Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž-2018/2022-3

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda, Lucije Lasić predsjednice vijeća, Marka Pribisalića sudca izvjestitelja i člana vijeća i dr. sc. Lidije Vojković članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja P. Š. iz S., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u V., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB ..., koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko državno odvjetništvo u Metkoviću, radi utvrđenja prava vlasništva i trpljenja uknjižbe, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj 5 P-89/2021 od 10. listopada 2022., u sjednici vijeća održanoj 6. ožujka 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženičina žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj 5 P-89/2021 od 10. listopada 2022.

II. Odbija se tuženičin zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom je odlučeno kako slijedi:

"I. Utvrđuje se da je tužitelj i to P. Š., S., OIB: ..., vlasnik dijelova čest. zem. 1166/82-1, Z.U. 617, k.o. O., pov. 734 m[2] + 1846 m + 344 m + 926 m + 7431 m u naravi obiteljske stambene kuće u O. s okućnicom, pašnjaci, gospodarski objekti i dr., a koje nekretnine su prikazane u skicama izmjere TD P. d..o.o iz S. od 27.01.2021, i prikazani točkama A-B-C-D-E-F-G-H-I-J-K-A, površine 1846 m[2] (dio čest. zem. 1166/82-1, k.o. O.), L-M-N-L, površine 344 m[2] (dio č.zem. 1166/82-1, k.o. O.), A1-B1- C1-D1-E1-F1-E-D-A1, površine 734 m[2] (dio č.zem. 1166/82-1, k.o. O.), G1-H1-I1-J1- K1-L1-M1-N1-G1, površine 926 m[2] (dio č.zem. 1166/82-1, k.o. O.), O-P-R-S-T-O, površine 7431 m[2] (dio čest. zem. 1166/82-1, k.o. O.), a koje skice čine sastavni dio ove Presude, pa je isti ovlašten temeljem ove presude i prijavnog lista postići uknjižbu prava vlasništva na naprijed navedenim nekretninama na svoje ime, za cijelo, uz istodobnu uknjižbu brisanja toga prava s imena tuženika, što je tužena dužna trpjeti;

II. Nalaže se tuženoj naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 7.550,00 kn (1.002,06 €) a sve ovo u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

2.Protiv prvostupanjske presude žali se tužena, pobijajući presudu u cijelosti, iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155723, dalje ZPP) predlažući presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno ukinuti odluku i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3.Na žalbu nije odgovoreno.

4.Žalba nije utemeljena.

5.Predmet spora i u ovom žalbenom stadiju postupka je tužbeni zahtjev na utvrđenje prava vlasništva na dijelovima nekretnine označenima kao č. zem. 1166/82-1, ZU 617, k.o. O., površine 734 m[2] + 1846 m + 344 m + 926 m + 7431 m[2] , kako su ti dijelovi prikazani u skicama izmjere TD P. d.o.o iz S. od 27. siječnja 2021. te zahtjev na trpljenje uknjižbe tužiteljeva prava vlasništva u zemljišnoj knjizi.

6.Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje žalba, kao niti druge bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pa se zakonitost i pravilnost pobijane odluke može ispitati.

7.Prema podatcima u spisu predmeta, u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude, u bitnom je utvrđeno:

-kako nije sporno da je u zemljišnoj knjizi pravo vlasništva predmetne nekretnine označene kao č. zem. 1166/82-1, ZU 617, k.o. O. upisano na ime tužene, kao i da je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora, koji zahtjev je tužena odbila,

-kako tužitelj u tužbi tvrdi da je predmetna nekretnina „od pamtivijeka“ u vlasništvu njegovih predaka, kako je dijelove zemljišta kupio od D. B. iz V. te od P. B. iz S., a prodavatelji svoje vlasništvo crpe iz nasljedstva, kako je D. B. vlasništvo u dijelu površine od 734 m[2] stekao nakon smrti svojih predaka, a P. B. to pravo stekao darovnim ugovorom kojeg je sklopio sa sada pokojnim I. B., koji je pak pravo vlasništva stekao nasljeđivanjem svoje pomajke, pok. J. B. rođ T., kao i da je nekretnina dio k.č. 1166/82-1, k.o. O., u dijelu u površini od 7431 m[2] , omeđena stoljetnim suhozidima,

-kako se tužena usprotivila tužbi navodeći da se nekretnine prikazane u skici izmjere TD P. d.o.o., točkama L-M-N-L, površine 582 m[2] i G1-H1-11-J1-K1-L1-M1- N1-G1, površine 926 m[2] sastoje od dijela k.č. 1166/82-1 k.o. O., ali i od dijelova drugih katastarskih čestica k.o. O., uz navod kako tužitelj ne dokazuje koji bi njegovi pravni prednici bili u posjedu nekretnine i tko je od pravnih prednika i kada stekao pravo vlasništva dosjelošću, a kupoprodaja, darovanje i nasljeđivanje od osoba koje nisu bili vlasnici ne predstavlja pravnu osnovu koja bi bila valjani pravni temelj posjedovanja i time za stjecanje pravo vlasništva,

-kako iz Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 14. rujna 2020., sklopljenoga između P. B. kao prodavatelja i P. Š. kao kupca, proizlazi kako je prodavatelj prodao tužitelju nekretnine položene u k.o. O. i to nekretnine koje je dobio na dar od svog otca I. B. U. o darovanju od 11. prosinca1998.,

-kako je Iz Ugovora o kupoprodaji nekretnina 10. siječnja 2021., između D. B. kao prodavatelja i P. Š. kao kupca, kao i iz skice mjerenja tvrtke P. d.o.o. od 10.04.2015., proizlazi kako je prodavatelj prodao tužitelju nekretninu označenu kao dio. čest. zem. 1166/82-1, ukupne površine 734 m[2] , a koja nekretnina sačinjava „tri zidine i guvno“,

-kako je očevidom uz sudjelovanje vještaka mjeritelja utvrđeno da je "prva nekretnina" položena sjeverno uz asfaltnu cestu, prilazni put, u mjestu G. O., zaseok B. te je gotovo u cijelosti omeđena suhozidom, a unutar nje se nalaze ostatci starih objekata bez krova, a koji se prema navodima mjeritelja M. G. nalaze unutar likova N-L-M-N, a, koji je utvrdio oznakama prema katastru i koji nisu predmet tužbe, već se radi o prostoru oko i između navedenih ostataka objekata, "druga nekretnina" kako je položena sjevernije u odnosu na opisanu, koje su također omeđene suhozidom u pravcu sjevera, istoka i zapada, a unutar koje se također nalaze ostaci 5 objekata te su vidljive na terenu 2 kuće u adaptaciji, a za koje tužitelj tvrdi da ih trenutno obnavlja, ostatak zemljišta prema sjeveru obrastao je visokim i niskim samoniklim raslinjem, prema mišljenju vještaka M. G. završni dio ove nekretnine ka sjeveru uz istočni rub parcele nalaze se vrtače, koje su podzidane suhozidima, zapadni dio nekretnine također je obzidan suhozidom i razdvaja nekretnine prilaznim putem, od kojeg tužitelj pokazuje "treću nekretninu", koja je također omeđena suhozidom, a unutar koje se nalaze nekretnine čest. zem. 1554, 155 i 1556, k.o. O., koje nisu predmet tužbe, a unutar koje se nalazi podrum – spremište, novije gradnje, koji prema skici pada dijelom na dio 1166/82, dok se "četvrta nekretnina" nalazi oko 1 km udaljena od navedenih, do nje se dolazi starom seoskom cestom, koja je u cijelosti i sa svih strana omeđena suhozidom, nekretnina je u obliku pravokutnika, za koju tužitelj tvrdi da nosi naziv J. jer se tu sadio ječam, unutar nje je samoniklo raslinje, a južni dio nekretnine je obradiv,

-kako je, kao svjedok, saslušan mjeritelj M. G., koji je potvrdio da je u ime tvrtke P. d.o.o. izradio skice izmjere, identificirao nekretnine koje su na očevidu pokazane i sačinio skice lica mjesta u skladu s kazivanjem tužitelja na terenu te je svaku označio točkom i odgovarajućim likom, a sve su nekretnine premjerene u koordinacijskom sistemu HTRS 96/TM mjernim instrumentom Leica i prilikom izmjere je preuzet službeni katastarski plan za k.o. O.,

-kako iz iskaza svjedoka D. B. proizlazi da je na dijelu č. zem.1166/82-1, površine, 734 m[2] , skica identična sadržaju kupoprodajnog ugovora te skici izmjere tvrtke P. d.o.o. od 10.04.2015., koja je prilog tom ugovoru, da mu je poznato gdje se predmetna nekretnina nalazi jer ju je stekao sam, kao jedini nasljednik od svog djeda B. B., prije je ista bila njegovog pradjeda L., a njegov otac M. je umro 1995. godine, djed B. oko 1962. godine, dok za pradjeda nije siguran za vrijeme smrti, ali bio je rođen krajem 19. stoljeća, a njegov otac i on bili su jedini nasljednici svojih prednika, ta nekretnina je površine oko 750 m[2] , na istoj se nalazi gumno i tri zidine koje su nekada bile štala i dvije kuće za stanovanje, otac i djed su mu pričali kako su ove nekretnine obrađivali i govorili kako je to još i njegov pradjed L. radio i nitko ih u korištenju i posjedu nikada nije smetao, kao da je i susjedne nekretnine kupio tužitelj i to od P. B., koji je sin pokojnog I. I. a P. mu je jedini slijednik, P. djed se također zvao P., a djedova žena zvana P. je nadživjela djeda, kako je i na toj nekretnini gumno i bunar, kao i jedna veća kuća koja služila za stanovanje i tri štale te je bila površine negdje oko 1.800 m[2] , kako je P. B. rođen krajem 19. stoljeća, njegovi potomci bili P., iza njega I. te P. od kojega je tužitelj kupio nekretninu,

-kako je i svjedok J. K. potvrdio da je tužitelj kupio od P. B. te od B. kuće, odnosno ograde i danas renovira stare kuće i okućnice, sve nekretnine koje su predmet spora su bile obrađivane i ograđene suhozidima, na nekretnini kupljenoj od B. postoje zidine, a koje su zapravo jedno guvno i tri kućice, sada zidine, na nekretnini kupljenoj od B. su dvije kućice, okućnica, zemljište koje graniči sa drugom nekretninom gospodina Š., na području zvanom J. je bio nekada vinograd i pašnjak, tu nekretninu je P. naslijedio od svog oca I., a I. od svog otca P., cijelo područje zv. J. je omeđeno suhozidom, pravilnog oblika pravokutnog, kako je djed P. obrađivao te površine i da su svi u tim zaseocima znali što je čije i niti jedna vlast nije ometala ljude u obradi te zemlje,

-kako slični zaključci u pogledu predmetnih nekretnina proizlaze i iz iskaza svjedoka A. K., koji navodi da je tužitelj jednu nekretninu kupio od D. B., a druge od P. B., kako su i B. i B. tu nekretninu dugo imali u svom posjedu, tu su i živjeli i nitko nije dovodio u pitanje njihovo vlasništvo, malo dalje od kuća je bilo tzv. J., jedna veća nekretnina u cijelosti omeđena suhozidom pravokutnog oblika te je u istoj sađena loza, a prije toga je po pričama starijih sađen ječam, po čemu je i dobio ime i sjeća da su stari od B. i B., pok. P. i sin mu I. – I., a od B. B. od B. M., od kojega je naslijedio D., a te nekretnine generacijama su držali u posjedu, više od 150 godina te se točno znalo što je čije, a ovakve navode je potvrdio i svjedok M. B.

8.Temeljem tako utvrđenoga činjeničnog stanja, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka, kao i priklanjajući vjeru iskazima svjedoka, prvostupanjski je zaključio kako je predmetna sporna nekretnina, odnosno njezini dijelovi, bila u posjedu tužiteljevih pravnih prednika i to po saznanjima svjedoka još od 19. stoljeća te kako su još do 1941. godine tužiteljevi pravni prednici posjedovali nekretninu u razdoblju dužem od 40 godina. Pored toga, iako je nedvojbeno kako su tužiteljevi pravni prednici, L. B. (pradjed D. B.) i P. B. (djed P. B.) do 1941. stekli vlasništvo dosjelošću, i da su predmetne nekretnine u posjedu tužiteljevih pravnih prednika bile i dalje neprekidno, kako su D. B. i P. B. nastavili obrađivati i uređivati predmetne nekretnine sve do prodaje tužitelju i nikada ih nitko nije u tomu smetao, a tužitelj je predmetne nekretnine i dobio u posjed od D. B. i P. B. na temelju Ugovora o kupoprodaji. Stoga prvostupanjski sud drži kako je i od 1950. godine, od početka posjedovanja I. B. i B. B., proteklo više od 40 godina te kako je i takvim posjedovanjam pravo vlasništva bilo moguće steći dosjelošću pa je tužbeni zahtjev u cijelosti prihvaćen.

9.Navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda imaju osnovu u sadržaju dokaza provedenih u postupku, a koje dokaze je taj sud u bitnom pravilno cijenio u skladu s člankom 8. ZPP-a i o čemu prvostupanjska presuda sadrži jasne razloge, a koje u bitnom prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

10.Sukladno članku 388. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, dalje: ZVDSP) stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu navedenog zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

11.Na temelju pravnog pravila paragrafa 1460 bivšega OGZ-a, koja pravila su se ranije primjenjivala temeljem Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije ("Službeni list SFRJ" broj 86/1946), odnosno koja pravila se danas primjenjuju temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine ("Narodne novine", broj 73/91), za stjecanje prava vlasništva dosjelošću bile su potrebne slijedeće pretpostavke: Sposobnost stjecatelja, sposobnost stvari da bude u vlasništvu, posjed određene kvalitete i vrijeme dosjelosti određeno zakonom (30 godina ili 40 godina). Osim toga, i prema odredbi članka 23. stavak 4. ranije važećeg Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 9/92 i 77/92, dalje: ZOVO, koji Zakon je stupio na snagu 1. rujna 1980.) savjesni posjednik nepokretne stvari na kojoj drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva te stvari protekom 20 godina.

12.Iz rezultata provedenoga dokaznog postupka, i prema shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, proizlazi nedvojbeno utvrđenje kako su tužiteljevi pravni prednici bili posjednici predmetne nekretnine (odnosno predmetnih dijelova koje je nedvojbeno identificirao vještak mjeritelj), svakako i prije početka Drugoga svjetskog rata, odnosno prije 1941. godine, kao i da posjednike nije nitko nikada smetao u posjedovanju i u korištenju tih nekretnina, koje su predstavljale kuću, gospodarske objekte, okućnicu i tada obrađeno poljoprivredno zemljište. Stoga, cijeneći i iskaze svjedoka o dugogodišnjem kontinuiranom i neometanom posjedu, kao i cijeneći životne dobi tužiteljevih prednika o kojima su iskazivali svjedoci, proizlazi zaključak kako je tužitelju, odnosno njegovim pravnim prednicima, rok dosjelosti od 40 godina protekao i prije 1941. godine. Prvostupanjski sud, osim toga, je zaključio i kako su tužitelj i osobe od kojih je kupio predmetno zemljište, bili kvalificirani posjednici ovih nekretnina u razdoblju dužem od četrdeset godina i to nakon 1950. godine (a očito je iz izvedenih dokaza i da su još njihovi pravni prednici za života bili samostalni posjednici i to u znatno duljem razdoblju) pa se stoga nameće kao potpuno pravilan zaključak iz pobijane odluke prema kojemu su ostvarene zakonske pretpostavke iz citiranih odredaba bivšega OGZ-a za stjecanje prava vlasništva temeljem dosjelosti.

13.Poštenje posjednika se pretpostavlja, a u ranijem razdoblju sukladno odredbama bivšeg OGZ-a također se pretpostavljalo poštenje odnosno savjesnost posjednika i tko tvrdi drukčije dužan je u postupku to i dokazati, a tuženik nije dokazao kako tužiteljevi pravni prednici ne bi bili pošteni, odnosno da ne bi bili savjesni posjednici. U pogledu navoda iz žalbe valja dodati i kako činjenica upisa stvarnih prava u zemljišnoj knjizi, sama po sebi, ne znači nužno i da posjednici ne bi bili savjesni, odnosno pošteni posjednici, kako to očito neutemeljeno smatra žalitelj. 14.Glede razdoblja posjedovanja, odnosno glede tijeka roka za dosjelost, a posebno se očitujući u tom smislu i o tuženikovim žalbenim navodima o tomu kako bi predmetna nekretnina bila i u režimu društvenog vlasništva, valja posebno dodati kako je u vrijeme dosijedanja potrebno uračunati vrijeme od kada su se tužiteljevi prednici nalazili u posjedu predmetnih nekretnina, a to se vrijeme u konkretnom slučaju ima računati i u razdoblju nakon II. Svjetskog rata (do 17. studenoga 1999.), a sukladno članku 388. ZVDSP-a i to stoga što u vrijeme dosjedanja, sukladno shvaćanju Europskog suda za ljudska prava izraženim u odlukama Trgo (Zahtjev broj: 35298/04), Jakeljić (Zahtjev broj:22768/12) i Radomilja i dr. (Zahtjev broj: 37685/10) protiv Republike Hrvatske, treba uračunati i vrijeme do 8. listopada 1991. Ovakav stav zauzet je i u recentnoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2776/2016-2 od 29. siječnja 2019.).

15.Naime, Republika Hrvatska je, kao članica Europske unije i Vijeća Europe, dužna primjenjivati odredbe (Europske) Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, u daljnjem tekstu: Konvencija) i njezinih Protokola, kao i primjenjivati pravna stajališta prihvaćena odlukama Europskog suda za ljudska prava (odjeljak II. 2. Konvencije).

16.Odlučne činjenice, u smislu zauzetih pravnih stajališta u spomenutoj recentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava, predstavljaju utvrđenja o neprekinutom posjedu određene kvalitete tužitelja ili njegovih pravnih prednika u propisanom trajanju, u koje se uračunava i posjed prije 8. studenoga 1991. (i kada je riječ o nekretninama u društvenom vlasništvu), pod uvjetima navedenim u tim odlukama Europskog suda za ljudska prava i to: -da je stjecanje nastupilo prije ili za vrijeme važenja odredbe članka 388. stavka 4. ZVDSP-a, ukinute odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/97 od 17. studenoga 1999. i -da se ne radi o nekretninama u odnosu na koje polažu pravo treće osobe (nacionaliziranim konfisciranim i sl.), s obzirom na stečena subjektivna građanska prava. S obzirom na navedeno stajalište, a polazeći od iznijetih konkretnih činjeničnih utvrđenja, prema shvaćanju ovog suda, tužitelju i njegovim pravnim prednicima, rok dosjelosti je u svakom slučaju protekao još i prije 1991. godine (jer su njegovi prednici očito posjedovali nekretnine i nakon 1950. godine) pa su ostvarene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

17.Glede žalbenih navoda treba istaći i kako tužena u žalbi u bitnom osporava činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i polemizira s pojedinim pravnim stavovima i zaključcima tog suda, ali gubi iz vida kako je prvostupanjski sud odluku donio pravilnom ocjenom svih dokaza u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a. Pritom valja navesti i kako prvostupanjski sud ocjenjuje vjerodostojnost svih izvedenih dokaza neposrednom ocjenom dokaza pa na taj način ocjenjuje i vjerodostojnost iskaza svjedoka. Svi u postupku saslušani svjedoci imaju neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, ali oni očito o tim činjenicama imaju i određena posredna saznanja koja, s obzirom na sve okolnosti i na svoju životnu dob, mogu imati, a prvostupanjski sud je dao valjane razloge zbog kojih je njihove iskaze prihvatio kao vjerodostojne. Osim toga, naposljetku treba dodati i kako tužena u postupku nije imala daljnjih prijedloga za izvođenje dokaza pa i nije utemeljeno osporila tvrdnje tužitelja o posjedovanju ovih nekretnina, a iz svih rezultata dokaznog postupka i nije moguće izvesti drukčije zaključke od onih prema kojima su tužiteljevi prednici posjedovali nekretninu u navedenom razdoblju prije 1991. godine te da su ostvareni zakonski razlozi za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

18.Žaliteljica neutemeljeno ističe i kako bi prvostupanjski sud pogrješno zaključio da su ispunjeni spomenuti uvjeti koji se navode u odlukama Europskog suda za ljudska prava i da bi sud pogrješno zaključio kako se ne radi o nekretninama u odnosu na koje polažu pravo treće osobe (nacionaliziranim, konfisciranim), s obzirom na stečena subjektivna građanska prava, budući da u ovom sudskom postupku bilo kakvi možebitni zahtjevi trećih osoba u tom smislu nisu isticani. Osim toga, nije u postupku utvrđeno niti da bi takvi zahtjevi u pogledu ovih nekretnina bilo kada bili istaknuti, tužena takve činjenice ističe u žalbi, ali ih u postupku nije dokazala, a teret dokaza odlučnih činjenica u tom smislu leži na tuženoj.

19.Dakle, iz navedenog proizlazi kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev prihvatio, a tužena žalbenim navodima nije dovela u sumnju pravilnost utvrđenja i zaključaka prvostupanjskog suda.

20.Prvostupanjska odluka o troškovima postupka je donijeta primjenom članka 154. stavak 1. i članka 155. stavak 1. ZPP-a te pravilnom primjenom odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/15, 103/14, 144/14, 107/15, 126/22, dalje OT). Ovdje valja jasno navesti i kako u smislu članka 365. ZPP-a drugostupanjski sud u odluci o trošku postupka pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava isključivo u dijelu i u granicama razloga navedenih u žalbama stranaka, a tužena u konkretnom slučaju određeno i ne ukazuje na pogrješnu primjenu materijalnog prava u odluci o trošku postupka.

21.Zbog navedenog trebalo je, primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a, odbiti tuženičinu žalbu kao neutemeljenu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

22.Tuženičin zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen kao neutemeljen temeljem članka 166. stavak 1. ZPP-a u svezi s člankom 155. ZPP-a, jer tužena nije uspjela u žalbenom stadiju postupka.

23.Stoga je odlučeno kao u izrijeci ove presude.

Split, 6. ožujka 2024.

Predsjednica vijeća:

Lucija Lasić, v. r.