Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 27 Gž-4453/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Slavice Garac, predsjednice, Nike Grospić Ivasović, izvjestiteljice i članice, Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužiteljice M. B., OIB:…, iz Z.¹, zastupane po punomoćnici P. Đ., odvjetnici u Z.², protiv tuženika R. A. d.d., OIB:…, Z.², zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku u Odvjetničkom društvu K. & p. u Z.², radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4648/2021-23 od 2. lipnja 2023., u sjednici održanoj 12. ožujka 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4648/2021-23 od 2. lipnja 2023.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4648/2021-23 od 2. lipnja 2023. u stavku II. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeni su ništetnima i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula), sadržani u čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu broj 029-50-3587387 od 26. srpnja 2006. potvrđen od javnog bilježnika A. H. iz Zagreba pod br. OU-1381/06 26. srpnja 2006., sklopljenog između tužiteljice M. B., kao korisnika kredita i tuženika R. A. d.d., kao kreditora (stavak I. izreke); naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.860,97 eura/14.021,51 kn s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na mjesečne iznose razlike od njihovog plaćanja do isplate te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.544,18 eura/11.634,62 kn sa zateznom kamatom tekućom od 2. lipnja 2003. do isplate (stavak II. izreke)

2. Prvostupanjskim rješenjem utvrđeno je da je tužba povučena u dijelu zahtjeva kojim tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbe Ugovora o kreditu od 26. srpnja 2006., sadržane u čl. 2., a kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja prema jednostranoj odluci kreditora te za isplatu iznosa 3.885,83 kn s potraživanom zateznom kamatom (stavak I. izreke) te je odbijen zahtjev tuženika za isplatu troškova parničnog postupka (stavak II. izreke).

3. Protiv presude i rješenja u stavku II. izreke žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., u daljnjem tekstu: ZPP-a), predlažući njihovu preinaku u pobijanom dijelu, sukladno navodima žalbe, podredno ukidanje i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troška sastava žalbe.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je neosnovana.

6. Predmet spora jest zahtjev na utvrđenje ništetnom odredbe članka čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu broj 029-50-3587387 od 26. srpnja 2006. u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i restitucijski zahtjev na isplatu iznosa od 1.860,97 eura/14.021,51 kn po osnovi glavnice vezano za CHF, sve sa zateznim kamatama i parničnim troškovima sa zateznim kamatama.

7. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama ZPP-a i za svoje uvjerenje dao je jasne i razumljive razloge, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, tako u donošenju iste nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik, a niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

8. Sud prvog stupnja raspravio je sve tvrdnje, na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te je na osnovi izvedenih dokaza, predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, na koje je pravilno primijenio citirane odredbe materijalnog prava, radi čega nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao niti pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 355. i čl. 356. ZPP-a), s time da sud, na temelju zakonskog ovlaštenja iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a, odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

9. Naime, prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019, u daljnjem tekstu: ZZP-a/2014) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka (istovjetno čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača /Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2007/ i Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29, u daljnjem tekstu; Direktiva) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno čl. 138.a u vezi s čl. 131. st. 1. ZZP-a/2007).

10. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe čl. 502.c ZPP-a, koja određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude, kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

11. Nadalje, kako je odredbom čl. 1. i 7. istog Ugovora kojom je ugovorena valuta u CHF kao u pravomoćnoj presudi Visokog Trgovačkog suda u Republici Hrvatskoj (Pž-6632/2017) koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2221/2018) te kako u predmetnom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja valute u CHF uz koju je vezana glavnica kredita između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u navedenom sudskom postupku, to je prvostupanjski sud osnovano zaključio da su ugovorne odredbe o tečaju valute u CHF, uz koju je vezana glavnica kredita ništetna, na koju okolnost je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice, koja je navedeno potvrdila u svom iskazu, s time da je tuženik podneskom od 30. studenoga 2022. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka M. Š.. U konačnici, tuženik je bio stranka u navedenom postupku po kolektivnoj tužbi.

12. Tuženiku se ukazuje da je u konkretnoj pravoj stvari odlučno je li ugovor sklopljen u razdoblju za koje je odlukom iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa utvrđeno (u izreci) razdoblje u kojem su povrijeđeni kolektivni interesi, a što predmetni ugovor je, pa s obzirom na posljedice takvog utvrđenja, potrošač uživa zaštitu.

13. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova (dio čl. 1. i 7. Ugovora po osnovi glavnice vezano za CHF) po kojoj je tuženik primio od tužiteljice u razdoblju od listopada 2008. do kolovoza 2013. iznos od 1.857,68 eura/13.996,67 kn to je pravilno utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo na način da je utvrđena djelomična ništetnost čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu i naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici navedeni iznos (članak 1111. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., u daljnjem tekstu: ZOO-a/) sa zateznim kamatama na svaku mjesečnu razliku, tekućim od stjecanja do isplate (članak 1115. ZOO-a, članak 29. stavak 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a), s obzirom da se, imajući u vidu prednja utvrđenja, tuženika ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

14. Valja još dodati da je sud u navedenoj presudi donesenoj u sporu radi kolektivne zaštite potrošača, proveo test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te je svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljio u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula), da je sporna odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti je sud provelo s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

15. U odnosu na prigovor zastare tuženik ispušta iz vida da prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti te sudske odluke, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

16. Stoga, imajući u vidu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu dana 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 1. lipnja 2021., to je tužba podnijeta unutar zastarnog roka od 5 godina iz čl. 225. ZOO-a.

17. Na žalbene navode da je zastara svakako nastupila u odnosu na potraživanja u odnosu na koja je prošao zastarni rok od 5 godina prije pokretanja parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 što je bilo 4. travnja 2012. (potraživanje isplate razlike anuiteta za kolovoz do prosinac 2006.), valja ukazati na presudu Suda Europske unije broj C-485/19 u kojoj je navedeno "…kako se ugovori o kreditu općenito izvršavaju tijekom dugih razdoblja i stoga, ako je događaj koji pokreće rok zastare plaćanje koje izvrši zajmoprimac, ne može se isključiti da je, barem za dio izvršenih uplata, zastara nastupila čak i prije nego što se predmetni ugovor završio, tako da takav sustav zastare potrošačima može uskraćivati mogućnost da traže povrat plaćanja izvršenih na temelju ugovornih odredaba protivnih navedenim direktivama. Stoga valja smatrati da postupovna pravila time što od potrošača zahtijevaju da podnese tužbu u roku propisanom nacionalnim pravom od dana stjecanja bez osnove čak i ako potrošač ne može sam ocijeniti je li ugovorna odredba nepoštena ili nije znao za nepoštenost predmetne ugovorne odredbe i s obzirom na to da do takvog stjecanja može doći tijekom izvršenja dugotrajnog ugovora, mogu pretjerano otežati ostvarivanje prava koja mu dodjeljuje Direktiva 93/13 ili Direktiva 2008/48 i zbog toga takva pravila povređuju načelo djelotvornosti. Zbog navedenog, načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.

18. Obzirom na protumačeno načelo djelotvornosti kroz presudu Suda Europske unije broj C-485/19, uključujući i Objedinjeno pravno shvaćanje od 31. siječnja 2022. proizlazi zaključak da niti za navedena potraživanja nije nastupila zastara.

19. Činjenica da su potrošači mogli istovremeno, ne čekajući ishod kolektivnog spora, pokrenuti svoje individualne parnice radi utvrđenja i isplate, nije ni od kakvog utjecaja na njihova prava iz kolektivnog spora i prekid zastarijevanja.

20. U odnosu na prigovor tuženika da prvostupanjski sud prilikom utvrđivanja visine potraživanja tužitelja nije uzeo u obzir tzv. negativnu razliku tečaja (kada je tečaj bio niži od tečaja na dan isplate kredita) za ukazati je da je u ovom postupku predmet spora uz zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti i restitucijski zahtjev, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetnih ugovornih odredaba, pa kako sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u postupku (čl. 2. ZPP-a), a tuženik takav zahtjev nije postavio, predmet odlučivanja u ovome postupku ne može biti bilo kakvo potraživanje tuženika (koje nije postavio), niti može biti izvršen prijeboj s tražbinom tužitelja (jer nije stavljen niti prigovor prijeboja), pri čemu tuženik neosnovano prigovara i da je tužiteljici dosuđeno više od onoga što je ista isplatila tuženiku po osnovi ništetnih odredaba Ugovora o kreditu.

21. I odluka o parničnom trošku pravilna je u osnovi i visini (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a u vezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /„Narodne novine“, broj: 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022i 126/2022./).

22. Pravilno je odlučio sud prvog stupnja i na način da je odbio zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti, neovisno o činjenici djelomičnog povlačenja tužbenog zahtjeva (čl. 158. st. 1. ZPP-a) to stoga što se u predmetnom slučaju radi o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže, tako da bi odmjeravanje tuženiku troškova za povučeni dio zahtjeva, koji se odnosi na isplatu po osnovi ništetnosti odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužiteljicu (potrošača), koja nije dala povod za parnicu, s time da je tužiteljica povukla dio tužbenog zahtjeva podneskom od 24. ožujka 2022., a dakle, nakon što je VSRH na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeo pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (za promjenjivu kamatnu stopu od 13. lipnja 2014.), na koju okolnost tužiteljica nije mogla utjecati.

23. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe, jer s istom nije uspio (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

24. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci presude (čl. 368. st. 1. ZPP-a) i rješenja (čl. 380. toč. 2. ZPP-a za stavak I. i čl. 166. st. 1. ZPP-a za stavak II.).

U Zagrebu 12. ožujka 2024.

Predsjednica vijeća:

Slavica Garac, v.r.