Poslovni broj: UsI-2664/23-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice: K. N. iz G., V. 8, zastupana po opunomoćenici S. D., odvjetnici iz P.,…, protiv tuženika: Ministarstvo unutarnjih poslova, Z., …, radi poništavanja rješenja, 11. ožujka 2024. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, KLASA: UP/II-560-01/23-01/24, URBROJ: 511-01-149-23-1 od 11. svibnja 2023. godine i rješenja Policijske uprave s.-m., KLASA: UP/I-560-01/23-01/54, URBROJ: 511-10-05-23-2 od 07. veljače 2023. godine, kao i zahtjev tužiteljice za naknadu troška.

Obrazloženje

Tužiteljica tužbom osporava rješenja kojima je odbijen njezin zahtjev za priznavanje statusa hrvatskog branitelja za pok. supruga N. N., za razdoblje od kraja lipnja 1991. godine do 10. listopada 1991. godine, kao pripadniku pričuvnog sastava policije, odnosno pripadniku seoske straže sela L. kraj S.

Tužiteljica u tužbi navodi da nije konkretizirano na temelju čega je utvrđeno da je N. N. bio pripadnik pričuvnog sastava policije tek od 04. srpnja 1991. godine. Predlaže ponovno saslušanje svjedoka iz upravnog postupka te navodi da je Krizni štab tadašnje općine S. osnovan 28. lipnja 1991. godine pa u odnosu na taj datum traži priznavanje statusa hrvatskog branitelja za supruga N. N.

Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio i tužbu i tužbeni zahtjev.

Sud je održao raspravu te je u dokaznom postupku pročitao dokumentaciju u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Tužiteljica je 11. studenog 2022. godine podnijela zahtjev za priznavanje statusa hrvatskog branitelja za svog pok. supruga N. N., za razdoblje od kraja lipnja 1991. godine do 10. listopada 1991. godine, kao pripadniku pričuvnog sastava policije, u kojem svojstvu je bio pripadnik seoske straže sela L.

Prvostupanjskim rješenjem od 07. veljače 2023. godine je nakon provedenog dokaznog postupka i danih izjava svjedoka odbijen tužiteljičin zahtjev, uz utvrđenje da N. N. već ima priznat status hrvatskog branitelja za razdoblje od 04. srpnja 1991. godine do 10. listopada 1991. godine, dok za prethodno razdoblje ni na temelju iskaza svjedoka nije moguće utvrditi od kada je točno N. N. bio pripadnik seoske straže u selu L., kao što nije moguće utvrditi ni da je N. N. u tom ranijem razdoblju pružao oružani otpor.

Drugostupanjskim rješenjem od 11. svibnja 2023. godine je žalba tužiteljice bila odbijena, uz dodatno utvrđenje da N. N. prije 04. srpnja 1991. godine nije bio evidentiran u pričuvnom sastavu policije.

Iako tužiteljica u tužbi navodi da nije navedeno na temelju čega je utvrđeno da je N. N. bio pripadnik pričuvnog sastava policije tek od 04. srpnja 1991. godine, sud osim na podatak iz službenih evidencija upućuje i na iskaz svjedoka N. M. u upravnom postupku, koji je naveo da je N. N. od početka lipnja 1991. godine bio uključen u samoinicijativne seoske straže u selu L. te da je za N. N.-a i neke druge osobe tek 04. srpnja 1991. godine u skladištu policije preuzeo iskaznice pričuvnog sastava policije, zadužio municiju i odore pričuvnog sastava policije.

Prema tome, činjenica da je N. N. bio pripadnik pričuvnog sastava policije tek od 04. srpnja 1991. godine neposredno proizlazi iz podataka u službenim evidencijama i iz preciznog iskaza svjedoka N. M., koji o tome ima neposredna saznanja. Ne postoje nikakvi dokazi o sudjelovanju N. N. u pričuvnom sastavu policije prije 04. srpnja 1991. godine (od kada nadalje mu je još ranije priznat status hrvatskog branitelja), a sud posebno napominje da eventualno ranije sudjelovanje N. N. u samoinicijativnim seoskim stražama ne predstavlja zakonski temelj za priznavanje statusa hrvatskog branitelja.

Naime, na temelju čl. 3. st. 1. Zakona o hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji (NN 121/17, 98/19 i 84/21 - ZHB) status hrvatskog branitelja se može priznati samo osobi koja je u obrani suvereniteta RH sudjelovala kao pripadnik Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove, Hrvatskih obrambenih snaga ili Narodne zaštite.

Sudjelovanje u samoinicijativnim seoskim stražama izvan navedenih organizacijskih oblika sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske stoga ne može predstavljati valjan zakonski temelj za priznavanje statusa hrvatskog branitelja, a u konkretnom slučaju se radi o spornom razdoblju od 28. lipnja 1991. godine - kada je osnovan Krizni štab općine Sisak - do 04. srpnja 1991. godine, kada je N. N. nesporno postao pripadnik pričuvnog sastava policije i od kada mu je i priznat status hrvatskog branitelja.

Osnivanje Kriznog štaba općine Sisak 28. lipnja 1991. godine pak sâmo po sebi ne dokazuje da je N. N. od tog dana bio pripadnik nekog od organizacijskih sastava iz čl. 3. st. 1. ZHB-a koji bi predstavljao pravni temelj za mogućnost priznavanja statusa hrvatskog branitelja.

Osim svega navedenog, sud napominje da je na temelju čl. 3. st. 2. ZHB-a kao nužan uvjet za priznavanje statusa hrvatskog branitelja propisano pružanje oružanog otpora. U konkretnom slučaju to znači da bi se moralo utvrditi da je N. N. u spornom razdoblju od 28. lipnja 1991. godine do 04. srpnja 1991. godine sudjelovao u pružanju oružanog otpora i djelovao u izravnoj vezi s tim otporom.

Međutim, provedeni dokazi u upravnom postupku jasno ukazuju na to da N. N. u tih sedam dana nije sudjelovao u pružanju oružanog otpora niti je djelovao u izravnoj vezi s tim otporom.

Tako nešto ne tvrdi ni sama tužiteljica u tužbi. Svjedok Z. P. je pak u svom iskazu naveo da nije bilo pružanja oružanog otpora u razdoblju dok je N. N. bio pripadnik seoske straže sela L. Svjedok V. M. je samo naveo da je N. N. vršio ophodnju na savskom nasipu na potezu G. - S., što se po ocjeni ovog suda ne može smatrati pružanjem oružanog otpora niti djelovanjem u izravnoj vezi s tim otporom. Svjedok N. M. je izričito naveo da prije kraja rujna 1991. godine u selu L. nisu bili izloženi neprijateljskim napadima.

Dakle, upravna tijela su pravilno zaključila da u pogledu N. N. ne postoje uvjeti za priznavanje prava na status hrvatskog branitelja, za sporno razdoblje od 28. lipnja 1991. godine do 04. srpnja 1991. godine.

Stoga je tužbeni zahtjev za poništavanje osporavanih rješenja kao neosnovan odbijen, na temelju čl. 57. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS).

Sud je na raspravnom ročištu odbio dokazne prijedloge za ponovno saslušanje svjedoka, jer je ocijenio ranije dane iskaze tih svjedoka u cijelosti dovoljno jasnim i preciznim za donošenje odluke, a tužiteljica u toku ovog upravnog spora nije predočila neke materijalne dokaze koji bi osporavali navedene iskaze. To uključuje i eventualno nove podatke iz arhiva, koje je i sama tužiteljica mogla zatražiti, zbog čega je i taj dokazni prijedlog na ročištu odbijen.

Tužiteljica je u cijelosti izgubila ovaj upravni spor, pa je na temelju čl. 79. st. 4. ZUS-a odbijen i njezin zahtjev za naknadu troška.

U Zagrebu, 11. ožujka 2024. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.