REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

P 2920/20-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja M. S., OIB: … . zastupanog po pun. J. G., odvj. u S. protiv tuženika R. A. d.d. Z., OIB:……, zastupanog po

pun. iz O . D . K. i partneri u Z., radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 25. listopada 2023. g. u prisutnosti tužitelja sa zamjenikom pun. i zamjenicom pun. tuženika, dana 11. ožujka 2024. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da je djelomično ništav Ugovor o kreditu od 8. studenog 2005. g. broj 418-50-3132814, sklopljen između tužitelja M. S., OIB: … .

kao korisnika kredita, i tuženika R. A. d.d. Z., OIB: ….. kao kreditora, koji Ugovor je potvrđen od javnog bilježnika . dana 9. studenog 2005. g., i to: a)u dijelu (naročito odredbe sadržane u čl. 2. Ugovora) u kojem se tužitelj obvezao tuženiku platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke, točnije u dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu sa svojim odlukama i aktima te shodno tome povećavati ugovoreni anuitet, kao i u dijelu svih drugih odredaba akata tuženika koje proklamiraju takav način promjene kamatne stope,

b)u dijelu (naročito odredbe sadržane u čl. 1. i 7. Ugovora) u kojem se ugovara valutna klauzula u CHF-u, točnije u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit i kamate u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja (dospijeća) i

c)u dijelu u kojem se ugovara isplata naknade radi troškova kredita u čl. 3., a koja glasi: ''NAKNADA 3,3 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita'' kao i u dijelu internih akata tuženika koji reguliraju tu materiju.

II.Dužan je tuženik R. A. d.d. Z., OIB: … . isplatiti tužitelju M. S., OIB: ….. a)na temelju utvrđenja iz točke I. a) i b) presude iznos od 3.026,76 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja na iznos od:

-0,32 EUR teče od 5. prosinca 2005. g. do isplate,

-58,02 EUR teče od 18. svibnja 2010. g. do isplate,

-40,51 EUR teče od 26. lipnja 2010. g. do isplate,

-60,82 EUR teče od 24. srpnja 2010. g. do isplate,

-57,77 EUR teče od 20. kolovoza 2010. g. do isplate,

-71,04 EUR teče od 16. rujna 2010. g. do isplate,

-64,40 EUR teče od 15. listopada 2010. g. do isplate,

-57,77 EUR teče od 18. studenog 2010. g. do isplate,

-71,04 EUR teče od 15. prosinca 2010. g. do isplate,

-94,00 EUR teče od 21. siječnja 2011. g. do isplate,

-82,98 EUR teče od 16. veljače 2011. g. do isplate,

-90,95 EUR teče od 16. ožujka 2011. g. do isplate,

-68,93 EUR teče od 5. travnja 2011. g. do isplate,

-80,05 EUR teče od 6. svibnja 2011. g. do isplate,

-102,5 EUR teče od 6. lipnja 2011. g. do isplate,

-97,96 EUR teče od 6. srpnja 2011. g. do isplate,

-143,46 EUR teče od 8. kolovoza 2011. g. do isplate,

-141,50 EUR eče od 6. rujna 2011. g. do isplate,

-1.642,74 EUR teče od 14. listopada 2011. g. do isplate,

i to po stopi:

-od 15% godišnje u periodu od 5. prosinca 2005. g. do 31. prosinca 2007. g.,

-od 14% godišnje u periodu od 1. siječnja 2008. g. do 30. lipnja 2011. g.,

-koja se u periodu od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2023. g. izračunava prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te

-koja se u periodu od 1. siječnja 2023. g. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

b)na temelju utvrđenja iz točke I. c) presude iznos od 686,58 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 15. studenog 2005. g. i to po stopi:

-od 15% godišnje u periodu od 15. studenog 2005. g. do 31. prosinca 2007. g.,

-od 14% godišnje u periodu od 1. siječnja 2008. g. do 30. lipnja 2011. g.,

-koja se u periodu od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2023. g. izračunava prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te

-koja se u periodu od 1. siječnja 2023. g. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu od 2.468,95 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od

11. ožujka 2024. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 11. lipnja 2019. g. ustao tužbom pred ovim sudom, koja je evidentirana pod brojem P 3269/19, u kojoj je naveo da su stranke dana 8. studenog 2005. g. u poslovnici tuženika u Splitu zaključile Ugovor o kreditu broj 418-50- 3132814 koji je solemniziran kod javne bilježnice u i

temeljem kojeg je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos od 32.785,45 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja s kamatom od 5,5% godišnje, promjenjivo. Navedeni kredit da je u cijelosti isplaćen. Sve odredbe predmetnog Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli, primjerice čl. 1. i 2. Ugovora, da su ništave jer tužitelju nisu bile razumljive i jasne, a bile su dio standardiziranog i unaprijed pripremljenog Ugovora tuženika o kojima se nije pregovaralo, niti su učinci, rizici i posljedice tih odredbi pojašnjeni tužitelju. Nakon stavljanja kredita u otplatu tuženik da je jednostrano, višekratno i neosnovano mijenjao kamatnu stopu bez jasnih i odredivih kriterija ili parametara, što da je uzrokovalo značajnu neravnotežu među ugovornim stranama na štetu tužitelja.

Tuženikovo agresivno medijsko reklamiranje predmetnih kredita s isticanjem niže kamatne stope u odnosu na druge valute te nagovaranje radnika tuženika da se kredit podigne upravo s valutnom klauzulom u CHF da je kod tužitelja izazvalo dojam o jedinstvenoj prilici koju mora iskoristiti. Tužitelj, kao laik i prosječan potrošač bez gotovo ikakvog ekonomskog i financijskog znanja, da je postupao s punim povjerenjem u tuženika vjerujući da mu je ponuđen najpovoljniji i najsigurniji kredit. Za vrijeme postupka ishođenja i potpisivanja Ugovora da nije od tuženika dobio adekvatna objašnjenja o rizicima valutne klauzule i o visini i načinu utvrđenja promjenjive kamatne stope, a niti o riziku kad se ta dva parametra kombiniraju. Takvo postupanje tuženika da je nemoralno i suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Nadalje, da je sve prethodno navedeno već pravomoćno utvrđeno u sudskom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu kojeg je dana 4. travnja 2012. g. pokrenula udruga Potrošač protiv tuženika i drugih banaka tužbom za zaštitu kolektivnih interesa i prava u odluci koja je obvezujuća i u ovom postupku, a temeljem odredbe čl. 502. c ZPP-a. Tužitelj da je krajem 2011. g. prijevremeno zatvorio predmetni kredit. Prilikom otplate kredita tuženik da je temeljem izdvojenih ništetnih odredbi nesavjesno i neosnovano stekao imovinsku korist jer su anuiteti protupravno povećavani. Citirana je odredba čl. 323. ZOO-a o posljedicama ništavosti. Po mišljenju tužitelja cijeli predmetni Ugovor je ništav, a u svakom slučaju da su ništave odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli, izlaznoj naknadi i slično. Stoga da se radi utvrđenja ništetnosti tih odredbi i kamata i tečaj trebaju vratiti na početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu, jer su to jedini parametri koji su bili poznati prilikom sklapanja Ugovora. Svi iznosi plaćeni više od iznosa iz početnog otplatnog plana da predstavljaju stjecanje bez osnove te ih je tuženik, kao nepošteni stjecatelj, dužan vratiti. Tužitelj je izjavio kako neće tražiti deklaraciju ni ništetnosti cijelog niti djelomičnu ništetnost Ugovora. Predloženo je donošenje presude kojom će se tuženik obvezati na isplatu iznos. od 26.000,00 kn s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prvenstveno prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, a s obzirom da je u čl. 12. Ugovora o kreditu broj 418-50-3132814 navedeno da je u slučaju spora nadležan sud mjesta sjedišta tuženika. Nadalje, opreza radi, tuženik se upustio i u osporavanje navoda iz tužbe, prije svega s napomenom da je promašeno pozivanje tužitelja na presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 jer su te presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača koja se pruža na općenitoj razini, a svaki pojedini potrošač u zasebno pokrenutom postupku treba dokazati da su pojedine odredbe konkretnog ugovora ništetne. Sporne odredbe

Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi da su tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, o navedenim odredbama da se pojedinačno pregovaralo te da nisu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Tužitelj je potpisujući sporni Ugovor potvrdio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika nego i sa svim uvjetima kredita, a još je, k tome, Ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika te je tužitelju i tom prilikom objašnjen smisao i posljedice pravnog posla koji zaključuje. Tuženik da je poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom te je poštovao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje. S obzirom da je Ugovor o kreditu koji je predmet postupka bio sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina, da je potpuno neuvjerljivo da tužitelj nije bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja te da se kamatna stopa neće mijenjati. Stoga da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF i promjenjive kamatne stope nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onog u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu odnosno ugovorili drugačiji način obračuna kamate. Nadalje, da ugovorne strana konkretnog Ugovora nisu bile samo tužitelj i tuženik nego i sudužnik M. S., pa da tužitelj nije utužio sve stranke Ugovora, a utvrđenje ništetnosti da se mora tražiti na način da se obuhvate svi sudionici obveznopravnog odnosa. Tuženik je istakao i prigovor zastare potraživanja.

U postupku je doneseno rješenje broj P 3269/19 od 11. veljače 2020. g. kojim se ovaj sud oglasio mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj pravnoj stvari, koje je povodom žalbe tužitelja drugostupanjski sud rješenjem broj Gž-794/20 od 10. kolovoza 2020. g. preinačio te prigovor mjesne nenadležnosti tuženika odbio. Predmet je dobio novi broj P 2920/20.

U podnesku od 2. veljače 2021. g. tužitelj je dodao tužbenim navodima i slijedeće: da je u nizu pravomoćnih odluka koje su potvrđene odlukama Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH utvrđeno kako su banke pored odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ugovarale i ništetne odredbe o troškovima obrade (u konkretnom Ugovoru odredba čl. 3.), kao i o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita (u konkretnom Ugovoru odredba čl. 9.), s obzirom na to da nije jasno na koju se konkretnu uslugu banke ti troškovi odnose, a ugovorene su u nerealnom i neopravdano visokom iznosu, bez ikakvih kriterija, dakle nepošteno. O tim odredbama da se također nije pregovaralo, a stvorile su značajnu neravnotežu među strankama. Iako je sudska praksa već zauzela stav kako kod utvrđenja ništavosti nije potrebno isticati deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti jer sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, tužitelj da, opreza radi, u tužbenom zahtjevu, prije zahtjeva za isplatu, dodaje zahtjev kojim predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi da je djelomično ništav Ugovor o kreditu od 8. studenog 2005. g. broj 418-50-3132814, sklopljen između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, i to: a) u dijelu (naročito odredbe sadržane u čl. 2. Ugovora) u kojem se tužitelj obvezao tuženiku platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke, točnije u dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu sa svojim odlukama i aktima te shodno tome povećavati ugovoreni anuitet, kao i u dijelu svih drugih odredaba akata tuženika koje proklamiraju takav način promjene kamatne stope, b) u dijelu (naročito odredbe sadržane u čl. 1. i 7. Ugovora) u kojem se ugovora valutna klauzula u CHF-u, točnije u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit i kamate u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja (dospijeća) i c) u dijelu u kojem se ugovaraju isplata naknada radi troškova kredita (trošak obrade, ulazna i izlazna naknada-odredbe čl. 3. i 9. Ugovora), kao i u dijelu internih akata tuženika koji reguliraju tu materiju.

Sud je dopisom od 15. veljače 202. g. M. S., a kao sudužnika iz Ugovora o kreditu koji je predmet postupka, obavijestio o parnici.

Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnesku od 28. prosinca 2022. g. te je tužitelj, osim utvrđenja ništetnosti odredbi čl. 1., 2. i 7. Ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutu u CHF, a koje zahtjeve nije mijenjao, zatražio isplatu iznosa od 3.026,76 EUR s pripadajućim kamatama. Tužitelj je zatražio i utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora u dijelu kojim se ugovara isplata naknade radi troškova kredita i koja glasi: ''Naknada 3,3% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita'' te, radi ništetnosti te odredbe, isplatu iznosa od 686,58 EUR s pripadajućim kamatama. U podnesku od 20. ožujka 2023. g. tužitelj je sve zatražene iznose zatražio isključivo u valuti EUR. U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 418-50- 3132814 od 8. studenog 2005. g., otplatne tablice-informativnog izračuna, prijepisa knjigovodstvene kartice, otplatnih planova, zahtjeva za dostavu dokumentacije od 12. travnja 2019. g., ponude broj 500373 od 4. studenog 2005. g., zahtjeva broj 134894 od 8. studenog 2005. g., suglasnosti tužitelja bez datuma i zahtjeva za kredit bez datuma. Sud je proveo dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještakinji koja je izradila pisani nalaz i mišljenje od 23. prosinca 2021.

g. i pisanu dopunu od 15. studenog 2022. g. te saslušanjem tužitelja.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijelova odredbi čl. 1., 2. i 7.. Ugovora o kreditu broj 418-50-3132814 od 8. studenog 2005. g., a koje odredbe se, prema mišljenju tužitelja, odnose na ugovaranje valutne klauzule u valuti CHF i na jednostrano ovlaštenje tuženika mijenjati kamatnu stopu te predstavljaju nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe te zahtjev za isplatu iznosa od 3.026,76 EUR s pripadajućim kamatama na ime vraćanja stečenog bez osnove jer je nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule u valuti CHF i povećanjem kamatne stope tuženik neosnovano stekao pretplatu u tom iznosu. Predmet postupka je i utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora kojom je ugovoreno plaćanje naknade radi troškova kredita u visini od 3,3% od iznosa kredita, koja prema mišljenju tužitelja, predstavlja nedopuštenu i nepoštenu ugovornu odredbu kao i zahtjev za isplatu iznosa od 686,58 EUR s pripadajućim kamatama koji se odnosi na vraćanje neosnovano stečene naknade troškova kredita.

Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 8. studenog 2005. g. sklopljen Ugovor kreditu s valutnom klauzulom na iznos od 32.785,45 CHF s rokom otplate u 84 mjeseca, da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan dospijeća. Nije sporno ni da su stranke odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorile početnu ugovornu kamatnu stopu od 5,50 % godišnje te da je odredbom tog čl. određeno da je kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora te da je u odredbi čl. 3. ugovoreno plaćanje naknade od 3,30% od iznosa kredita koja se plaća jednokratno prilikom prvog korištenja kredita. Nadalje, nije sporno ni da je tužitelj dana 14. listopada 2011. g. u cijelosti prijevremeno otplatio kredit.

Među strankama je sporno da li su odredbe Ugovora o ugovaranju valutne klauzule u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene ugovorne odredbe, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu stečenog bez osnove u visini razlike zbog promjene tečaja CHF i razlike između početno ugovorene kamatne stope i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog perioda (zaključno s danom 14. listopada 2011. g. kada je tužitelj uplatio zadnji anuitet).

Istaknut je i prigovor zastare.

Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je tuženik pod 4) R. A. d.d. Z.-u ovoj parnici tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31.

prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Z., koji je pokrenut po tužbi

Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama

ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

Tužitelj je u svom iskazu naveo da je prvo otišao u E. banku, jer je bio njihov klijent, ali da mu je ono što su mu tamo ponudili bilo je preskupo jer je rata bila 3.000,00 kn mjesečno. Nakon toga da je otišao u poslovnicu tuženika i tamo su mu izračunali ratu između 2.000,00 kn i 2.200,00 kn, što da mu je bilo prihvatljivo. Ujedno da mu je u poslovnici tuženika rečeno da je kredit u CHF povoljniji od kredita u EUR tako da je uzeo taj kredit na sedam (7) godina. Naveo je da se u odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ne razumije te da mu nije posebno objašnjeno da će morati platiti i tzv. ulaznu naknadu za postojanje koje da je saznao tek kad je kontaktirao odvjetnika. Ujedno da mu nije ništa objašnjeno ni vezano za promjenjivost kamatne stope niti za valutnu klauzulu u CHF. S tuženikom da je jedino mogao pregovarati vezano za rok otplate o čemu da mu je ovisila visina rate.

Stoga je sud zaključio da se s tužiteljem, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

To, nadalje, znači da je Ugovor o kreditu u dijelu kojim se tužitelj obvezao platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a posebno dio odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, trebalo utvrditi ništetnom, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), pa su, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP) te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio dio odredbe iz čl. 2. kojom je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama kreditora ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa u visini od 5,50%.

S obzirom da je odredba Ugovora o kreditu, sadržana u čl. 2. koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, utvrđena ništetnom to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a. Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno ugovorene kamatne stope od 5,50%, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbi Ugovora o kreditu koje je sud utvrdio ništetnima.

Nadalje, prema mišljenju ovog suda odredbe ZZP-a treba shvatiti i tumačiti na način da potrošač odnosno tužitelj može potraživati isplatu odnosno tražiti povrat isplaćenog temeljem odredbe koja je utvrđena ništetnom po bilo kojem pravnom institutu, a ne samo radi naknade štete koja mu je nastupila.

Što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i te odredbe Ugovora su ništetne i nepoštene. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a.

U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Stoga je Ugovor o kreditu u dijelu kojim se ugovara valutna klauzula u CHF, a posebno dio odredbi čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit i kamate u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja (dospijeća) trebalo utvrditi ništetnom, jer su navedene odredbe utvrđene nepoštenima, pa su, u smislu odredbe

81. st. 1. ZZP-a, te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

I temeljem ništetnih dijelova odredbi čl. 1. i 7. Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti CHF, koje su nepoštene, a time i ništetne i bez pravnog učinka, kao i one o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF).

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije na okolnost postojanja razlike utvrđenja više plaćenog radi ugovaranja valutne

klauzule u CHF uzimajući početni tečaj u kunama i razlike između početno ugovorene kamatne stope i svake promijenjene kamatne stope, pojedinačno po anuitetima, odnosno razlike između obračuna kamate u prvobitnom otplatnom planu i kamate u otplatnim planovima nakon promjene kamatne stope.

U pisanom nalazu i mišljenju od 23. prosinca 2021. g. izrađenom temeljem dokumentacije priložene spisu, vještakinja je utvrdila:

-da je tužitelju temeljem zaključenog Ugovora odobren kredit u visini od 32.785,45 CHF s rokom otplate od 84 mjeseca uz obračun kamate po godišnjoj stopi od 5,50% koja je promjenjiva,

-da iz Prvog otplatnog plana proizlazi da bi tužitelj s osnova Ugovora uz obračun kamata po ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,50% i otplatu u 84 mjesečna anuiteta platio ukupno 39.574,92 CHF od čega 32.785,45 CHF s osnova glavnice i 6.789,47 CHF s osnova kamate,

-da je iz Drugog otplatnog plana vidljivo da je zaduženje tužitelja po promjenjivim kamatnim stopama ukupno 40.515,78 CHF, odnosno da se radi o razlici od 1.149,05 CHF,

-da je tuženik u tijeku otplate kredita mijenjao kamatne stope za izračun obveze tužitelja i to: 30. travnja 2008. g. 6,45%, 28. veljače 2009. g. 6,75%, 30. lipnja 2011. g. 7,75%, 30. rujna 2011. g. 7,50% i 14. listopada 2011. g. 6,75%,

-da je na dan isplate kredita 15. studenog 2005. g. srednji tečaj tuženika za CHF utvrđen u visini od 4,781313 za 1,00 CHF,

-da je tužitelj u razdoblju od dospijeća prvog anuiteta 31. prosinca 2005. g. do prijevremene otplate kredita u cijelosti 14. listopada 2011. g. po Ugovoru o kreditu trebao platiti 188.299,44 kn uz obračun kamata po stopi od 5,50% i početnom tečaju na dan isplate kredita 15. studenog 2005. g., a da je platio 208.104,72 kn uz obračun kamata po promjenjivim kamatnim stopama i uz primjenu valutne klauzule, pa da je razlika koliko je tužitelj zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule više platio iznos od 19.875,28 kn.

Nakon dostave pisanog nalaza i mišljenja sudske vještakinje

tužitelj je u podnesku od 31. siječnja 2022. g. prigovorio na neka od utvrđenja vještakinje navodeći da je vještakinja imala zadatak izračunati preplate u korist tužitelja, ali da je iz tablice na stranicama 4., 5. i 6. njenog nalaza i mišljenja vidljivo da je da prilikom izračuna preplaćenog anuiteta s obzirom na promjene tečaja CHF-a od preplate oduzimala iznose koje je tužitelj manje platio kao posljedicu nižeg tečaja od onoga na dan korištenja kredita, što da uopće nije bilo predmet zadatka niti je predmet raspravljanja u postupku. Stoga je predloženo naložiti vještakinji dopuniti nalaz i mišljenje novom tablicom bez uračunavanja manje obračunatih iznosa anuiteta nakon čega će tužitelj specificirati svoj zahtjev.

Sud je prihvatio prijedlog tužitelja te je, a u skladu s odredbom čl. 261. st. 2. ZPP-a, odlučio obnoviti vještačenje s istom vještakinjom koja je u pisanoj dopuni nalaza i mišljenja od 15. studenog 2022. g. iskazala razliku više plaćenog zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule te pojasnila da je tužitelj u razdoblju od dospijeća prvog anuiteta 31. prosinca 2005. g. do prijevremene otplate kredita u cijelosti 14. listopada 2011. g. po Ugovoru o kreditu trebao platiti 188.299,44 kn uz obračun kamata po stopi od 5,50% i početnom tečaju na dan isplate kredita 15. studenog 2005. g., a da je platio 208.104,72 kn uz obračun kamata po promjenjivim kamatnim stopama i uz primjenu valutne klauzule, pa da je razlika koliko je tužitelj zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule više platio iznos od 19.875,28 kn. Ako se u mjesecima kad je tužitelj platio manje uzme da nije bilo razlike tada da ukupna razlika iznosi 22.805,12 kn.

Tuženik je po prvi put u podnesku od 21. veljače 2022. g., i to očitujući se na navod tužitelja da vještakinja nije smjela, suprotno povjerenom zadatku od strane suda, uračunavati i tzv. negativne razlike, kada je tužitelj plaćao manje od početno ugovorenog tečaja za CHF i početno ugovorene kamatne stope, naveo da je, u slučaju djelomične ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti ono što je primila na temelju takvog Ugovora, što da znači da se tužitelju ne može dosuditi ništa više od onog što je stvarno platio tuženiku, neovisno o tome da li je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja ili postavio protutužbeni zahtjev.

U odnosu na navode tuženika o tome da treba uzeti u obzir tzv. negativne razlike na način da se od pozitivnih razlika umanji negativna razlika kada je tužitelj plaćao manje jer su tečaj odnosno kamatna stopa bili niži od početno ugovorenih, treba navesti da je Vrhovni sud RH u odluci Rev 549/23 od 18. prosinca 2023. g. naveo slijedeće:

''U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.

Obzirom na navedeno, kada tužena samo općenito, kao u ovom slučaju (a istovjetno i u predmetu Rev 1277/2022), stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate. Slijedom navedenog, ne ulazeći u pitanje osnovanosti ili neosnovanosti tražbine tužene stranke, odgovor na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija glasi:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.".''

Kako je tuženik i u ovom predmetu samo općenito postavio materijalnopravni prigovor kojim samo osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF, sud potraživanje tužitelja nije bio ni ovlašten ni dužan umanjivati.

Što se tiče istaknutog prigovora zastare, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.) trebalo je u cijelosti prihvatiti i ocijeniti da je u ovoj parnici tužba od 11. lipnja 2019. g. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa da je prigovor zastare tuženika neosnovan.

Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje kao stručan,

temeljit i objektivan te je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja prema izračunu razlike više obračunatih anuiteta radi ugovaranja valutne klauzule u CHF te razlike više obračunate kamate temeljem primjene promjenjive kamatne stope u odnosu na prvo ugovorenu kamatnu stopu u zatraženoj visini od ukupno 3.026,76 EUR (što predstavlja iznos od 22.805,12 kn), te je odlučeno kao u izreci presude pod točkom II.

Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja svakog pojedinog anuiteta Ugovora o kreditu koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi obračuna po tečaju CHF na dan dospijeća i radi povišenja ugovorene kamatne stope, što je sud u cijelosti prihvatio.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Prema ocjeni ovog suda tuženik je potraživao od tužitelja iznose anuiteta Ugovora o kreditu obračunate prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta te uvećane za kamatu koja je obračunavana primjenom promjenjive kamatne stope znajući da se radi o primjeni nepoštenih ugovornih odredbi i stoga ništetnih pa tužitelju zatezna kamata na svaki pojedini iznos razlike zbog primjene valutne klauzule u CHF i radi više naplaćene kamate od početno ugovorene pripada od dana uplate odnosno stjecanja od strane tuženika, pri čemu je kamata određena pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. g. do isplate po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, što je u skladu s propisima o zateznim kamatama koji su bili na snazi u označenim vremenskim razdobljima, s tim što temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, koja je izmijenjena novelama iz Narodnih novina broj 114/22 i 156/22, na iznos glavnice tužitelju nakon 1. siječnja 2023. g. zatezna kamata pripada po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pa je tako sud odlučio u izreci.

U odnosu na zatraženo utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu u kojoj su stranke ugovorile isplatu naknade od 3,3% od iznosa kredita, treba navesti slijedeće:

U vrijeme zaključenja Ugovora na snazi je bio već citirani ZZP, koji je u odredbi čl. 81. st. 1. propisao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja,

uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. ove odredbe smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

Sud je zaključio da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi iz čl. 3. Ugovora o kreditu od 8. studenog 2005. g., a kojom ugovornom odredbom je propisano da se plaća i naknada u visini od 3,3% od iznosa kredita i to jednokratno prilikom prvog korištenja kredita.

Nadalje, po mišljenju ovog suda, sporna ugovorna odredba je zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga ova odredba ništava, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.

Naime, tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz na okolnost na što se ta naknada odnosi ili, drugim riječima da li je imao bilo kakve, primjerice, administrativne troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja i slično, niti je objašnjeno koja je korelacija između te naknade i visine odobrenih kreditnih sredstava odnosno zašto se za veći odobreni iznos plaća veća naknada koja nema nikakvu gornju granicu visine.

Ugovaranje naknade samo po sebi ne mora biti ništavo, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i uz uvjet da ugovorena naknada za ne proizvodi neravnotežu između potrošača i trgovca.

Konkretno, a s obzirom da se po ocjeni ovog suda o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, što jasno proizlazi iz iskaza tužitelja, te kako se prema spornoj ugovornoj odredbi radi o naknadi za koju nije u uopće objašnjeno o čemu se radi, a niti zašto njena visina ovisi o odobrenom iznosu kredita, stoga nerazumljivoj, ovaj sud smatra da je sporna ugovorna odredba nepoštena, a uvažavajući pri tome i pravno shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske pod brojem U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. (Narodne novine broj 123/16), odnosno prihvaćajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. g., i to upravo u onom dijelu kojim su odbijene revizije, odnosno ustavne tužbe banaka u dijelu kojim je utvrđeno da su pojedine banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banaka, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo. Drugim riječima, trebalo je ocijeniti da u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik, kao trgovac, i tužitelj, kao potrošač odnosno korisnik kreditnih usluga, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na visinu naknade za obradu kreditnog zahtjeva, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Tuženik je u podnesku od 12. siječnja 2023. g. naveo da se radi o tome da se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 3,30% iznosa kredita, a tuženik da ima pravo na navedenu naknadu iz razloga što je kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita. Ujedno da se radi o jasnoj i razumljivoj odredbi uobičajenoj za Ugovor o kreditu koju su korisnici kredita mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta Ugovora.

Prema ocjeni ovog suda tuženik nije ukazao koji su to objektivni troškovi vezani za obradu nastali niti je dostavio transparentan i razumljiv obračun naknade koji je bio dostupan tužitelju kao ugovornoj strani prije i tijekom sklapanja Ugovora. U spornoj odredbi čl. 3. Ugovora samo je naveden iznos naknade, bez da se priložio bilo kakav obračun iz kojeg bi se moglo zaključiti na što se odnosi visina eventualnih troškova kojima je bio izložen tuženik.

Međutim, i neovisno o činjenici da li je davatelj kredita bio izložen troškovima koje nije obrazložio, sporna ugovorna odredba (čl. 3. Ugovora) je nepoštena jer se o toj odredbi nije posebno pregovaralo te tužitelj, kao korisnik kredita, nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je ništava u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.

Stoga je Ugovor o kreditu u dijelu kojim se ugovara isplata naknade radi troškova kredita u odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu koja glasi: ''NAKNADA 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.'' trebalo prihvatiti i odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

Tužitelj je zatražio i vraćanje iznosa naknade koji je tuženik primio na temelju ništetne ugovorne odredbe, a prema već citiranoj odredbi čl. 1111. ZOO-a. S obzirom da je odredba Ugovora o kreditu, sadržana u čl. 3. utvrđena ništetnom, to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru. Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužitelju primljenu naknadu, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom. Radi se o iznosu od 1.081,92 CHF odnosno 5.173,00 kn što iznosi 686,58 EUR koji je iznos tužitelj platio 15. studenog 2005. g.

U odnosu na istaknuti prigovor zastare, treba navesti da, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. g. donesenog povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2), zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

To znači da je tuženikov prigovor zastare potraživanja tužitelja u odnosu na vraćanje naknade koju je tužitelj isplatio temeljem odredbe Ugovora o kreditu koju je sud u ovoj presudi utvrdio ništetnom u cijelosti neosnovan jer zastarni rok nije ni počeo teći.

Prema već citiranoj odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju tuženik je dužan kamatu platiti od dana kad je primio iznos naknade, s obzirom da je upravo ništetnost i nastala zbog ponašanja tuženika. Kamatu je sud odredbi pozivom na već navedenu odredbu čl. 29. st. 2. ZOO-a i u izreci naveo sve stope kamata, jednako kao i u odnosu na razliku radi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu pa je tuženika trebalo obvezati na podmirenje troškova koje je imao tužitelj vodeći ovaj spor.

Tužitelju je, tako, trebalo priznati trošak sastava tužbe i podnesaka od 2. i 5. veljače 2021. g. i 31. siječnja 2022. g. i zastupanja na ročištu od 25. listopada 2023. g. po 100 bodova (ukupno 500 bodova), trošak sastava žalbe od 17. veljače 2020. g. i podnesaka od 19. travnja 2021. g. i 28. prosinca 2022. g. po 50 bodova (ukupno 150 bodova) i trošak zastupanja na ročištima od 3. veljače 2021. g., 29. travnja 2022. g. i 21. ožujka 2023. g. i sastava podneska od 20. ožujka 2023. g. po 25 bodova (ukupno 100 bodova).

Ukupan broj bodova od 750 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22), jer je tako tužitelj zatražio. Iznos koji se dobije na opisani način (11.250,00 kn odnosno 1.493,13 EUR) trebalo je uvećati za zatraženi PDV, zatraženu pristojbu tužbe (80,96 EUR) i presude (83,59 EUR) i troškove koje je tužitelj podmirio za vještačenje (437,99 EUR) te tako dobiti iznos od 2.468,95 EUR, kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka koju je sud izradio u točki III. izreke presude.

Tužitelj je zatražio i isplatu zatezne kamate na dosuđeni parnični trošak, koja, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužitelju pripada od dana donošenja odluke do isplate, kako je i presuđeno.

Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 19. siječnja 2023. g. jer sud smatra da taj trošak nije bio potreban radi vođenja parnice, a u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužitelju nije priznata ni pristojba žalbe protiv rješenja o mjesnoj nenadležnosti jer se radi o rješenju koje ne podliježe plaćanju pristojbe, što je kriterij za plaćanje pristojbe žalbe na neko rješenje.

Svi iznosi iz izreke presude izraženi su isključivo u valuti EUR s fiksnim tečajem konverzije 7,53450, a u skladu s odredbom čl. 43. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22) i Odluke Vlade RH o objavi uvođenja eura kao službene valute u RH iz Narodnih novina broj 85/22, prema kojima razdoblje obveznog dvojnog iskazivanja traje do 31. prosinca 2023. g.

U Splitu, 11. ožujka 2024. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda

objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).