REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 10/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Darka Milkovića, predsjednika vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Dragana Katića, Jasenke Žabčić i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZAGORSKI VODOVOD d.o.o. Zabok, Ksavera Šandora Gjalskog 1, OIB 61979475705, kojeg zastupa punomoćnica Martina Prpić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kovačević Prpić Simeunović, Zagreb, Šenoina 1., protiv tuženika VODOOPSKRBA I ODVODNJA ZAPREŠIĆ d.o.o. Zaprešić, Zelengaj 15, OIB 29113541841, kojeg zastupa punomoćnik Ivica Škunca, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Suić i Škunca, Zagreb, Domagojeva 14, radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-5721/2017-2 od 16. lipnja 2020., kojom je potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1396/2015 od 19. srpnja 2017. i 30. kolovoza 2017., u sjednici održanoj 12. ožujka 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja, ukida se rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-5721/2017-2 od 16. lipnja 2020., te rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1396/2015 od 30. kolovoza 2017. i od 19. srpnja 2017., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem poslovni broj P-1396/2015 od 19. srpnja 2017. odbačena je kao nedopuštena tužba u ovoj pravnoj stvari, a rješenjem od 30. kolovoza 2017. obvezan je tužitelj isplatiti tuženiku 12.500, kn u roku od 8 dana, a odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška u iznosu od 3.125,00 kn.

2. Drugostupanjskim rješenjem odbijena je, kao neosnovana, tužiteljeva žalba i potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1396/2015 od 19. srpnja 2017.

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd 4064/2020-2 od 8. lipnja 2021. protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-5721/2017-2 od 16. lipnja 2020., tužitelju dopustio reviziju u odnosu na pravno pitanje:

„Kada je način određivanja cijene (proizvodnje vode) među strankama ugovoren sporazumom, a ograničenje te cijene propisano zakonom, smatra li se utvrđivanje cijene/utvrđivanje visine novčane obveze, utvrđivanje činjenice ili utvrđivanje sadržaja pravnog odnosa, odnosno sadržaja prava jedne strane da od druge strane zahtijeva ispunjenje točno određene tražbine?“

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedenog rešenja, kojim je odbačena tužba tužitelja, tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena. Predlaže da ovaj sud prihvati podnesenu reviziju i ukine pobijana rješenja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

5. U odgovoru na reviziju tuženik osporava navode revizije navodeći da se radi o zahtjevu na utvrđenje činjenice, te predlaže reviziju odbiti i dosuditi tuženiku trošak sastava odgovora na reviziju.

6. Revizija je osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja kojom traži da sud utvrdi da je od 1. svibnja 2015. proizvodna cijena vode na izvorištu Šibica, koju tužitelj preuzima na mjernom mjestu Veliki Vrh, iznosi 1,07 kn/m3, bez poreza na dodanu vrijednost, te zahtjev da se zabrani tuženiku da od tužitelja potražuje iznos veći od 1,07 kn/m3 bez poreza na dodanu vrijednost, za vodu iz izvorišta Šibica koju tužitelj preuzima na mjernom mjestu Veliki Vrh.

8. S obzirom na sadržaj pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena proizlazi da je u ovom stadiju postupka sporno radi li se u ovom slučaju o tužbi na utvrđenje činjenice, odnosno o primjeni odredbe čl. 187. ZPP-a

9. Nižestupanjski sudovi su u postupku koji je prethodio reviziji utvrdili:

- da je tužitelj u tužbi naveo da je tuženik javni isporučitelj vodnih usluga u gradu Zaprešiću, te općini Brdovec, Marija Borica, Dubravica i Pušća, a tužitelj javni isporučitelj vodnih usluga na području gradova Zabok, Oroslavlje, Donja Stubica i Klanjec, te više općina.

- da su tužitelj i tuženik na temelju samoupravnog sporazuma iz 1974. zajednički ulagali s ciljem zajedničkog iskorištavanja i upravljanja zajedničkim dijelovima vodovoda s izvorištem u Šibicama,

- da su međusobna prava i obveze način upravljanja i korištenja naknadno uredili Sporazumom o korištenju i ulaganju u objekte zajedničkih dijelova vodovoda br. 135/92 od 22. siječnja 1992., koji je na snazi između istih kao pravnih sljednika.

- da je sukladno točki VII. Sporazuma iz 1992., vođenje evidencija zajedničkih objekata i upravljanje istima preneseno na tuženika i da stoga tuženik tužitelju naplaćuje trošak proizvodnje vode na kraju mjeseca obračunom na bazi očitanja mjernih instrumenata/vodomjera, a što je mjesto Veliki Vrh, a koje mjesto predstavlja krajnju točku zajedničkog vodovoda, gdje se zajednički proizvedena voda razdvaja u distribucijske sustave tužitelja i tuženika i da troškove proizvodnje vode na zajedničkom crpilištu Šibice koja preko zajedničkog cjevovoda doprema u zajedničku vodospremu Veliki Vrh, tužitelj i tuženik zajednički snose razmjerno količini vode koja iz zajedničkog sustava ulazi u distribucijski sustav tuženika i tužitelja, u odnosu na ukupno proizvedenu količinu vode na vodocrpilištu Šibice,

- da je metodologija određivanja troška proizvodnje vode određena odredbama Sporazuma iz 1992. a da proizvodnu cijenu vode trebaju određivati stručne službe tuženika, dok ih kontrolira i potvrđuje Komisija u sastavu od po dva člana s obje strane,

- da je tuženik 3. rujna 2014. dostavio tužitelju kalkulaciju cijena vode za Zagorski vodovod i pregled zajedničkih financiranih dijelova vodocrpilišta Šibice prema sporazumu iz 1992. a na temelju čega je od strane tuženika izračunato povećanje troška proizvodnje vode s 0,93 kn/m3 na 1,07 kn/m3, bez PDV-a, s čim se tužitelj suglasio,

- da je 31. ožujka 2015. tužitelj zaprimio obavijest o promjeni cijene tuženika kojom se cijena proizvodnje vode povećava s 1,07 kn/m3 na 1,28 kn/m3 i da se dopisom od 8. travnja 2015. tužitelj izričito protivio predloženom povećanju troška proizvodnje vode od 1. svibnja 2015., iz razloga što su podaci izneseni u kalkulaciji u odnosu na 2014. netočni u razmjernom troškovnom terećenju, a posljedica čega je netočan izračun troškova proizvodnje vode za Zagorski vodovod za 2014.

10. Na temelju iznesenog prvostupanjski je sud primjenom odredbe članka 187. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), odbacio tužiteljevu tužbu jer je ocijenio da se radi o zahtjevu na utvrđenje činjenica pa da postavljeni zahtjev ne ide u sudsku nadležnost u smislu odredbe članka 16. stavka 1. ZPP-a.

11.1. Drugostupanjski sud je pravilnim ocijenio navedeno shvaćanje prvostupanjskog sud jer je i on utvrdio da predmetni zahtjev nije zahtjev za utvrđenje o postojanju nekog prava niti pravnog odnosa, već predstavlja zahtjev na utvrđenje činjenice cijene vode na mjernom mjestu Veliki Vrh i to na temelju Samoupravnog sporazuma iz 1974. i Sporazuma iz 1992., a ne na temelju članka 208. Zakona vodama („Narodne novine“ broj: 153/09, 63/11, 130/11, 56/13 i 14/14 - dalje: ZOV), pa time, s obzirom na sadržaj zahtjeva, ne spada u kategoriju dopuštenih deklaratornih tužbi u smislu iznesenih pravila o dopustivosti deklaratornih tužbi, te jednako tako ne predstavlja niti izuzetak koji je propisan člankom 208. ZOV-a, te je stoga deklaratorna tužba koja sadrži takav zahtjev nedopuštena.

11.2. Uz navedeno taj sud smatra da je pravilno sud prvog stupnja odbacio i preostali (kondemnatorni) dio tužbenog zahtjeva (da se zabrani tuženiku da od tužitelja potražuje iznos veći od 1,07 kn/m3) iz razloga što tužitelj nema pravnog interesa za postavljanje takovog tužbenog zahtjeva jer se navedeni tužbeni zahtjev iscrpljuje u zahtjevu iz točke I. tužbenog zahtjeva.

12. Tužitelj podnosi reviziji zbog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZP-a i zbog pogrešne primjene odredbi čl. 187. ZPP-a i tvrdi da se radi o utvrđenju pravnog odnosa, a ne utvrđenju činjenice.

13. Pobijana presuda je, sukladno čl. 391. st. 1. ZPP-a, ispitana samo u dijelu kojom se pobija revizijom i samo zbog istaknutog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je revizija podnesena.

14. Izneseno pravno stajalište koje su nižestupanjski sudovi zauzeli u pobijanim odlukama nije pravilno.

15. Odredbom iz čl. 187. ZPP-a propisano je:

"Tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave.

Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

Ako odluka o sporu ovisi o tome postoji li ili ne postoji kakav pravni odnos koji je prije ili tijekom parnice postao sporan, tužitelj može, istaknuti i tužbeni zahtjev da sud utvrdi da takav odnos postoji odnosno da ne postoji, ako je sud pred kojim parnica teče nadležan za takav zahtjev.''.

16. Citiranom odredbom su regulirane pretpostavke za tužbu na utvrđenje. Zakonom je takva zaštita dopuštena samo iznimno, sa svrhom da se pravomoćnom presudom razjasni neki pravni odnos koji je pretpostavka za zasnivanje i ostvarivanje novih odnosa i time spriječi buduća povreda prava. Deklaratornom tužbom iz čl. 187. ZPP- a, prema njezinom sadržaju, tužitelj može tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave, a takva se tužba može podići i kad je to posebnim propisima predviđeno

17. Zakonom o vodama je u čl. 208. propisano da isporučitelj vodne usluge koji isporučuje vodu namijenjenu ljudskoj potrošnji drugom isporučitelju vodne usluge ne može odrediti cijenu vode u iznosu većem od troška proizvodnje vode ili nabave vode od trećeg isporučitelja, koja se može uvećati za razuman trošak provoda vode kroz građevine javne vodoopskrbe, a ako takvih korisnika nema obvezan je odrediti cijenu vodne usluge sukladno načelima iz čl. 197. st. 5. toga Zakona (stavak 1.) Osoba koja isporučitelju vodne usluge isporučuje tehnološku ili drugu vodu, koja nakon kondicioniranja može služiti ljudskoj potrošnji određuje njezinu cijenu sukladno načelima iz članka 197. stavka 5. ovoga Zakona (stavak 2.). Nezadovoljna strana ima pravo tražiti da sud u parničnom postupku izmijeni ugovornu cijenu iz stavaka 1. i 2. ovoga članka. Do odluke suda nezadovoljna strana može tražiti da Vijeće za vodne usluge privremenom mjerom odredi cijenu vode (stavak 3.).

18. 1. U konkretnom slučaju radi se o sporu oko iznosa proizvodne cijene vode te se utvrđivanje proizvodne cijene vode, i prema ovome sudu, smatra činjenicom, a ne sporom oko sadržaja pravnog odnosa između stranaka. Točno je da činjenica što je sudska nadležnost za utvrđenje cijene vode propisana ZOV-om. Međutim, odredba članka 208. ZOV-a propisuje da pravo tražiti da sud u parničnom postupku izmijeni ugovornu cijenu iz stavaka 1. i 2. toga članka govori upravo u prilog tvrdnji da se u predmetnoj situaciji može (treba) tražiti izmjena ugovorene cijene vode, u kom pravcu se prema sadržaju navedene odredbe treba postaviti kondemnatorni zahtjev na izmjenu cijene vode, a ne deklaratorni zahtjev na utvrđenje cijene vode, koji zahtjev, kako je navedeno predstavlja utvrđenje činjenice. Iz tog razloga je upravo istom odredbom dalje određeno da do odluke suda nezadovoljna strana može tražiti da Vijeće za vodne usluge privremenom mjerom odredi cijenu vode.

18. 2. Stoga suprotno tvrdnji tužitelja i neovisno o postojanju ugovornog odnosa između stranaka činjenica da je sudska nadležnost za utvrđenje cijene vode propisana ZOV-om ne potkrjepljuje zaključak da utvrđenje cijene vode predstavlja utvrđenje (sadržaja) prava odnosno pravnog odnosa.

19. Međutim, prema daljnjoj ocjeni ovoga suda, nižestupanjski sudovi su pogrešno odbacili i preostali dio tužbenog zahtjeva usmjerenog na zabranu, uz obrazloženje da tužitelj nema pravni interes za postavljanje takvog tužbenog zahtijeva kada se takav zahtjev iscrpljuje deklaratornim dijelom tužbenog zahtjeva, očito (pogrešno) smatrajući i taj dio tužbenog zahtjeva deklaratornim zahtjevom ili u njegovoj službi (funkciji) jer su ocjenjivali postojanje pravnog interesa za postavljanje toga zahtjeva.

20. U odnosu na taj dio prvenstveno je nužno navesti da odredbama ZPP-a nije zabranjeno postavljanje i deklaratornog i kondemnatornog tužbenog zahtjeva u okviru iste tužbe, te su stoga nižestupanjski sudovi pogrešno zaključili da se tužbeni zahtjev u kojem se traži zabrana tuženiku da od tužitelja potražuje iznos veći od 1,07 kn/m3, (što predstavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev), iscrpljuje deklaratornim tužbenim zahtjevom. U ovoj činjeničnoj i pravnoj situaciji se radi upravo o suprotnoj situaciji jer navedeni deklaratorni dio tužbenog zahtjeva po svom sadržaju predstavlja prethodno pitanje za postavljeni kondemnatorni dio predmetnog tužbenog zahtjeva, a pravni interes za postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva nije potrebno dokazivati jer se on pretpostavlja.

21. Slijedom navedenog odgovor na postavljeno pitanje glasi:

Kada je način određivanja cijene (proizvodnje vode) među strankama ugovoren sporazumom, a ograničenje te cijene propisano zakonom, utvrđivanje cijene vode smatra se utvrđivanje činjenice, a ne utvrđivanje sadržaja pravnog odnosa, utvrđivanje visine novčane obveze, odnosno sadržaja prava jedne strane da od druge strane zahtijeva ispunjenje točno određene tražbine.

22. Odbacivanjem i kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, zbog nepostojanja pravnog interesa za taj dio zahtjeva uz obrazloženje da se on iscrpljuje deklaratornim tužbenim zahtjevom nižestupanjski sudovi su na pogrešan način ocijenili sadržaj odredbe čl. 187. ZPP-a, jer kondemnatorni tužbeni zahtjev može postojati neovisno o deklaratornom tužbenom zahtjevu, u ovom slučaju tim više što je postavljeni deklaratorni zahtjev prethodno pravno pitanje za postavljeni kondemnatorni zahtjev i za takav zahtjev nije potrebno ispitivati postojanje pravnog interesa.

23. S obzirom na pravno shvaćanje izraženo u citiranim odlukama sudovi nižeg stupnja odlučujući u ovoj pravnoj stvari, imali su pogrešni pravni pristup u rješavanju spora predmeta, zbog čega je i daljnje činjenično stanje, vezano za cijenu vode i zatraženu zabranu, ostalo nepotpuno utvrđeno. Zato je valjalo na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a prihvatiti reviziju tužitelja, ukinuti oba rješenja suda nižeg stupnja i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

24. Budući da odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je ukinutu i odluku o troškovima postupka (u smislu odredbe čl. 164. stavka 4. ZPP-a).

25. Odluku o trošku revizije temelji se na odredbi članka 166. stavka 3. ZPP-a.

Zagreb, 12. ožujka 2024.

Predsjednik vijeća:

Darko Milković

Broj zapisa: 9-30864-daefd

Kontrolni broj: 05518-07914-9bdfd

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Darko Milković, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.