Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-148/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Alena Goluba kao predsjednika vijeća, suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Vesne Šuflaj Šestak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja O. G., G., OIB: …, zastupanog po punomoćnici I. G. Š., odvjetnici u Z., protiv tužene M. R. iz P., OIB: …, zastupane po punomoćnicima I. Š. i B. V., odvjetnicima u Z., radi stjecanja bez osnove, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru – Stalne službe u Biogradu na Moru poslovni broj 118 P-808/2012-64 od 11. prosinca 2023., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 6. ožujka 2024.,

p r e s u d i o  j e

I.) Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana pa se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru – Stalne službe u Biogradu na Moru poslovni broj 118 P-808/2012-64 od 11. prosinca 2023. godine.

II.) Tužitelju se ne dosuđuje trošak izjavljivanja žalbe.

Obrazloženje

1.) Presudom Općinskog suda u Zadru – Stalne službe u Biogradu na Moru poslovni broj 118 P-808/2012-64 od 11. prosinca 2023. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja O. G., G., kojim je traženo da se tuženoj M. R., iz P., naloži da tužitelju isplati iznos od ukupno 37.460,00 kn / 4.971,80 EUR[1] sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče kako slijedi: na iznos od 11.044,00 kn / 1.465,79 EUR počev od 01. 01. 2008. godine, pa do isplate, na iznos od 22.308,00 kn / 2.960,78 EUR počev od 01. 01. 2009. godine, pa do isplate, i na iznos od 545,23 EUR / 4.108,00 kn počev od 01. 03. 2009. godine, pa do isplate, i to po stopi koja teče počev od 01. 01. 2008. godine, pa do 30. 06. 2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01. 07. 2011. godine, pa do 31. 07. 2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01. 08. 2015. godine, pa do 31. 12. 2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01. 01. 2016. godine pa do 30. 06. 2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, od 01. 07. 2016. godine do 31. 12. 2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, od 01. 01. 2017. godine do 30. 06. 2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, od 01. 07. 2017. godine pa do 31. 12. 2017. godine po stopi od 7, 41% godišnje, od 01. 01. 2018. godine pa do 30. 06. 2018. godine po stopi od 7, 09% godišnje, od 01. 07. 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, od 01. 01. 2019. godine do 30. 06 2019. godine po stopi od 6,54 % godišnje, od 01. 07. 2019. godine do 31. 12. 2019. godine po stopi od 6,30 % godišnje, od 01. 01. 2020. godine do 30. 06. 2020. godine po stopi od 6,11 % godišnje, od 01. 07. 2020. godine do 31. 12 2020. godine po stopi od 5,89 % godišnje, od 01. 01. 2021. godine do 30. 06. 2021. godine po stopi od 5,75 % godišnje, od 01. 07. 2021. godine do 31. 12. 2021. godine po stopi od 5,61 % godišnje, od 01. 01. 2022. godine do 30. 06. 2022. godine po stopi od 5,49 % godišnje, od 01. 07. 2022. godine do 31. 12. 2022. godine po stopi od 5,31 % godišnje, od 01. 01. 2023. godine do 30. 06. 2023. godine po stopi od 5,50% godišnje, od 01. 07. 2023. godine do 31. 12. 2023. godine po stopi od 7% godišnje, te nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, kao i da naknadi trošak ovog parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj trošak teče od donošenja presude pa do isplate, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (točka I. izreke).

1.1.) O troškovima parničnog postupka je odlučeno tako da je tužitelju naloženo da tuženoj isplati iznosu od 1.554,69 EUR / 11.713,81 HRK, dok je u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa, a do zatraženog, zahtjev tuženice za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan (točka II. izreke).

2.) Protiv navedene presude žalbu izjavljuje tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/88., 57/11., 25/13., 89/14., 79/19., 80/22. i 114/22. – u daljnjem tekstu: ZPP), pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži i to tako da pobijanu prvostupanjsku presudu preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti uz dosudu mu parničnog troška uključujući i trošak žalbe, ili da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

3.) Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.) Žalba nije osnovana.

5.) Predmet spora je novčana tražbina u iznosu od 37.460,00 kuna / 4.971,80 EUR zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tužitelja kao bivšeg poslodavca prema tuženoj kao bivšoj zaposlenici, kao stečeno bez osnove izvršenim joj isplatama nepripadne (uvećane) plaće u periodu od 2007. pa do 2009. godine. 6.) Navedeni tužbeni zahtjev sud prvog stupnja je ocijenio neosnovanim polazeći pri tome od slijedećih u postupku utvrđenih važnih činjenica:

-da je Općinsko vijeće O. G. odlukom od 15. lipnja 2005. godine dalo suglasnost da se tužena primi u radni odnos kod tužitelja na radno mjesto administrativne tajnice uz plaću u iznosu od 2.500,00 kuna;

-da je tužena sa O. G. dana 24. kolovoza 2005. godine zaključila ugovor o radu na neodređeno vrijeme te da je njime ugovorena plaća u iznos od 2.500,00 kuna;

-da je Općinsko vijeće O. G. na sjednici održanoj dana 18. prosinca 2008. godine odlučilo o povećanju plaće tužene na iznos od 5.000,00 kuna s početkom isplate od mjeseca veljače 2009. godine,

-da je tuženoj tijekom 2007., 2008. te 2009. godine plaća isplaćivana u iznosima većim od onih navedenih u odlukama Općinskog vijeća od 15. lipnja 2005. i od 18. prosinca 2008. godine te u ugovoru o radu od 24. kolovoza 2005. godine;

-da je tuženoj u razdoblju od siječnja do studenog 2007. godine plaća isplaćivana u mjesečnom iznosu od 3.504,00 kuna, pa joj je tijekom 2007. godine na ime plaće isplaćeno 11.044,00 kuna više u odnosu na plaću iz odluke Općinskog vijeća od 15. lipnja 2005. godine u iznosu od 2.500,00 kuna;

-da je tuženoj za prosinac 2007. i siječanj 2008. godine isplaćena plaća u iznosu od po 3.504,00 kuna, za razdoblje od veljače pa do svibnja 2008. godine u iznosu od po 4.500,00 kuna, a u razdoblju od lipnja pa do studenog 2008. godine u iznosu od po 4.550,00 kuna, pa joj je tijekom 2008 godine na ime plaće isplaćeno 22.308,00 kuna više u odnosu na plaću iz odluke Općinskog vijeća od 15. lipnja 2005. godine u iznosu od 2.500,00 kuna;

-da je tuženoj za prosinac 2008. godine i za siječanj 2009. godine isplaćena plaća u iznosu od po 4.554,00 kuna, pa joj je za navedene mjesece na ime plaće isplaćeno 4.108,00 kuna više u odnosu na plaću iz odluke Općinskog vijeća od 15. lipnja 2005. godine u iznosu od 2.500,00 kuna;

-da je navedena uvećana plaća tuženoj isplaćivana na temelju usmenih odluka načelnika O. G.;

-da je obračun plaća za sve zaposlene u općini uslužno vršio knjigovodstveni servis u Š., pa i za tuženu u skladu sa prethodno donesenim odlukama načelnika o visini plaće, i na temelju tih obračuna je vršena isplata, a isplate je odobravao načelnik općine.

6.1.) Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja zaključuje kako u konkretnom slučaju isplatama plaće tužena nije ništa stekla bez osnove u smislu odredbe čl.1111.st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05. i dr. – dalje: ZOO/05). Takav stav sud prvog stupnja zauzima imajući u vidu odredbu čl.3.st.1. Zakona o radu (NN br. 38/1995., 54/1995., 65/1995., 102/1998., 17/2001., 82/2001., 114/2003., 142/200.3, 123/2003., 30/2004., 68/2005. – dalje u tekstu ZR), kojom odredbom se uređuju temeljne obveze i prava iz radnog odnosa tako da osoba koja zapošljava obvezna je u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama poslodavca danim u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao; i odredbu čl.11.st.1. ZR, kojom je propisano da se ugovor o radu sklapa u pisanom obliku, dok je stavkom 2. istog članka određeno da propust ugovornih stranaka da sklope ugovor o radu u pisanom obliku, ne utječe na postojanje i valjanost tog ugovora. Naime, sud na temelju izvedenih dokaza nalazi utvrđenim da su sve isplate plaća u povećanom iznosu izvršene po usmenoj odluci načelnika tuženika (poslodavca) a na traženje tužene kao zaposlenika te da su tako isplaćene plaće tuženoj isplaćene za stvarno izvršeni rad. Pri tome, prema ocjeni suda prvog stupnja, nije odlučno što sporazum o povećanju plaće tužene nije bio sačinjen u pisanoj formi, jer u skladu s odredbom čl.11.st.2. ZR, isti proizvodi učinke makar bio sklopljen i usmeno, i da nedostatak formalnog oblika ugovora o radu odnosno aneksa istog, kao i pitanje valjanosti same odluke o povećanju plaće tuženoj, odnosno da li je takva odluka donesena od strane samog načelnika ili općinskog vijeća ne može ići na štetu tužene.

6.2.) Zbog navedenih razloga sud prvog stupnja odbija postavljeni tužbeni zahtjev kao neosnovan, a s obzirom na to, primjenom odredbe čl.154.st.1. i čl.155. ZPP-a, dosuđuje tuženoj parnični trošak koji prethodno utvrđuje potrebnim za vođenje parnice.

7.) U žalbi protiv navedene odluke tužitelj u bitnome ističe da je sud prvog stupnja učinio bitnu povredu postupka iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, budući da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama; da se sud u razlozima navedenim u obrazloženju uopće nije osvrnuo na kazneni spis Županijskog suda u Splitu u koji je vršio uvid, a i da uopće nije cijenio izvedene dokaze navedene u točki 5. obrazloženja, čime se ukazuje na bitnu povredu postupka iz čl.354.st.1.t.8. ZPP-a; da je pogrešan zaključak kako tužena isplatama plaće nije ništa stekla bez osnove a to zbog toga što sud uopće nije uzeo u obzir specijalne propise – prije svega Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (NN broj 33/2001. – dalje: ZLPS/01) te Zakon o državnim službenicima i namještenicima (NN broj 27/2001. – dalje: ZDSN/01); da prema navedenim propisima općinski načelnik nije bio ovlašten iz mjeseca u mjesec donositi odluke, a napose ne u usmenoj formi, o izmjeni (povećanju) plaća zaposlenih službenika općine; da je i sama tužena bila potpuno svjesna da joj ne pripada pravo na ono što joj je isplaćeno preko iznosa plaće određene Odlukama Općinskog vijeća, na što ukazuje i činjenica da uplate koje su vršene na račun tužene nisu niti prikazivane kao isplate plaća, što sasvim jasno proizlazi i iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno financijskog vještaka; da je sud prvog stupnja uslijed navedenog donesenu odluku utemeljio na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pogrešno primijenio materijalno pravo na štetu tužitelja, a da je onda posljedično pogrešna i nezakonita i odluka o troškovima postupka.

7.1.) Navedene žalbene tvrdnje tužitelja ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene i to zbog razloga koji će biti izneseni u nastavku obrazloženja ove odluke.

8.) O razlozima odbijanja tužbenog zahtjeva sud prvog stupnja je naveo potpuno jasne razloge, odnosno za sve činjenice na kojima je utemeljena takva odluka u obrazloženju su navedeni jasni i međusobno ne proturječni razlozi, na temelju kojih je moguće na valjan način preispitati presudu i pravilnost u primjeni materijalnog prava. Kako presuda nema niti nekih drugih nedostataka nije učinjena bitna povreda postupka iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, na koju se žalbom izričito ukazuje.

8.1.) Neosnovane su i žalbene tvrdnje kojima se ukazuje na možebitno postojanje bitne povrede postupka iz čl.354.st.1. u svezi čl.8. ZPP-a.

8.1.1.) Točne su žalbene tvrdnje da sud prvog stupnja u obrazloženju presude ništa ne navodi vezano za izvršeni uvid u kazneni spis Županijskog suda u Splitu, niti u svezi priložene preslike dijela tog spisa (optužnica od 16. rujna 2012 – list 174 do 205). Navedeno međutim nije bilo od ikakvog utjecaja ni na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja a niti na pravilnost primjene materijalnog prava pri odlučivanju o postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja. To prije svega jer iz u spis priložene optužnice niti ne proizlazi da bi njome bilo stavljeno na teret, bilo tuženoj ili načelniku tužitelja u spornom vremenskom razdoblju, išta vezano uz obračunavanje i isplate plaća tuženoj kao zaposlenici općine. Osim toga ni sam tužitelj, niti tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom, a niti u podnesenoj žalbi, niti ne ukazuje na to da bi u odnosu na tuženu bila donesena ikakva osuđujuća kaznena presuda, a napose ne vezano za sporne isplate plaća.

8.1.2.) Što se pak tiče ocjene ostalih izvedenih dokaza (isprave priložene u spis, iskazi saslušanih svjedoka, iskaz tužene, nalaz i mišljenje knjigovodstveno financijskog vještaka), njih je sud prvog stupnja, protivno žalbenim tvrdnjama, ocijenio u skladu sa odredbom čl.8. ZPP-a, i na temelju njih je izveo pravilan zaključak o tome koje će činjenice uzeti dokazanima.

8.2.) Ispitujući pobijanu presudu u okvirima propisanim odredbom čl.365.st.2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi da bi sud prvog stupnja učinio i bilo koju drugu bitnu povredu postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti.

9.) Ne postoje niti žalbeni razlozi iz odredbi čl.355. i čl.356. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve važne činjenice, i na njih je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja.

10.) Nije sporno da tužitelj postavljeni zahtjev za isplatu temelji na tvrdnjama o stjecanju bez osnove, tj. na tvrdnjama da je tužena utuženi iznos, koji joj je nesporno isplaćen kao dio plaće, stekla bez za to valjane odluke tijela nadležnog za odlučivanje o plaći zaposlenika općine.

11.) Odredbom čl.1111.st.1. ZOO/05 je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

11.1.) Dakle, u smislu naprijed navedenog, da bi se radilo o stjecanju bez osnove moraju biti ispunjene slijedeće pretpostavke: povećanje imovine na jednoj strani, smanjenje imovine na drugoj strani, uzročna veza između navedenog smanjenja i povećanja imovine, nepostojanje osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, ne smije biti riječ o štetnoj radnji, jer u tom slučaju postoji odgovornost za štetu.

12.) U ovom žalbenom stadiju postupka nije sporno da je Općinsko vijeće O. G., odlukom donesenom 15. lipnja 2005. godine utvrdilo visinu plaće tužene u iznosu od 2.500,00 kuna te da je plaća tužene u navedenom iznosu utvrđena u sklopljenom ugovoru o radu od 24. kolovoza 2005. godine. Isto tako, nije sporno da je Općinsko vijeće O. G. odlukom donesenom 18. prosinca 2008. godine povisilo plaću tužene, počevši od mjeseca veljače 2009. godine, na iznos od 5.000,00 kuna.

12.1.) Konačno, nije sporno niti to da je, počevši od 2007. godine pa do donošenja odluke o povećanju plaće na iznos od 5.000,00 kuna, tuženoj plaća isplaćivana u iznosu većem od 2.500,00 kuna, odnosno u iznosima koji su utvrđeni u provedenom postupku pred prvostupanjskim sudom, koji u ovom stadiju postupka nisu sporni.

12.2.) Također, sud prvog stupnja nalazi utvrđenim da je tuženoj plaća u navedenom povećanom iznosu isplaćivana na temelju usmene odluke načelnika općine o povećanju plaće tuženoj.

13.) Ovaj drugostupanjski sud prihvaća stav tužitelja izražen u žalbi da bi se, u slučaju kada bi tuženoj povećana plaća bila isplaćena na temelju odluke koju je donijela neovlaštena osoba, radilo o stjecanju bez osnove, jer bi navedeno takvu odluku o povećanju plaće činilo ništetnom, odnosno nepostojećom.

14.) Sud prvog stupnja pri donošenju svoje odluke doista nije imao u vidu odredbe specijalnih propisa na koje se ukazuje u žalbi – tj. ZLPS/01 i ZDSN/01, no navedeno nema utjecaja na pravilnost konačnog zaključka suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, jer iz odredbi navedenih zakone ne proizlazi da načelnik općine ne bi bio ovlašten odlučivati o plaćama zaposlenika, odnosno službenika i namještenika općine, a kako to smatra tužitelj.

14.1.) Naime, naprijed navedeni zaključak ne proizlazi, prije svega iz odredbi ZLPS/01 – iz odredbi čl.27. te čl.35., kojima su propisane ovlasti i nadležnosti Općinskog vijeća kao predstavničkog tijela općine kao jedinice lokalne samouprave, a ni iz odredbi čl.39., čl.42. te čl.48., kojima su propisane ovlasti općinskog načelnika kao izvršne vlasti u općini, pri čemu treba reći da u smislu tih odredbi općinski načelnik ima položaj zakonskog zastupnika općina, tj. da je on osoba koja zastupa općinu. Pri tome treba reći da je odredbom čl.96. navedenog zakona popisano da do donošenja, odnosno stupanja na snagu zakona iz članka 56. stavka 3. ovoga zakona na djelatnike u upravnim odjelima i službama jedinica lokalne i jedinica područne (regionalne) samouprave na odgovarajući se način primjenjuju odredbe Zakona o državnim službenicima i namještenicima (NN br. 27/01 – dalje: ZDSN/01).

14.2.) Kada je pak riječ o ZDSN/01 tada treba reći da je odredbom čl.2.st.2. propisano da na pitanja koja nisu uređena ovim zakonom, posebnim zakonom, drugim propisima donesenim na temelju Ustava i zakona, uredbom Vlade Republike Hrvatske (u nastavku teksta: Vlada), primjenjuju se opći propisi o radu, odnosno u skladu s njima sklopljeni kolektivni ugovori; a odredbom čl.4.st.1. je propisano da rješenja kojima se odlučuje o prijemu u državnu službu, raspoređivanju na radno mjesto, te o drugim pravima, obvezama i odgovornostima službenika, kao i o prestanku državne službe donosi ministar, odnosno drugi čelnik državnog tijela (u nastavku teksta: čelnik tijela).

15.) Dakle, iz navedenih zakonskih odredbi bi proizlazilo da je upravo načelnik općine – kao zakonski zastupnik općine te njen čelnik u smislu odredbi ZDSN, bio ovlašten odlučivati o pravima i obvezama iz radnog odnosa službenika i namještenika zaposlenih u općini, što zasigurno uključuje i odlučivanje o njihovoj plaći, a sud prvog stupnja i utvrđuje da je tuženoj povećani iznos plaće isplaćivan na temelju usmene odluke načelnika općine, odnosno da je plaća tuženoj u isplaćenim joj iznosima obračunavana po ovlaštenom knjigovodstvenom servisu u skladu sa odlukom načelnika općine te da je načelnik općine odobravao isplatu tako obračunatih plaća svim službenicima općine pa tako i tuženoj.

15.1.) Okolnost što odluke općinskog načelnika o visini plaće tužene, odnosno o povećanju plaće, nisu donesene u pisanoj formi, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nikako ne mogu ići na štetu tužene kao zaposlenice, niti dovode u pitanje pravilnost zaključka o tome da sve ono što je tuženoj na temelju takvih usmenih odluka isplaćeno na ime plaće ne predstavlja stečeno bez osnove. To osobito ako se ima u vidu da je u utuženom razdoblju tužena obavljala rad za tužitelja, i osobito ako se imaju u vidu i opće odredbe radnog zakonodavstva – prije odredba čl.3.st.1. ZR/95, važećeg u utuženom razdoblju, u smislu koje radniku svega

za obavljeni rad pripada pravo na ugovorenu plaću, i odredba čl.11.st.1. ZR, kojom je propisano da se ugovor o radu sklapa u pisanom obliku, dok je stavkom 2. istog članka određeno da propust ugovornih stranaka da sklope ugovor o radu u pisanom obliku ne utječe na postojanje i valjanost ugovora. Isto tako, ukoliko je pak navedenom usmenom odlukom načelnika općine kao ovlaštene osobe, tuženoj plaća utvrđena u nepripadno visokom iznosu, to također ne može ići na štetu tužene, odnosno to ne bi predstavljalo temelj da se od nje traži povrat isplaćenog joj temeljem takve odluke, već bi navedeno činilo temelj za potraživanje tako isplaćenog iznosa kao štete i to od osobe koja je takvu odluku i donijela te na taj način prouzročila štetu tužitelju, a to nije tužena već općinski načelnik.

16.) Prema tome, polazeći od naprijed navedenog, sud prvog stupnja ja izveo pravilan zaključak da u predmetnom slučaju nisu bile ispunjene pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva za isplatu utuženog iznosa primjenom odredbe čl.1111.st.1. ZOO/05 o stjecanju bez osnove, slijedom čega je sud prvog stupnja pravilno odbio navedeni tužbeni zahtjev kao neosnovan, a tužitelj takvoj odluci neutemeljeno prigovara žalbom.

16.1.) Kako je tužena u potpunosti uspjela u predmetnom sporu, to je onda pravilna i odluka o troškovima postupka, o kojima je sud prvog stupnja odlučio primjenom odredbe čl.154.st.1. ZPP-a, dosudivši tuženoj sav trošak koji je, u skladu a odredbom čl.155. ZPP-a, utvrdio potrebnim za vođenje predmetne parnice.

17.) Slijedom izloženog valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.1. ZPP-a, odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu te potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

17.1.) Tužitelj nije uspio u ovom žalbenom postupku pa mu stoga ne pripada niti pravo na trošak izjavljivanja žalbe slijedom čega mu isti nije niti dosuđen. Bjelovar, 6. ožujka 2024.

Predsjednik vijeća

Alen Golub v. r.