REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Splitu

Gundulićeva 29 a, Split

Poslovni broj: Gž R-82/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Borisa Mimica, kao predsjednice vijeća, Andree Boras Ivanišević, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Sonje Meštrović, kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja: LAGUNA TRADE d.o.o. Rogoznica OIB: 18996348579, Uvala Soline 1, zastupan po punomoćniku mr.sc. Nadi Mikulandra, odvjetnici u Šibeniku, protiv tuženika: ĐM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po ZOU Crnogaća & Crnogaća u Šibenika, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Šibeniku pod poslovnim brojem: Pr-2/2023 od 23. studenog 2023.., u sjednici vijeća održanoj 7. ožujka 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća žalba tužitelja i presuda Općinskog suda u Šibeniku pod poslovnim brojem: Pr-2/2023 od 23. studenog 2023.:

- potvrđuje u dijelu točke I. izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 16.134,65 kuna/ 2.141,43 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom,

- preinačava u preostalom odbijajućem dijelu u točki I. izreke i u odluci o troškovima postupka ( točka II. izreke) te u ovom dijelu sudi:

„ I. Nalaže se tuženiku ĐM OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplatiti tužitelju LAGUNA TRADE d.o.o. Rogoznica OIB: 18996348579 iznos od 9.903,75 kuna/ 1.314, 45 EUR-a, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od 15. rujna 2020., prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 (pet) postotnih poena uz trošak postupka, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31.12.2023. godine do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju na ime parničnog troška iznos od od 623,82 EUR-a u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju na ime troška za sastav žalbe iznos od 174,19 EUR-a u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za sastav odgovora na žalbu.

Obrazloženje:

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja, kojim je traženo naložiti tuženiku ĐM OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplatiti tužitelju LAGUNA TRADE d.o.o. Rogoznica OIB: 18996348579 iznos od 26.038,40 kuna, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od 15. rujna 2020., pa do isplate, prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 (pet) postotnih poena uz trošak postupka ( točka I. izreke).

1.1. Ujedno je nalaženo tužitelju da isplati tuženiku na ime parničnog troška iznos od 1.741,95 Eura u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe ( točka II. izreke).

1.2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 354.st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23, – dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da dopusti žalitelju miješanje u predmetnoj parnici, ili da ga ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

2. Na žalbu nije odgovoreno.

2.1. Žalba je djelomično osnovana.

3. U ovoj pravnoj stvari bila je donesena prvostupanjska presuda od dana 5. srpnja 2022.g. pod posl.br. Pr-268/2020 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo obvezati tuženika ĐM OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplatiti tužitelju LAGUNA TRADE d.o.o. Rogoznica OIB: 18996348579 iznos od 26.038,40 kuna, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od 15. rujna 2020., pa do isplate, prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 (pet) postotnih poena ( točka I. izreke), te je u odluci pod točkom II. izreke naloženo tužitelju da isplati tuženiku na ime parničnog troška iznos od 5.000,00 kn u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.

4. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj, pa je, odlučujući povodom žalbe, Županijski sud u Splitu donio rješenje pod poslovnim brojem: 937/2022 od dana 15. prosinca 2022., kojim je ukinuo presudu Općinskog suda u Šibeniku od 5. srpnja 2022. poslovni broj: 5Pr-268/2020-12 i predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obrazloženje da u ovoj fazi postupka kao sporno valjalo raspraviti i utvrditi pripada li tužitelju pravo zahtijevati isplatu utužene naknade zbog jednostranog raskida predmetnog ugovora od strane tužitelja protivno ugovornim odredbama predmetnog ugovora.

5. Naime, predmet ovoga postupka je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 10.159,65 kuna s osnove ugovorene kazne te iznos od 15.878,75 kuna na ime troškova usavršavanja tuženika sukladno odrednicama navedenog ugovora.

6. Raspravljajući po navedenom zahtjevu tužitelja suda prvog stupnja je u bitnom utvrdio:

- da su tužitelj i tuženik sklopili 1. kolovoza 2017. ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta IT SISTEM ADMINISTARTOR,

- da članak 7. tog ugovora glasi: "(1) Radnik je upoznat s činjenicom da je zbog prirode djelatnosti koju Poslodavac obavlja i zbog prirode posla koji će Radnik temeljem ovog Ugovora o radu obavljati za poslodavca nužno da radnik svoj posao obavlja sve dok traje turistička sezona tekuće godine, jer će u protivnom poslodavcu nastati šteta. (2) Radnik se obvezuje da će poslodavcu na ime naknade štete isplatiti iznos njegove mjesečne plaće uvećane za svaki mjesec za koji bi otkazao ovaj ugovor o radu, a prije isteka vremena iz gornjeg stavka. (3) Z potrebe ovog ugovora o radu turističkom sezonom smatra se razdoblje od 1. travnja do 30. rujna svake godine s tim da se odredbe ovog članka primjenjuju i u slučaju kada radnik otkaže ugovor o radu uoči turističke sezone, odnosno 30 dana prije njezinog početka.",

- da je člankom 9. istog ugovora, ugovorena naknada za obavljeni rad u punom radnom vremenu i uz prosječne rezultate rada i da će poslodavac, radniku mjesečno isplaćivati osnovnu plaću u neto iznosu od 5.000,00 kuna,

- da su člankom 14. ugovora o radu stranke ugovorile uvjete pod kojima se ugovor o radu raskida, odnosno otkazuje,

- da je tuženik otkazao navedeni ugovor o radu pisanim putem 11. kolovoza 2020.,

- da je tuženik podneskom obavijestio zakonskog zastupnika tužitelja F. P. da uvaži njegovu poruku kao obavijest o napuštanju pozicije IT asistenta u tvrtki tužitelja 11. kolovoza 2020., a da će završetak njegovog radnog odnosa kroz otkazni rok biti 31. kolovoza 2020.,

- da tužitelj otkaz ugovora o radu od strane tuženika nije utvrdio nikakvom odlukom.

7. Temeljem navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev tužitelja držeći kako tužitelj tužbenim zahtjevom za isplatu naknade štete potražuje isplatu ugovorene kazne iz razloga što je protivno odredbama članka 106. stavkom 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14., 127/17., 98/19. i 151/22 - u daljnjem tekstu: ZR), kojom je ugovorna kazna propisana samo za slučaj nepoštivanja ugovorne zabrane natjecanja, a ako je za slučaj nepoštivanja ugovorne zabrane natjecanja predviđena samo ugovorna kazna, poslodavac može, u skladu s općim propisima obveznoga prava, tražiti samo isplatu te kazne, a ne i ispunjenje obveze ili naknadu veće štete.

8. U odnosu na navode žalbe tužitelja za ukazati je kako pravilno prvostupanjski sud zaključuje kako je iz stipulacije odredbe članka članak 7. predmetnim ugovorom ugovorena ugovorna kazne, koja je u radnim odnosima dopuštena jedino za slučaj nepoštivanja ugovorne zabrane utakmice, a u ovom slučaju nije sporno da takva zabrana utakmice među strankama nije ugovorena.

8.1. Dakle, u konkretnom slučaju tužitelj s tuženikom nije mogao ugovoriti ugovornu kaznu ako tuženik kao radnik odluči dati otkaz ugovora o radu, jer na temelju odredbe članka 9. stavka 1. ZR-a, poslodavac, radnik i radničko vijeće te sindikati i udruge poslodavaca, mogu ugovoriti uvjete rada koji su za radnika povoljniji od uvjeta određenih ovim ili drugim zakonom, a prema stavku 2. istoga članka poslodavac, udruge poslodavaca i sindikati mogu kolektivnim ugovorom ugovoriti uvjete rada nepovoljnije od uvjeta određenih ovim Zakonom, samo ako je ovim ili drugim zakonom to izričito propisano.

9. Kako iz navedenog proizlazi da je tuženik kao radnik ugovaranjem plaćanja ugovorene kazne stavljen suprotno citiranim odredbama ZR-a u nepovoljniji položaj, bez obzira kojom se djelatnošću tužitelj bavi, to je očito da na temelju ugovorene odredbe koja je suprotna odredbama ZR-a, tužitelj ne može s uspjehom tražiti od tuženika isplatu utuženog iznosa.

10. Stoga je pravilno taj sud zaključio da tužitelj kao poslodavac nije mogao s tuženikom kao radnikom ugovarati plaćanje takve ugovorne kazne jer ista nije predviđena odredbama ZR-a, kao što je pravilno naveo i da je za radnika navedeno ugovaranje nepovoljnije od onog koje je predviđeno ZR-a, i da je to u suprotnosti sa citiranom odredbom ZR-a.

10.1. Kako s druge strane tužitelj ne tvrdi niti dokazuje da bi se u konkretnom slučaju radilo o naknadi štete za koju nedostaju odlučne pretpostavke za nastanak obveze tuženika na naknadu, to su navodi žalbe u cijelosti neosnovani u ovom dijelu pobijane odluke.

11. Međutim, s pravom žalitelj ukazuje kako pobijana presuda nema razloge u odnosu na zahtjev tužitelja na ime naknade troškova edukacije. Naime, iako je sud prvog stupnja u citiranom ukidnom rješenju ovoga suda od 15. prosinca 2022. bio upozoren kako ranija pobijana presuda suda prvog stupnja ne sadrži razloge u odnosu na zahtjev tužitelja za naknadu troškova edukacije sukladno odrednicama članka 15. ugovora o radu kojeg su stranke sklopile, to ni nakon ponovljenog postupka odluka suda prvog stupnja ne otklanja počinjenu povredu. Naime, pobijana presuda opetovano ne sadrži razloge u odnosu na ovaj dio tužbenog traženja, čime je počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju je već ranije ukazano što pak predstavlja daljnju povredu odredbe članka 377. stavak 2. ZPP-a, a na koje s pravom ukazuje žalitelj u žalbenim navodima.

11.1. No, obzirom na odredbu članka 366. a ZPP-a o zabrani dvostrukog ukidanja sukladno ovlaštenju iz odredbe članka 373.a stavak 3. ZPP-a, ovaj sud je temeljem stanja u spisu iznio ocjenu o osnovanosti zahtjeva tužitelja i u ovom dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja.

12. Tužitelj, naime, smatra kako ima pravo na nadoknadu troškova edukacije tuženika koje je snosio za vrijeme rada tuženika kod tužitelja, sukladno odrednicima između stranaka sklopljenog ugovora o radu kojim je u članku 15. stipulirana obveza tuženika za isplatu troškova edukacije za slučaj raskida ugovora o radu u razdoblju manjem o godine dana od provedene izobrazbe.

13. Suprotno pravnom stavu tuženika, navedena odredba ne predstavlja ništavu odredbu u smislu odredbe članka 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO), niti je ista protivna odredbama ZR-a kojima su regulirana međusobne prava i obveze radnika, što je sukladno i pravnom stavu izraženom u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske posl.br. U-III-958/19 od 12. studenog 2020. Naime,u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za utvrđenje da bi odredba citiranog ugovora članka 15. bila u suprotnosti s Ustavom prisilnim propisima niti moralom društva (čl. 322. ZOO) kao niti Zakonom o radu budući u istom ne postoji zabrana ugovaranja da će radnik kao dužnik platiti poslodavcu kao vjerovniku određeni novčani iznos ili pribaviti drugu materijalnu korist ako ne ispuni svoju obvezu (čl. 350 st. 1 ZOO-a) a koje odredbe se primjenjuju supsidijarno i na ugovor o radu kao dvostranim ugovorima u smislu čl. 8 . ZR-a.

14. S druge strane za istaknuti je da povreda morala može predstavljati razlog ništavosti ugovora ako je u konkretnom slučaju povreda takve naravi da dovodi do neodrživosti sklopljenog ugovora, a ne predstavlja beznačajne i uobičajene povrede za koje zakon predviđa druge posljedice. Svrha uvođenja kriterija moralnosti kao razloga ništavosti ugovora jest popunjavanje pravnih praznina koje mogu nastati primjenom načela slobode ugovaranja odnosno ograničenje navedenog načela kako bi se izbjegla njegova zlouporaba u pravnom prometu.

15. Prije svega u odnosu na sadržaj ugovorne odredbe u točki 15. citiranog Ugovora valja kazati kako tuženik nije onemogućen u izboru odluke o prestanku ugovora o radu nego je istom zapravo stipulirana njegova obveza namiriti troškove poslodavca u slučaju prestanka ugovora o radu u periodu manjem od godine dana od obavljene edukacije.

16. Iz preglednog ugovora o radu proizlazi kako su stranke sukladno odredbi 15. ugovorile pravo poslodavca zahtijevati od radnika nadoknadu vrijednosti uloženog novca za školovanje i usavršavanje u slučaju raskida ugovora o radu najmanje godinu dana nakon završenog školovanja i usavršavanja.

17. Dakle, ne radi se o odredbi koja bi zaposlenika dovela u bitno nepovoljni položaj u odnosu na poslodavca jer rok od godine dana od troškova koje je snosio poslodavac za radnika u cilju stjecanja novih saznanja ili pak dodatnih vještina predstavlja razumno razdoblje tijekom kojeg poslodavac može očekivati rezultate izvršenih ulaganja u izobrazbu zaposlenika.

18. Naime, radni odnos je ugovorni odnos jer se zasniva na ugovoru o radu kojim se suglasnošću volja stranaka uređuju prava i obveze zaposlenika ( članak 10 ZR-a). U konkretnom slučaju iz citirane ugovorene odredbe jasno i nedvosmisleno proizlazi upravo zaključak da su ugovorne strane slobodnom voljom ugovorile pravo tuženika da u slučaju da u slučaju da tuženik ne provede na radu kod tuženika godinu dana nakon završene edukacije, tužitelj ima pravo na povrat isplaćenih troškova edukacije kao vid nastale štete koju time trpi poslodavac.

19. Utoliko su u tom pravcu neosnovani prigovori tuženika pa je suprotno tvrdnjama tuženika o nedopuštenoj ugovornoj odredbi po ocjeni ovoga sud riječ o dopuštenoj stipulaciji između ugovornih stranaka predmetnog ugovora o radu.

20. Kako je tuženik istakao prigovor zastare, to je obzirom na dostavljene račune za podmirene troškove edukacije za tuženika za razdoblje unatrag godine dana od jednostranog otkaza ugovora o radu koji je uslijedio 31. kolovoza 2020., potraživanje tužitelja za razdoblje do 31. kolovoza 2019. zastarjelo, pa je u ovom dijelu osnovan tuženikov prigovor.

21. No, u preostalom dijelu se u odnosu na neprijeporno izvršene uplate troškova edukacije tužitelja prema računu broj: 2659/01/1 od 4. prosinca 2019. izdavatelju računa Algebra d.o.o. Zagreb u visini od 8.893,75 kuna/ 1.180, 40 EUR-a, čiju provedbu edukacije ali ni samo visinu dostavljenih računa tuženik nije sporio, uz zahtjev za isplaćene troškove smještaja i prijevoza od 1.010,00 kuna/ 134,05 EUR-a zahtjev tužitelja ukazuje osnovanim.

21.1. Stoga je u ovom dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja, pravilnom primjenom materijalnog prava tuženika valjalo obvezati na povrat isplaćenih troškova u visini od ukupno 9.903,75 kuna/ 1.314,45 EUR-a, sukladno predmetnim ugovorom preuzetoj obvezi uz pripadajuću zatraženu kamatu s danom 15. rujna 2020. kada najkasnije dospijeva potraživanje tužitelja s ovog osnovana, po stopi temeljem odredbe članka 29. stavak 2. ZOO-a

22. Slijedom naprijed izloženog, žalbu tuženika je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a valjalo djelomično odbiti kao neosnovnu, a djelomično prihvatiti temeljem odredbe članka 373. a stavak 3. ZPP-a preinačiti i odlučiti kao u izreci.

23. Kako je djelomično preinačena odluka o glavnoj stvari to je na temelju odredbe članka 166. stavak 2. ZPP-a valjalo preinačiti i odluku o troškovima postupka. Obzirom da je tužitelj u postupku uspio dijelom u odnosu na osnovanost tražbine, a djelom i u odnosu na visinu to je njegov uspjeh valjalo cijeniti u omjeru od 70 %, što obzirom na uspjeh tuženika u omjeru od 30 % predstavlja sveukupni uspjeh tužitelja u omjeru od 40 % na temelju odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a, u kom omjeru je istom i valjalo priznati zatraženi trošak obračunat imajući u vidu vrijednost predmeta spora sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 142/12, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22 i 126/22), za sastav tužbe temeljem Tbr. 7. toč. 1. zatraženih 199,08 EUR-a, za zastupanje na ročištu od 1.3.2022.g. – 199,08 Eura,. na roč. od 3.5.2022.g. – 199,08 EUR-a, od 24.10.2023.g. – 199,08 Eura, te trošak sastava žalbe od 12. srpnja 2022. temeljem Tbr. 10. točka 1. od 248,85 EUR-a, uz trošak pristojbe na tužbu za plaćenih 40,48 EUR-a i dvije presude od po 81,00 EUR-a, odnosno, sveukupno 1.559,56 EUR-a, što obzirom na njegov konačni uspjeh u omjeru od 40 % predstavlja iznos od 623,82 EUR-a.

24. Kako je tužitelj djelomično uspio i u žalbenom stadiju postupka u omjeru od 70 % u tom opsegu je istom valjalo priznati zatraženi trošak žalbe koji se odnosi na sastav žalbe od 125 bodova temeljem Tbr. 10. toč.1., što pomnoženo s vrijednošću boda te uvećano za trošak PDV-a iznosi 174,19 EUR-a time da tuženiku nije priznat sastav odgovora na žalbu jer se ne radi o nužnom i potrebnom trošku kako ga to ima u vidu odredba članka 155. ZPP-a, radi čega je odlučeno kao pod točkom IV. izreke. .

U Splitu, 7. ožujka 2024.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Boris Mimica