REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
Rijeka, Erazma Barčića 5
Poslovni broj: 2 Us I-1369/2023-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužiteljice M. V.-R., iz V., koju zastupaju opunomoćenici u Odvjetničkom društvu K. i partneri j.t.d., R., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, kojeg zastupa službena osoba H. M., radi obustave isplate prijevremene starosne mirovine, 7. ožujka 2024.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-140-02/23-03/03089006793, URBROJ: 341-99-06/2-23-989 od 17. svibnja 2023., te radi nadoknade troškova ovoga upravnog spora.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci, KLASA: 140-02/22-03/03089006793, URBROJ: 341- 1406/2-22-24759 od 20. siječnja 2023., tužiteljici je, u svojstvu korisnice prijevremene starosne mirovine, obustavljena isplata mirovine s danom 14. siječnja 2015., te je utvrđeno da žalba ne odgađa izvršenje rješenja. Prvostupanjsko tijelo obrazlaže, u bitnome, da je, prema podacima njemačkog nositelja mirovinskog osiguranja, tužiteljica bila zaposlena u Saveznoj Republici Njemačkoj od 14. siječnja 2015. do 31. svibnja 2017. godine.
2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-140-02/23-03/03089006793, URBROJ: 341-99-06/2-23-989 od 17. svibnja 2023., odbio žalbu tužiteljice izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja. Glavni dio obrazloženja drugostupanjskog rješenja glasi:
„Nakon pregleda cijelog predmeta ustanovljeno je da je žaliteljici rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci, broj 254090 od 24.09.2014. priznato pravo na prijevremenu starosnu mirovinu počevši od 01.08.2014. i određena isplata predujma mirovine prema članku 131. stavku 1. ZOMO. Rješenjem
Područne službe u Rijeci, broj 254090 od 13.11.2014. žaliteljici je određena prijevremena starosna mirovina počevši od 01.08.2014. u skladu s člankom 131. stavkom 2. ZOMO.
Predmetu je priložena potvrda inozemnog nositelja socijalnog osiguranja iz SR Njemačke (E 205 DE) koji je potvrdio razdoblja obveznog osiguranja žaliteljice u razdoblju od 15.01.2015. do 31.05.2017.
Člankom 99. stavkom 1. ZOMO-a je propisano da se korisniku mirovine koji se zaposli ili počne obavljati djelatnost na temelju koje postoji obveza na osiguranje obustavlja isplata mirovine.
Izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju koji je stupio na snagu 01.01.2019. je predviđeno da se korisnicima prijevremene starosne mirovine koji se tijekom korištenja prava zaposle do polovice punog radnog vremena mirovina ne obustavlja. S obzirom da je žaliteljica u SR Njemačkoj bila zaposlena u razdoblju od 15.01.2015. do 31.05.2017., navedene izmjene i dopune ZOMO-a se nisu mogle primijeniti, te činjenica da je žaliteljica u SR Njemačkoj radila nepuno radno vrijeme nije od pravnog značenja.
Shodno navedenom, prvostupanjsko tijelo je pravilno obustavilo isplatu prijevremene starosne mirovine s danom 14.01.2015.“
3. Tužiteljica osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, sljedeće. Nameće se pitanje dosega nacionalnog zakonodavstva, budući da se domaći sustav mirovinskog osiguranja odnosi isključivo na Republiku Hrvatsku, a tuženik je mjerodavnom uzeo činjenicu rada tužiteljice u Njemačkoj. No, čak i da tuženik ima obvezu međunarodne razmjene informacija, tuženik se prema toj obvezi odnosio nemarno, stvorivši pritom legitimna očekivanja kod tužiteljice. Naime, u konkretnom je slučaju tuženik obustavio isplatu prijevremene starosne mirovine osam godina nakon što je tužiteljica počela raditi na nepuno radno vrijeme. U tom pogledu tuženik, dakle, osam godina nije provodio nikakav nadzor uredno isplaćujući mirovinu tužiteljici, niti je tužiteljica bila upozorena na moguće posljedice rada na nepuno radno vrijeme, niti je tužiteljica u to imala razloga posumnjati. Tužiteljica se poziva i na praksu Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) izraženu u predmetu Čakarević protiv Hrvatske. Tužiteljica predlaže poništiti osporavano rješenje tuženika, uz vraćanje predmeta tuženiku na ponovni postupak. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 3.750,00 eura (PDV uključen).
4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje, u osnovi, kod navoda osporavanog rješenja. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.
5. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovoga upravnog spora.
6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 28. veljače 2024., utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
7. Korisniku mirovine koji se zaposli ili počne obavljati djelatnost na temelju koje postoji obveza na osiguranje isplata mirovine se obustavlja (čl. 99. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19 i 119/22, u nastavku teksta: ZOMO).
8. Člankom 12. stavkom 1. Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Savezne Republike Njemačke („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 7/98 i 17/98) uglavljeno je da se pravni propisi jedne države ugovornice o nepostojanju prava na davanje ili ograničenju davanja za vrijeme obavljanja nekog posla ili nekog određenog zaposlenja, odnosno za vrijeme postojanja obveznog mirovinskog osiguranja, primjenjuju također i na odgovarajuća činjenična stanja koja proizlaze iz primjene pravnih propisa druge države ugovornice ili na njenom području suvereniteta.
9. Prema članku 102. ZOMO-a, korisnik prava, opunomoćenik, centar za socijalnu skrb, odnosno ustanova za zbrinjavanje starijih i nemoćnih osoba iz članka 101. ovoga Zakona dužni su u roku od 15 dana prijaviti Zavodu svaku promjenu nastalu u osobnim ili u stvarnim okolnostima koja utječe na pravo ili na opseg korištenja toga prava.
9.1. Sud utvrđuje sljedeće.
10.1. Nesporno je da je tužiteljica, u svojstvu korisnice prijevremene starosne mirovine, bila zaposlena u Saveznoj Republici Njemačkoj od 14. siječnja 2015. do 31. svibnja 2017. godine.
10.2. Uz opće djelovanje objave propisa (ovdje: ZOMO-a) prema adresatima pravnih normi (koje se općenito smatra dovoljnim), tužiteljica je na obvezu iz članka 102. ZOMO-a dodatno upozorena u rješenju prvostupanjskog tijela kojim joj je, počevši od 1. kolovoza 2014., priznato pravo na prijevremenu starosnu mirovinu (KLASA: UP/I140-02/14-03/03089006793, URBROJ: 341-14-05/3-14-019849 od 24. rujna 2014.).
10.3. Tuženik je do podataka o inozemnom zaposlenju tužiteljice došao tijekom službene komunikacije s njemačkim nositeljem osiguranja. Prema spisu predmeta upravnog postupka, do te je komunikacije došlo jer je tužiteljica 9. svibnja 2022. podnijela zahtjev za starosnu mirovinu.
10.4. Ovdje, dakle, nije bilo propusta na strani javnopravnih tijela mirovinskog osiguranja, već je sporna situacija posljedica propuštanja tužiteljice da ispuni svoje obveze vezane uz prijavu bitnih promjena u osobnim ili u stvarnim okolnostima koja utječe na pravo ili na opseg korištenja toga prava. Posrijedi, dakle, nije miješanje u materijalni interes tužiteljice do koje je došlo pogreškom države. Zbog toga ovdje nije primjenjiva ni konvencijska praksa na koju se pozvala tužiteljica.
10.5. Tuženik je valjano obrazložio zbog čega, imajući u vidu razdoblje zaposlenja tužiteljice u Njemačkoj, u konkretnom slučaju nije primjenjiva iznimka od obustave isplate mirovine vezana uz zaposlenje do polovice punog radnog vremena (čl. 99. st. 3. t. 11. ZOMO-a).
11. Prvostupanjsko tijelo pravilno je, dakle, tužiteljici obustavilo isplatu prijevremene starosne mirovine tužiteljici s danom 14. siječnja 2015., što je tuženik osnovano potvrdio. U tom pogledu tužiteljica nije stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na druge stranke u usporedivoj situaciji.
12. Uzevši u obzir navedeno, osporavana odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21), tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.
13. Pri odbijanju tužbenog zahtjeva u pogledu glavnog traženja, odbijen je i zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova spora (čl. 79. ZUS-a). Podredno, čak i da je tužiteljica uspjela u sporu, ne bi bilo osnove za dosuđenje dijela zatraženih troškova što se odnosi na sastav podneska od 17. listopada 2023., čiji je sadržaj mogao biti iznesen na raspravi, za pristup na koju bi tužiteljici u slučaju uspjeha u sporu bila dosuđena naknada troška.
14. Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužiteljica nije pozvana na plaćanje pristojbe za tužbu i presudu, jer je oslobođena plaćanja pristojbe na temelju odredbe članka 11. stavka 1. točke 16., u vezi sa člankom 22. stavkom 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23).
U Rijeci 7. ožujka 2024.
S u d a c
dr. sc. Alen Rajko
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.
