Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-594/2022-8

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice D. M., OIB: ..., iz S., zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda I. K. i J. K., odvjetnicima iz S., protiv tuženika Z. b. d.d., OIB: ..., iz Z., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva M., K. & P. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3581/2019 od 21. siječnja 2022., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 12. ožujka 2024.,

r i j e š i o  j e

Žalba tuženika uvažava se kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3581/2019 od 21. siječnja 2022. ukida i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu kojom je u točki I. izreke utvrdio da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o namjenskom kreditu broj ... od 16. studenog 2006., zaključenog između tužiteljice i tuženika, u članku 1. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 115.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, kao i u člancima 2. i 7. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita obvezuje mjesečne anuitete plaćati uz valutnu klauzulu po srednjem tečaju prema tečajnoj listi HNB za CHF, odnosno sve odredbe koje se pozivaju na valutnu klauzulu. U točki II. izreke utvrdio je da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba sadržana u člancima 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj ... od 16. studenog 2006., zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika, kao i u dijelu u kojem je ugovoreno da tužiteljica pristaje da tuženik povisi iznos anuiteta uz obvezu plaćanja takvih anuiteta, odnosno sve odredbe koje se pozivaju na promjenjivu kamatnu stopu. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati 108.199,77 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine mjesečne iznose glavnice teče kako je to specificirano, od 8. studenog 2007. do isplate, dok je u točki IV. izreke naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 21.487,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 7. veljače 2022. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova tuženiku ili da istu ukine i predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba je osnovana.

5. Tužiteljica tužbom traži utvrđenje ništetnim nepoštenih odredbi Ugovora o namjenskom kreditu (dalje: Ugovor) kojeg je sklopila kao korisnica kredita s tuženikom 16. studenog 2006., a kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i u kojima je glavnica vezana uz valutu CHF. Na temelju utvrđenja ništetnim članka 1. te dijelova članaka 2. i 7. Ugovora zatražila je i isplatu razlike po osnovu više plaćenih anuiteta za vrijeme otplate kredita u vremenskom periodu od studenoga 2007. do siječnja 2015. u iznosu od 108.199,77 kn kako je to utvrđeno vještačenjem (tužbom tražena isplata iznosa od 108.000,00 kn).

5.1. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te je istaknuo kako predmetni tužbeni zahtjev nije postavljen određeno u pogledu glavne stvari i sporednih traženja i kako su stranke 2. veljače 2016. sklopile Dodatak Ugovora o kreditu (dalje: Dodatak) kojim je provedena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR pa da tužiteljica nema pravni interes utvrđivati ništetnim predmetne odredbe osnovnog Ugovora i potraživati bilo kakvu naknadu s te osnove te je istaknut prigovor zastare.

5.2. Na temelju provedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor 16. studenog 2006. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu broj ... kojim je tužiteljici odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 115.000,00 CHF prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita uz redovnu kamatu od 4,50% godišnje i s rokom otplate 324 mjeseca,

- da je u članku 1. navedenog Ugovora navedeno da se kredit odobrava u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 115.000,00 CHF prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, u članku 2. da je ugovorena redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a u članku 7. da su stranke ugovorile kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja CHF,

- da je člankom 7. Ugovora ugovoreno i kako iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora te kako se korisnik kredita obvezuje plaćati anuitete izmijenjene u slučaju izmjene promjenjive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora,

- da su stranke temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.; dalje: ZID ZPK) zaključile Dodatak Ugovora o kreditu 2. veljače 2016. kojim je izvršena konverzija kredita iz CHF u kredit uz valutnu klauzulu u euro,

- da su navedenim Dodatkom izmijenjene odredbe osnovnog Ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa te iznos preostale neotplaćene glavnice kredita te su ugovoreni uvjeti otplate kredita u valuti euro uz redovnu kamatnu stopu od 3,48% godišnje sve do konačne otplate,

- da iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka proizlazi da je u utuženom vremenskom periodu, odnosno od početka otplate kredita pa do zaključenja Dodatka, zbog promjene kamatne stope u odnosu na početnu kamatnu stopu i zbog promjene tečaja u odnosu na početni tečaj valute CHF, tužiteljica platila tuženiku veći iznos u odnosu na početni otplatni plan od 108.199,77 kn, od kojeg iznosa se 45.382,30 kn odnosi na razliku naplaćenu zbog povećanja kamatne stope, a 62.817,47 kn na razliku zbog povećanja valutnog tečaja.

5.3. U svojoj odluci prvostupanjski sud se pozvao na članak 1. stavak 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, na članke 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.; dalje: ZZP/93) te na članke 269. stavak 2. i 270. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO).

5.4. U odnosu na utvrđenje ništetnima članaka 1., 2. i 7. Ugovora prvostupanjski sud se pozvao na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je pravomoćno okončan presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a koje odluke su donijete u postupku tužbe podnesene radi kolektivne zaštite prava i interesa potrošača. U tom postupku da je sudjelovao i ovdje tuženik kao prvotuženik te je suđeno da je on u vremenu od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je u tijeku ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, tako da je ništetna, odnosno da je tuženik u vremenu od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je švicarski franak ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banka kao trgovac nije u cijelosti informirala potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a u tijeku pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama iz članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 97/09., 89/09. i 133/09.) te suprotno odredbama ZOO-a.

5.5. Prvostupanjski sud se pozvao i na članak 502.c ZPP-a prema kojem se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Kako se tužiteljica pozvala na pravna utvrđenja u smislu članka 502.c ZPP-a to da je prvostupanjski sud vezan navedenim pravnim utvrđenjima, a takva obveza prvostupanjskog suda da postoji i na temelju 138.a ZZP/09.

5.6. Na temelju navedenog prvostupanjski sud zaključuje da su odredbe Ugovora o ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati bile sastavni dio standardnog, unaprijed formuliranog ugovora o kreditu, sastavljenog od banke koja o tim odredbama nije pregovarala sa svakim pojedinim potrošačem, odnosno budućim korisnikom kredita koji nije imao utjecaj na njihov sadržaj, već mu je suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnula obvezu koju objektivno nije mogao sagledati u kontekstu cjeline ugovora u vrijeme njegovog sklapanja, pa su te ugovorne odredbe imale za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zloupotrebe prava. Navedeno da se može primijeniti i na konkretni Ugovor i ovdje tužiteljicu kao korisnicu kredita.

5.7. Zbog toga je prvostupanjski sud utvrdio ništetnima odredbe članka 1., 2. i 7. Ugovora.

5.8. U odnosu na Dodatak, prvostupanjski sud navodi da on predstavlja ispunjenje zakonske obveze tuženika iz članka 19.e ZID ZPK i odnosi se na konverziju Ugovora iz valute CHF u valutu euro, dok je predmet ovog postupka utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati te zahtjev za isplatom razlike na ime preplaćenih anuiteta uslijed promjene početnog tečaja CHF i početne kamatne stope. Zbog toga da je pogrešno mišljenje tuženika da se nakon sklapanja Dodatka ne može tražiti utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi Ugovora ukoliko bi te odredbe bile nepoštene primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača. Sklapanjem Dodatka da su stranke izmijenile odredbe osnovnog Ugovora u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom, što istodobno ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem pojedinih odredbi osnovnog Ugovora ništetnim. Ovo stoga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla, a ništetan ugovor ne postaje valjan ni u slučaju naknadnog otklanjanja uzroka ništetnosti, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja. Konverzija da nije od značaja za predmetni tužbeni zahtjev jer se važećim zakonskim odredbama, a ni Dodatkom ne spominje način rješavanja ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, već se izjednačava položaj korisnice kredita u valuti CHF, kao potrošača, s položajem u kojem bi bila da su sudionici ugovorili kredit u valuti EUR. Dodatkom da je utvrđena kamatna stopa i obveza korisnika kredita za ubuduće, bez rješavanja pitanja preplaćenih iznosa kroz utuženo razdoblje. Sklapanje Dodatka samo po sebi da ne ukazuje da bi tužiteljici bio vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između ugovorenih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamatne stope niti da je vraćen iznos na temelju utvrđene ništetne valutne klauzule vezane za CHF.

5.9. Odbijen je prigovor zastare jer da je zastara za povrat više plaćenog po osnovu povećanja kamatne stope tijekom otplate kredita počela teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kada je u tom dijelu ista postala pravomoćna, a to je donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na zahtjev za isplatu više plaćenog po osnovu promjene tečaja od pravomoćnosti navedene presude Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je u tom dijelu postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Kako se na tražbinu tužiteljice primjenjuje zastarni rok od 5 godina, a tužba je podnesena 11. lipnja 2019., to da nije nastupila zastara za novčanu tražbinu tužiteljice.

5.10. Tužiteljica je tužbom potraživala isplatu iznosa od 108.000,00 kn, ali je nakon provedenog vještačenja zatražila isplatu iznosa od 108.199,77 kn. Prvostupanjski sud je dopustio preinaku tužbe unatoč protivljenju tuženika smatrajući kako je navedena preinaka svrsishodna, a tužiteljica da i nije mogla precizno postaviti tužbeni zahtjev prije nego što je provedeno knjigovodstveno-financijsko vještačenje.

5.11. Zatraženi novčani iznos suđen je temeljem članka 1111. ZOO-a, a tuženiku je na više plaćene mjesečne anuitete dosuđena zakonska zatezna kamata temeljem članka 1115. ZOO-a od isplate svakog pojedinog iznosa čiji se povrat traži pa do isplate, smatrajući da je tuženik nepošteni stjecatelj.

5.12. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154. stavak 1. i članku 155. ZPP-a, a visina parničnog troška utvrđena je primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.) i Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/23.) te je uvećana za troškove knjigovodstveno-financijskog vještačenja.

6. U svojoj žalbi tuženik ističe kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer su u obrazloženju presude dokazi i relevantne činjenice interpretirani i ocjenjivani nepotpuno i proturječno cijelom stanju spisa, pa je pobijana odluka manjkava, neobrazložena i paušalna i izreka pobijane odluke ne odgovara stanju spisa, tj. provedenim dokazima. Pri tome tuženik ukazuje kako prvostupanjski sud nije razmatrao odlučnu činjenicu sklapanja Dodatka Ugovora od 2. veljače 2016. Nadalje navodi kako je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u svezi s člankom 8. ZPP-a jer prilikom utvrđivanja relevantnih činjenica sud nije savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno te nije temeljio svoj zaključak na rezultatu provedenog cjelokupnog postupka.

6.1. Prigovara se i pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju jer da u pogledu utvrđenja ništetnosti u tužbi navedenih odredbi Ugovora prvostupanjski sud nije proveo dokaze radi utvrđenja kako se o tim odredbama Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, već je o ništetnosti tih odredbi zaključeno na temelju utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača, te da prvostupanjski sud nije uvažio činjenicu da je Dodatkom tužiteljici priznat iznos od 14.738,61 kn po osnovu preplaćenoga za vrijeme dok je glavnica iz Ugovora bila vezana uz CHF. Zbog toga da je tužiteljici dva puta priznat isti iznos po osnovu preplaćenoga temeljem Ugovora i to jednom prilikom konverzije, a drugi puta je to učinio sud jer od novčanog zahtjeva tužiteljice nije odbio navedeni iznos koji joj je priznat kao preplata Dodatkom. Zbog svega toga da je pogrešno primijenjeno i materijalno pravo i to i u pogledu zastare i tijeka zakonskih zateznih kamata.

7. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 1. u svezi s člankom 8. ZPP-a, ali je počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer za svoju odluku nije dao jasne razloge, osobito zbog čega nije proveo dokaze koje su predložile stranke u odnosu na činjenicu da su prije zaključenja Ugovora pojedinačno pregovarale o odredbama za koje se traži utvrđenje ništetnosti, a na čemu inzistira tuženik, nisu dani razlozi o utjecaju sklopljenog Dodatka koji je posljedica striktne primjene obvezujućih odredbi ZID ZPK na pravo tužiteljice na isplatu utuženih novčanih iznosa, niti su dani razlozi zbog čega od novčanog zahtjeva tužiteljice nije odbijen iznos od 14.738,61 kn, koji je, nesporno (tužiteljica nije osporila pravilnost konverzije niti visinu iznosa koji joj je priznat kao preplata), priznat tužiteljici kao preplata u Dodatku, pa presudu nije moguće ispitati. Isto tako, prvostupanjski sud nije potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, pa ni materijalno pravo za sada nije pravilno primijenjeno.

7.1. Time što je izvršena konverzija temeljem ZID ZPK-a tužiteljica nije izgubila pravo tražiti utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom banke, odnosno kojima je ugovoren povrat kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važeće za CHF na dan plaćanja, pa se u tom pravcu izneseni žalbeni razlozi ne mogu prihvatiti kao osnovani. U tom pravcu je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojem rješenju broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019 iznio pravno shvaćanje da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu (odnosno provedenu konverziju), tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju.

8. Tužbenim zahtjevima u točki I. i II. izreke presude traži se utvrđenje ništetnima članka 2. i 7. “u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita obvezuje mjesečne anuitete plaćati uz valutnu klauzulu po srednjem tečaju prema tečajnoj listi HNB za CHF, odnosno sve odredbe koje se povezuju na valutnu klauzulu“ te „u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se sukladno s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, kao i u dijelu u kojem je ugovoreno da tužiteljica pristaje da tuženik povisi iznos anuiteta uz obvezu plaćanja takvih anuiteta, odnosno sve odredbe koje se povezuju na promjenjivu kamatnu stopu“. Ovako postavljeni tužbeni zahtjevi u dijelu u kojem se traži utvrditi ništetnim „sve odredbe koje se povezuju na valutnu klauzulu, odnosno koje se povezuju na promjenjivu kamatnu stopu“, a da se pri tome ne navodi koje su to odredbe Ugovora kao ni sadržaj tih odredbi su neodređeni, pa nije jasno zbog čega ih je prvostupanjski sud prihvatio i u tom dijelu.

8.1. Traži se i utvrđenje ništetnosti članka 1. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 115.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Prvostupanjski sud utvrđuje ništetnost i ovog članka na temelju članka 502.c ZPP-a, ne ocjenjujući sadržaj tog članka, iako taj članak nije bio predmet ispitivanja u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, pa u tom dijelu pobijana odluka također nema valjane razloge. Okolnost da se o nekoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da ista čini sadržaj standardiziranog ugovora koji je unaprijed sastavljen, ne čini tu odredbu samo po sebi nepoštenom, već je potrebno da je odnosna ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je predmet dokazivanja za to podobnim dokaznim sredstvima. Ovom odredbom određen je predmet Ugovora, pa nije jasno kako je ista dovela do neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice.

8.2. Za sada je i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Naime, prvostupanjski sud je utvrđenje ništetnosti odredbi konkretnog Ugovora ocijenio temeljem utvrđenja ništetnosti istovjetnih odredaba u ugovorima o kreditima koji su obuhvaćeni u kolektivnom sporu i koji su zaključeni u određenom vremenskom razdoblju, a unutar kojeg vremenskom razdoblja je zaključen i konkretan Ugovor. Međutim, kako je tuženik naveo da se o spornim odredbama Ugovora pojedinačno pregovaralo, to je prvostupanjski sud trebao provesti dokaze koje su predložile stranke na tu okolnost. Tužiteljica je u tom pravcu predložila svoje saslušanje, pa je prvostupanjski sud istu trebao saslušati na okolnost zaključenja predmetnog Ugovora. Prvostupanjski sud je odbio saslušanje tužiteljice, a da pri tome nije naveo razlog zbog kojeg je to učinio, odnosno zbog čega smatra da tužiteljicu nije potrebno saslušati na sporne okolnosti. Pa je i u tom djelu počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

8.3. U odnosu na vještačenje, treba reći da je po prvostupanjskom sudu vještak bio dužan utvrditi ukupne uplate svih do sada plaćenih mjesečnih anuiteta po ugovoru o kreditu te razliku više plaćenih iznosa po promjenjivoj kamatnoj stopi i tečaju, a sve u odnosu na početnu ugovorenu kamatu i tečaj, te je vještak navedeno i utvrdio. Međutim, prvostupanjski sud je zanemario činjenicu da je Dodatkom tužiteljici priznat određeni iznos po osnovu preplate, a koji će se uzeti u obzir prilikom plaćanja anuiteta koji će dospijevati u buduće, pa je usvajanjem tužbenog zahtjeva za isplatu tužiteljici dosuđen i iznos koji joj je priznat Dodatkom za koji prvostupanjski sud ocjenjuje da nije od nikakvog utjecaja na zahtjev tužiteljice postavljen temeljem utvrđenja ništetnosti dijelova odredbi osnovnog Ugovora. Kako tužiteljica nije osporila visinu iznosa koji joj je priznat kao preplata Dodatkom, niti je osporila pravilnost izvršene konverzije, to u tom pravcu sud nije trebao provoditi dokaze, ali je trebao navesti razloge zbog kojih taj iznos ponovo dosuđuje tužiteljici.

9. Kako je prvostupanjski sud počinio navedenu bitnu povredu i kako je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pa je za sada i materijalno pravo pogrešno primijenjeno, ovaj sud je primjenom članka 369. stavak 1. ZPP-a ukinuo pobijanu odluku i vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

9.1. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti navedenu bitnu povredu te će provesti dokaz saslušanjem tužiteljice na okolnost pojedinačnog pregovaranja prilikom zaključenja Ugovora. Nakon toga će ponovo ocijeniti sve provedene dokaze, posebno Dodatak Ugovoru i utjecaj tog Dodatka na tužbeni zahtjev tužiteljice na isplatu, vodeći računa o pravnom shvaćanju koje je izrazio Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. koje glasi: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“. Donijet će i novu odluku o naknadi parničnog troška.

Koprivnica, 12. ožujka 2024.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković v. r.