Broj: 90 P-594/2023-29

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Goranu Jokiću, u pravnoj stvari tužitelja D. K., OIB: …, iz P., …, zastupan po punomoćnici S. P., odvjetnici iz O., protiv tuženika Pbz d.d., OIB: …, sa sjedištem u Z., … zastupan po punomoćnici M. Č., odvjetnici iz Z., radi ništetnosti/isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave održane 20. veljače 2024., u nazočnosti punomoćnika tužitelja Ž.I., odvjetničke vježbenice u uredu S. P., odvjetnice iz O. i zamjenika punomoćnika tuženika I. K., odvjetnika iz V., odlukom objavljenom 06. ožujka 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj …, sklopljenog dana 03.03.2006. godine između tužitelja D. K., OIB: …, iz P. … i tuženika Pbz d.d., OIB: …, sa sjedištem u Z., …, koji je potvrđen kod javnog bilježnika R. G. iz B. pod brojem OU-60/2006 dana 07.03.2006., a koja u čl. 1. glasi: „… iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od … CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita“, u čl. 4.1. glasi: „Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke“, u čl. 4.2. glasi: „Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita…“, te „Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.“, u čl. 7.2. glasi: „… u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne lista Banke važeće na dan plaćanja…“ te „U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“, u točki 12.8. glasi: „Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima i pristaju na njihovu primjenu. Ugovorne strane su suglasne da se, na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune…“, u točki 12.9. glasi: „Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita, Solidarni dužnik i Založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.“

II. Nalaže se da tuženik Pbz d.d., OIB: …, sa sjedištem u Z., …, isplati tužitelju D. K., OIB: …, iz P., …, iznos od 2.241,78 eura (dvijetisućedvjestočetrdesetjedaneuro i sedamdesetosamcenti) zajedno s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01. listopada 2015. do isplate po stopi koja se do 31.prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj sa preostalim tužbenim zahtjevom za isplatu iznad iznosa od 2.241,78 eura do iznosa od 4.343,45 eura, kao neosnovanim.

IV. Nalaže se da tuženik Pbz d.d., OIB: …, sa sjedištem u Z., …, naknadi tužitelju D. K., OIB: …, iz P., …, troškove parničnog postupka u iznosu od 993,30 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 06. ožujka 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u preostalom iznosu iznad iznosa o 993,30 eura do iznosa od 2.029,78 eura, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu dana 06. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Iz tužbe i priložene dokumentacije u bitnom proizlazi da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita s tuženikom kao kreditorom, sklopio dana 03. ožujka 2006. Ugovor o kreditu broj: …, dalje u tekstu: Ugovor. Tuženik je Ugovorom tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 47.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj se obvezao navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama na rok od 240 mjeseci otplatom kroz mjesečne anuitete na način da se anuitet plaća u kunama, a isti se obračunava po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan dospijeća, s tim da je ugovoreno da se redovne kamate za cijelo vrijeme otplate obračunavaju prema promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Odredbe Ugovora u kojima je ugovoreno vezivanje glavnice kredita uz valutu CHF i odredbu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu koja se utvrđuje po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja, tužitelj smatra u cijelosti ništetnim, jer prilikom zaključenja Ugovora tuženik nije tužitelju omogućio da o istima pregovara niti je tužitelju pružio dovoljno informacija o rizicima koji proizlaze iz tih odredbi. Pri tome se tužitelj poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u djelu ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno koja je potvrđena presudom istog suda broj:

Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u djelu ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli. U citiranim presudama je utvrđeno da je između ostalih i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe prema kojima je ugovarano da je redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika, odnosno o vezivanju glavnice kredita uz valutu CHF. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi prema kojima su redovne kamate promjenjive u skladu sa jednostranom odlukom tuženika, kao i odredbi prema kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu CHF tužitelj smatra da je tuženiku preplatio dugovani iznos. Tužitelj je sa tuženikom sklopila Aneks Ugovora sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015, dalje ZID ZPK). Smatra da Aneksom nisu otklonjene sve posljedice nepoštenog postupanja tuženika prema tužitelju pa isti ovom tužbom potražuje razliku preplaćenog iznosa. U točki IX. tužbe naglasio je da zadržava pravo specificirati konačni tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja po sudskom vještaku ukoliko tuženik bude osporavao izračun tužitelja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i izračun koji je tužitelj priložio uz tužbu. Mišljenja je da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe. Navedeno iz razloga što je tužitelj provedbom konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti već ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku, a to predstavlja negativnu procesnu pretpostavku za vođenje ove parnice. Konverzijom kredita tužitelj je prihvatio da se njegove dotadašnje uplate prema tuženiku pretvore u uplate obveze po Aneksu ugovora o kreditu, čime su tužitelj i tuženik retroaktivno uredili svoj odnos od samog početka. Zbog toga više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi pa se iste ne mogu više utvrditi ništetnim niti se na temelju istih može više tražiti plaćanje po osnovi stjecanja bez osnove. Dakle, smatra da su stranke sklapanjem Aneksa stvorile valjanu pravnu osnovu na temelju koje je tuženik ovlašten zadržati sva plaćanja koja je tužitelj izvršio temeljem Ugovora odnosno u njemu sadržanih spornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Opreza radi, osporava da bi odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile ništetne. Smatra da su ugovorne strane dobrovoljno prema procjeni vlastitih interesa pristale na rizik promjenjivosti tečaja i kamatne stope, a što proizlazi iz činjenice da je tuženik u vrijeme zaključenja Ugovora nudio kredite s valutnom klauzulom u različitim valutama koje su sadržavale različite uvjete te je tužitelj imao na raspolaganju mogućnost izbora nakon što je detaljno analizirao sve ponuđene opcije. Tužitelj je, nakon što je od strane tuženika upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kredit, odabrao valutnu klauzulu u CHF čime je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Naglasio je da su na rast kamatne stope utjecali realni parametri poput CDS-a, LIBOR-a, kao i regulatorni trošak. Istaknuo je prigovor da tužitelj nema status potrošača u predmetnom ugovornom odnosu, kao i prigovor zastare. Također ističe i prigovor prijeboja/ radi prebijanja i to u odnosu na već utvrđenu razliku i priznatu razliku u provedenoj konverziji u odnosu na sve iznose kad je tečaj bio niži, odnosno kamata niža od one koju kao usporednu određuje tužitelj.

3. Tijekom postupka stranke su u cijelosti ostale kod svojih navoda iz tužbe, odnosno odgovora na tužbu, s tim da je tužitelj konačni tužbeni zahtjev postavio nakon provedenog vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke u podnesku zaprimljenom 04. siječnja 2024. (str. 230-232 spisa).

4. Sud je u dokaznom postupku proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje na okolnost utvrđenja visine preplate po kreditu, uz naglasak da se vještak očituje u izračunu na efekte provedene konverzije odnosno da utvrdi jesu li utvrđene razlike u cijelosti iskorištene prilikom provedene konverzije. Saslušan je tužitelj na okolnosti ima li isti svojstvo potrošača, je li neposredno pregovarao s tuženikom o spornim odredbama Ugovora te je li od tuženika dobio informacije i obavijesti o rizicima vezanima za zaključenje Ugovora s valutnom klauzulom u CHF. Također, u svojstvu svjedoka saslušana je V. V., koja je u spornom razdoblju radila kod tuženika vezano na okolnosti uputa i obavijesti koje je davala klijentima prilikom sklapanja spornih ugovora. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid te je pročitana dokumentaciju sadržanu u spisu i to: ugovor o kreditu (str. 9-14 spisa), otplatna tablica (str. 15-19 spisa), dodatak ugovoru o kreditu (str. 20-25), izračun konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. (str. 20-34), izvadak otvorenih stavki (str. 35), dopis tuženika (str. 36), podnesak tuženika s dokumentacijom dostavljenom u prilogu (str. 40-141), podnesak tužitelja (str. 148-152), potvrda o uplati (str. 164), podnesak tuženika (str. 167-174), nalaz i mišljenje vještaka (str. 178-222), račun vještaka (str.223), podnesak tužitelja (str. 230-232), podnesak tuženika (str. 233-244) i podnesak sudskog vještaka (str. 247-250).

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita, budući smatra da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u Ugovoru, a provedenom konverzijom smatra da nije u cijelosti obeštećen.

6. Među strankama nije sporno da je između tužitelja i tuženika dana 03. lipnja 2006. sklopljen predmetni Ugovor (str. 9-14 spisa) te da je isti potvrđen 07. ožujka 2006. po javnom bilježniku R. G. iz V. pod poslovnim brojem: OU-60/2006. Također nije sporno da je temeljem Ugovora tuženik odobrio tužitelju isplatu kredita za adaptaciju stambenog objekta (nekretnine) u iznosu 47.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita s rokom otplate 240 mjeseci. Nije sporno niti da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu, kao i stopa redovne kamate te da je kredit otplaćivan u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća anuiteta. Nesporno je i da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru (str. 20-24 spisa) dana 18. prosinca 2015., koji je potvrđen po javnom bilježniku Ružici Gagro iz Valpova 23. prosinca 2015. pod brojem OV-7735/2015 (str. 25-spisa) te da je tim Dodatkom Ugovoru izvršena konverzija kredita prema odredbama ZID ZPK sukladno izračunu konverzije (str. 26-36 spisa) .

7. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka i o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, iako je sklopio Dodatak Ugovoru sa tuženikom, a s tim u vezi sporna je i visina tužbenog zahtjeva. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

8. Iz dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku u cijelosti proizlaze činjenice koje su među strankama nesporne pa ih sud zbog toga ne smatra u bitnome ponavljati.

9. Iz iskaza tužitelja (str. 176 spisa) proizlazi da je kredit podigao radi adaptacije kuće u kojoj je živio i stanovao sa obitelji, kuću nije iznajmljivao. U vrijeme podizanja kredita radio je u Ministarstvu obrane. Namjeravao je podići kredit u eurima, međutim kad je došao u banku osobni bankar mu je rekao da su povoljniji uvjeti za kredite u CHF pa je podigao kredit u CHF. Ugovor je dobio na ruke s unaprijed unesenim odredbama o kojima nije mogao pregovarati. Isti je pročitao međutim kao laik nije razumio suštinski sadržaj većine odredbi Ugovora. Ne sjeća se ja li mu osobni bankar pojašnjavao bilo što vezano za valutu otplate, promjenu tečaja, moguće rizike… U početku otplate rata kredita iznosila je oko 1.300,00 kn da bi kasnije nakon dvije do tri godine počela rasti te je u konačnici iznosila oko 2.200,00 kn - 2.300,00 kn, u kojem je iznosu ostala do konverzije. Ne sjeća se zbog proteka vremena je li se rata nakon provedene konverzije smanjila.

10. Iz iskaza svjedokinje V. V. proizlazi da je bila zaposlenica tuženika u doba kad su se odobravali krediti u CHF te je radila na mjestu osobnog bankara. Tužitelja se ne sjeća, ne može potvrditi da je bila osobni bankar kod sklapanja ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora. Njezina uloga je bila da prikuplja dokumentaciju od klijenata, koju je nakon toga prosljeđivala u Osijek odakle je dobivala gotove ugovore o kreditu koje je zatim prosljeđivala klijentima radi potpisa i ovjere kod javnog bilježnika. Klijenti su u poslovnicu banke obično dolazili sa predznanjem o vrstama kredita koje tuženik nudi. Davala je klijentima obavijesti da tuženik u ponudi ima 5-6 vrsta kredita, ako su klijenti tražili dodatna pojašnjenja tad je davala pojašnjena vezano za uvjete i odredbe ugovora sukladno internim uputama koje je dobika od tuženika. Osobno nije mogla pregovarati sa klijentima oko izmjene pojedinih ugovornih odredbi jer se o tome odlučivalo na višim instancama tuženika. Nije osobno sudjelovala u izračunu vezanom za promjenu kamatne stope niti drugim promjenama tijekom otplate kredita. Nije joj poznato na koji su način klijenti obavještavani o mogućnosti konverzije, sjeća se da su isti dolazili na šalter poslovnice te im je ona davala svu potrebnu dokumentaciju koju su trebali pribaviti, nakon pribave dokumentacija je išla na obradu te je dobivala sačinjene primjerke dodataka ugovorima koje je predavala klijentima radi potpisa i ovjere.

11. Sud u cijelosti smatra vjerodostojnim i životnim iskaze svjedokinje i tužitelja, jer su isti dani okolnosno. Svjedokinja je iskazivala prema sjećanju kao dugogodišnja zaposlenica tuženika kod kojeg je radila dugi niz godina pa samim tim ista detaljno poznaje postupak pregovaranja oko kredita i sklapanja samih ugovora. Osim toga, njezin iskaz u cijelosti se podudara sa iskazom saslušanog tužitelja pa stoga ne postoji niti jedan razlog zbog kojeg sud njihove iskaze ne bi imao smatrati nevjerodostojnim.

12. Iz Nalaza i zaključka sudskog vještaka P. d.o.o. od 14. prosinca 2023. (str. 178-222 spisa) i Dodatka Ugovoru (str. 20. 24. spisa), proizlazi da je tuženik za vrijeme otplate kredita mijenjao stopu redovne kamate, kao i tečaj valute CHF u odnosu na početni otplatni plan. Tuženik je proveo konverziju sukladno čl. 19. c. ZID ZPK s danom 30. rujna 2015. te je utvrdio suglasno sa tužiteljem da pretplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 15.835,06 kn, koji iznos pretplate će se koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50 % dospjelog anuiteta sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi (čl. peti Dodatka, str. 21. spisa). Iz nalaza nadalje proizlazi da je ukupna razlika u pretplati od početka otplate do dana 30. rujna 2015. (dan s kojim je provedena konverzija) u odnosu na početni otplatni plan, a koja se odnosi na pretplatu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i tečajnu razliku 5.817,51 eura / 43.832,03 kn (str. 214 spisa), s tim kad se od tog iznosa odbije pretplata koja je tužitelju priznata prilikom konverzije u iznosu od 15.835,06 kn proizlazi ukupna razlika u pretplati od 3.715,84 eura / 27.996,97 kn (str. 214 spisa). Nadalje, iz Nalaza i zaključka proizlazi (str. 214 i 221 spisa) da na tečajnu razliku otpada iznos od 2.241,78 eura, dok na preplatu po kamatama otpada 1.474,06 eura (2.241,78 + 1.474,06 = 3.715,84). Na taj način, a vezano isključivo za tečajnu razliku u otplati anuiteta umanjenu za već priznati iznos u konverziji, proizlazi da je tuženik od tužitelja po kreditu naplatio 2.241,78 eura više od utvrđenog početnim otplatnim planom, s tim da je preplata po svakom pojedinom anuitetu razvidna iz tabelarnog prikaza (str. 217-220 spisa). Nalaz financijsko-knjigovodstvenog vještaka, ovaj sud u cijelosti prihvaća jer je isti izrađen sukladno zadatku suda te je dan u skladu s pravilima struke jasno i određeno. Osim toga isti je u pogledu iznosa priznatog konverzijom u skladu sa Dodatka Ugovoru (str. 20. 24. spisa). Prigovor tuženika da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud. 13. Sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka M. J., zaposlenika tuženika, koji je na Ugovoru potpisan kao voditelj tuženikove poslovnice, a koji je predložen od strane tuženika na okolnosti obavijesti koje je dao tužitelju o uvjetima i rizicima sklapanja predmetnog ugovora jer se isti nije odazivao uredno zaprimljenim pozivima te je i sam tuženik na kraju na glavnoj raspravi odustao od predloženog svjedoka, a što je razvidno iz zapisnika str. 255. spisa. Osim toga, sud smatra da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno iz naprijed izvedenih dokaza pa je saslušanje navedenog svjedoka bez utjecaja za konačni ishod postupka.

14. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., na koju se tužitelj poziva u tužbi, utvrđeno je da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. To stoga što je ugovarana valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Također isti je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Navedenim postupanjem tuženik je postupio suprotno odredbama tada važećih odredbi čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 i 46/07 – dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). U dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., s tim da je u tom djelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. odbijena revizija tuženika. U dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., s tim da je u tom djelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. odbijena revizija tuženika..

15. Iz čl. 502. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje ZPP) proizlazi da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz prethodno citiranog članka proizlazi iz čl. 502. c ZPP-a kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO), kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. ZZP/03. Štoviše iz čl. 324. st.2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

17. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8. ZPP-a, a na temelju rezultata cjelokupnog postupka i primjene citiranih odredbi, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

18. Budući je tužitelj pokrenuo ovu parnicu nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača provedenog pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, isti je ovlašten temeljem čl. 502.c ZPP-a pozvati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i ovaj Sud u predmetnoj parnici vezan tim pravnim utvrđenjem. Stoga tužitelj u ovoj parnici nije niti trebao dokazivati nepoštenost ugovornih odredbi Ugovora koji je on kao potrošač zaključio sa tuženikom kao davateljem kredita, čije odredbe su dio po kreditoru unaprijed pripremljenog ugovora, na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati i koje odredbe su u suštini identične onim odredbama koje je imao u vidu i sud u kolektivnom sporu pri donošenju svojih odluka. Tužitelj prema čl. 328. ZOO-a ima pravo na isticanje ništetnosti, jer se ništetnost ne gasi, bez obzira je li kredit otplaćen u cijelosti ili je sklopljen Aneks istog pa se na ništetnost osnovnog ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može pozivati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj, kao stranka Ugovora, to u svakom slučaju jeste i za navedeno ima pravni interes budući da traži i povrat danog u izvršenju predmetnih ništetnih ugovornih odredbi.

19. Navedeni zaključci ne znače apsolutno isključenje mogućnosti da tuženik u pojedinačnoj parnici dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u provedenom postupku nije dokazao da tužitelj nema svojstvo potrošača ili da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ipak nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog Ugovora ipak bile razumljive za potrošača i da se je o njima prilikom sklapanja Ugovora pregovaralo, a slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Štoviše, tuženik u tom smislu nije niti ponudio odgovarajuće dokaze, a iz kojih bi dokaza da su izvedeni bilo moguće zaključivati da su tužitelju pri sklapanju ugovora tuženikovi zaposlenici suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi. Iz iskaza tužitelja te iz samog Ugovora proizlazi da je kredit odobren strogo namjenski radi adaptacije nekretnine, koju je nekretninu tužitelj koristio za stanovanje sebe i svoje obitelji, a iz čega proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Iz iskaza tužitelja i svjedokinje u biti proizlazi da su djelatnici tuženika tužitelju samo paušalno isticali mogućnost rasta anuiteta zbog sklapanja ugovora s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom, s tim da su se klijenti pa tako i tužitelj morali uklopiti u unaprijed propisane uvjete tuženika vezane za visinu primanja i namjenu kredita kako bi mogli dobiti točno određeni kredit. U takvim okolnostima treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da su tužitelju sporne odredbe, odnosno rizici valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjeni samo formalno i gramatički kroz informativne letke kojima je moguće tuženik prezentirao kredite ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako tužitelju takve obavijesti nisu bile suštinski razumljive. Da je tuženik primjenjivao upravo opisanu praksu proizlazi iz samog iskaza svjedokinje V. V. koja je izjavila da su klijenti dolazili u poslovnicu sa predznanjem o vrstama kredita koje tuženik ima u ponudi, a ona je sukladno internim uputama tuženika klijente obavještavala o uvjetima. Međutim, tuženik je tužitelju trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. To je tuženik mogao samo da je tužitelju omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporne ugovorne odredbe čine suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio jer je prema izjavi tužitelja i svjedokinje istom predao na potpis unaprijed sročeni ugovor koji da je tužitelj odbio potpisati tad ne bi realizirao kredit. Na taj način je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega je odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena u smislu u vrijeme sklapanja Ugovora važeće odredbe čl. 81. stavak 1. ZZP/03, koja je odredba u osnovi identična odredbi članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09,89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), kao i odredbi članka 49. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15 i 14/19).

20. Slijedom navedenoga, polazeći od utvrđenja iz kolektivnog spora provedenog u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012, koji obvezuje i ovaj Sud temeljem citirane odredbe čl. 502.c ZPP-a, kao i činjenice da tuženik tijekom postupka nije dokazao da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz predmetnog Ugovora nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, proizlazi da je u konkretnom slučaju ništetan onaj dio odredbe Ugovora naznačen u točki I. izreke ove presude, koji se odnosi na valutnu klauzulu kojom se otplata anuiteta veže uz neizvjestan tečaj CHF koji će važiti na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta i promjenjivost redovne kamate.

21. Ništetnost dijela odredbi Ugovora naznačen u točki I. izreke ove presude, koje se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu sobu, zbog razloga iz citiranog čl. 324. ZOO-a te odredbe čl. 87. st. 2. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nije za sobom povukao ništetnost cijelog Ugovora. To znači da nije ništetan preostali dio citiranih odredbi Ugovora pa s obzirom na to i s obzirom da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetne ugovorne odredbe, visinu preplate zbog ništetnosti navedenih ugovornih odredbi bilo je moguće utvrditi jedino na način da je ugovorena otplata u kunskoj protuvrijednosti CHF prema tečaju i u visini redovne kamatne stope važećim na dan korištenja (isplate) kredita. U tom smislu je sud i dao zadatak sudskom vještaku te je isti polazeći od tečaja u kunskoj protuvrijednosti CHF i visine redovne kamatne stope na dan korištenja (isplate) kredita izračunao preplatu.

22. U odnosu na prigovor tuženika u pogledu činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište tuženika nije pravilno te je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda. Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke). S tim u vezi treba naglasiti i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da:

".....bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima...".

Stoga iz tog razloga istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

23. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja u odnosu na utuženu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već predstavlja obračunsku razliku u iznosu od 15.835,06 kuna (čl. pet Dodatka Ugovoru str. 21. spisa, Nalaz vještaka str. 207 spisa), koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Naime, iz Nalaza i zaključka sudskog vještaka proizlazi da je ukupna preplata po osnovi tečajne razlike prije provedene konverzije u odnosu na početni otplatni plan iznosila 4.343,45 eura (str. 214. spisa, tabelarni prikaz sa zbirnom vrijednosti str. 215.- 217 spisa, stavak 1. Zaključka str. 221. spisa). Kad se od tog iznosa (4.343,45 eura) odbije iznos koji je tužitelju priznat Dodatkom Ugovora (15.835,06 kuna) preračunat iz kuna u eur po fiksnom tečaju konverzije 1 eur = 7,53450 kuna (15.835,06 kuna=2.101,67 eur) proizlazi da je po osnovi tečajne razlike nakon umanjenja za iznos priznat Dodatkom Ugovora tuženik od tužitelja više naplatio 2.241,78 eur (4.343,45-2.101,67). Slijedom navedenog, budući tužitelj iznosom iz Dodatka Ugovora koji je priznat kao preplata nije u cijelosti obeštećen prema stavu ovog Suda isti ima pravo potraživati od tuženika preostali iznos preplate po osnovi tečajne razlike, koji u konkretnom slučaju temeljem naprijed navedenih utvrđenja iznosi 2.241,78 eura. To stoga što će se tek isplatom navedenog iznosa tužitelju, prema stavu ovog Suda, u konkretnom slučaju uspostaviti u cijelosti ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana u spornom ugovornom odnosu.

24. Utvrđeni preplaćeni iznos od 2.241,78 eura, koji predstavlja ono što je tuženik od tužitelja primio po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli, tuženik je dužan vratiti tužitelju temeljem čl. 323. ZOO-a, kao i po odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a, jer je preplaćeni iznos ujedno dio imovine tužitelja koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu prešao u imovinu tuženika. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, čl. 1115. ZOO-a. Dakle, kako je tuženik temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, svojom jednostranom odlukom naplatio više nego što bi mu pripadalo da takve odredbe nije bilo, to tužitelju pripada pravo tražiti povrat više plaćenog po osnovi promjene tečaja sa zateznim kamatama od dana kad je svaki pojedini iznos preplaćen, budući je tuženik nepošten stjecatelj koji je znao za nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a koje ujedno predstavljaju cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu. Slijedom svega navedenog tužitelju je priznat stvarni iznos pretplate po osnovi tečajne razlike umanjen za iznos priznat Dodatkom Ugovora pa je zbog toga odlučeno kao u točki II. izreke. Pri tome treba naglasiti da je na naprijed navedeni iznos određen tijek zakonskih zateznih kamata od prvog sljedećeg dana od dana provedene konverzije kredita iz CHF u EUR jer je tužitelj tako postavio konačni tužbeni zahtjev. Stav ovog Suda je da tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate od dana kad je svaki pojedini iznos preplaćen. Međutim, da je sud zakonske zatezne kamate dosudio sukladno izraženom stavu tad bi prekoračio tužbeni zahtjev.

25. Tužitelj je odbijen sa preostalim tužbenim zahtjevom za isplatu iznad iznosa od 2.241,78 eura do iznosa od 4.343,45 eura, kao neosnovanim jer mu je upravo ta razlika već raznije priznata Dodatkom Ugovora. Isplatom cjelokupnog iznosa preplate od 4.343,45 eura bez umanjenja za iznos priznat Dodatkom Ugovora tužitelju bi bio isplaćen iznos za koji je njegova ukupna obveza po kreditu umanjena Dodatkom Ugovora pa bi u takvim okolnostima nastala nova neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana ovaj put na štetu tuženika. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki III. izreke.

26. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potrebno je naglasiti da je isti u cijelosti neosnovan. Naime, budući postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl.323.st.1. ZOO-a, slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare), s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri

tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl.502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu - jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbo o valutnoj klauzuli, počinje teći od 14. lipnja 2018.. Predmetnu tužbu u ovom postupku tužitelj je podnio 06. lipnja 2023.. Dakle, tražbina tužitelja nije u zastari, jer rok zastare od pet godina nije istekao do navedenog dana kada je pokrenuta predmetna parnica.

27. U odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja iznosa priznatog tijekom konverzije treba naglasiti da je sud tužitelju dosudio iznos preplate umanjen za iznos priznat konverzijom, a što je detaljno opisano u točkama 23. i 24. obrazloženja ove presude.

28. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154. st. 2. ZPP-a, s tim da su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/23, dalje Tarifa. Tužitelji je uspio u postupku sa 75,80% (100% u odnosu na osnovu jer je dokazao ništetnost spornih odredbi i 51.61 u odnosu na visinu; 2.241,78 eura / 4.343,45 eur x 100= 51,61, odnosno 100+51,61=151,61:2=75,80). Tuženik je uspio u postupku sa 24,20% (0% u odnosu na osnovu i 48,39% u odnosu na visinu; 2.101,67 Eur / 4.343,45 Eur x 100= 48,39, odnosno 0+48,39=48,39:2=24,20). Budući je tužitelj uspio u većoj mjeri i to sa 75,80%, od njegovog uspjeha oduzima se uspjeh tuženika koji iznosi 24,20% pa je ukupan uspjeh tužitelja u ovoj parnici 51,60%.

29. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 7. točka 1. Tarife), troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku na pripremnom ročištu održanom 10. listopada 2023. u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 9.1. Tarife), zastupanje na glavnoj raspravi održanoj 28. studenog 2023. i 20. veljače 2024. u iznosima od po 200,00 eur za svako ročište temeljem Tbr. 9. točke 1. Tarife, zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eur temeljem Tbr. 9. točke 3. Tarife, kao i trošak sastava obrazloženog podneska po punomoćniku odvjetniku od 08. rujna 2023. (Tbr. 8. 1. Tarife) u iznosu od 200,00 eur, jer se tužitelj tim podneskom očitovao o tuženikovom odgovoru na tužbu, te za sastav obrazloženog podneska po punomoćniku odvjetniku od 04. siječnja 2024. (Tbr. 8.1.Tarife) u iznosu od 200,00 eur, jer se tužitelj u tom podnesku očitovao na nalaz vještaka te je prema istom postavio konačni tužbeni zahtjev. Prema tome tužitelju su ukupno za radnje punomoćnika temeljem Tarife priznati troškovi u iznosu od 1.300,00 eur na koje je pridodan PDV po stopi od 25%, a što ukupno iznosi 1.625,00 eur. Tužitelju je pored navedenih troškova punomoćnika priznat i stvarni trošak plaćenog predujma za vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke u iznosu od 300,00 eur, budući je taj iznos i isplaćen vještaku prema računu (str. 223 spisa), a vještačenje je bilo nužno za utvrđivanje visine preplate. Slijedom navedenog, tužitelju je priznat ukupni trošak u iznosu od 1.925,00 eura (1.625,00 eur - trošak punomoćnika + 300,00 eura- stvarni trošak vještačenja). Budući je utvrđeni postotak uspjeha tužitelja u ovoj parnici 51.60%, tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi parnične troškove u ukupnom iznosu od 993,30 eur (51.60% od priznatih 1.925,00 Eura). Zakonske zatezne kamate na dosuđene troškove postupka određene su od dana objave presude.

30. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova sudskih pristojbi za tužbu i presudu jer je isti temeljem čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18 i 51/23) oslobođen plaćanja sudskih pristojbi. Činjenica što je isti platio očitom greškom sudsku pristojbu za tužbu ne mijenja ništa na stvari, budući isti sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ima pravo tražiti povrat ako nije prošao rok određen u tom zakonu.

Valpovo, 06. ožujka 2024.

SUDAC

GORAN JOKIĆ

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana, računajući od dana objave presude u tri primjerka, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku