REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 3946/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. J., OIB ..., iz I., kojeg zastupaju punomoćnici T. B. i A. B., odvjetnici u Odvjetničkom društvu B. & B. j.t.d. iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB ..., koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko državno odvjetništvo u Varaždinu, Građansko - upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o prijedlozima stranaka za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici, poslovni broj Gž-17/2021-7 od 22. rujna 2022. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu, poslovni broj Pn-57/2020-10 od 27. listopada 2020., u sjednici održanoj 12. ožujka 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbija.

II. Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj i tuženica su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici, poslovni broj Gž-17/2021- 7 od 22. rujna 2022. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu, poslovni broj Pn- 57/2020-10 od 27. listopada 2020.

2. Tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije, pozivom na odredbu članka 385.a stavka 1. točke 1. ZPP, naznačuje dva pravna pitanja u odnosu na koja ističe da su važna za odluku u sporu, osobito zbog nepodudarnosti pravnih shvaćanja na kojima je utemeljena pobijana presuda s praksom revizijskog suda izraženom u odlukama broj Rev 1083/2009-2 od 15. listopada 2009., Rev 1093/2009-2 od 15. listopada 2009., Rev-341/2009-2 od 7. travnja 2010., Rev 129/2021-2 od 16. veljače 2021., kao i s praksom Europskog suda za ljudska prava iz odluke Klauz protiv Republike Hrvatske, zahtjev broj 28936/2010 od 18. srpnja 2013. Naznačena pravna pitanja glase:

1) Je li Županijski sud u Varaždinu - Stalna služba u Koprivnici, kao drugostupanjski sud, u postupku pred drugostupanjskim sudom koji je proveden na temelju članka 373.b Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22), postupio suprotno odredbi članka 366.a. stavak 2. ZPP, koja se u konkretnom predmetu imala primijeniti na temelju članka 80. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 25/13) budući da je prvostupanjska odluka u ovom predmetu donesena tek 14. ožujka 2014., a kojom je propisano da će drugostupanjski sud sam provesti postupak uz odgovarajuću primjenu odredaba o postupku pred prvostupanjskim sudom… kada je odbio primijeniti odredbu članka 190. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst) kao Zakona koji se imao primijeniti na temelju članka 102. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 25/13), odnosno kada je zaključio da se odredba o pravu tužitelja da preinači tužbu do zaključenja glavne rasprave ne primjenjuje na raspravu koja se na temelju članka 373.b. ZPP održava pred drugostupanjskim sudom;

2) Je li drugostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 154. stavka 2. ZPP kada je odredio da tužitelju pripada naknada u visini 20% od zatraženog parničnog troška kada se taj postotak uspjeha u sporu temelji na prebijanju (kvantitativnog) uspjeha u sporu tužitelja (60%) s (kvantitativnim) uspjehom u sporu tuženice (40%) i to u situaciji kada se tuženica cijelo vrijeme protivila tužbi u cijelosti i po osnovi i po visini, zbog čega su i nastali troškovi postupka, a tužitelj je uspio dokazati osnovu cjelokupnog tužbenog zahtjeva dok mu u jednom dijelu tužbenog zahtjeva nije dosuđena zatražena naknada (iako je utvrđena povreda prava osobnosti), a u drugom dijelu tužbenog zahtjeva dokazana je i osnova i visina istoga te je u cijelosti udovoljeno tužbenom zahtjevu u tom dijelu?

3. Tuženica u reviziji naznačuje jedno pravno pitanje za koje ocjenjuje da je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu cijeneći da se radi o pitanju o kojem praksa viših sudova nije jedinstvena pri čemu smatra da odluka suda drugog stupnja odstupa od pravnih shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske (U- III-4281/2017 od 15. prosinca 2020.) i Europskog suda za ljudska prava (Stasi protiv Francuske, zahtjev broj 25001/07, presuda od 20. listopada 2011., D.F. protiv Latvije, zahtjev broj 11160/07, presuda od 29. listopada 2013., M.C. protiv Poljske, zahtjev broj 23692/09, presuda od 3. ožujka 2015. i Dimov protiv Bugarske, zahtjev broj 77248/12, presuda od 29. lipnja 2017.). Naznačeno pravno pitanje tuženice glasi:

Je li činjenica da pravosudni policajci nisu spriječili napad jednog zatvorenika sama po sebi dovoljna za zaključak da je uprava kaznionice propustila poduzeti razumne mjere za njegovu zaštitu odnosno da nije organizirala unutarnje osiguranje na propisani način i poduzela sve korake kako bi spriječila rizik od napada na tjelesni integritet zatvorenika?

4. Na prijedloge nije odgovoreno.

5. Postupajući u skladu s odredbama članka 387. stavka 1. u vezi s člankom 385.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanje postavljena u oba prijedlogu nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu.

6. Naime, o odgovoru na prvo postavljeno pitanje tužitelja ne ovisi odluka u sporu zato što je sud visinu štete koju je tužitelj pretrpio pri tjelesnom ozljeđivanju za vrijeme izdržavanja zatvorske kazne u Kaznionici u L. utvrdio u iznosu od 30.000,00 kuna (3.981,68 €)[1] koji je iznos i dosudio, a nije utvrdio neki veći iznos štete kojeg ne bi mogao dosuditi zbog ograničenja iz članka 2. stavka 1. ZPP (suđenje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku) u kojem bi tek slučaju bilo svrhovito ispitivati je li drugostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 366.a stavka 2. ZPP ili ne.

6.1. Ni o odgovoru na drugo postavljeno pitanje također ne ovisi odluka u sporu zato što se ovo pitanje temelji na tvrdnji da drugostupanjski sud, odlučujući na temelju odredbe članka 166. stavka 2. ZPP o parničnom trošku tužitelja u primjeni odredbe članka 154. stavka 2. ZPP, nije vodio računa o kvalitativnom, već samo o kvantitativnom uspjehu tužitelja u postupku, a ta tvrdnja nije točna jer je protivna sadržaju pobijane presude. Naime, odlučujući o parničnom trošku tužitelja, drugostupanjski je sud imao na umu da je tužitelj u postupku istakao dva zahtjeva, jedan radi naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na čast i ugled u iznosu od 20.000,00 kuna (2.654,45 €) u kojem uopće nije uspio jer je taj njegov zahtjev u cijelosti odbijen. To znači da u tom dijelu zahtjeva tužitelj nije uspio ni kvalitativno (u pravnoj osnovi), a ni kvantitativno (u visini). U drugom, pak, zahtjevu kojeg je istakao radi naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno zdravlje zbog tjelesnog ozljeđivanja u Kaznionici u iznosu od 30.000,00 kuna (3.981,68 €), tužitelj je uspio u cijelosti (kako u osnovi, tako i u visini).

7. Jednako tako, i pravno pitanje koje je naznačila tuženica polazi od netočne tvrdnje da je sud odluku o odgovornosti tuženice za štetu koju je tužitelj pretrpio zbog napada drugog zatvorenika u Kaznionici utemeljio samo na činjenici da pravosudni policajci nisu spriječili napad jednog zatvorenika na drugog. Naprotiv, sudovi su utvrdili da u samom postupanju pravosudnog policajca koji je kritične zgode vršio nadzor nije bilo nepravilnosti ili propusta jer vršenje nadzora nije bio njegov jedini zadatak, već je on, osim tog zadatka, imao i niz drugih obveza. Sudovi su, pak, odgovornost tuženice utvrdili na temelju činjenica vezanih uz okolnosti ukupne unutarnje organizacije Kaznionice u L. i posljedičnog utvrđenja da u Kaznionici u vrijeme ozljeđivanja tužitelja unutarnje osiguranje nije bilo organizirano na način kako je to propisano Pravilnikom o načinu obavljanja poslova odjela osiguranja u kaznionicama i zatvorima ("Narodne novine" broj 43/02). To stoga što Kaznionica u L. nije organizirala unutarnji nadzor na način da bi osigurala nadzor nad zatvorenicima tijekom dnevnog rasporeda obzirom da je pravosudni policajac F. Z., osim nadzora, trebao obavljati i druge poslove pa za vrijeme njegovog obavljanja tih drugih poslova praktički nije postojao nikakav nadzor nad zatvorenicima, njih oko trideset, koji su bili pušteni iz svojih soba i mogli su se slobodno kretati po cijelom odjelu. Jedini nadzor koji je postojao, osim nadzora pravosudnog policajca, je bila sigurnosna kamera postavljena u hodniku odjela. Međutim, kako je njezin terminal, kao i terminali svih ostalih kamera Kaznionice bio u upravnoj zgradi, a ne na predmetnom odjelu, ocijenjeno je da se u slučaju uočavanja narušavanja unutarnjeg reda i stege među zatvorenicima nije mogla osigurati pravodobna reakcija na to narušavanje, a upravo to i jest svrha vršenja nadzora. U takvim je okolnostima zaključeno da je postojao nepravilan rad Kaznionice u L. na organizaciji unutarnjeg nadzora na odjelu na kojem se zbio predmetni štetni događaj, a da je bio pravilno organiziran i da je cijelo vrijeme vršen nadzor nad zatvorenicima, tada zatvorenik R. B. ne bi nezamijećeno mogao proći cijelom duljinom hodnika dugačkog oko trideset metara s drvenim štapom u rukama niti nezamijećeno ući u blagovaonicu. U takvim je okolnostima zaključeno da je do ozljeđivanja tužitelja došlo zbog nezakonitog i nepravilnog rada Kaznionice u L. zbog čega na temelju članka 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine" broj 75/93, 92/96, 48/99, 5/00, 127/00, 59/01, 199/03 i 79/07) postoji odgovornost tuženice za štetu koju je tužitelj pretrpio.

7.1. Prema tome, tvrdnja tuženice sadržana u postavljenom pitanju prema kojoj je u pobijanoj presudi zaključak o odgovornosti tuženice izveden samo iz činjenice da pravosudni policajci nisu spriječili napad jednog zatvorenika na drugog nema uporišta u činjenicama utvrđenim u postupku pred nižestupanjskim sudovima, kao ni u sadržaju spisa.

8. Stoga revizijski sud u primjeni odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP, izražava pravno shvaćanje: kada pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu utemeljena na činjenicama utvrđenima u postupku pred nižestupanjskim sudovima, već su utemeljena na drugačijim tvrdnjama o činjenicama koje tvrdnje nemaju uporišta u sadržaju pobijane presude i spisa, tada o odgovoru na tako postavljena pitanja ne ovisi odluka u sporu, pa takva pitanja ne mogu imati potrebno obilježje važnosti koje bi opravdavalo dopuštenje intervencije najvišeg suda.

9. Slijedom naprijed navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP, prijedloge stranaka za dopuštenje revizije odbiti i riješiti kao u izreci.

Zagreb, 12. ožujka 2024.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil, v.r.