08. Međutim, suprotno navedenom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio kako u konkretnom slučaju interes kaznenog progona i kažnjavanja počinitelja preteže nad povredom prava okrivljenika na nepovredivost osobnog i obiteljskog života, jer se radi o teškom obliku kaznenog djela iz nadležnosti županijskog suda. Za svoju odluku je dao jasne, valjane i dostatne razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

13.1. Nadalje, žaliteljima RĆ i EĆ napominje se kako polemiziranje s pravnom kvalifikacijom djela nije valjani žalbeni razlog u okviru odlučivanja o zakonitosti dokaza priloženih uz optužnicu, jer će isto biti predmet ispitivanja u sljedećoj fazi potvrđivanja optužnice, odnosno fazi rasprave, ukoliko do nje dođe.

14. S obzirom da žalbom okrivljenika nije s uspjehom dovedena u pitanje pravilnost pobijanog rješenja, a niti njegovim ispitivanjem sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08. nije utvrđeno da bi bila počinjena neka od povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 12. ožujka 2024.

Predsjednik vijeća:

Željko Horvatović