REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 543/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. I. iz Z., (OIB: …), koju zastupa punomoćnica S. B. J., odvjetnica u Odvjetničkom društvu J. & p. j.t.d. iz Z., protiv tuženika D. S. iz Z., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnica J. T., odvjetnica iz Z., radi iseljenja iz stambene zgrade, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-1311/2022-3 od 8. rujna 2022. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Ps- 90/2021-18 od 2. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 12. ožujka 2024.,

r i j e š i o  j e :

Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je tuženiku naloženo da „iseli iz nekretnine upisane kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Zemljišnoknjižni odjel Zagreb, u zk. ul. broj 1356 k.o. 335592 S., izgrađene na kat. čest. broj 537/7, opisane kao obiteljska stambena zgrada, gospodarska zgrada u Z. i oranica, S. p. br. 39, površine 284 čhv, te da navedenu nekretninu slobodnu od osoba i stvari preda na raspolaganje i u isključivi posjed tužiteljice“.

2. Tuženik je podnio prijedlog da mu se protiv te drugostupanjske presude dopusti revizija zbog (kako navodi) pravnih pitanja koje drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu:

„01. Pravno je pitanje je li Općinski građanski sud u Zagrebu mogao uvažiti tužbeni zahtjev tužiteljice N. I. i narediti tuženiku da iseli iz stana koji se nalazi u kući N. I., a u kojem stanu tuženik ima pravo na dom preko 31 godinu time da je od samog useljenja praktički postojeći stan u kojem stanuje, ali i kuću tužiteljice, uredio vlastitim sredstvima.

02. Pravno je pitanje je li Općinski građanski sud u Zagrebu mogao zaključiti glavnu raspravu i usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljice, a da prethodno nije riješio prigovor tuženika na postojanje prava na dom.

03. Pravno je pitanje je li Županijski sud u Splitu mogao odbiti žalbu tuženika, a da nije prethodno utvrđivao je li Općinski građanski sud u Zagrebu odlučio o prigovoru tuženika radi postojanja prava na dom.“

3. Tužiteljica nije odgovorila na prijedlog.

4. Prijedlog tuženika nije dopušten.

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 8. rujna 2022., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22), na snazi od 19. srpnja 2022. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe članaka 58. do 73. ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv drugostupanjske presude ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

6. Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

- odredaba čl. 387., koje propisuju obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojima: (...) "Prijedlog za dopuštenje revizije, osim podataka koje mora sadržavati svaki podnesak, treba sadržavati: (...) 2) određeno naznačeno pravno pitanje iz članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona ili određeno naznačeno temeljno ljudsko pravo iz članka 385.a stavka 2. ovoga Zakona za koje stranka smatra da joj je u postupku povrijeđeno uz dokaz da je u vezi s tim stranka iscrpila dopušteni pravni put, 3) jasno naznačene razloge zbog kojih stranka smatra da joj Vrhovni sud Republike Hrvatske treba dopustiti reviziju u smislu članka 385.a stavaka 1. ili 2. ovoga Zakona uz određeno pozivanje na relevantne propise i dijelove sudskih odluka. (...) Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog za dopuštenje revizije dužna dostaviti sudske odluke na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.“,

- odredaba čl. 385.a, prema kojima: stavak 1. „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi,...“, stavak 2. „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju i ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće, već pozivala u nižestupanjskom postupku.“

6.1. Takav se pristup, prema tim odredbama - sa njima izraženim shvaćanjem, zahtjeva za dopuštenost prijedloga zbog njegove specifičnosti - a koja specifičnost traži veću aktivnost (angažiranost) revidenta u sastavljanju prijedloga: predlagatelj mora dati razloge za podnošenje i dopuštenost upravo prijedloga - i to u svezi onih odredaba ZPP-a na kojima ga temelji, odnosno on mora uvjeriti sud u potrebu da sudi o njegovoj reviziji ako bi bila dopuštena - i da se angažira (ovdje, zbog konkretnih razloga revizije) u ujednačavanju sudske prakse.

7. Od toga polazeći, iako je predlagatelj u prijedlogu naznačio više (kako ih naziva) pitanja, ovdje je odlučnim za dopuštenost podnesenog prijedloga za prihvatiti:

7.1. prije svega, da prema sadržaju prijedloga i tih pitanja nejasnim (za neki odgovor, koji bi trebao biti razuman i određen) ostaje što predlagatelj podrazumijeva paušalnim i ničime određeno obrazloženim izričajem da prvostupanjski sud „prethodno nije riješio prigovor tuženika na postojanje prava na dom“ i je li „mogao uvažiti tužbeni zahtjev tužiteljice...“, odnosno da drugostupanjski sud nije prethodno utvrđivao je li prvostupanjski sud odlučio o tome prigovoru - a sve kraj nedvosmislenih razloga obrazloženja osporene presude, koji tome što predlagatelj tvrdi (u najmanjem) ne idu u prilog (u bitnome: onih razloga kakve je naveo i prvostupanjski sud):

„...9. Odredbom članka 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 - dalje u tekstu: ZVDSP) propisano je da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu preda svoj posjed te stvari.

10. Prema tome tužiteljica je ovlaštena zahtijevati od tuženika koji u postupku nije dokazao da ima bilo koje pravo na navedenoj nekretnini da preda predmet spora, odnosno da istu nekretninu slobodnu od osoba i stvari preda tužiteljici.

11. I u žalbenom postupku tuženik ističe prigovor prava na dom smatrajući da je miješanje tužiteljice u njegovo pravo na dom nerazmjerno u cijelosti te da nije nužno u demokratskom društvu jer da je u predmetnoj nekretnini živio od 1985. godine, da je uložio znatna sredstva, dogradio, adaptirao istu, da u njoj ne boravi besplatno te da podmiruje sve troškove te da bi iseljenje ugrozilo njegovu egzistenciju.

12. Tužitelj gubi iz vida da je vlasnik (trosobnog) stana u Z. na kojem ima pravo plodouživanja njegova pomajka, te iz postupka ne proizlazi da zakonito boravi u predmetnom (spornom) dijelu nekretnine.

Naime, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da nije nerazmjerno miješanje tužiteljice u pravo tuženika na dom jer tuženik pravo na dom mora steći prvenstveno na zakonit način, kao i plaćati odgovarajuću naknadu za korištenje stana koji je u tuđem vlasništvu (a koji očito ne plaća). Naime, pravo na dom podrazumijeva i stanovite obveze a to je prije svega obveza plaćanja naknade za korištenje stana u vlasništvu a ne samo pravo stanovanja, a osim toga stanovanjem tuženika kao bivšeg supruga njene kćerke, njoj kao vlasnici stana nametnuo bi se prekomjerni teret, posebno s obzirom da bi u stanu stanovala osoba koja ga besplatno koristi, i isto tako prvostupanjski sud je utvrdio da je iseljenje bilo nužno radi zaštite vlasničkih prava tužiteljice te pravilno uzeo u obzir i interes pravne sigurnosti i javnog reda i mira, te prvenstveno štiti legitimno vlasništvo nasuprot posjeda bez valjane pravne osnove, a isto tako imao je u vidu i okolnost da je stambeno zbrinjavanje tuženika moguće putem nekretnina koje je tuženik vlasnik ili u konačnici putem nadležnih tijela u za to propisanim postupcima kroz primjenu Odluke o najmu javno najamnih stanova i Odluke o najmu stanova.

13. U konkretnom su slučaju suprotstavljena dva pojedinačna privatna prava, a pravo vlasništva tužiteljice u svakom slučaju preteže nad pravom tuženika koji nekretninu posjeduje bez pravne osnove.

13.1. Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine-Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02 i 1/06, dalje Konvencija) člankom 8. stavkom 1. propisuje kako svatko ima pravo na poštivanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. Odredbom stavka 2. istog članka određeno je kako se javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu s zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

U postupku između privatnopravnih osoba, o čemu se i radi u predmetnom slučaju, mehanizmi ocjene - vaganja suprotstavljenih privatnih interesa stranaka, u pravilu su već utjelovljeni u domaćem zakonodavstvu koje propisuje odgovarajuće pravne lijekove i postupke koje je privatna osoba dužna poduzeti odnosno pokrenuti radi zaštite prava na dom, pa u takvom postupku nije uvijek nužno da neovisni sud važe te interese. Potreba ocjene - vaganja interesa ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja. Ipak, i onda kada se u privatnopravnim odnosima važu interesi, miješanje u pravo na poštivanje doma rijetko pada na testu opravdanosti odnosno za miješanje se najčešće utvrdi da je nužno u demokratskom društvu i da je razmjerno legitimnom cilju koji se miješanjem nastoji postići. U pravilu se zaključi da preteže vlasnički privatni interes nad pravom na dom, kao u konkretnom slučaju.

Za reći je i to da kada je riječ o privatnopravnim odnosima, kao što je u predmetnom slučaju, država ima pozitivnu obvezu zaštititi ustavno i konvencijsko pravo vlasništva (fizičke ili pravne) osobe od nezakonitog posezanja trećih privatnih osoba u to pravo, osim ako je riječ o posezanju koje je utemeljeno na zakonu, koje je u općem ili javnom interesu i koje je nužno u demokratskom društvu.

14. Tuženik u postupku nije dokazao valjani pravni temelj posjedovanja, odnosno prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da nije došlo do povrede članka 8. stavka 1. Konvencije...“,

7.2. da se iz prijedloga ne može razabrati zašto bi ta pitanja, takva, čak nedovoljno i određena - u usporedbi sa onime na čemu je osporena presuda temeljena, bila važna i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: u prijedlogu nisu navedeni određeni razlozi iz kojih bi valjalo zaključiti o toj važnosti pitanja, a te razloge ne mogu nadomjestiti (prema navedenoj odredbi čl. 387. st. 3. ZPP-a) samo uopćeni navodi predlagatelja „da doista postoji velik broj pravnih pitanja“ - a da su ona, postavljena pitanja, kako ih je formulirao, važna za odluku u ovome sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu,

7.3. konkretno, da prijedlog u svezi u njemu postavljenih pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 387. st. 2. toč. 3. i čl. 385.a st. 1. ZPP-a: da o njima, čak i tako formuliranim, u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima može očekivati neujednačena praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna (bitno za dopuštenost revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (konkretno: za ujednačavanje sudske prakse ili za razvoj prava),

7.4. da se, sa prethodnim u svezi, postavljena pitanja odnose samo na specifične okolnosti ovoga slučaja, i to kako ih predlagatelj (a ne i sud) “vidi”, na njegovo isticanje kako bi po njemu trebalo ocijeniti bit njegovog traženja (zahtjeva), sa njegovim pravnim shvaćanjem kojeg sugerira prihvatiti kao jedinog ispravnog i relevantnog za odluku o predmetu spora - pa takva nisu adekvatna onim kakvim bi trebala biti za dopuštenost revizije iz smisla navedenih odredaba ZPP-a,

7.5. da u prijedlogu nije konkretizirano niti dostatno, razumno obrazloženo, u čemu bi se odluka na koju se predlagatelj poziva u prijedlogu, nalazeći da je usporediva sa ovdje osporenom, sa ovom imala uspoređivati: osporena presuda nije temeljena na shvaćanjima koja bi u ičemu bila u suprotnosti sa shvaćanjima izraženim u toj odluci (obzirom da je svaka temeljena na činjeničnim i pravnim okolnostima konkretnog slučaja, onog na koje se pojedinačno svaka odluka odnosi). Osporena presuda, za razliku od ove, temeljena je na sa ovom neusporedivom utvrđenju, pa i na specifičnim okolnostima samo konkretnog slučaja, onog slučaja kojeg revizijski sud mora respektirati - obzirom da ga kao po naravi činjeničnog ne može preispitivati, napose ne po postavljenim pitanjima, onako kako su formulirana - a kojima predlagatelj sugerira prihvatiti samo ono što bi on htio, selektivno, ono što tvrdi - da se opravdanim ocijeni njegov prigovor o pravu na dom,

7.6. da podneseni prijedlog revizijski sud može razmatrati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih predlagatelj obrazlaže (opet: u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a), pa (sukladno tome) ne može u svezi u prijedlogu postavljenih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava).

8. U konačnom, revizijski sud tek primjećuje da i inače nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti (ovdje odlučno) razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki).

9. Sukladno izloženom, ovdje je za zaključiti:

9.1. da pitanja iz podnesenog prijedloga, budući da nisu obrazložena adekvatnim, dostatnim i određenim razlozima (u prijedlogu tuženik čak navodi, kao osnovu toga prijedloga, samo odredbu članka 385. Zakona o parničnom postupku /NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14/, onog Zakona koji ovdje nije niti u primjeni), nisu važna (kumulativno potrebno za dopuštenost prijedloga i revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava: obzirom na to kako su formulirana i obrazložena razlozima važnosti te obzirom i na situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

9.2. da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

10. Stoga je prijedlog tuženika za dopuštenje revizije valjalo (i to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već je riječ samo o pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije i dopuštenost toga prijedloga) odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 389.a st. 3. ZPP-a, prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske odbacit će i prijedlog za dopuštenje revizije koji uopće ne sadržava (...) jasno naznačene razloge važnosti pravnog pitanja u smislu članka 385.a ovoga Zakona.“, u svezi sa odredbom čl. 389.a st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje sud će određeno navesti razlog odbacivanja.“).

Zagreb, 12. ožujka 2024.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.