Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 8 Gž-4117/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Dubravke Penić Lukač, suca izvjestitelja i člana vijeća Ivice Veselića i članice vijeća Tihane Marije Miladin, u pravnoj stvari tužiteljice N. P. M. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnica N. V., odvjetnica u Z., protiv 1. tuženika F. S., iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik L. K., odvjetnik u Z., i 2. tuženika N. G., iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik R. B., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-84/21-31 od 20. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 12. ožujka 2024.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn- 84/21-31 od 20. travnja 2023. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Nova glavna rasprava održat će se pred drugim sucem pojedincem.

III. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je prvo i drugo tuženiku solidarno naknaditi tužiteljici neimovinsku štetu u iznosu od 43.798,53 eura[1] /300.000,00 kuna sa zateznim kamatama na taj iznos od 18. siječnja 2021. do isplate (točka l. izreke) te im je naloženo naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 2.057,20 eura/15.500,00 kuna sa zateznim kamatama od 20. travnja 2023. do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se svaki tuženik pojedinačno, obojica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troška, podredno ukine i vrati predmet sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Tužiteljica u odgovoru na žalbu protivi se navodima žalbi i predlaže odbiti žalbe tuženika, uz naknadu troška odgovora na žalbu.

4. Žalbe tuženika su osnovane.

5. Ispitivanjem prvostupanjske presude utvrđeno je da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), na koju žalbe određeno ukazuju.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za naknadu štete za duševne boli zbog smrti bliske osobe – sina, koji zahtjev tužiteljica temelji na rješenju Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj Km-16/2017 od 3. travnja 2017., kojim rješenjem su obojici tuženika izrečene odgojne mjere, pobliže navedene u izreci toga rješenja, zbog kaznenog djela nepružanja pomoći iz čl. 123. stavka 1. Kaznenog zakona (''Narodne novine'', broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15, dalje KZ/11) koji glasi: "Tko ne pruži pomoć osobi u životnoj opasnosti, iako je to mogao učiniti bez veće opasnosti za sebe ili drugoga, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine."

7. Prije svega, valja imati na umu pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama broj U-III-1348/2006 od 2. prosinca 2006. i U-III- 2646/2007 od 18. lipnja 2008. da se sudski postupci moraju provesti sukladno ustavnom načelu vladavine prava, kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske te da se njihovo provođenje ne smije izjednačiti samo sa zahtjevom za zakonitošću postupanja suda, već mora uključiti i zahtjev da zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju.

8. Prema odredbi čl. 12. st. 3. ZPP-a u parničnom postupku je sud u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim.

8.1. U konkretnom slučaju, obojici tuženika je kazneni sud izrekao odgojne mjere, pobliže navedene u izreci rješenja Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj Km- 16/2017 od 3. travnja 2017. zbog kaznenog djela nepružanja pomoći iz čl. 123. st. 1. KZ/11. Ovaj viši sud je shvaćanja da je predmetno rješenje Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj Km-16/2017 od 3. travnja 2017. istovjetno pravomoćnoj presudi kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim te je stoga parnični sud vezan za to rješenje, kao da se radi o presudi kaznenog suda. Naime, obojica tuženika protiv kojih je vođen kazneni postupak su u vrijeme počinjenja djela koji im se stavljao na teret, nepružanja pomoći iz čl. 123. st 1. KZ/11, bili maloljetni pa se protiv njih niti nije mogla donijeti pravomoćna presuda kaznenog suda kojom bi se optuženi oglasili krivim.

8.2. Dakle, u kaznenom postupku obojici ovdje tuženika izrečene su odgojene mjere za kazneno djelo nepružanja pomoći iz čl. 123. st 1. KZ/11 što se ima smatrati istovjetnoj pravomoćnoj presudi kaznenog suda kojom bi se optuženi oglasili krivim za kazneno djelo nepružanja pomoći iz čl. 123. st. 1. KZ/11.

8.3. Valja naglasiti da je u odredbi čl. 123. st. 1. KZ/11 riječ o pravom kaznenom djelu nečinjenja koje se iscrpljuje u samom nečinjenju pa posljedica djela ne ulazi u njegovo zakonsko biće niti se ona utvrđuje (tako i Ana Garačić, sutkinja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u "Kazneni zakon u sudskoj praksi Posebni dio" Rijeka, 2016.). Dakle, optužnica mora sadržavati i posljedicu koja mora biti obuhvaćena namjerom, ali tada se ne primjenjuje ova zakonska odredba koja se ovdje tuženima stavljala na teret i po kojoj su suđeni, a po kojoj zakonskoj odredbi posljedica djela ne ulazi u njegovo zakonsko biće, niti se utvrđuje. Da je tome tako potvrđuje i nalaz i mišljenje patologa dr. M. B. kojeg je dala na zapisniku s glavne rasprave od 7. veljače 2017. u predmetu K-1824/16 okrivljenika E. F. Š. u kojem je vještakinja, između ostalog, jasno navela da je M. G. prije smrti prošao kroz razdoblje agonije…" te da "…smrt oštećenika nije bila nagla te prema tome možemo zaključiti da bi postojala mogućnost za spašavanje života da se medicinska intervencija ranije pružila", nakon čijeg mišljenja tužitelj ODO Z. nije izmijenilo optužnicu kojom bi bio obuhvaćen i smrtni ishod kao posljedica koja bi bila obuhvaćena namjerom, već je i E. F. Š. oglašen krivim za kazneno djelo protiv zdravlja ljudi – omogućavanjem trošenja droga – opisano po čl. 191. st. 1. i 2. KZ/11 i za kazneno djelo iz čl. 123. st. 1. i 2. KZ/1.

9. Parnični sud vezan je tim pravomoćnim rješenjem ne samo njegovom izrekom već i opisom štetnog događaja, s obzirom da je građanskopravna odgovornost znatno šira od kaznenopravne.

10. Valja napomenuti da je jedna od pretpostavki odgovornost za štetu, uzročna veza koja mora postojati između štetne radnje i štete, tako da se šteta javlja kao posljedica štetne radnje. Po prirodi stvari šteta je posljedica mnoštva uzroka, te iz tog mnoštva treba izabrati onaj koji je pravno odlučujući.

11. U konkretnom slučaju tuženi su tijekom prvostupanjskog postupka isticali prigovor isključive odgovornosti prednika tužiteljice, smatrajući da je sam kriv za svoju smrt budući je svojevoljno konzumirao veći broj droga – heroin, amfetamin, metilendioksimetamfetamin (MDMA) i lijek dijazapam prije smrti, a isti prigovor ističu i u žalbi.

12. U smislu odredbe čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/18 i 114/22 dalje: ZOO) propisano je tko drugom uzrokuje štetu dužan ju je nadoknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

12.1. Odredbom čl. 1082. st. 1. ZOO-a propisano je da tko bez opasnosti za sebe uskrati pomoć osobi čiji su život i zdravlje očito ugroženi, odgovara za štetu koja je otuda nastala, ako je on tu štetu prema okolnostima slučaja morao predvidjeti. Stavkom dva toga članka je propisana da ako pravičnost zahtijeva, sud može takvu osobu osloboditi obveze da naknadi štetu.

13. Pretpostavke odgovornosti za štetu su: subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu (štetnik i oštećenik), štetna radnja štetnika, šteta, uzročna veza i protupravnost štetne radnje štetnika. Odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu (štetnik) počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete (oštećenik) i ako postoji uzročna veza između štetne radnje i štete kao posljedice. Štetna radnja bi u konkretnom slučaju bila nepružanje pomoći sada pokojnom M. G., sinu tužiteljice.

13.1. Uzročnost kao pretpostavka odgovornosti za štetu jest veza između štetne radnje kao uzroka i nastale štete kao posljedice. Od više mogućih uzroka koji mogu biti u bližoj ili daljnjoj vezi s nastalom štetom uzima se u obzir onaj koji je pravno relevantan, jer je adekvatan i tipičan. Tipičan je onaj uzrok koji redovno dovodi do određene štete, za koji životno iskustvo pokazuje da uzrokuje određene štetne posljedice. Isključuju se svi događaji koji su na određeni način ušli u kompleks uzroka koji su prethodili šteti, ali nisu tipični za nastanak takve štete, kako je ovdje slučaj.

14. Sve navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene, a teret dokazivanja tih pretpostavki je na tužitelju. To znači da ako nedostaje samo jedna od navedenih pretpostavaka, nema niti obveznopravnog odnosa odgovornosti za štetu prema kojem je štetnik dužan popraviti prouzročenu štetu oštećeniku, a oštećenik je ovlašten zahtijevati naknadu štete.

15. Kako je naprijed navedeno, odredbom čl. 12. st. 3. ZPP u parničnom postupku sud u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim, ovdje je vezan za pravomoćno rješenje kaznenog suda.

15.1. Međutim, samom činjenicom što su obojica ovdje tuženika u kaznenom postupku, kako je to razvidno iz obrazloženja rješenja Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj Km-16/2017 od 3. travnja 2017., očitujući se o optužbi priznali u cijelosti počinjenje predmetnog kaznenog djela nepružanja pomoći i priznali krivnju, ne znači ujedno da postoji i odgovornost štetnika za prouzročenje smrti sina tužiteljice. Naime, postojanje kaznenog djela je određeno činjeničnim opisom djela te iz rješenje kaznenog suda ne proizlazi da su, prema činjeničnom opisu, tuženicima izrečene odgojne mjere za prouzročenje smrti sina tužiteljice i da stoga osnovano žalitelji ističu da je na tužiteljici bio teret dokaza tvrdnje da je nepružanje pomoći u uzročnoj vezi sa smrtnim ishodom pokojnog M. G. Isto tako valja naglasiti da bi sud, ukoliko utvrdi da je smrt sina tužiteljice u uzročno-posljedičnoj vezi sa nepružanjem pomoći tuženika, trebao ocijeniti je li sin tužiteljice svojim postupanjem doprinio nastanku štetne posljedice, odnosno je li nastanku štetne posljedice doprinijela treća osoba – tada punoljetni E. F. Š. koji je također bio sudionik u nepružanju pomoći. i koji je pravomoćnom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu proglašen krivim zbog kaznenog djela protiv zdravlja ljudi – omogućavanje trošenja droga – označeno u čl. 191. st. 1. i 2. KZ/11 i kaznenog djela protiv života i tijela – nepružanja pomoći – označeno u čl. 123. st. 1. KZ/11 i kojem je izrečena jedinstvena kazna zatvora od pet godina te sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti droga.

16. Sud prvog stupnja je donio pobijanu presudu na temelju uvida u kaznene spise ovdje tuženika i E. F. Š., medicinske dokumentacije dostavljene u spis te iskaza tužiteljice, tuženika i svjedoka. Sud prvoga stupnja iskaze tužiteljice, tuženika i svjedoka navodi, ali o kvaliteti njihovih iskaza ne zauzima nedvojben i obrazložen stav.

16.1. Sud je ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Sud prvog stupnja nije tako postupio budući za izvedene dokaze nije dao niti uvjerljive niti logične zaključke koji bi imali pravnu i činjeničnu utemeljenost za pobijanu odluku.

17. Naime, prvostupanjski sud niti na koji način nije obrazložio da su kod sudjelovanja u nepružanju pomoći sada pokojnom M. G. u stanu E. F. Š. uz ovdje tuženike, i to prvo tuženika koji je u vrijeme štetnog događaja imao 15 godina dok je drugo tuženik imao 17 godina bio i sam E. F. Š., koji je imao 40 godina. Sud niti na koji način nije cijenio iskaz drugo tuženika, kada je isti iskazao da je "u to vrijeme stanovao sa svojim partnerom E. F. Š.", da kada je "prvi put primijetio da M. sporo diše htio nazvati prvu pomoć, no E. F. Š. mi je rekao da ne zovem hitnu pomoć već da odemo tuširati M. Ja sam poslušao E. F. Š. jer sam bio pod utjecajem istoga" (narkotika) te njegov iskaz kada navodi da se "bojao suprotstaviti E. F. Š., jer se isti prema meni postavljao kao autoritet, bio je fizički jači te je znao ponekad poludjeti pa je tada bio grub i znao me udariti". Također, sud niti na koji način nije cijenio iskaz prvo tuženika kada je izjavio da su nakon zabave u gay clubu H. P. u Z., i nakon konzumiranja droga njih četvorica (pokojni M. G., E. F. Š. te tuženi) "otišli spavati u stan u Z., R. koji je u vlasništvu E. F. Š. Ja sam spavao na madracu zajedno s M., a N. i E. su spavali zajedno u drugoj sobi. Ne znam u koje doba dana po povratku iz navedenog kluba smo se probudili N. i ja te smo tada primijetili da nešto nije u redu s M., s obzirom da je bio blijed, hroptao je, nije bio pri svijesti. Stoga smo probudili E., koji je počeo nazivati kontakt osobe iz mobitela M. i pitao ih što učiniti u ovakvom slučaju te su nam davali upute da ga iznesemo na svjež zrak i pružamo prvu pomoć

–umjetno disanje i masažu srca. Istovremeno drugo tuženik i ja smo pružali M. prvu pomoć i to davanjem umjetnog disanja i masažom srca…"

17.1. Također, sud niti na koji način nije obrazložio činjenicu da je iz obrazloženja rješenja Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj Km-16/2017 od 3. travnja 2017. razvidno da su i prvo i drugo tuženik u vrijeme počinjenja djela, tempore criminis, bili smanjeno ubrojivi zbog zlouporabe droga.

17.2. Dakle, sud nije cijenio niti naprijed navedene dijelove iskaza tuženika, niti činjenicu da su se tuženi prvi put u životu, kao maloljetnici, našli u takvoj, njima nepoznatoj, situaciji, niti bojazan drugo tuženika prema E. F. Š. s kojim je bio u partnerskoj vezi i na taj način i ovisnost o njemu kao maloljetnik sa bitno starijim partnerom, sve to u svezi moguće odgovornosti odnosno omjera suodgovornosti glede njihovog postupanja i odluke suda glede kaznenog djela nepružanja pomoći.

17.3. Za istaknuti je da odlukom u kaznenom postupku nepružanjem pomoći tuženika sada pokojnom M. G. nije obuhvaćena i smrtna posljedica pa u ovom parničnom predmetu na tužiteljici je dokazivanje odgovornosti i uzročnosti u smislu odredbe čl. 1082. ZOO-a, o čemu sud prvog stupnja u pobijanoj presudi ne daje nikakve razloge, odnosno ne daje razloge je li nepružanje pomoći i smrt sina tužiteljice nastala u okolnostima konkretnog slučaja koju su mogli predvidjeti tuženi.

18. Ovaj viši sud ima potrebu uputiti na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1142/2018 od 13. lipnja 2018. i u tom smislu shvaćanje da su "obrazloženja sudskih odluka iznimno važna jer je nedostatak relevantnih i dostatnih razloga za ocjene kakve su odlukom dane prvi i najvažniji znak koji upućuje na arbitrarno sudsko odlučivanje. Članak 29. stavak 1. Ustava obvezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Istodobno, međutim, ta ustavna i konvencijska obveza ne smije biti shvaćena tako da sudovi moraju detaljno odgovoriti na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u svojim žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Pri tome se treba voditi mjerilima dostatnosti i relevantnosti tih razloga. Koliko će široka biti obveza suda da u pisanom obrazloženju svoje odluke navede razloge kojima se vodio pri njezinu donošenju (mjerilo dostatnosti) uvijek ovisi o osobitim okolnostima svakog pojedinog slučaja.

18.1. Ustavni sud je o mjerilu relevantnosti kod obrazlaganja sudskih odluka zauzeo stajalište u točki 69. odluke broj: U-III-3360/2014 od 6. lipnja 2016.: "S druge strane u praksi ESLJP-a razlozi navedeni u pisanom obrazloženju odluke u pravilu će se smatrati relevantnima ako jasno upućuju na to da sudovi u konkretnom slučaju nisu vršili svoje procjene na nerazuman način, da nisu učinili neku drugu očitu pogrešku u prosudbi, pogrešno procijenili postojanje nekog važnog čimbenika ili pak propustili razmotriti sve relevantne čimbenike odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke i pri tome nisu zanemarili dokaze koje je sudu prezentirao okrivljenik, i sl. Ukratko, razlozi navedeni u pisanom obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte razmatranog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku suda (mjerilo relevantnosti)."

18.2. Zaključno, stajalište je Ustavnog suda Republike Hrvatske u odluci broj U-III- 1142/2018 od 13. lipnja 2018.da "sve dok u sudskoj odluci koja se osporava ustavnom tužbom nisu navedeni dostatni i relevantni razlozi kojima se sud vodio u donošenju svoje odluke, a koji mogu dovesti do uvjerenja da je taj sud stvarno ispitao slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka, ne može se smatrati da ta odluka zadovoljava opće zahtjeve koji proizlaze iz Ustavom zajamčenog prava na pravično suđenje." te je dalje naveo da "ustavno pravo na pravično suđenje propisano člankom 29. stavkom 1. Ustava jamči i zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih državnih tijela. Obrazloženja sudskih odluka odnosno odluka drugih nadležnih tijela koja ne sadrže ozbiljne, relevantne i dostatne razloge za ocjenu kakva je odlukom dana, upućuju na zaključak o arbitrarnosti u postupovnom i/ili materijalnopravnom smislu."

19. U konkretnom slučaju, stav je ovog višeg suda, a imajući na umu naprijed navedeno pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske, da pobijana presuda ne sadrži niti ozbiljne, niti relevantne niti dostatne razloge za ocjenu kakva je pobijanom odlukom dana.

20. Slijedom iznijetog proizlazi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a navedeni razlozi su nejasni i proturječni, nadalje u prvostupanjskoj presudi postoji nedostatak u ocjeni izvedenih dokaza i pogrešnom zaključivanju i nema govora o pomnoj analizi izvedenih dokaza na koju se sud poziva, radi čega je prvostupanjsku presudu, uvažavanjem žalbi tuženika, valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje (čl. 380. toč. 3. ZPP-a).

21. S tim u svezi, valjalo je, na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a, ukinuti i odluku o trošku.

22. Na temelju odredbe čl. 371. ZPP-a, određeno je da se nova glavna rasprava održi pred drugim sucem pojedincem.

23. U ponovnom postupku, sud će otkloniti bitne povrede postupka na koju mu je ovim rješenjem ukazano. Sud će imati na umu prije svega predmet spora te će na nedvojben način raspraviti i utvrditi prijeporne činjenice u skladu s dokaznim prijedlozima stranaka, imajući na umu i ostale žalbene navode tuženika te će u novoj odluci dati jasne razloge, a izvedene dokaze ocijeniti na način određen čl. 8. ZPP-a i potom, pravilnom primjenom materijalnog prava, donijeti novu, zakonitu odluku.

U Zagrebu 12. ožujka 2024.

Predsjednica vijeća:

Dubravka Penić Lukač, v.r.